Izabela od Francuske
Izvor: Wikipedija
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Isabela od Francuske, Isabelle de Valois, "žena-vuk" (1295. - 22. kolovoza 1358.) je bila supruga kralja Engleske Edvarda II.
Dugoočekivana kćer francuskog kralja Filipa IV. se zaručuje za engleskog prestolonasljednika Edvarda II. nedugo po svom rođenju. Osnovni razlog za veselje njenim rođenjem se na francuskom dvoru našlo u tom već unapred dogovorenom vjenčanju. Kako su tadašnji engleski i francuski kralj imali velika teritorijalno sporna pitanja oni su ih nastojali uvijek riješiti uz pomoć kraljevskih vjenčanja i miraza.
Prvo takvo vjenčanje je bilo ono između francuske princeze Margarite koja je imala samo 17 godina i 60-godišnjeg Edvarda I.. To vjenčanje se desilo još 1299. godine, nakon čega se čekalo još manje od devet godina da bi došlo do vjenčanja Isabele stare 12 godina s novim engleskim kraljem Edvardom II. starijim 27 godine.
Iako je tijekom braka rođeno 4 djece on nije bio sretan. Problem koji Isabela nikada ne oprašta mužu su njegove javno iskazane homoseksualne sklonosti. Da li je stvarni razlog za njenu pobunu protiv muža bilo Edvardovo uzdizanje svojih ljubimaca iznad žene ili Isabela koja je našla ljubavnika s kojim se nije mogla družit danas se više ne može utvrditi.
Godine 1325. Isabela i Mortimer koji joj je bio ljubavnik dižu uz pomoć Isabelinog brata, Francuskog kralja Karla X., bunu protiv Edvarda II. U trenutku kada se njena plaćenička vojska iskrcava u Engleskoj 21. rujna 1326. godine nitko ne želi braniti nesposobnog kralja. Formalno svrgavanje kralja se izvršava 25. siječnja 1327. u trenutku krunjenja Edvard III. za kralja Engleske. Državnu vlast tada preuzimaju Isabela i Mortimer kao regenti maloljetnog kralja. U tom svojstvu oni naređuju pogubljenje zatvorenog Edvarda II.
Taj događaj njen sin nikad nije oprostio svojoj majci. U trenutku sticanja punoljetnosti Edvard III. naređuje pogubljenje Mortimera radi pobune protiv kralja Edvarda II. Isabela je s druge strane sinovom odlukom osuđena na život u samostanu.
Bez obzira na presudu Isabeli je bilo dopušteno posjećivat dvor, tako da je za XIV. stoljeća doživjela rijetko zadovoljstvo da ugleda svoju praunuku prije vlastite smrti 22. kolovoza 1358.
Od sve djece kralja Filip IV. ona je posljednja vladala iako ne Francuskom i iako ne kao kralj nego regent. Njen sin Edvard III. će koristeći se svojim pretcima po Isabelinoj strani započeti stogodišnji rat smatrajući da ima pravo na francusku krunu kao jedini unuk Filipa IV.
