Impresionizam

Izvor: Wikipedija

Impresionizam je umjetnički pokret u književnosti, glazbi i slikarstvu nastao potkraj 19. stoljeću u težnji da u umjetničko stvaranje unese osobna raspoloženja i dojmove s obzirom na formu izlaganja i izražaja. Zasniva se na realističkom i naturalističkom promatranju prirode.

Sadržaj 1 Impresionizam u hrvatskoj književnosti 1.1 Predstavnici impresionizma u književnosti 2 Impresionizam u slikarstvu 2.1 Predstavnici impresionizma u slikarstvu

[uredi] Impresionizam u hrvatskoj književnosti

Impresionisti posjeduju vlastiti kriterij prema kome otkrivaju vlastitu istinu i prije nepoznatu estetsku ljepotu. Impresionizam je značajno razvio psihološke reakcije u promatranju duhovnih stanja ličnosti, a u jezičnom izrazu diferencirao nijanse pjesničkog govora. Najbolja ostvarenja impresionizam je dao u lirskoj pjesmi, kraćoj prozi, novelama, lirskoj drami i u eseju kao posebnom obliku književne kritike.

[uredi] Predstavnici impresionizma u književnosti

• Antun Pavlović Čehov (Ujak Vanja, Galeb, Tri sestre)
• Antun Gustav Matoš
• Ivan Cankar.

[uredi] Impresionizam u slikarstvu

Impresionizam u slikarstvu posljedica je zajedničkih zamisli nekih umjetnika u određenom trenutku francuske povijesti, kad je ukupno ozračje pogodovalo proširenju i uspostavi novog stila u slikarstvu. Prvi znakovi njegova pojavljivanja uočavaju se početkom 60-ih godina 19. stoljeća, ali zajednička svijest nije bila jasno izražena sve do razdoblja između 1867. i 1869. Pokretačka sila impresionizma bila je želja nekolicine umjetnika da slikarstvu pristupe na posve suprotan način od onoga koji je bio prihvaćen u službenim, nedodirljivim krugovima pariške institucije, Salona. Umjetnici koji su se veoma razlikovali po svojim osobnostima, dolazili su iz različitih škola, svaki posebno, i to prilično nagonski, krenuli putem novog stila. Teme, tehnike i umjetnički jezik njihovih djela bila su obilježja koja su impresionizam jasno izdvojila iz tradicionalnog svijeta akademske umjetnosti.

Potkraj 60-ih godina 19. stoljeća tri su umjetnika (Monet, Renoir i Pissarro) običavali odlaziti na obale rijeka Seine i Oise i ondje slikati prirodu. Nadasve ih je zanimao odraz svjetlosti u rijeci. Svoje su palete učinili svjetlijima i različite su sjene podijelili, nesvjesni da pritom mijenjaju teoriju komplementarnih boja.

Nema nekog osobitog datuma koji bi označio nastanak impresionističkog pokreta, iako je godina 1869. nesumnjivo bila značajna. Te su godine i Monet i Renoir naslikali La Grenouillère, kavanu na otvorenom i kupalište u blizini Bougivala. Ta se njihova djela danas smatraju prekretnicom ranog impresionizma.

Ono što je sigurno jest da impresionizam obuhvaća iznimno kratko razdoblje u povijesti umjetnosti. No unatoč svom kratkom vijeku, postignuća umjetnika u tih nekoliko godina neizmjerno su važna.

Impresionističke slike u početku nisu naišle na odobravanje. Konzervativna pariška publika smatrala ih je nedovršenima, poput improviziranih skica. Na velikim platnima impresionisti su prikazivali slikovite i sentimentalne motive. Zbog toga je u tim prizorima bilo teško pronaći ikakvu pravu poruku. U početku impresioniste nisu prihvaćali ni kritičari umjetnosti. Budući da ih je Salon odbio, 1874. imali su prvu službenu izložbu. Kritičar i novinar Leroy ih je podrugljivo nazvao "impresionistima" prema izloženoj Monetovoj slici Impresija, izlazak sunca.

Slikari impresionisti prirodi su pristupali na posve drukčiji način od svojih prethodnika. Njihov novi jezik nije samo promijenio tradicionalne konvencije, već je preokrenuo i sam način na koji se gledalo na svijet. Umjetnici nisu bilježili prirodu kao statičnu i nepromjenjivu, već su na platno nastojali prenijeti njezino stalno kretanje i pulsiranje. Impresionistima je slikarstvo postala frenetična aktivnost jer je brzina izvedbe zahtijevala sve ubrzaniji ritam rada. Oni su hvatali uzdahe povjetarca, neprestano promjenjivo nebo i neuhvatljive efekte svjetlosti koja se odražava na vodi. S pojavom impresionizma, prikazivanje povijesnih tema izgubilo je svoj primat. Ovim umjetnicima priroda je bila prava gospodarica: uranjali su u nju i u vizualno iskustvo koje im je pružala. S tisućama prijelaza boje i vještinom sjenčanja i toniranja, impresionisti su naslikali ono što se po definiciji nije moglo naslikati, jednostavno zato što se fizički nije moglo vidjeti, primjerice kvalitetu zraka, njegovu vlagu ili svježinu. Impresionisti su smatrali da u umjetnosti treba uživati u svim čulima i više su se bavili prisutnošću dubokih podražaja nago hladnom realnošću prizora. Zbog toga je psihološka percepcija postala važnijom od "stvarne" teme, a sadržaj je zamijenjen vizualnim "impresijama" svega što su osjetila mogla percipirati. Prikaz je izgubio prirodne tragove, koji su na kraju pokreta romantizma držali usidrenog u stvarnosti. Na njegovo mjesto došao je Monetov izlazak sunca koji više nije bio izlazak sunca, nego nešto posve drugo: "impresija" izlaska sunca.

[uredi] Predstavnici impresionizma u slikarstvu

• Camille Pissarro (1830. – 1903.) jedan je od najvećih impresionista. Svoja egzotična platna uvijek je oslikavao jakim i živim bojama. Nikad nije pokušao prikazati prozračnost zraka ili vode, već je ostao privržen čistoći svojih motiva. Zanimanje za pravila kompozicije dovelo ga je do prikazivanja trodimenzionalnog prostora pomoću minijaturnih točkica, a ta tehnika leži u samom srcu poentilizma i divizionizma. Bio je najstariji među impresionistima i samim time u očima drugih umjetnika imao je određeni autoritet. Cézanne je za njega rekao: "On je čovjek od kojega treba tražiti savjet: pomalo je poput Boga."

• Alfred Sisley (1839. – 1899.), kojeg su mnogi smatrali najkonzistentnijim među impresionistima, posvetio se gotovo u potpunosti pejzažima, slikajući uglavnom krajolike zapadno od Pariza, područja u kojem je živio. Nebo je važan element njegova rada, a koristio se različitim tehnikama kako bi naslikao nebo koje "neće biti jednostavno pozadina". Za života mu platna nisu bila naročito cijenjena ni poštovana kao što su bila djela drugih impresionista.

• Pierre-Auguste Renoir (1841. – 1919.) bio je jedan od prvih koji su širili načela impresionizma. Svoja je platna ispunjavao jednoličnim, raspršenim svjetlom, objedinjujući likove i pejzaže pod istim ritmičnim i stalnim izvorom svjetlosti. Impresionizam je u Renoirovim djelima pronašao jedinstvenu strukturalnu čvrstoću u prikazima mladih žena.

• Claude Monet (1840. – 1926.) bio je prije svega slikar svjetla. Nigdje kao u njegovim slikama svjetlo nije toliko izraženo, ono je glava tema svih njegovih motiva. Figure poput ljudi bile su samo objekti koji reflektiraju svjetlost, a njihovom oblikovanju nije pridavao veliku važnost. Njegove kasnije teme su uglavnom pejzaži, vrtovi i serijske slike.

• Frédéric Bazille (1841. – 1870.) nikad nije bio predani impresionist. Želio je svakom predmetu dati težinu i volumen, a ne slikati samo vanjski izgled. Na žalost njegova je karijera prekinuta njegovom pogibijom za vrijeme francusko-pruskog rata.

• Armand Guillaumin (1841. – 1927.) je izlagao na gotovo svim impresionističkim izložbama. Njegova je paleta postajala sve sjajnija i neprirodnija. Žive boje organizirao je u oštre kontraste, slične onima koje nalazimo u djelima Paula Gauguina.

• Berthe Morisot (1841. – 1895.), kći imućnih roditelja čiji je predak bio slikar Fragonard, izlagala je redovito na službenim salonima prije nego što se s oduševljenjem pridružila impresionistima. 1868. upoznala je Edouarda Maneta, koji je postao njezinim učiteljem i bliskim prijateljem. Poslije se udala za njegovog brata Eugènea. Ona nije rabila tipične kratke, isprekidane poteze kistom, već je zadržala svoju nježnu, paperjastu tehniku. Ženski likovi Morisotove čvrsti su oblici istaknute nazočnosti, a ne likovi koje odnosi polazni trenutak.

• Edouard Manet (1832. – 1883.) na mnogo se načina izdvaja iz skupine ostalih impresionista. Bio je otmjen, gradski gospodin i prijatelj pjesnika Mallarméa i Baudelairea. Kad je pod utjecajem Morisotove napustio svoj atelijer kako bi slikao u prirodi, njegovi su radovi postali lakši i spontaniji.

• Edgar Degas (1834. – 1917.), iako je redovito sudjelovao u njihovim izložbama, nikad se nije smatrao pravim impresionistom. Nadahnuće je u početku nalazio djelima renesansnih majstora. Više je volio slikati u svom atelijeru nego na otvorenome, a umjetno svjetlo više mu je odgovaralo od sunčeve svjetlosti. Smatrao je da ono naglašava kretnje njegovih slavnih plesačica.

• Mary Cassatt (1844. – 1926.), sa svojim prijateljem Degasom dijelila je osobitu ljubav prema crtanju. Njezin linearni stil i nadarenost za slaganje zasebnih elemenata doveli su je do izrade litografija i grafika u boji, koje predstavljaju njezine najuspjelije radove.

• Paul Cézanne (1839. – 1906.) kao Degas, nikad se nije poistovjetio sa skupinom niti je u potpunosti prihvatio njihove zamisli. Osim Pissarra, s kojim ga je povezivalo dugo i plodonosno prijateljstvo, impresionisti ga nisu potpuno razumjeli. U početku je rabio gustu tamnu boju, no nakon što je upoznao neke članove skupine, njegova je paleta postala svjetlija. Kist je zamijenio slikarskim nožem koji mu je bolje odgovarao za prikazivanje mase i volumena motiva, te je zaboravio na slikanje atmosfera.