Jakov II, kralj Engleske

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Jakov II (Palača St. James, 14. oktobar 1633. - Dvorac Saint-Germain-en-Laye, Francuska, 16. septembar 1701.) engleski, škotski i irski kralj, te vojvoda Normandije.

Bio je posljednji katolik na prijestolju Engleske, Škotske i Irske. Nakon nekih svojih postupaka i apsolutističkog načina vladavine svrgnut je sa vlasti u Slavnoj revoluciji kojom krunu nije preuzeo njegov sin James Francis Edvard, nego njegova kći Marija zajedno sa svojim mužem Vilijamom III Oranskim koji su 1689. postali suvladari.

Nakon što je svrgnut Jakov se pokušao još jednom, vojnim putem, vratiti na prijestolje iskrcavši se u Irskoj 1689., no već u ljeto 1690. biva poražen i vraća se u Francusku gdje do kraja života živi pod zaštitom francuskog kralja Luja XIV

Sadržaj 1 Rođenje, mladost i razdoblje do vladavine 1.1 Restauracija monarhije 1.2 Katolička vjera 2 Vladavina 3 Slavna revolucija i kraj vladavine 4 Život nakon vladavine i smrt

[uredi] Rođenje, mladost i razdoblje do vladavine

Jakov je bio mlađi sina kralja Karla I i i njegove supruge Henrijete, kćerke francuskog kralja Henrika IV i Marije de Medici. Rodio se u palači St. James 14. oktobra 1633. 1644. dobio je titulu vojvoda od Yorka.

Tokom građanskog rata u Engleskoj ostao je u Oxfordu zajedno sa ocem i starijim bratom. Kada je Oxford pao u ruke parlamentarnim snagama 1646. godine, bio je jedno vrijeme zatočen u palači u kojoj je i rođen ali je maskiran uspio pobjeći 1648. i skloniti se u Haag kod svoga brata Karla.

Za vrijeme prognaništva u Francuskoj Jakov je stupio u francusku vojnu službu, a 1656. godine, kada je njegov brat Karlo II ušao u savez sa Španijom Jakov je stupio u špansku vojnu službu.

[uredi] Restauracija monarhije

1660., nakon smrti Olivera Cromwella i događaja koji su uslijedili povratkom njegova brata Karla II na vlast, Jakov je postao presumirani nasljednik (heir presumptive), no u tome trenutku se činilo malo vjerojatnim da će on naslijediti krunu. U septembru 1660. g. vjenčao se na Lady Anne Hyde, kćeri Karlovog glavnog ministra.

Tokom drugog (1665. – 1667.) i trećeg (1672. – 1674.) rata sa Nizozemskom Jakov je bio imenovan visokim admiralom i zapovijedao je kraljevskom mornaricom. Nakon borbi sa Nizozemcima na sjevernoameričkom kontinentu, grad New Amsterdam preimenovali su njemu u čast kao vojvodi od Yorka, u New York. Jakov je predvodio i Kraljevsku afričku kompaniju koja je imala udjela u trgovini robljem.

[uredi] Katolička vjera

Jakov je postao katolik 1668. ili 1669. godine, ali je jedno vrijeme to držao u tajnosti. No tu svoju tajnu nije mogao dugo zadržati pa je prodrla u javnost. Kako Jakovljev brat Karlo II nije imao djece sve izglednijom se činila mogućnost da će ga naslijediti baš Jakov. Jakovljev brat Karlo je u nastaloj situaciji zapovijedio da Jakovljevu djecu treba odgajati kao protestante. No ipak se godine 1673. nije suprotstavljao Jakovljevu braku sa katolkinjom Marijom od Modene jer je Jakov u međuvremenu zbog smrti prve supruge Anne 1671. godine postao udovac. Taj brak je još više produbio sumnje u Jakova jer se smatralo da je Marija papina agentica.

1677. godine, u namjeri da odobrovolji protestantske pristalice Jakov je vjenčao svoju kćer Mariju za protestanta i svog nećaka (sestrinog sina) Vilijama III. Oranskog. Unatoč toj koncesiji protestantima, strah od mogućeg katoličkog vladara je i dalje ostao vrlo jak. Godine 1678. izbila je antikatolička histerija kojoj je povodom bila objava stanovitog i neprovjerenog popisa zavjerenika koji su htjeli ubiti Karla II da bi za kralja postavili Jakova. Posljedica je bila smaknuće nekolicine nevinih ljudi kako bi se primirila javnost.

Godine 1679. Parlament se počeo vrlo žestoko suprotstavljati mogućnosti da Karla II naslijedi Jakov. Jedan od zastupnika, Anthony Ashley Cooper, grof od Shaftesburyja, predložio je zakon kojim bi se Jakova isključilo kao nasljednika krune, a u nasljednu liniju uključi James Scott, vojvoda od Monmoutha, izvanbračni sin Karla II sa Lucy Walter. Torijevci (konzervativci) bili su protiv isključenja, a vigovci (liberali) za isključenje. Bojeći se da ovaj zakon ne bi prošao u parlamentu Karlo II je u decembru 1679. raspustio parlament. I slijedeća dva parlamenta (jedan iz 1680. i drugi iz 1681.) su također bili raspušteni iz istih razloga. Zbog svega je Karlo II 1680. godine morao Jakova udaljiti iz Engleske pa ga je imenovao visokim kraljevskim predstavnikom u Škotskoj pa je Jakov preselio u Edinburgh.

Zbog Karlovog sukoba sa parlamentom oko mogućeg Jakovljevog nasljeđivanja krune, neke protestantske pristalice su 1683. skovale urotu kojoj je bio cilj ubojstvo Karla II i Jakova. Zavjera nije uspjela a urotnici su optuženi za veleizdaju i smaknuti. Jakov se 1684. godine vratio u London ponovno se aktiviravši kao kraljevski visoki admiral.

[uredi] Vladavina

Jakovljev brat Karlo II umro je bez zakonitog potomstva 6. februara 1685. godine preobrativši se na samrtnoj postelji na katoličanstvo. Jakov ga je naslijedio pod imenom Jakov II, a za kralja je okrunjen u Westminsterskoj opatiji 23. aprila 1685. godine.

U samom početku vladavine Jakov nije naišao na veliku opoziciju, a novi parlament koji se okupio u maju 1685. bio je prilično naklonjen Jakovu, te je Jakov čak sa parlamentom postigao sporazum oko povećanja svojih prihoda. Ubrzo, već 20. juna 1685. Jakov se suočio sa velikim izazovom. James Scott, vojvoda od Monmoutha, izvanbračni sin Karla II sa Lucy Walter digao je ustanak sa ciljem svrgavanja Jakova ali je ubrzo poražen u bici kod Sedgemoora, Jakov se sa ustanicima brutalno obračunao a vođa ustanka, Jakovljev nećak, James Scott je pogubljen. Da bi se zaštitio od novih ustanaka Jakov je organizirao veliku stajaću vojsku na čije čelo je postavio zapovjednike katolike zbog čega je ubrzo došao u sukob sa parlamentom čije je zasijedanje bilo u novembru 1685. odgođeno i nije se više dogodilo za vrijeme kratke Jakovljeve vladavine.

1686. godine nove vjerske napetosti izazvalo je nekoliko kontroverznih Jakovljevih odluka. Prva je bila odluka koja je katolicima omogućavala rad u najvišim kraljevim uredima, a koja odluka je ubrzo i provedena. Slijedeći postupak koji je iritirao protestante bio je prijem u dvor prvog papinskog nuncija od doba Marije I. Nadalje, Jakov je kao svog vjerskog ispovjednika doveo isusovca, oca Edvarda Petra, a naročit izazov protestantima bila je suspenzija nekoliko anglikanaca iz Jakovljevog političkog ureda čime je bila izgubljena politička podrška sa samog početka vladavine.

Deklaracijom o oprostu (Declaration of Indulgence) i Deklaracijom o slobodi savjesti (Declaration for Liberty of Conscience) iz 1687. Jakov je stavio izvan snage zakone kojima su se kažnjavali katolici i protestanti koji su se preobratili na drugu vjeru. Te deklaracije uz još neke političke poteze kojim se u prvi plan guraju katolici pregrijalo je političku scenu i izazvalo protestantski protuodgovor.

[uredi] Slavna revolucija i kraj vladavine

U aprilu 1688. Jakov je izdao zapovjed da se Deklaracija o oprostu ima od strane anglikanskih svećenika pročitati u crkvama. To je izazvalo reakciju canterburyjskog nadbiskupa i šest drugih biskupa koji su se Jakovu obratili sa zahtjevom za preispitivanje kraljevske vjerske politike, zbog čega su bili uhićeni pod optužbom klevete. Opću uzbunu u protestantskim redovima izazvalo je rođenje Jakovljevog sina Jamesa Francisa Edwarda u junu 1688., mogućeg katoličkog nasljednika engleske krune. U strahu od katoličke dinastije nekoliko utjecajnih protestanata stupilo je u kontakt i počelo pregovorati sa Jakovljevim zetom i protestantom Vilijamom III. Oranskim od kojeg su zahtijevali vojnu intervenciju protiv Jakova.

Do septembra 1688. Vilijam se odlučio na intervenciju. Jakov je odbio pomoć francuskog kralja Luja XIV bojeći se reakcije naroda, te smatrajući da će se moći oduprijeti intervenciji sa vlastitom vojskom. Kada se Vilijam 5. novembra 1688. iskrcao u Engleskoj svi zapovjednici engleske vojske koji su bili protestanti prešli su na Vilijamovu stranu. Čak je i Jakovljeva kći Ana napustila dvor.

11. decembra Vilijam je sa vojskom ušao u London a Jakov se pokušao spasiti skokom u rijeku Temzu ali je ubrzo uhvaćen. Ne želeći od Jakova napraviti mučenika Vilijam ga je 23. decembra pustio da pobjegne u Francusku gdje ga je Luj XIV primio velikodušno davši mu palaču i visoku mirovinu.

Vilijam je ubrzo sazvao (na neregularan način) parlament koji je 12. februara 1689. proglasio da je Jakov, pobjegavši iz Engleske u stvari abdicirao i proglasio je prijestolje upražnjenim, a nije ga, po normalnom slijedu nasljeđivanja ponudio Jakovljevu sinu, nego njegovoj kćeri Mariji. Marija je proglašena kraljicom, a utvrđeno je da će vladati zajedno sa mužem Vilijamom III Oranskim kao Marija II. Parlament je sve to ozakonio posebnim zakonom (Bill of Rights). Istim zakonom Jakov je optužen za zlouporabe za vrijeme svoje vladavine te su stavljeni izvan snage zakoni kojima su bila ukinuta ograničenja za katolike. Također je utvrđeno da niti jedan katolik više neće moći naslijediti englesko prijestolje, a propisana je i linija nasljeđivanja engleske krune prema kojoj bi krunu trebali naslijediti potomci Vilijama III i Marije II, a ako oni ne budu imali potomaka onda će krunu naslijediti Jakovljeva mlađa kći Ana i njezini potomci.

[uredi] Život nakon vladavine i smrt

Uz pomoć francuske vojske Jakov se u martu 1689. iskrcao u Irsku. Irski parlament nije u svojim odlukama slijedio odluke engleskog parlamenta nego je proglasio da Jakov ostaje kralj te proglasio važećim sve propise koji se tiču vjerskih sloboda za katolike. Međutim Vilijam III Oranski pokrenuo je vojsku kojom je 1. jula 1690. u bici kod Boynea porazio Jakova koji se tom prilikom pokazao kukavicom.

Nakon poraza Jakov je živio u Francuskoj u kraljevskom dvorcu Saint-Germain-en-Laye. Još je jednom, pokušavši sa zavjerom protiv Vilijama III 1696. godine, pokušao doći na vlast. Zavjera nije uspjela. Luj XIV je Jakovu ponudio krunu poljskog kralja no ta inicijativa nije se ostvarila. Svoje zadnje godine života Jakov je proveo povučeno i pokajnički. Umro je od moždanog udara 1701. godine u dvorcu Saint-Germain-en-Laye. Pokopan je u Parizu u kapeli svetog Edmunda u crkvi engleskih benediktinaca u ulici St. Jacques. Tijekom Francuske revolucije njegov grob je oskrnavljen a Jakovljevi ostaci izgubljeni.