Danilo Kiš
Izvor: Wikipedija
Danilo Kiš (Subotica, 22. veljače 1935. - Pariz, 15. listopada 1989.) je bio srpski književnik i dopisni član SANU-a.
Osnovnu školu i gimnaziju pohađa u Mađarskoj. Njegov otac bješe uhićen 1944. u jednoj antisemitskoj raciji i odveden u Auschwitz, gdje je ubijen zajedno s tisućama drugih Židova. Ostatak obitelji Crveni križ odvodi u Crnu Goru, na Cetinje, u zavičaj Danilove majke. Tu Danilo dovršava gimnazijsko školovanje. 1954. godine se upisao na Filozofski fakultet u Beogradu, da bi 1958. diplomirao na novoosnovanoj grupi za opću književnost, čime je postao njen prvi diplomac. Rano se osvjedočio kao vrsni prevoditelj s francuskog i mađarskog jezika. Godinama je živio kao slobodni književnik i prevoditelj, a jedno vrijeme je vodio i međunarodnu suradnju u Udruzi književnika Srbije. Niz godina radio je i kao lektor za srpski jezik i književnost u Strasbourgu, Bordeauxu i Lilleu. Za dopisnog člana Srpske akademije znanosti i umjetnosti izabran je 1988. godine. Posljednje godine je živio kao profesionalni književnik u Parizu i Beogradu.
Umro je u Parizu 15. listopada 1989. godine, a sahranjen je u Beogradu na Novom groblju.
[uredi] Djela
Danilo Kiš je pisao pripovjetke, romane, drame, pjesme, eseje i polemičke rasprave, a prevodio je s ruskog, mađarskog, francuskog i engleskog. Njegova prva knjiga objavljena je 1962., a sadrži dva kratka romana: Mansarda i Psalam 44. Najviša čitateljska priznanja i istinsku slavu dobio je za roman Bašta, pepeo (1965).
Sabrana djela Danila Kiša, objavljena 1983., obuhvaćaju deset tomova. To su: Mansarda, Psalam 44, Rani jadi, Bašta, pepeo, Peščanik, Noć i magla, Grobnica za Borisa Davidoviča, Čas anatomije, Homo poeticus i Enciklopedija mrtvih.
Posmrtno su objavljene knjige: Život, Literatura, Gorki talog iskustva, Pjesme i pripjevi, Lauta i ožiljci.
