Vesna Parun

Izvor: Wikipedija

Vesna Parun (Zlarin, 10. travnja 1922.), hrvatska pjesnikinja

Sadržaj 1 Život 2 Bibliografija 2.1 Poezija 2.2 Proza 2.3 Dječja poezija 2.4 Dramska djela (izvedena)

[uredi] Život

Vesna Parun pripada među najpoznatije suvremene hrvatske pjesnike. Ona je i najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća. To mjesto u hrvatskoj književnosti zauzela je zahvaljujući raskošnosti pjesničkog izraza, bogatstvu tema i motiva i stvaralačkoj plodnosti. Poezija je prava domena Vesne Parun, no već je poslije druge knjige pjesama počela pisati prozu i drame. Objavljeno joj je preko 60 knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela. Ona stvara dulje od pedeset godina i već pripada književnoj povijesti, a još je uvijek aktivna. Za svoj pjesnički rad dobila je značajne i brojne nagrade i priznanja. Za zbirku "Pjesme" (1948.) dobila je Nagradu Matice hrvatske, za zbirku "Crna maslina" (1955.) dobila je Nagradu grada Zagreba, za stihovani dječji roman "Mačak Džingiskan i Miki Trasi" (1968.) dobila je Nagradu Grigor Vitez, 1972. dobila je kao najuspješniji dječji pjesnik Zmajevu Nagradu Matice srpske u Novom Sadu, a 1970. u Parizu je dobila Diplomu za poeziju. Njena zbirka "Zore i vihori" (1947.) po mnogo čemu označava važan datum u razvojnom tijeku novije hrvatske poezije.

Vesna Parun rođena je 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu blizu Šibenika, gdje joj je otac radio kao općinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla, zbog čega je brojna obitelj (četvero djece) živjela u prilično teškim uvjetima. Zato je Vesna dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka u Splitu, u Biogradu na Moru i u Šibeniku. Otac Ante rodom je s otoka Prvića, a majka Antica sa Šolte. Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je 1940. maturirala. Bila je odličan učenik i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Onda je došao rat, bježanje u Split, povratak u Zagreb (1942.). Tada su živjeli u Sesvetama kod Zagreba gdje joj je otac radio u općini. Odatle joj je brat otišao u partizane i ubrzo poginuo. U to vrijeme često je obolijevala. Poslije završetka rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala čistu filozofiju. 1947. radila je na pruzi Šamac - Sarajevo, oboljela je od tifusa, a u isto je vrijeme doživljavala krize zbog nesretne ljubavi koja je trajala od 1938. Sve su to bili razlozi prekida studija. Od 1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik. No nakon pola stoljeća u Studentskom gradu, u zagrebačkoj Dubravi, u Badelovoj ulici 15 (danas Vile Velebita), Vesna Parun svoj je skromni dom 2000., iz nevolje, zauvijek napustila i, vjerujući da je riječ o privremenom smještaju iz zdravstvenih razloga, smjestila se u Stubičkim Toplicama. Ondje je još krajem 70-ih upoznala svoju najveću životnu učiteljicu, prosjakinju Magdicu. U Stubičkim Toplicama proslavila je zadnjih nekoliko rođendana i napisala nekoliko knjiga. Samoću i "otpadništvo" od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati. Neizvjesna i nesigurna sudbina velike poetese u 80-om godinama života sigurno nam ne služi na čast. Možda bismo odgovor na takvu nepravdu mogli pronaći u Vesninoj tvrdnji da se "u školi moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu - gotovo ništa". Sve u svemu, po njenim vlastitim riječima, provela je vrlo težak život, od djetinjstva nadalje, te je okušala više patnje i stradanja nego radosti. Vesna Parun potpuno se predala književnom radu postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost.

[uredi] Bibliografija

Vesna Parun počela je pisati vrlo rano, svoju prvu pjesmu "Pramaljeće", napisanu na otoku Visu, objavila je već s deset godina (1932.) u listu "Anđeo čuvar". Slijedi pjesma "Zov" objavljena 1938. godine u časopisu "Sjeme", glasilu muške klasične gimnazije kojem su urednici bili Jure Kaštelan i Živko Jeličić. Već ta pjesma nosi u sebi dah temeljne ideje vodilje: himnu životu, radu i hrabrosti. Osim poezije, piše dječje i satiričke pjesme, prozu i drame. Njezina su djela prevođena na mnoge jezike.

[uredi] Poezija

• "Zore i vihori", 1947.,
• "Pjesme", 1948.,
• "Crna maslina", 1955.,
• "Vidrama vjerna", 1957.,
• "Ropstvo", 1957.,
• "Pusti da otpočinem", 1958.,
• "Ti i nikad", 1959.,
• "Koralj vraćen moru", 1959.,
• "Konjanik", 1961.,
• "Jao jutro", 1963.,
• "Bila sam dječak", 1963.,
• "Vjetar Trakije", 1964.,
• "Pjesme", 1964.,
• "Gong", 1966.,
• "Otvorena vrata", 1968.,
• "Ukleti dažd", 1969.,
• "Tragom Magde Isanos", 1971.,
• "Sto soneta", 1972.,
• "I prolazim životom", 1972.,
• "Stid me je umrijeti", 1974.,
• "Olovni golub", 1975.,
• "Apokaliptičke basne", 1976.,
• "Ljubav bijela kost", 1978.,
• "Čitač snova", 1978.,
• "Izabrane pjesme", 1979.,
• "Mapa Magdica", 1979.,
• "Šum krila, šum vode", 1981.,
• "Salto mortale", 1981.,
• "Izabrana djela", 1982.,
• "Grad na Durmitoru", 1988.,
• "Kasfalpirova zemlja", 1989.,
• "Indigo grad", 1990.,
• "Sonetni vijenci", 1991.,
• "Tronožac koji hoda", 1993.,
• "Začarana čarobnica", 1993.,
• "Izbor iz djela", 1995.,
• "Ptica vremena", 1996.,
• "Smijeh od smrti jači", 1997.,
• "Pelin basne", 1998.,
• "Spužvica i spužva", 1999.,
• "Političko Valentinovo", 2000.,
• "Grijeh smrti",2000..

[uredi] Proza

• "Pod muškim kišobranom", 1987.,
• "Krv svjedoka", 1988.,
• "Hrvatska kraljica", 1999.,
• "Noć za pakost - moj život u 40 vreća", 2001.

[uredi] Dječja poezija

• "Patka Zlatka", 1957.,
• "Tuga i radost šume", 1958.,
• "Zec mudrijan", 1958.,
• "Kornjačin oklop", 1958.,
• "Mačak Džingiskan i Miki Trasi", 1968.,
• "Mačak na mjesecu", 1969.,
• "Miki Trasi i baka Pim Bako", 1968.,
• "Miki slavni kapetan", 1970.,
• "Karneval u Kukljici", 1974.,
• "Poznanstvo s danima malog Maksima", 1974.,
• "Igre pred oluju", 1979.,
• "Dvanaest slikovnica o psima", 1983.,
• "Hoću ljutić, neću mak", 1983.,
• "Roda u školi", 1988.,
• "Pokraj Kupe kad se vrapci skupe", 1989.,
• "Moj prijatelj šišmiš", 1990.,
• "Uspavanka za poljubac", 1995.,
• "Kroz prozorčić zime", 1995.,
• "Pčela, duga i mlin", 1997.,
• "Tri morske pustolovke", 2000.,
• "Morska kočijica", 2001.

[uredi] Dramska djela (izvedena)

• "Marija i mornar",
• "Apsirt",
• "Magareći otok, oliti homo homini asinus",
• "Škola za skitnice".