Teodora, bizantska carica
Izvor: Wikipedija
Carica Teodora (rođena oko 500., a umrla 548. godine) je supruga istočnorimskog (bizantskog) cara Justinijana I. Velikog i njegova najbliža savjetnica i suradnica. U povijesti je upamćena kao kurtizana koja se uzdigla do carskog prijestolja.
Sadržaj |
[uredi] Rani život
O Teodorinoj godini rođenja i porijeklu ne zna se mnogo. Pretpostavlja se da je bila petnaestak godina mlađa od supruga Justinijana I, dakle rođena je oko 500. godine. Porodica joj je bila,porijeklom s Cipra. Međutim, različiti izvori nastali poslije 6. stoljeća, bilježe kao Teodorin zavičaj Aleksandriju i maloazijsku oblast Paflagoniju, a noviji povjesničari ne odbacuju i Konstantinopol. Najveći broj podataka o Teodorinoj mladosti pruža Prokopijeva Tajna povijest. Po njemu, Teodora je poticala iz najnižeg staleža koji su činili cirkuski zabavljači, uličarke i oslobođeni robovi. Početkom 6. stoljeća takvi ljudi su smatrani trajno obelježeni niskim porijeklom i prokazanim zanimanjima toliko da im je uskraćivan pristup crkvama i sve do samrti svete tajne krštenja i pričešti.
Po Prokopiju, Teodorin otac Akakije bio je čuvar medvjeda na carigradskom hipodromu. Prerano je umro i ostavio udovicu, bivšu zabavljačicu čije ime nije zabilježeno, sa tri kćeri od kojih je najstarija, Komito, tek napunila sedam godina. Teodora je stasala uz stariju sestru Komito i već kao djevojčica se proslavila kao pantomimičarka. Kada je odrasla nastupala je gotovo naga kao pantomimičarka u predstavi inspiriranoj starogrčkim mitom o Ledi i labudu. Prokopije dodaje da je isto tako bila poznata i kao prostitutka visokog ranga.
[uredi] Susret s Justinijanom I.
U mladosti dobila je kći, a kasnije i sina po imenu Ivan (lat. Ioannes), a u nekoliko navrata je i prekidala trudnoću. Najzad, postala je ljubavnica Hekebola, namjesnika Pentapolja u današnjoj Libiji (vjerovatno oko 520.), ali se sa njim burno rastala. Preostalo joj je domoći se Carigrada. Prvo je otišla u Aleksandriju, gdje je nastavila s prostituiranjem, ali je u egipatskoj metropoli vjerovatno upoznala i monofizitsko učenje i njegove propovjednike, podvižnike i svetitelje. U Aleksandriji je tako ostavila stari život bludnice iza sebe, a u Antiohiji u Siriji se dogodio drugi važan preokret. Upoznala je izvjesnu plesačicu - Makedoniju, koja je u isto vrijeme bila i dostavljač u službi carske tajne policije. Makedonija je vrbovala Teodoru i zatim ju je u Carigradu upoznala sa šefom tajnih službi Petrom Sabatijem, budućim Justinijanom, rođakom cara Justina I. U vrijeme kada je upoznala Justinijana, Teodora je vodila častan i siromašan život prelje.
[uredi] Udaja
Teodorina prošlost i porijeklo nisu bili tajna u Carigradu. Justinijan je iskreno zavolio Teodoru, ali je stari zakon Konstantina I. onemogućavao osobama iz senatorskog staleža da stupe u brak sa bivšim glumicama i robinjama koje su zakonski bile definirane kao "žene bez časti". Pored toga, i supruga cara Justina, stroga Eufemija oštro se protivila Justinijanovoj ženidbi. Međutim, stara carica je umrla 524. godine i Konstantinov zakon je ukinut 525. godine. Teodora se ubrzo zatim udala za Justinijana s kojim je već živjela u carigradskoj palači. Kada se Justinovo zdravlje bespovratno pogoršalo, stari car je 1. travnja 527. okrunio Justinijana i Teodoru. Justin je preminuo 1. kolovoza iste godine, a Justinijan je postao novi car.
Nakon muževe krunidbe, Teodora je dobila titulu carice, uobičajnu za carske supruge i sestre. Sama titula je bila simbolična, ali u vreme careva slabih ličnosti, poput Arkadija ili Teodozija II, carice su preuzimale važnu ulogu u politici, administraciji i vjerskim poslovima. Sada su se na prijestolju našle dvije častohlepne i vlastoljubive osobe, često suprostavljenih pogleda po mnogim pitanjima, ali isto tako i pune obostranog poštovanja. Kao carev savjetnik, Teodora je bila dragocjena iz dva razloga. Poznavala je način života i razmišljanja carigradske svjetine, najnižih slojeva prijestolnice. S druge strane, još prije 527. postala je zaštitnik monofizita, sljedbenika heretičkog učenja osuđenog 451. u Halkedonu na Četvrtom Kalcedonskom saboru. Justin I je pokrenuo progon monofizita u istočnim provincijama, dok je njegov nasljednik Justinijan, iako pristalica pravoslavlja, priželjkivao kompromis. Kao dobročinitelj monofizita Teodora je imala važnu ulogu u održavanju krhke ravnoteže i omekšavanju carske politike.
Po stupanju na prijestolje, Teodora, kći zabavljača i supruga potomka balkanskih seljaka, osjetila je neprijateljstvo i prezir stare prijestolničke aristokracije. Međutim, ni po usponu do carske krune, nije zaboravila svoje stare prijatelje. Sestru Komito bogato je udala za vojskovođu Sita, a staru prijateljicu Antoninu za budućeg osvajača Vandalske kraljevine Belizara. Među Teodorine vjerne suradnike spadao je i evnuh Narzes, nadzornik carske lože. Ipak, carica je imala i nekoliko protivnika, prije svih Ivana Kapadokijskog, sposobnog i beskrupuloznog Justinijanovog "ministra financija", čovjeka koji se nije ustručavao sve reći carskom paru u lice.
[uredi] Doprinos carevom zakonodavstvu
Na carigradskom dvoru Teodora je uvela vrlo strogu i krutu ceremoniju. Justinijan je cijenio njene savjete i tretirao ju kao svog suvladara. U noveli 51 iz 535. godine Teodora je nazvana : "našom najpobožnijom suprugom koju nam je darovao Bog". Velikodostojnici su po stupanju na dužnost polagali zakletvu vjernosti caru i carici. Justinijan je bio veliki zakonodavac i nekoliko zakona koje su u njegovo vrijeme bili doneseni u cilju zaštite žena možda su upravo bili inspirirani od strane njegove supruge. Glumice koje su napustile scenu nisu mogle biti silom zadržavane, žene su dobile pravo da posjeduju i nasljeđuju imovinu, a budući muževi su morali osigurati svojim ženama dar u visini vrijednosti njihovih miraza. Zakon iz 535. zabranio je prostituciju u Carigradu i trgovinu ženama. Sama carica je podigla na azijskoj obali Bospora manastir nazvan Pokajanje u kome su bivše prostitutke živjele kao monahinje.
U godinama što su uslijedile pokazalo se da je carica više nego sposobna voditi vlastitu politiku. Teodora je navodno držala pod svojom kontrolom čitavu mrežu doušnika i špijuna, batinaša i tajnih tamnica. Dobro je pazila održati svoj nedodirljivi položaj i povećati moć svoje obitelji i svojih najbližih suradnika. Kada je ostrogotska kraljica Amalasunta početkom 534. godine dogovorila sa Justinijanom da se skloni u Drač i odatle zatraži da carska vojska pomogne obnovu njene vlasti u Italiji, Teodora je navodno poludjela od ljubomore. Amalasunta je bila poznata kao obrazovana i šarmantna ljepotica, koja je uz sve to bila plemenitog porijekla. Najzad, kraljičin suvladar Teodad ju je zbacio i zatočio, a Justinijan je poslao svog poslanika da zatraži oslobađanje Amalasunte. Međutim, po Prokopiju, poslaniku je stigla i Teodorina poruka Teodatu da slobodno ukloni Amalasuntu i da Justinijan u tom slučaju ništa neće preduzeti. Amalasunta je ipak bila pogubljena, a dugi Gotski rat (532.-552.) koji je nastupio je neizmjerno koštao Carstvo.
[uredi] Pad Ivana Kapadokijskog
Teodora je u još nekoliko navrata demonstrirala svoju moć koja je izgleda bila na vrhuncu početkom petog desetljeća 6. stoljeća. Najveće suparnike svog muža carica je vidjela u Ivanu Kapadokijskom i velikom vojskovođi Belizaru. U nekoliko navrata pokušavala je utjecati na cara da smjeni Ivana, ali je Justinijan, iako svjestan carskih ambicija svog ministra, ostao ubjeđen u njegovu odanost. Ipak, u proljeće 541. Antonina, Teodorin povjerljivi agent, se približila Ivanovoj kćeri Eufemiji i ispričala joj da se Belizar, u to vrijeme na istočnoj granici Carstva, sprema svrgnuti cara samo ukoliko bi dobio podršku prijestolničkih velikodostojnika. Ivan se polakomio, i pored carevog tajnog upozorenja, otišao na sastanak sa Antoninom u Halkedon. Kada je otvoreno izrekao svoje težnje dapostane carem, Ivan je uhićen od strane Narzesa, ali je uspio pobjeći u Carigrad i zatražiti sklonište u crkvi. Prokopije bilježi da je Ivan Kapadokijski otišao pravo caru, bio bi spašen, ali sada je Teodora najzad dokazala Justinijanu prevratničku ćud njegovog ministra. Ivan Kapadokijski je lišen najvećeg dijela svog imetka i poslan u progonstvo. Nadživio je Teodoru i pred kraj života se vratio u Konstantinopol, ali se više nikada nije približio caru.
[uredi] Antonina i Teodora
Ubrzo je carica uzvratila uslugu Antonini. Belizar je napokon na istočnom ratištu spoznao da ga je Antonina godinama varala i to sa njegovim posinkom Teodozijem. S druge strane, Antoninin rođeni sin Fotije je stao uz svog poočima Belizara. Fotije je zatočio Teodozija u jednoj kilikijskoj tvrđavi, a Belizar je prilikom prvog susreta stavio svoju nevjernu ženu pod stražu. Sada se u obiteljsku dramu umješala Teodora. Njeni ljudi su prvo zatočili Fotija i njegove prijatelje, te ih podvrgli bičevanju, a zatim su oslobodili Teodozija. Privlačni mladić je zatim živio pod Teodorinom zaštitom u palači, i tu je imao prilike viđati Antoninu. Belizar je tijekom zime pozvan u Carigrad i natjeran na pomirenje sa suprugom. Fotije je poslije tri godine pobjegao iz Teodorine tamnice i zatim je otputovao u Jeruzalem gdje se zaredio. Jedino je tako mogao biti siguran od Teodore.
[uredi] Teodorino regentstvo
U ljeto 542. u Carigrad je preko Egipta i Sirije stigla strašna epidemija bubonske kuge. Oko 300.000 ljudi je umrlo u prijestolnici, i sâm car se teško razbolio. Teodora je najvjerovatnije preuzela svu vlast u svoje ruke. Justinijanov oporavak bio je jedina nada za Teodorin opstanak. Generali na istoku carstva već su počeli vijećati o novom izboru cara. Do Teodore je stigla vijest da su Belizar i drugi važan vojskovoća, Buz, izjavili da neće prihvatiti cara koji bi bio imenovan u Carigradu, dakle pod Teodorinim uticajem i bez njihovog pristanka. Obojica su ubrzo pozvani u Konstantinov grad. Buz je lišen svih počasti i pritvoren na dvije godine u Teodorinu tajnu tamnicu u kojoj je od tmine izgubio vid. Popularnom Belizaru je oduzeto njegovo bogatstvo i osobna garda i ostavljen je u uvjerenju da svakog dana može očekivati smaknuće. Kada se Justinijan oporavio 543. Belizaru su vraćena prijašnja ovlaštenja i imovina, ali mu je Teodora stavila do znanja da je preživio samo zahvaljujući molbama svoje prezrene supruge Antonine. Štoviše, pomirenje je proslavljeno zarukama Belizarove jedine kćeri Ivane i Teodorinog unuka Anastazija. Caričina osveta je time bila potpuna pošto se nadala da će tako ogromno Belizarevo bogatstvo prijeći u ruke njene obitelji.
[uredi] Vjerska politika
[uredi] Prvi koraci
Kao zaštitnik pristalica monofizitskog učenja, Teodora se pokazala već prije udaje za Justinijana. Kada je Justin I protjerao pedesetak monofizitskih episkopa 521. godine, Teodora je primila njihovu delegaciju i već 523. preko Justinijana uvjerila starog cara da dozvoli odlazak protjeranih u monofizitski Egipat. S druge strane, u službenim prilikama carica je iskazivala dužno poštovanje vođama pravoslavne struje.
[uredi] Zaštitnica monofizita
531. godine Justinijan je iz političkih razloga, želivši mir u istočnim provincijama pred odlazak glavnine vojske na Zapad, zaustavio progon monofizita. Računa se da je nakon toga oko petsto monofizitskih monaha, bivših episkopa i metropolita i podvižnika pohrlilo u Carigrad. Teodora je jednu od carskih palača - Hormizdinu palaču, pretvorila u sklonište za monofizite, ali je u isto vrijeme omogućila svom suprugu nadziranje kretanja monofizita. Ipak, i pored svih mjera predostrožnosti, utjecaj monofizita se osjećao u prijestolnici, osobito poslije dolaska nekadašnjeg patrijarha Antiohije, vještog teologa Sjevera iz Sozopolja. Sjever je izgleda pridobio na svoju stranu carigradskog patrijarha Antima I(535.-536.), ali je i sam Antim ubrzo smijenjen intervencijom pape Agapeta I zbog Justinijanovih interesa u Italiji. Sjever se ubrzo vratio u Egipat i Teodorina pobjeda se pokazala privremenom. Carigradski patrijašijski tron zauzeo je Mena, Agapetov izabranik, ali je prava borba vođena za mjesto aleksandrijskog patrijarha. Justinijan je po prvi put primjenio silu i protjerao umjerenog monofizita Teodozija I u Trakiju, a stolicu sv. Marka je povjerio monahu Pavlu.
Međutim, Teodora je bila uporna i osigurala je u svojoj palači sklonište za Antima i kasnije Teodozija koji je siguran živio u Carigradu sve do svoje smrti 567. godine. Justinijan se nadao teološkom rješenju, a Teodora je izgleda počela podržavati stvaranje paralelne monofizitske crkvene hijerarhije. Ivanu, episkopu egipatskog Hefestopolja, carica je pružila zaštitu, a zatim i alibi kako bi mu bilo omogućeno napuštanje kućnog pritvora, te da krene u posvjećivanje monofizitskih svećenika po istoku carstva. S druge strane, carica je pokušala natjerati papinstvo na popuštanje i to u veoma kritičnom trenutku. Papa Silverije je 9. prosinca 536. otvorio vrata Rima bizantskoj vojsci, ali kada su Ostrogoti opsjeli grad, Teodora je preko Antonine uvjerila Belizara da papa tajno održava veze sa Gotima. Nevoljni Belizar je svrgnuo Silverija, natjerao ga na povlačenje u monaštvo i 25. svibnja 537. omogućio dolazak Vigilija na mjesto nasljednika sv. Petra.
[uredi] Osnivanje sirijske crkve
Prilike na Istoku išle su sada na ruku monofizitima pošto su Perzijanci strahovito opljačkali Antiohiju 540. godine, dok se patrijarh Efrem, vatreni pristalica pravoslavlja, dao u bijeg. Prestiž Carstva na istoku, ali i pravoslavlja su teško pogođeni. Sljedeće 541. godine Carigrad je posjetio emir Gasanida, arabijskog plemenskog saveza koji je čuvao bizantsku pustinjsku granicu u Siriji. Emir je zatražio monofizitskog episkopa za svoj narod i Teodora je osigurala da Teodozije posveti Jakova Varadeja za nominalnog episkopa Edese. Jakov je svoju misiju počeo 543. godine, nakon što je kuga protutnjala istočnim provincijama, i posvetio je na desetine monofizitskih svećenika i episkopa širom Istoka. Time je monofizitizam na istoku Carstva ponovo oživio, a ubrzo se Teodori pružila prilika da se osveti i Vigiliju. Justinijan je, tražeći teološki kompromis, 544. zatražio od patrijarha da osude Tri poglavlja, a kada je Vigilije pružio otpor, car je naredio njegovo uhićenje. Carski vojnici su ga praktično oteli iz Rima u studenom 545. godine, a u Carigrad papa je napokon stigao 25. siječnja 547. godine. I pored dirljivog dočeka koji mu je priredio car, Vigilije je tajno primoran da potpiše osudu Tri poglavlja i anatemira patrijarha Carigrada Menu. Može se reći da je poraz pape Vigilija bio i posljednja pobeda carice Teodore koja je umrla 28. lipnja 548. godine, najvjerovatnije od raka. Navodno je na samrti zaklela Justinijana da nastavi sa zaštitom monofizita.
[uredi] Epilog
[uredi] Uspomena na Teodoru
Teodorina smrt zadesila je carigradski dvor u vrlo teškom trenutku, pošto su Totila i njegovi Ostrogoti preuzeli inicijativu u Italiji, a teološki sukobi u istočnim provincijama su se i dalje rasplamsavali. Justinijan se ipak pribrao poslije nekog vremena i nastavio borbu za jedinstvo i veličinu Carstva sve do svoje smrti 565. godine. Teodora je sahranjena u grobnici koju je njen suprug podigao za njih dvoje, a koja se nalazila u blizini crkve sv. Apostola u Carigradu. Kada je 559. godine car slavio trijumf nad Kotrigurskim Hunima, čitava povorka je zastala nedaleko od caričine grobnice koju je Justinijan pješke obišao kako bi upalio svijeću i pomolio se na njenom grobu.
[uredi] Teodorino naslijeđe
Najtrajnija zaostavština carice Teodore bili su njeni rođaci kojima je u Carigradu osigurala veliko bogatstvo i važne položaje. Istina, Antonina, do tada lojalna Teodori, je rastavila svoju kćer Ivanu i caričinog unuka Anastazija i tako sačuvala Belizarovo bogatstvo. Međutim, Teodorina obitelj će i dalje imati dominantnu ulogu na carigradskom dvoru u osobi caričine sestričine Sofije, kćeri Komito i vojskovođe Sita. Sofija je udata za Justinijanovog rođaka Justina II i kasnije će osigurati svom mužu bizantsko prijestolje. Sofija će gotovo sve do svoje smrti 602. godine imati utjecaj i moć kakvu njena tetka Teodora nikada nije.
[uredi] Literatura i reference
- Prokopije iz Cezareje, Tajna istorija, Prijevod Albin Vilhar, Predgovor i komentar Radivoj Radić, Beograd 2004.
- The Oxford Dictionary of Byzantium, I-III, ed. A.P. Kazdhan, New York-Oxford 1991.
- The Prosopography of the Later Roman Empire III: A.D. 527-641, vol. A-B, ed. J.R. Martindale, Cambridge 1992.
- R. Browning, Justinian and Theodora, London 1971.
- L. Garland, Byzantine Empress, Women and Power in Byzantium, AD 527-1204, London and New York 1999, 11-39.
- J.A. Evans, The Empress Theodora, Partner of Justinian, Austen 2002.
