Ukrajinci
Izvor: Wikipedija
Ukrajinci (Ukrajinski: Українці; ranije Rusini, Malorusi).- Jedan od tri velika istočno-slavenska naroda nastanjen u Ukrajini (Ukrajina) i susjednim područjima. Jezik Ukrajinaca pripada slavenskoj grani indo-europske jezične porodice.
Sadržaj |
[uredi] Ime
Ukrajinci dobivaju ime po zemlji (Ukrajina) koje je prvi puta dokumentirana u Kijevskoj kronici 1187. Otuda nastaje narod ukrainskyi (ukrajinski narod) i Ukraintsi (Ukrajinci). U 18. i 19. stoljeću caristička nomenklatura Ukrajincima označava samo stanovnike Slobidska Ukraine, provincije čije je središte bio grad Kharkiv (Harkov). Harkov mu postaje središte 1765., ediktom Katarine II, ruske carice. Godine 1835. ova provincija postaje Harkovska provincija. U 19. stoljeću Poljska ovim nazivom označava stanovnike Kijevske gubernije. Ovaj naziv u Galiciji i Bukovini za njih se neće upotrebljavati sve do prve četvrtine 20. stoljeća, u Transkarpatiji do 1930-tih, a u Prešovskoj regiji do kasnih 1940-tih. U 20. stoljeću Malorosiiany ili Malorosy (=Mali Rusi) počet će se smatrati derogatornim nazivima. Najstariji zapisani nazivi za Ukrajince su Rusini (Rusyny, Rusychi i Rusy; ovaj posljednji od Rus’), što će se u latinskom pretvoriti u Russi, Rutheni i Ruteni. Početkom 16. stoljeća moskovski dokumenti Ukrajince nazivaju Cherkasy, aludirajući, čini se, na činjenicu da žive oko grada Cherkasy gdje se nalazilo mnogo kozačkih naselja. Nazivi Rusini i Ruteni sačuvali su se kao imena za Zapadne Ukrajince.
[uredi] Kratka povijest
Porijeklo i popis starih plemena
Vodeću ulogu u formiranju ukrajinskog naroda imalo je pleme poznato kao Poljani (Polians, Poliany, Polyane), slavenski narod jedan od najjačih iz grupe Istočnih Slavena naseljenih u 10. i 11. stoljeću na obalama srednjeg toka Dnjepra u samom ukrajinskom središtu. Al-Massudi u 10. stoljeću spominje njihovog vođu, kralja Madzaka. Druga značajna plemena su bila Drevljani (Drevlyane), Siverjani (Siverianians), Uliči (Ulychians), Tiverci (Tivertsians), Duljebi (Dulebians) postojala su tri razna plemena Bužana, Volinjani (Volhynians), Bužani (Buzhanians). Tamošnji Bijeli Hrvati (White Croats), također su vjerojatno dijelom sudjelovali u stvaranju kasnijih Ukrajinaca. U ranom 9. stoljeću istočno-slavenska plemena morala su plaćati porez Hazarima (Khazars). Dok su ostalim Slavenima naplaćivali porez u krznu, Hazari su od Poljana zahtijevali po 'mač' (čitaj ratnika) na svako domaćinstvo.
Stari period
Prvi čovjek, predak suvremenog Europljanina, Archanthropus Europeaus Petraloniensis, došao je na ukrajinsko tlo negdje prije jedan milijun godina, odnosno u kameno doba, on je već tada bio Homo erectus. Arhantropini (Archanthropinae) dolaze na njeno tlo možda iz južne Azije ili Balkana. Nakon toga slijedi ga Neandertalac, prije nekih 135 –150 tisuća godina. Psihički i mentalno daleko je zreliji a poznaje i obiteljske odnose. Prije 35,000 godina nalazimo u ovim krajevima i Kromanjonca, prvog predstavnika Homo sapiensa.
Tijekom Srednjeg kamenog doba populacija se neprekidno povećava i lov više nije bio dovoljan da bi se uspjeli prehraniti. Ljudi uče loviti ribe i sakupljati hranu divljeg porijekla, pa i pripitomljavati životinje. Tokom neolita oni već znaju uzgajati bilje i kultivirati zemlju, bave se i lončarstvom. U Ukrajini u to se vrijeme ljudi bave agrikulturom, ribolovom, lovom i žive u matrijarhalnim zajednicama.
Kasnije u bakrenom/brončanom dobu, ili 4.-3. tisućljeća p.n.e., te primitivne zajednice doživljavaju značajne promjene. Nositelji Tripillian kulture ([1] op. u Rumunjskoj ona se zove 'Cucuteni') brzo se razvijaju i šire novim teritorijem, oni su već veoma razvijeni.
Pojava Slavena
Dolaskom 1. milenija p.n.e. vodeću ulogu na području etničke Ukrajine imaju Slaveni. Pojavili su se razni narodi koji se služe vlastitim jezicima, njih danas znamo kao Skite, Balte, Germane i Kerlate. Sve ove nabrojene grupe sudjeluju u etnogenezi Ukrajinaca. Teritorij Slavena se širi. U pisanim izvorima spominju se stari Anti i Sklavi. Ovi pak govore srodnim jezicima, žive sličnim životima i imaju slične običaje i vjerovanja. Podijelili su se na nebrojena plemena s vlastitim poglavicama i vojnom silom. Anti će uskoro nestati iz povijesti a njihovo ime zamijenit će slavensko. U 7. i 8. stoljeću razvilo se u Ukrajini istočnoslavensko društvo, ono više nije matrijarhalno, glavnu ulogu preuzeo je muškarac. Najaktivnije je u područjima kuda teku vode srednjega toka Dnjepra. U tim krajevima pronađeni su tragovi veoma žive ljudske djelatnosti. Ovdje su se ljudi bavili uzgojem stoke, farmerskim poslovima i trgovinom. Razvio se Kijev. Od 6. do 9. stoljeća ujedinjuju se plemena Istočnih Slavena i daju začetak ranoj feudalnoj državi. Chernihiv i Pereiaslav uz Kijev glavna su središta.
Kijevski Rusi
Ulazimo u 9. stoljeće, političke prilike su žive, a i opasne. Događaju su ružne stvari u Ukrajini. U nastanku je prva staroslavenska država, Kijev, nazivana i Stara Rusija (Old Rus) ili Kijevska Rusija, koja će uskoro prerasti u jednu od najvećih zemalja Srednjovjekovne Europe. Novhorodski princ Oleg ubio je prinčeve Askolda i Dira u borbi za kijevski tron. Ukrajina će imati važnu ulogu barijere između europske civilizacije i stepskih nomada Istoka.
Višeetnička Stara Rusija ima carski oblik uprave. Proklamacijom Kijeva političkim središtem Stare Rusije, princ Oleg ima problema s konsolidacijom obližnjih plemenskih kneževina oko Kijeva. Koncem 10. stoljeća ipak su sva istočnoslavenska i neslavenska plemena pod njegovom dominacijom. Kijevska Rusija širi se od Bijelog do Crnog mora, i od Karpata do Volge. Centrifugalne tendencije postaju neizbježne. Prinčeve naoružane snage igraju glavnu ulogu u Kijevskoj Rusiji do ranog 11. stoljeća. Isluženi vojnici postaju prinčevim savjetnicima u najvažnijim državnim poslovima i zauzimaju sve administrativne i dvorske položaje. Pojavom Jaroslava Mudrog (Yaroslav Mudriy; 1019.-1054.) vojska se odvaja od administrativnih i legislativnih djelatnosti, ovim poslovima sada će se pozabaviti bojari 'boyars', plemenska aristokracija po rođenju.
Istovremeno i kijevske princeze 9. i 10. stoljeća igraju važnu ulogu u povijesti nastanka Ukrajine. Imaju svojih zasluga u učvršćivanju ekonomske i političke snage države. Princeza Olga (oko 946.), paganizam zamjenjuje kršćanstvom. Ono ipak neće postati službeno sve do 988., odnosno princa Volodymyr Sviatoslavych. Diplomatski odnosi Stare ruske države sa susjednim državama, primjerice Bizantom i germenskim carstvom pojačava se tijekom 10. stoljeća, nakon pada države Hozara (Khozar). Usput rečeno, židovsko-hozarsko carstvo su 1239. uništili Mongoli.
900.-tih godina država se angažirala u ratovima, osobito za vrijeme princa Sviatoslava (964.-972.).
Stvaranje ruske nacionalne države osobito se provodi u vrijeme Sviatoslavovog sina, princa Volodymyra (978.-1015.). Država jača ekonomski i politički zajedno s njegovim autoritetom. Organizirano je sudstvo. Proces formiranja Stare ruske države završava početkom 11. stoljećem sa Jaroslavom Mudrim. U njegovo vrijeme Kijevska Rusija doživljava najveći uspon. Nakon Volodymyrove smrti zavladali su građanski ratovi ali ih je Jaroslav suzbio, a i zaštitio državu od upada nomada. Za njegova vladanja gradovi postaju važni u ekonomskom i kulturnom životu. Oživljavaju i veze između raznih regija i to dovodi do povećanja trgovine i većeg razvoja agrikulturne i zanatstva. Donesen je i prvi zakonik, "Ruska pravda". Nesrećom, prinčevi nasljednici upleli su se u mnoge zavade, što je dovelo do neminovnog cijepanja jedinstva ruske države.
Zavade pokušava smiriti Volodymyr Monomakh (1113-1125). Kraće vrijeme pod njegovim vodstvom ojačat će autoritet kijevskog princa na glavne kneževine, a internalna i eksternalna pozicija države se stabilizirati. To ipak neće dugo potrajati, 1130. dolazi do dezintegracije. Kroz nekoliko godina nova, snažna država raspast će se na nekoliko nezavisnih kneževina čiji vođe neće uspjeti zaustaviti vojne konflikte do sredine 13. stoljeća. Autoritet kijevskog princa kao šefa države postat će formalan. Kijev će još ostati glavni grad ali će prinčeva moć preći na "collective suzerainty" najutjecajnijih kneževa. Centralizirana monarhija postat će federalna. Daljnja dezintegracija neće samo obilježiti socioekonomske i političke prilike nego uvesti i neke inovacije. Kijevske kronike još 1187. iskovale su termin ‘Ukrajina’ da bi označile južno područje ruske države u kojoj se nalaze provincije Kijev, Pereiaslav i Chernihiv. Nakon nekog vremena javljaju se i Halič (Halychyna), Volinija (Volyn) i Podilija (Podilia). Uprkos nekoliko pokušaja da se ujedine kneževine odvojene granicama koje se javljaju u 12. i 13. stoljeću, Kijevska Rusija slabi ekonomski i politički. Javljaju se mongolsko-tatarske horde koje će prijetiti više od dva stoljeća.
Halič i Volinija
. Dezintegracijom Stare ruske države u 12. stoljeću separacijom nastaje i nova država Halič-Volinija (Halytsian-Volynian). Ona nastaje 1199. pod vladom princa Romana, potomka Volodymyr Monomakha. Ovaj čovjek prvi je u povijesti nazvan kao 'Veliki vojvoda' i 'autokratom cijele Rusije'.
Država je izložena konstantnim neprijateljstvima bojara potpomaganim Mađarima i Poljacima. Nakon smrti Roman Mstyslavycha, bojari se protive nasljeđu njegovih sinova Danyla i Vasylka i na strani su Mađara. Tako 1214. godine, Kalman, mladi mađarski princ ženi poljsku princezu i proklamira se kraljem kneževine Haliča-Volinije. Od toga vremena počinje dugi rat Danyla Haličkog (Danylo Halytskyi) i njegovog brata Vasylka (Vasylko) da povrate očev tron. Ovaj rat postaje poznat kao oslobodilački rat, čiji je cilj ponovna uspostava nezavisnosti i teritorijalnog jedinstva Halič-Volinije.
Glavni Danylov zadatak postaje da učvrsti državne institucije kneževine i potporu, koju bi mu bojari trebali vratiti. Danylo čini veliku stvar za svoju zemlju štiteći granice kneževine od mongolsko-tatarske opasnosti za Rusiju. Usput on nastoji oženiti svog sina za kćerku Bele IV.. Danylo je mudar i učvrščuje garnice prije navale stepskih hordi. Od 1254. do 1255. Danylo je odneo niz pobjeda i otjerao Mongole dalje od granica Ukrajine.
Danylova popularnost je porasla u očima svijeta. Odjednom je postalo časno biti udružen sa jednom takvom zemljom. Godine 1253. okruni ga Papa Inocenti IX u Dorohychynu (danas Drohiczyn). Ovim činom priznata je kneževina Halič-Volinija. Teritorijalno ona se u 13. stoljeću širi. Kneževini su pripale Liublin i dijelovi Transkarpatije. Sve izgleda lijepo, no neće dugo potrajati. Halič-Voliniju iscrpiti će neprekidne borbe s unutrašnjim i vanjskim neprijateljem. Ona će pasti u ruke neprijatelja. Koncem 14. stoljeća sve ono što je brižni Danylo kućio podijelit će Poljska, Litva, Mađarska i Moldavija.
Pod Velikom Litvom
Dolaze tridesete godine 14. stoljeća. Veliki litvanski vojvoda Liubard osvojio je Volinuju. Uslijedit će rat. Litvansko-Poljski rat od 1351.-1352. Ukrajinu podijeliše Litvanci i Poljaci. Podilija, Kijev, Siver i Pereiaslav dođoše pod litvansku krunu, ostalo ugrabiše Poljaci. Litvom u to doba vladaše Veliki vojvoda Olgerd (Liubardov nasljednik). Domicilno stanovništvo protivi se litvanskoj ekspanziji po ukrajinskoj zemlji. Vjerojatno kako ne bi izazvali veće neprilike, Litva se ne miješa u socio-političke institucije, ni postojeći ekonomski sistem, što tada vladaše Ukrajinom. Štoviše, ovi pak asimiliraju ukrajinsku kulturu a i pod religioznim su utjecajem. Dolaskom 15. stoljeća, točno 1452. dolazi do separacije kijevske metropolije, ona postaje dodatna pokretačka sila razvitku centrifugalnih tendencija u ukrajinskim zemljama.
Vlade Litve i Poljske prisiljene su se braniti od germanskih vitezova i kanova Zlatne Horde, one stvaraju međunarodnu uniju koju validiraju dinastijskim brakovima. Litva neće biti nikad veća, ona istovremeno poduzima mjere političke centralizacije. Domaća aristokracija ipak očekuje privilegije a i ukrajinski jezik je službeni u Litvi. Ipak će s vremenom litvanski katolički element zavladati ovom velikom državom što će dovesti do niza ustanaka u kasnom 15. i ranom 16. stoljeću.
Kozaci
Kozaci, izgleda, u pisanim se izvorima spominju prvi puta u kasnom 15. stoljeću. Oni će odigrati povijesnu ulogu za sudbinu Ukrajine. Kozaci su bili slobodni ljudi koji su čuvali zemlju i granice od napada Turaka i Tatara. Sredinom 16. stoljeća Kozaci stvaraju vojno-političku organizaciju: zaporoški sič (Запорозька Січ, Zaporoz'ka Sich; Engl. Zaporizhian Sich, Zaporozhian Sech). Ova vojna organizacija imala je vojno-administrativni sistem temeljen na načelima kozačke demokracije. Zaporošci su imali institucije vojnog vijeća i zaporošku regimentu (kish; [2]) i svoje zakone utvrđene u Kijevskoj, Braclavskoj i Volinskoj provinciji. Najpoznatiji vođe bijahu im Taras Fedorovych, Pavlo But, Yakiv Ostrainyn i Dmytro Hunia. U Poljskoj godine 1633., pod utjecajem revolucije, dolazi do legalizacije ortodoksne crkve (čiji je metropolita Petro Mohyla), no godine 1638. varšavski sud ukida kozačke privilegije. Te privilegije koje su oni uživali bilo je i vlastito zakonodavstvo (legislacija) i izbor (imenovanje časnika). Porazom kozačkih ustanaka tokom 16. i ranom 17. st. njihovo se stanje jako pogoršalo. Njihove vođe kao i tisuće ustanika i seljaka je pobijeno, a njihova zemlja redistribuirana. 'Zlatno mir' koji zavladaše Poljskom u ranom 17. stoljeću dobili su samo velikaši i plemići koji nisu prošli ratnu lekciju. Ukrajinci će do sredine 17. stoljeća morati prikupiti snage da se uhvate u koštac sa bogatom Rzeczpospolita (odnosi se na Poljsku od 1505. pa nadalje kada je szlachta (plemstvo) izabralo sejm (vidi Poljaci).
Rat u 17. stoljeću
Oslobodilački rat sredinom 17. stoljeća postaje značajan događaj i označit će temeljne promjene budućim događajima u ukrajinskoj povijesti. Njezin najvažniji značaj rezultirat će stvaranjem nezavisne ukrajinske države.
Rat počinje u veljači 1648. Hetmanom Zaporožaca izborom će postati Bohdan Khmelnytskyi (1595.-1657.). Novosti o događajima u Zaporožju brzo će se proširiti Ukrajinom. Formirat će se nacionala vojska. Kozaci trijumfalno napadaju u proljeće i ljeto 1648. Hetman Bohdan odnosi pobjede nad poljskom vojskom. Tuče Poljake u bitkama na Korsunu i Zhovty Vody, Pyliavtsi, Lvivu i Zamostia. Pobjedom nad poljskom vojskom pridružuje mu se i poljsko seljaštvo.
Rzeczpospolita nije još u potpunosti pobijeđena. Od 6. do 11. mjeseca 1648. proces formiranja države kompletiran je tek u središnjim, istočnim i južnim područjima Od 1649. do 1652. Ukrajina je politički aktivna. Stvara se vojno-politički savez s Krimskim kanatom, pregovara se s Moskvom i Varšavom, utemeljuju diplomatski odnosi s Moladavijom i Transilvanijom. Geopolitička situacija Khmelnytskyi-ju je nepovoljna i kvari mu planove. Ni Rzeczpospolita nije skrštenih ruku, ukrajinski problem nastoji riješiti ratom. U veljači 1651. poljska vojska polazi u ofenzivu i bitka se desi kod Berestechka u Voliniji. Kralj Jan II Casimir Vasa, imao je 150,000 vojnika a Ukrajinci 100,000 i Krimske Tatare (vodi ih Islam-Girei III) na svojoj strani. No Tatari ga izdadoše. Zarobe ga pa puste. Njegove snage opkoliše Poljaci i on mora potpisati ugovor u Biloj Tserkvi.
Ugovorom i Bile Tserkve uveliko se ograničiše prava Ukrajine što izazove val nezadovoljstva Ukrajinaca. Khmelnytskyi mobilizira vojsku i u petom mjesecu 1652. u sjajnoj bici potuče Poljake. Gotovo cijela Ukrajina je oslobođena ali potpuna pobjeda još nije postignuta. Godine 1653., u ljeto, stvara se anti-ukrajinska koalicija u koju se uključuje Rzeczpospolita, Moldavija, Valahija i Transilvanija. Sve će ovo na koncu završiti tako što će ranih pedesetih 17. stoljeća zaporoška vojska biti podložna ruskom caru. Hetman Bohdan Khmelnytskyi umro je 27. 7. 1657.
Ukrajinska država u kasnom 17. stoljeću
Zaporoški hetman Khmelnytskyi nije umro u slobodnoj Ukrajini ali je stvorio ogromne potencijale za stvaranje njene nezavisnosti. Ovi se potencijali ipak još neće iskoristiti zbog mnogo domaćih problema i politike carizma. Zemlja će se naći u vrtlogu građanskog rata i političkih kriza još mnogo godina. Novi hetman (ataman) je I. Vyhoskyi (?-1664.), no ovaj će brzo početi gubiti potporu velikog djela Kozaka. Zaporožje i velike regimente sa Lijeve obale Ukrajine zanemaruju ga i postaju mu opozicija. Vidjevši lošu situaciju u Ukrajini mnoge strane države požuriše ne bi li se njome i okoristile.
Tokom građanskog rata, koji počinje u Ukrajini u proljeće 1658., njezin vođa (prvi u njenoj povijesti) potraži podršku stranih sila, ne da bi državu doveo do nezavisnosti, nego protiv domaće opozicije. Poziva tatarske horde u u pomoć protiv kozačkih hetmana M. Pushkara i Y. Barabasha. Odlučuje se ponovno ujediniti sa Rzeczpospolitom. Šesnaestoga u devetom mjesecu 1658. u Hadziachu potpisuju ugovor (ugoda hadziacka) ataman (=Hetman) Ivan Vyhovsky sa poljsko-litvanskim komonveltom. Ovime je ataman učinio presedan. Ukrajina ostade podijeljena. Lijeva obala ostade orijentirana prema Moskvi a desna Varšavi.
Izabran je novi hetman Yurii (ca. 1641.-1685.), sin je Bohdana Hmeljnickog (Khmelnytskyi). Ovaj pak potpisuje ugovor u Chudnivsku, prakički tako priznavši validnost prethodnog. Ovaj ga potez košta abdikacije koju 1663. mora podnesti. Na lijevoj obali Kozaci imaju podršku Tatara, tu je iste godine izabran novi ataman I. Briukhobetskyi (?-1668). Kompletni ukrajinski teritorij tako je podijeljen između dvije države i na dva hetmanata. Lijeva obala i Kijev gravitira Moskvi, desna Rzeczpospolitu.
Ukrajinsko ujedinjenje postaje problematično. Usprkos dubokim socio-političkim kontradikcijama između dvije državne elite orijentirane različitim stranim silama, i neprestanom miješanju ovih u domaći život Ukrajinaca, obje njene regije bile su u granicama jednog državnog organizma.
Nada u ujedinjenje Istočne i Zapadne obale javlja se tokom vladanja atamana (hetmana) P. Dorošenka (Дорошенко Петро Дорофійович 1627.-1698.) od 1665. do 1676., pukovnika iz Priluka i unuk Mihajla Dorošenka. Ovaj se priključuje Bohdanu Hmeljnickom u ustanku protiv poljske dominacije. Dorošenko potpomognut Krimskim Tatarima 1665. ovlada Desnom obalom. Dorošenko iskoristi priliku i predloži sebe Rusima za atamana cijele Ukrajine, kao saveznice moskovske Rusije, ali nezavisne od Poljske. On odnese još pobjedu nad izvjesnim Ivanom Briukhovetsky-jem. Želi još više da ojača i sklapa savez sa moćnom turskom silom predvođenom Sultanom Mehmedom IV. To mu je greška. Pred vrata mu dolazi Jan Sobjeski, a vojska mu dezertirala i prešla pro-moskovskim Kozacima. Dorošenko je umro 1698. i mnogi ga još drže nacionalnim herojem. Ukrajina, kao hetmanat bijaše multiklasna socijalna organizacija čiji se puk bavio poljoprivredom i slobodu branio oružjem. Njihova orijentiranost Moskvi dovela je do postupnog limitiranja i kasnije u kasnom 17. stoljeću same likvidacije njihovog vojno-političkog sistema.
Ukrajina u 18. stoljeću (Zapadna obala)
Tokom 18. stoljeća burno je na Zapadnoj obali, svašta se zbiva. Godine 1771. Poljska vladavina u zapadnoj Ukrajini propada. Rezultat toga je da je gotovo cijeli Halič, i zapadne djelove Volinije i Podilije zauzela Austrija. Ove zemlje ujedinit će se zajedno s dijelovima poljskih provincija u Kraljevstvo Haliča i Lodomerije. Ostale teritorije steći će Austrija nakon trećeg pada Poljske 1795. Sjevernu Bukovinu Austrija će također zauzeti. Godine 1774., bečke trupe zauzet će cijelu zemlju 1775. U kasnom 18. stoljeću austrijski car Josip II i carica Marija Terezija ostvarit će brojne reforme u zemlji. Značajno je da će ograničiti moć zemljovlasnika nad seljacima. Organizira se školstvo, a u Lvivu će se 1784. utemeljiti sveućilšte.
Istočna obala
Dok na Zapadnoj obali Ukrajinci dolaze pod utjecaj austrijske kulture, i na Lijevoj obali ima komplikacija. Rusi i Šveđani ratuju za Baltičku obalu. Vojska je skupa, vrši se ekonomski pritisak na Ukrajince. Godine 1687. za atamana je izabran Ivan Mazepa 1644.-1709. On rizično kocka, svoje kozake (4,000) udružuje u desetom mjesecu 1708. s vojskom Karla XII. Sporazum je uskoro sklopljen između Ukrajine i Švedske po kojem će Ukrajina biti potpuno nezavisna od svih stranih sila. Nesrećom, većina ukrajinske javnosti nije upućena u atamanove intencije i protivi se njegovom planu ustanka protiv Petra I. Nesloga je dovela da su carske trupe počele proganjati kozake. Dijelom su ovi kozaci uništeni, a neki pozatvarani. Ataman Ivan je proglašen izdajicom a ime mu je anatemizirano. Carskom odlukom novim atamanom proglašen je I. Skoropadskyi (1646.-1722.)
Nakon poraza švedske vojske kod Poltave u šestom mjesecu 1709. i kapitulacijom Karla XII i njegovih saveznika, carska ofenziva protiv autonomije hetmanata izvršena je mnogo brže. Zaporoški sič je uništen. Tisuće kozaka bježe u Tursku u potrazi za zaštitom. Petar I uspješno uništava sve tragove ukrajinskog državnog sistema i njezin ekonomski potencijal. Tokom elekcije I. Skoropadskyi (1708.), Petar I odbija potpisati tradicionalni ugovor između Ukrajine i Rusije. Novi ataman, praktično nema nikakvih prava donošenja samostalnih odluka. Sljedeći korak uništenja ukrajinske autonomije je stvaranje (Prve) Male Rusije 1722.
Kasnije nešto pokušava učiniti novi hetman D. Apostol (1654.-1734.), osnuje tek 'novi sič', hetmanove aktivnosti ostadoše pod paskom cara, odnosno njegove politike. K. Rozumovskyi (1728.-1803.) izabran je za novog hetmana 1750., on će biti posljednji. On ipak reorganizira kozačku vojsku, priprema neke reforme, održava sastanke kozačkih časnika i nastoji se riješiti strane politike. No stvara se i Druga Mala Rusija 1764., potpuno je likvidirana autonomija Lijeve obale hetmanata. Napadi carista 1770.-tih i 1780.-tih finale su uništenja ukrajinske autonomije i likvidacije kozačke vojske. Na mjestu Slobodne Ukrajine nastat će Harkovsko potkraljevstvo. Manifestom 3. kolovoza 1775. proklamirana je likvidacija zaporoškog siča. 1780.-tih . teritorij je podijeljen na regije koje vode guverneri-generali. Krajem stoljeća Ukrajina ne gubi samo političku, nego i ekonomsku nezavisnost ,što je posljedica ekonomskle politike ruske monarhije.
Ukrajina u XIX stoljeću
Istočna Ukrajina okupirana je od ruskog carstva, uključujući Lijevu obalu, južnu regiju. U svih devet provincija na koje je istočna Ukrajina podijeljena u 19. stoljeću, vlada ruski carizam i rusifikacija. Posljedica je da je broj Ukrajinaca na tom području do kraja stoljeća smanjen 80%.
U prvoj dekadi 19. stoljeća ukrajinski nacionalni kulturni pokret povezan je sa političkim jedinstvom. Mnogi Ukrajinci postaju članovi ruske masonske organizacije, koja proklamira stvaranje 'mudrog društva' ljudi sa jednakim pravima. Stvaraju se tajna društva, orijentirana protiv Ruske monarhije. Populacija Lijeve obale potpomaže oslobodilačkom pokretu poljske vlastele od 1830./31. Etnički Ukrajinci, zajedno sa Poljacima, ustali su za slobodu Poljske u ustanku od 1863.-1864.
Aktivnosti Bratstva Sv. Ćirila i Metodija, nelegalna politička organizacija ukrajinske nacionalne inteligencije, stvorena u Kijevu 1846., radi na konsolidaciji nacionalnog oslobodilačkog pokreta . Čuveni Taras Ševčenko širi nacionalne oslobodilačke ideje u svojim pjesmama. Cilj je Bratstva postignuće Ukrajinske nezavisnosti i stvaranje ravnopravnih članica konfederacije nezavisnih slavenskih zemalja, sa Kijevom kao političkim središtem. Praktične aktivnosti koncentrirane su na edukaciji i traženju puta povećanja ekonomskog razvoja Ukrajine. Ruski caristi divlje se obračunavaju sa članovima Bratstva.
Novo doba oslobodilačkog pokreta Ukrajinaca povazano je aktivnostima ruskih 'narodnjaka' (narodniks). Njihove okružnice i organizacije djeluju u Kijevu, Odessi, Černihivu i drugim gradovima. Ideje slobode i jednakosti šire se od narodnjaka i među seljaštvo. Nakon 1885. narodnjaci gube vodeću ulogu u oslobodilačkom pokretu. Javljaju se socijaldemokratska inteligencija koja se poziva na radništvo. Marksistički utjecaji osjećaju se 1880.-tih i 1890.-tih godina. Javljaju se političke ukrajinske stranke Revolucionarna Ukrajinska Stranka, Ukrajinska Socio-demokratska Radnička Stranka i Društvo naprednih Ukrajinaca, koje utemeljiše 1908. Mykhailo Hrushevskyi, S. Yefremov i E. Chykalenko. Ovo društvo ustvari je među-stranački politički blok.
[uredi] Etnografija
Lokalne grupe
Ukrajinci se granaju (Z. Kuzela) na Sjeverne, Sjeverozapadne i Zapadne.
Zapadni Ukrajinci poznati su i kao Ruteni ili ponekad Rusini. Ovi su naseljeni na Karpatima, to su od zapada prema istoku Lemki , Bojki i Huculi ili Huzuli. Sjeveroistočno od Hucula, u Galiciji i Bukovini, pa do Dnjestra na sjeveru žive Pokučani, Huculima su i srodni.
Sjeverozapadni Ukrajinci nastanjeni su u području blizu poljske granice a imaju i enklava u toj susjednoj državi. Kod Sjeverozapadnih Ukrajinaca nalazimo nekoliko različitih etničkih skupina među kojima su jedni poznati kao Dolinjani . Dolinjani se od ostalih skupina razlikuju po svojem govoru kao i nekim razlikama u nošnji.
Postoje razlike i u nekim običajima, kao pjevanju 'proljetnih pjesama' zvanih 'ryndzivky'. Dolinjani su slabo izučena etnička podgrupa. Ostale značajne etničke grupe su i Batjuci i Veresjuci. Grupe Opoljana i Podiljana naseljene su u Podolju. Među ovima Podiljani nastanjuju istočno Podolje između Dnjestra i Boha. Imaju vlastite posebne običaje i folklor. Poznata grupa Volinjana danas više nije homogena, postoje dva srodna tipa, južni od sjeverozapadne Galicije do Lutska i sjeverni koji se širi do Polesja. Volinska je sačuvala mnoge stare pjesme (himne) zimskih festivala, zvanih koliadly, i novogodišnjih pjesama (ščedrivky). Najpopularnije volinjansko galzbalo je lira.
Sjeverni Ukrajinci nastanjeni su u sjevernoj Ukrajini južno od Yaselde i Pripjata na obje obale Desne i lijevoj obali Dnjepra. Ovdje su nekada živjeli stari Derevljani i Siverjani. Sjeverni su Ukrajinci sačuvali staru ukrajinsku narodnu kulturu, tek najzapadniji među njima u području Chelma i Podlasja nisu uspjeli da se odupru snažnom pritisku Poljaka i sačuvaju svoj etnički tip. Podlesjani iz Podlesja definitivno pripadaju sjevernom ukrajinskom tipu s kulturnim i etničkim karakteristikama i govore sjevernim dijalektom. Sačuvali su mnogo od svoje starine, od stare šumske kulture i starih običaja iz srednjovjekovnog perioda. Njihovi običaji analogni su onima od Bojka i Hucula sa Karpata. Podlesje ima i bogatu oralnu tradiciju i sačuvan velik broj koliadky sa starim temama i mnogo ritualnih pjesama. Podlesjani nisu u potpunosti homogeni, naročito na istoku. Često se nazivaju imenima Poliščuki i Pinčuki. Cijelo Podlesje dijeli se na Podlesje, Pinsk, Volinsku i Černihiv.
Život i običaji
Glazba i ples -Ukrajinski ritual proljetnih pleova i pjesama
Poznati ukrajinski običaj su hahilky, koji se danas priređuju na uskrsnim nedjeljama a sastoje se od plesova, pjesama, igara i dramskih scena koji će po vjerovanju namamiti proljeće i otjerati zimu. Ovi obredi u poganska vremena odvijala su se u svetim lugovima, danas oko crkava ili oko groblja. Pjesma i plesovi funeralni su kult i personificiraju pogreb za mraz i zimu. Oni također izazivaju rast bilja i pokušavaju osigurati obilnu žetvu kroz magijsku glazbu, riječi i pokrete tijela.
U nekim drevnim hahilky plesovima, plesači se kreću u krug imitirajući rotaciju sunca, dok drugi raznim gestama pokazuju stalnost čovjekovog postojanja na zemlji.
Kuhinja
Klasična etnička kuhinja Ukrajinaca sastoji se od jela poznatih u njihovom jeziku kao kovbasa, varenyky, holobtsi, kapusta i boršč.
Za vrijeme Uskrsa u uskrsnu košaricu stavljaju se bojana jaja 'pysanky'.
Ukrajinci su od davnih vremena zaokupljeni agrikulturom i odani svojoj zemlji i njenim plodovima. Ukrajina, zovu je 'žitnicom Europe' kruh smatra najsvetijom hranom, jer on sadržava žito koje ih održava na životu. Stara tradicija nuđenja kruha i soli gostu datira unazad mnogo stoljeća. Gostima se kod Ukrajinaca nudi okrugli kruh 'klib' i sol (sil) na vezenom ručniku (rušnyk) uz tradicionalni domaćinov "Vitajemo!" (=dobrodošli) .
Ovdje se može pozvati i na stare Grke, koji su prije 2000 godina nudili gostima kruh i sol. Nije to slučajno. Prije oko 2500 godina , stara Ukrajina, tada Skitija, bila je žitnica Grčke. Grčko tlo bilo je pogodno za vino i maslinu, ali ne i za žito. U ta stara vremena Grčke kolonije Tyras, i recimo Panticapaeum (današnji Kerč) i Olbia bijahu naseljene duž crnomorske obale Ukrajine. Ova tradicija simbolizira vezu Ukrajine s korijenima grčke kulture. Kruh i pšenica oduvijek su važan element u ukrajinskom životu, u kulturi i folkloru. Razni nacionalni kruhovi igraju značajnu ulogu u običajima i tradiciji ukrajinske kulture. Božićni, uskršnji, svadbeni i funeralni kruhovi zauzimaju središnje mjesto.
[uredi] Populacija
Broj Ukrajinaca je negdje oko 46 milijuna. Govore istočnoslavenskim jezikom, ukrajinskim. Ukrajince koji govore ruski nazivaju Rusoukrajincima.
Broj Ukrajinaca (preko 100,000) po zemljama u kojima žive (UN, 2005):
- Ukrajina- 30.174.000
- Rusija- 3.349.000
- Moldavija- 586.000
- Kazahstan- 519.000
- Kanada - 355.000
- Poljska- 300.000
- Bjelorusija- 283.000
- SAD- 262.000
U Hrvatskoj ima oko 2.000 Ukrajinaca. (vidi popis)
