Velika Srbija
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
 |
|
Velika Srbija je često korišteni naziv za srpski nacionalistički politički projekt nastao u 19. vijeku.
Sadržaj |
[uredi] Ozračje i počeci
Pojam projekta velike Srbije (iako ne pod tim imenom) se javlja u vrijeme i nakon prvoga srpskoga ustanka 1804. Esencijalno, uobičajeni program nacionalne integracije i stvaranje nacionalne države u maksimalnim granicama je pojava ranoga 19. stoljeća i nije nikakva rijetkost među evropskim narodima koji su nacionalno buđenje doživjeli u razdoblju tokom i poslije Francuske revolucije i Napoleonskih ratova. Prvi formulator srpskoga nacionalnoga projekta (iako u maglovitom obliku) bijaše srpski prosvjetiteljski pisac i jezički reformator Dositej Obradović. Geopolitički dio srpske nacionalne ideologije koji se temelji na problematičnim interpretacijama kulture i povijesnoga nasljeđa je radikalizirao najznačajniji srpski jezični i kulturni reformator Vuk Karadžić. Njegov jezični pansrbizam se može svesti na jednostavnu tvrdnju: svi izvorni govornici bilo kojega dijelekta štokavskoga narječje su etnički Srbi, tj. štokavsko narječje je per se nacionalno srpsko. Ta je tvrdnja, kojoj on nije bio tvorcem, nego samo nasljedovateljem zabluda, pa i svjesnih političkih krivotvorevina rane slavistike (Josef Dobrovsky, Pavel Šafaržik, Jernej Kopitar, Franc Miklošič, ...) u neku ruku odgovarala duhu vremena, no, sama faktografija ju je dovela u nepremostive poteškoće. Naime, u doba nacionalnoga romantizma jezik je izjednačivan s "duhom naroda", pa su književno dobro izgrađena tri zapadna narječja našeg jezika(štokavsko, čakavsko i kajkavsko) romaničarsku filologiju stavljala pred velike idejne muke: kako je moguće da jedan narod ima "tri duha" ? Još veća "nevolja" za ideologe jezičnoga pansrpstva bijaše činjenica da je već četiri stoljeća prije pojave Vuka Karadžića opstojala štokavski pisana književnost koja je etnički, od samih autora djela, identificirana s bosanskim i hrvatskim imenom i jezikom, ali nikad srpskim. Stoga su privrženici te ideologije (napose Šafaržik) bili prisiljeni pribjeći raznim krivotvorinama i bizarnim izlikama da štokavski pisci koji su pisali u 17. ili 18. stoljeću, i sebe identificirali s drugim slavenskim nacionalnim idejama - to nisu "ozbiljno mislili".
Obično poredbeno jezikoslovlje je moglo pokazati da je jednadžba nacija=narječje besmislena, jer po tome ni Nijemci ni Nizozemci nisu nacije, kao ni skandinavski germanski narodi. Također, u Karadžićevu slučaju se radilo i trivijalnoj logičkoj pogrešci: izjednačio je podskup i skup. Ili, konkretnije: većina (torlaci na stranu) Srba jesu izvorni štokavci, no svi štokavci nisu Srbi. I svi Danci su Evropljani, no svi Evropljani nisu Danci. Taj kulturni velikosrbizam, hranjen začecima slavistike (koja je i počela kao politički projekt), imao je velikoga uticaja na daljnje geopolitičke planove srbijanske države u nastajanju. Dapače, može se reći da je, osim uobičajenih geostrateških planova, imao ključnu ulogu u oblikovanju ciljeva potencijalne srpske ekspanzije: iako je obnova idealiziranoga Dušanovoga carstva bila jednim od emocionalno- ideoloških pokretača, u praksi je ta obnova bila odbačena, poglavito zbog nastanka grčke države i potpore koju je imala. Ideolozi srpskog ekspanzionizma su se usmjerili, osim zemalja u kojima je stara srpska država (12. st. – 14. st.) ostala snažan civilizacijski pečat (Kosovo, Makedonija) na zapad, u smjeru Bosne i Hercegovine i Hrvatske- u kojim nije bilo drevne srpske nacionalne državne i kulturne tradicije, no, koje su dobile značajan priljev vlaških useljenika (poslije posrbljenih) tokom Osmanske ekspanzije u Hrvatskoj i BiH (15. st.- 18.st.).
[uredi] Historija ideologije
Prvu i najvažniju formulaciju ideja Velike Srbije dobija u djelu srbijanskoga ministra Ilije Garašanina "Načertanije", nastalom 1844. Esencijalno, radi se o planu promidžbe srpskoga imena, kulture i nacionalnoga identiteta, ponajviše među Bošnjacima i Hrvatima, te u čekanju pogodnoga trenutka raspada Osmanskoga carstva, kako bi se stvorilo moćno srpsko carstvo. Neki od citata to ilustriraju:
"Srpska država koja je već srećno počela, no koja se rasprostirati i ojačati mora, ima svoj osnov i temelj tvrdi u carstvu srpskom 13-ga i 14-ga stoljetija i u bogatoj i slavnoj srpskoj istoriji. Po istoriji ovoj zna se da su srpski carevi počeli bili grčkom carstvu mah otimati i skoro bi mu konac učinili te bi tako na mesto propadšeg istočno-rimskog carstva srbsko-slavensko carstvo postavili i ovo naknadili...... Nova srbska država na jugu podavala bi Evropi sve garancije da ce ona biti vrsna i krepka država i koja će se moći među Austrijom i Rusijom održati..... Da bi se narod katoličeskog ispovedanija od Austrije i njenog upliva odvraćali i Srbiji većma priljubili nužno je na to osobito vnimanije obraćati. Ovo bi se najbolje postići moglo posredsvom fratera ovdašnjih, između kojih najglavnije trebalo bi za ideju sojedinjenja Bosne sa Srbijom zadobiti.."
Gore navedeni dijelovi teksta govore o cilju da se stvori velika srpska država na razvalinama Osmanskog carstva. Glavni modus operandi nije navedeno nasilje nego političko-nacionalna propaganda. No-znakovito je da je temeljni nacrt, koji je nastao na ideji češkog političkoga idealista Franje Zacha i poljskoga grofa Czartoryskoga bitno izmijenjen u Garašaninovom "Načertaniju": dok su prvotne formulacije bile u duhu panslavizma južnoslavenske provenijencije, Garašaninov je tekst općesrpski program u kojem je pojam južni Slaveni sustavno i do kraja zamijenjem srpskim imenom. Od proto-južnoslavenskoga projekta stvoren je velikosrpski.
Otprilike u isto vrijeme (1849.) objavljen je drugi temeljni spis velikosrpske ideologije, napis "Srbi svi i svuda" srpskoga jezikoslovca i nacionalnoga ideologa Vuka Karadžića. Budući da je o jezičnom pansrbizmu već bilo riječi, ovdje je dovoljno napomenuti da je taj dobio konačnu formulu u ovom Karadžićevu tekstu.
Na reakcije, poglavito one sa druge strane Drine, nije trebalo dugo čekati. Na Garašaninov tekst nije bilo osvrta jer je objavljen znatno kasnije u odnosu na trenutak nastanka, dok je Karadžićev članak izazvao buru nezadovoljstva pogotovo među hrvatskim kulturnim djelatnicima. Iako je već sljedeće godine upriličen sastanak u Beču između hrvatskih Iliraca i Karadžića kojega je pratio njegov učenik Đuro Daničić, taj, tzv. Bečki dogovor o pitanjima jezika je ostao bez stvarnoga utjecaja (a i nije se izravno ticao jezično-nacionalnih protimbi), u sljedećim godinama su objelodanjeni opsežniji osvrti više auktora u kojima se pobija Karadžićev jezični pansrbizam (spisi Bogoslava Šuleka, Ante Starčevića, Mirka Bogovića, Adolfa Vebera Tkalčevića). Iako je poslije Karadžićeve smrti najugledniji srpski filolog Đuro Daničić odustao od učiteljevih teza i čak ih pobijao- činjenica je da je u drugoj polovici srpski jezični nacionalizam ostao dominantom u srbijanskoj i prječanskoj srpskoj kulturnoj javnosti (primjeri su pisci i povjesničari Stojan Novaković, Stanoje Stanojević, Ljubomir Stojanović). S druge strane, najaktivniji građansko-liberalni srpski političari u Austro-Ugarskoj monarhiji su se suprotstavili samoj ideji Velike Srbije (Mihailo Polit Desančić, Svetozar Miletić), a tu su ih, uz stanovita vrludanja, slijedili srbijanski socijalisti, od Svetozara Markovića do Dimitrija Tucovića.
Kao zaključak za razdoblje konca 19. i početka 20. stoljeća moglo bi se reći sljedeće: većina srpske inteligencije (npr. svjetski ugledni geograf Jovan Cvijić i slavist Aleksandar Belić) je stajala na velikosrpskim pozicijama, tj. težila je stvoriti srpsku nacionalnu državu na područjima Makedonije, Kosova, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Protagonisti tih ideja nijekali su nacionalnu opstojnost Hrvata i Makedonaca, upravo se rasistički odnosili prema Albancima na Kosovu i Makedoniji, a Bošnjake muslimanima su nakanili raseliti ili prevesti na srpsko pravoslavlje. Sustavni planovi su rađeni za širenje srpskoga pravoslavlja, potiskivanje katolicizma i islama, gušenje ili iskorijenjivanje svih inonacionalnih tradicija, dok je najbrutalnija politika bila namijenjena Albancima, za koje se smatralo da im nema mjesta u bilo kakvoj srpskoj državi (što je vidljivo iz kasnijih planova za teror i raseljavanje Albanaca, auktorima kojih bijahu Vasa Čubrilović i pisac, kasniji nobelovac Ivo Andrić). Tu je ideologiju podupirala i vladajuća srbijanska političko-novčarska elita, a poglavito Radikalna stranka na čelu s Nikolom Pašićem.
[uredi] Projekt tzv. Velike Srbija i Jugoslavija
No, sama je ideologija Velike Srbije vremenski koincidirala s raznim nadnacionalnim ili pseudonacionalnim programima nastalima kod nas: prvo Ilirskom pokretu, a zatim ideji Jugoslavije ili jugoslavenstva. Ova potonja, koja je smatrala da su Slovenci, Hrvati, Srbi, a katkad i Bugari (te uglavnom izrijekom nespominjani, ali nerijetko posredno referencirani Bošnjaci i Makedonci) samo dijelovi jednog, "jugoslavenskoga" naroda, a ne zasebne nacije, snažno je djelovala poglavito na inteligenciju, a i na određen broj praktičnih političara (hrvatski političar Fran Supilo, pisci Tin Ujević i Miroslav Krleža u ranoj fazi, Ivo Andrić cijeli život, najugledniji srpski kulturni djelatnik na prijelazu iz 19. u 20. st. Jovan Skerlić). Povijest će te dvije ideje najčešće suprotstaviti, a katkad i spojiti.
Primjer je stvaranje Države Srba, Hrvata i Slovenaca (1918.), nakon 1. svjetskoga rata, kada je tokom nekoliko desetljeća državnom hijerarhijom dominirala ideja "Jugoslavena" kao nacije sastavljene od tri "plemena"-Slovenaca, Hrvata i Srba. Povjesničari se razlikuju u ocjeni jugoslavenstva, kako u Kraljevini SHS/Jugoslaviji (1918.-1941.), tako i u socijalističkoj Jugoslaviji (1945.-1991.). Među politolozima nalazimo dva stava: po jednima je jugoslavenska ideologija (bilo "tvrđa", kakva bijaše kod Karađorđevića, bilo "mekša" u doba Titoizma) grobnica srpskih aspiracija, jer se srpstvo definira preko tradicionalnih vrijednosti (svetosavlje, Kosovski mit itd.). Činjenica je da je jugoslavenska ideologija tokom stare Jugoslavije (1918-1941.) bila uglavnom krinkom za velikosrpsku, što je i istaknuto osnutkom ORJUNE (organizacije jugoslavenskih nacionalista), protifašističke monarhističke skupine koja je upletene u niz ubojstava hrvatskih i slovenskih političkih i kulturnih djelatnika, te u gušenje radničkoga pokreta. Znakovito je da je ORJUNA djelovala često u savezu sa SRNAO (Srpskom nacionalnom omladinom) a protiv HANAO (Hrvatske nacionalne omladine)- otkrivajući time da se ne radi o nadnacionalnoj, pa i antinacionalnoj ideologiji, nego o modifikaciji velikosrpske idejne platforme. Gledano iz toga kuta koji inzistira na istovjetnosti Srpstva i specifično srpskih nacionalnih tradicija, srpska je ideologija poražena u obje Jugoslavije jer nije uspjela asimilirati i/ili protjerati Hrvate i Bošnjake, nego su i Srbi svedeni na oko 1/3 stanovništva, pa iako su dobili 49 % Bosne i Hercegovine poslije ratova u 1990-ima (što je još krhko stanje), bitno je da su dobrim dijelom etnički rasrbljeni-od pisma do etničkovjerskih vrijednosti, pa ne mogu djelovati kao asimilacijski magnet prema ostalima. Po tom je gledanju srpstvo u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj ili potpuno izgubilo, ili toliko reducirano da više nije presudan činitelj u igrama zapadno od Drine. Ostaje važnim i nezaobilaznim faktorom, ali bez šanse za dominacijom kakva je, možda, postojala 1880. Po drugomu je stajalištu jugoslavenska ideologija bila najuspješnijim oblikom velikosrpske ideje, jer je, tako reći, "prodavala" srpske ideologeme i obrasce bez jačega otpora koji je izazivala svetosavsko-ćirilićarska promičba. Tako je jezik u Jugoslaviji najjače srbiziran poslije 1945., "Jugoslaveni" su po pravilu navijali za Partizan ili Crvenu Zvezdu, i, općenito, srpske nacionalne tradicije smatrali za prethodnike i "prave" preteče jugoslavenskih. Po tomu, Jugoslavenstvo je bilo Srpstvo u celofanu. Iako ova teza sadrži velik dio istine, sigurno je i sljedeće: pokazalo se da sam srpski identitet nije dovoljno snažan da uspješno prebrodi sve procese modernizacije i ostane svoj. Ili- suočen s nepomirljivošću albanske nacionalne samosvijesti, te jačanjem hrvatske i muslimanske nacionalne ideologije, srpski identitet nije mogao opstati skrivajući se iza jugoslavenske maske. Ideologija jugoslavenstva je, dakle, kratkoročno bila izuzetno probitačna za Srbe- pa i za velikosrbe. Ali, dugoročno je mogla dovesti samo do rastakanja u procesima raspada komunizma i etno-civilizacijske polarizacije.
[uredi] Projekt tzv. Velika Srbija u 2. svjetskom ratu
Tokom međunacionalnoga istrebljivačkoga rata u Jugoslaviji, 1941.-1945., a posebno u NDH (Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini), progam Velike Srbije je dobio konačnu formulaciju u spisu srpskoga banjolučkoga advokata, Stevana Moljevića, naslovljenoga "Homogena Srbija". U tekstu objavljenom u crnogorskom gradu Nikšiću 30. juna 1941., kamo je pobjegao pred ustaškim progonima, taj ideolog, savjetnik četničkog vođe Draže Mihailovića, piše:
“….Osnovna greška u našem državnom uređenju bila je što 1918. g. nisu bile udarene granice Srbije. Ta se greška mora ispraviti, danas ili nikad. Te se granice danas moraju udariti, i one moraju da uhvate celo etničko područje na kome Srbi žive sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su na domak mora.
1) Na istoku i jugoistoku (Srbija i Južna Srbija) srpske su granice obeležene ishodom ratova za oslobođenje, i njih valja samo pojačati Vidinom i Custendilom.
2) Na jugu (Crna Gora i Hercegovina) valja da u Jugozapadnu srpsku oblast uđu pored teritorija Zetske banovine: a) sva istočna Hercegovina sa železničkom prugom od Konjica pa do Ploča, uključivo sa pojasom koji bi tu prugu zaštićivao, tako da bi u nju ušao srez konjički ceo; od mostarskog sreza opštine: Mostar grad, Bijelo Polje, Blagaj i Žitomislići; srez stolački ceo; a od metkovićkog sreza Ploče i sve podrucje južno od Ploče; te Dubrovnik kome bi se imao dati poseban status. b) severni deo Albanije, ukoliko Albanija ne bi dobila autonomiju.
3) Na zapadu valja da u Zapadnu srpsku oblast uđu, pored Vrbaske banovine, Severna Dalmacija, srpski deo Like, Korduna, Banije i deo Slavonije, tako da toj oblasti pripadnu lička železnicka pruga od Plaškog do Šibenika i severna železnička pruga od Okučana preko Sunje do Kostajnice. U tu bi oblast ušao na jednoj strani srez bugojanski osim Gornji Vakuf, a od sreza lijevanjskog opštine: Lijevno i Donje Polje, a na drugoj strani od sreza šibeničkog opštine: Šibenik i Skradin; od kninskog sreza; opština Knin i srpski deo opštine Drniš sa svom teritorijom preko koje prelazi žel. pruga Knin-Šibenik, te eventualno srpskim delom opštine Vrlika u sinjskom srezu; srez benkovački ceo; srez biogradski ceo; srez Preko ceo; tako do granica Zapadne srpske oblasti ide Velebitskim Kanalom i obuhvata Zadar sa svim otocima pred njim, od sreza gospićkog opštine: Gospić, Lički Osik i Medak; od sreza perušićkog istočni deo, preko koga prelazi žel. pruga; od sreza otočačkog opštine: Dabar, Škare i Vrhovine; od sreza ogulinskog opštine; Drežnica, Gomirje, Gor. Dubrava i Plaški; srez vojnićki osim opštine Barilović; srez Vrginmost ceo; srez glinski osim opština Bučice i Stankovac; od sreza petrinjskog opštine: Blinja, Graduša, Jabukovac i Sunja; srez kostajnički osim opštine Bobovac; od sreza Novske opštine: Jasenovac i Vanjska Novska, ali ove opštine valja porušiti tako da žel. pruga ostane na teritoriji ovih dveju opština; srez okučanski ceo; srez pakrački osim opština: Antunovac, Gaj i Poljana; od sreza požeškog opština Velić Selo; srez Daruvar, Grubišno Polje i Slatina; zatim bosanski srezovi Derventa i Gradačac. Razume se da u ovu oblast ulaze i svi drugi srezovi unutar navedenih granica. Za ovu zapadnu srpsku oblast, koja bi imala 46 srezova sa blizu milion i po duša, na kojoj je celo preduzeće Šipada, i veliki gvozdeni rudnik Ljubija, preko koje prelazi Jadranska pruga Valjevo - Banja Luka - Šibenik, valjalo bi obezbediti Zadar s okolinom i otoke koji su pred njim radi zaštite njenog izlaska na more.
4) Severnoj srpskoj oblasti valja dati, uz teritoriju Dunavske banovine, oduzete joj srpske srezove Vukovar, Šid i Ilok, i od vinkovačkog sreza opštine: Vinkovci, Laze, Mirkovci i Novi Jankovci; srez i grad Osijek ceo; Ovoj oblasti valja obezbediti Baranju s Pečujom i istočni Banat s Temišvarom i Resicama.
5) Središnjoj srpskoj oblasti - Drinskoj banovini - imaju se povratiti oduzeti joj bosanski srezovi: Brčko, Travnik i Fojnica. Dalmacija, koja bi obuhvatala Jadransku obalu od Ploča pa do Šibenika, te od bos. herc. srezova: Prozor, Ljubuški, Duvno; zapadne delove mostarskog i livanjskog sreza, te delove kninskog i šibeničkog sreza na severu, ima da uđe u sastav Srbije i da dobije zaseban autonoman položaj. Rimokatolicka crkva u Dalmaciji biće priznata i od države pomagana, ali rad crkve i rimokatoličkog sveštenstva u narodu mora biti na korist države i pod njenom kontrolom.”
Iz gore navedenoga je jasno da se radi o otkidanju oko 70% područja Hrvatske, inkorporiranju istoga u Veliku Srbiju, te s ostatcima okljaštrene Hrvatske i sa Slovenijom napraviti Jugoslaviju po velikosrpskim planovima. Čisto etnički bošnjački i hrvatski krajevi, uključuju se u Veliku Srbiju kao autonomne oblasti- ali samo vjerski tolerirane (bar u teoriji), no ne i nacionalno. Realniji sadržaj svega toga je vidljiv iz doljenavedenih citata.
Početkom 1942. godine, Moljević piše Dragiši Vasiću, drugom savjetniku četničkoga zapovjednika Dragoljuba-Draže Mihailovića: „Što se tiče našeg razgraničenja sa Hrvatima, tu držimo da treba odmah, čim se ukaže prilika, prikupiti sve snage i stvoriti sebi svršen čin:
a) zaposesti na karti označenu teritoriju,
b) očistiti je prije nego li se iko pribere.
Zaposedanje bi se moglo izvršiti samo tako ako bi se jakim odredima zaposela cela glavna čvorišta, i to: Osijek, Vinkovci, Slav. Brod, Sunja, Karlovac, Knin, Šibenik, te Mostar, Metković, a onda iznutra pristupiti čišćenju zemlje od svih nesrpskih elemenata. Krivcima bi trebalo otvoriti put - Hrvatima u Hrvatsku, a Bošnjacima u Tursku (ili Albaniju)..."
Neke dileme koje su se javljale ujesen 1941. godine, u četničkim štabovima, nastale pod utjecajem prokomunističkih elemenata, Draža Mihailović je otklonio posebnom instrukcijom 20. prosinca 1941. godine.
Ona je upućena, ne slučajno, komandantu četničkih odreda u Crnoj Gori i komandantu limsko-četničkih odreda Đorđiju Lasicu i kapetanu Pavlu Đurišiću, četničkim starješinama područja na kojem se nalazio velik broj Bošnjaka muslimana. U tom dokumentu, između ostalog, naglašavaju se i ovi zadatci četničkog pokreta:
1) Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije-Crne-Gore-Bosne i Hercegovine-Srema-Banata i Bačke.
2) Borba za uključenje u naš državni život i svih još neoslobođenih teritorija pod Italijanima i Nemcima (Trst-Gorica-Istra i Koruška) kao i Bugarske, severne Albanije sa Skadrom.
3) Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata.
4) Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa, a Bosne od muslimanskog i katoličkog življa...
5) U krajevima očišćenim od narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata, naselili Crnogorce (u obzir dolaze siromašne i nacionalno ispravne i poštene porodice)...
Arhiv VII, Ča, k. 1, reg, br. 10/1.
Uzme li se u obzir da je Moljević bio glavni "kartograf" u Mihailovićevom štabu, može se zaključiti da je velikosrpski geopolitički plan bio političko-nacionalnim temeljem četničkoga pokreta. Tvrdnje koje se katkad javljaju da je Mihailovićev četnički pokrat bio za obnovu Jugoslavije u unutarnjim granicama kakve su bile uoči rata 1941. nema potkrjepe u stvarnosti.
Projekt Velike Srbije u 2. svjetskom ratu doživio je katastrofu i slom pobjedom komunističkih partizana i uspostavom 6 federalnih republika, te stvaranjem 2 autonomne pokrajine u samoj Srbiji.
[uredi] Projekt tzv. Velika Srbija danas
U doba socijalističke Jugoslavije velikosrpski program je zamro, jer su srpski nacionalni interesi bili uglavnom zadovoljeni u ondašnjoj FNRJ/SFRJ, dok su ekstremistički planovi uglavnom svedeni na retoriku četničke i rojalističke emigracije. No, poslije smrti Josipa Broza Tita (1980.) i izbijanja albanske iredentističke pobune na Kosovu, te neuspjeha da se ta pobuna uguši mješavinom mjera "mrkve i batine", srpski nacionalni pokret jača sredinom 1980-ih. Izvori mu bijahu srpska intelektualna elita (Srpska akademija nauka i umetnosti - SANU, Udruženje književnika Srbije). Među prominentnijim intelektualcima koji su oblikovali novi velikosrpski projekt bili su uglavnom pisci, ekonomisti, povjesničari, filozofi i politolozi: Dobrica Ćosić-Gedža, Ljubomir Tadić (otac sadašnjega (2004.) predsjednika Srbije), Mihailo Marković, Dejan Medaković, Antonije Isaković-Lule, Miodrag Bulatović-Bule, Milorad Ekmečić, Zagorka Golubović, Kosta Mihailović, Vojislav Koštunica (sadašnji premijer Srbije), Radmilo Marojević, ... Najznačajniji dokument koji potječe iz toga razdoblja je tzv. "Memorandum SANU", tj. šapirografirani tekst nacionalno-političkoga projekta iz 1986. Taj je tekst, bar u dijelovima, dostupan na vanjskim poveznicama. Za ovu je priliku dovoljno reći da su osnovne teze Memoranduma:
- SFRJ kao "tamnica srpskoga naroda";
- Srbi potlačeni i izvrgnuti denacionalizaciji i eksploataciji;
- Granice među republikama umjetne tvorevine koje su iscrtali dominantni hrvatski i slovenski komunisti, kao i njihovi srpski anacionalni poslušnici.
Te su teze bile u optjecaju posebno nakon razmaha pansrpskog mitingaškoga pokreta. Velikosrpski pokret (opisan na vanjskoj poveznici koja reproducira tekst akademika Dušana Bilandžića), koji su organizirale srpske znanstvene i kulturne udruge stalno je podgrijavao situaciju u zemlji, no nije uspio preoblikovati Jugoslaviju- sve dok Slobodan Milošević, na valu masovnih srpskih mitinga i prosvjeda, nije zasjeo na čelo srbijanskih komunista i nizom različitih mjera (mitinzi, partijski pučevi, policijsko nasilje,..) srušio vodstva vojvođanskih i crnogorskih komunista, te nasilno ponovo "inkorporirao" Kosovo u Srbiju, kao pokrajinu bez realne autonomije. To je, uz glumljenu neutralnost JNA koja je mogla zavarati samo slijepce, bio snažan korak prema pretvaranju Jugoslavije u Srboslaviju- zemlju koja ne bi mijenjala vanjske granice, a možda ni unutarnje, no u kojoj bi Srbi bili apsolutno dominantan narod u svim republikama, ponajviše preko represivnoga vojno-policijskoga aparata i centraliziranoga gospodarstva koje bi isisavalo kapital iz ekonomski razvijenijih republika poput Hrvatske ili Slovenije. Raspadom Saveza komunista Jugoslavije, demokratskim višestranačkim izborima u Jugoslaviji, kao i slomom komunizma i Sovjetskoga imperija, pokazalo se da su te težnje nerealne, tj. da se "ostalima" ne može vladati preko jednopartijskoga sistema. Stoga je nakon kratkoga rata u Sloveniji u junu 1991. velikosrpski pokret krenuo u totalni rat za ostvarenje granica koje su uglavnom odgovarale onima iscrtanima na Moljevićevoj karti. Međutim, nakon neočekivanog otpora u Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini, plan Velike Srbije doživljava korekciju, na način da Srbija sa Hrvatskom podijeli Bosnu i Hercegovinu. Dogovor o podjeli sklopljen je između predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana i njegovog srbijanskog kolege Slobodana Miloševića u Karađorđevu. O tom sastanku pred Tribunalom u Hagu svjedočila su dvojica uglednih Hrvata, Stjepan Mesić i Ante Marković.
Ante Marković je tokom svog glavnog svjedočenja rekao da je 1991. godine iz više izvora čuo za sastanak Milošević-Tuđman u Karađorđevu, na kojem je dogovorena podjela BiH. U direktnim razgovorima koje je sam zatražio, obojica su mu priznala da je istina šta se govori za Karađorđevo. "Tražio sam da razgovaram s obojicom i sreli smo se odvojeno, u Beogradu i Zagrebu. Ja sam im otvoreno rekao šta sam doznao. I jedan i drugi su potvrdili da su se dogovorili da podijele BiH. Milošević mi je to odmah rekao, a Tudjmanu je trebalo mnogo više vremena", kazao je Marković.
Prema riječima svjedoka, Milošević je tvrdio da je "BiH i onako vještačka Titova tvorevina i da ne može opstati", kao i da su muslimani (Bošnjaci, op. a.) i onako pravoslavci koji su silom prilika prihvatili Islam. Hrvatski predsjednik Tudjman je, po iskazu svjedoka, dijelio Miloševićevo mišljenje, rekavši da je "Bosna šaptom pala" i da će Evropa to podržati, jer neće dozvoliti da ima "muslimansku državu" u svom srcu. Tudjman je tvrdio da su muslimani zapravo katolici koji su primorani da promijene vjeru.
"Na moje pitanje zar misli da se to može uraditi bez krvi do koljena, Milošević je odgovorio da ne vjeruje da će biti rata zato što većinu stanovništva u BiH čine Srbi i Hrvati, a da su on i Tudjman predvidjeli enklavu za muslimane. Kad sam pitao šta ćemo ako ipak bude rata, rekao je samo: 'Onda ćemo vidjeti šta ćemo'", ispričao je Marković.
Tokom ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (1991.-1995.) projekt Velike Srbije je doživio slom, ali ne potpun. Potpuno poražen u ratu u Hrvatskoj, uspio je uz pomoć "prijatelja" (po svemu sudeći, u tom su prednjačile Britanija i Francuska) dobiti Republiku Srpsku na 49% područja Bosne i Hercegovine, no s malim ili nikakvim šansama za uključenje u Srbiju. U intervenciji NATO saveza 1999. izgubio je kontrolu nad Kosovom, mitskim područjem srpske nacionalne svijesti, dok je Makedonija otprije priznata kao samostalna država. Ono što je ostalo od cijeloga projekta je klimava ovisnost Kosova,te srpski entitet u Bosni i Hercegovini. Kakva je budućnost statusa Kosova, kao i srpskoga entiteta u Bosni i Hercegovini- nemoguće je predvidjeti. No, već je dovoljno jasno da je program Velike Srbije ("svi Srbi u jednoj državi"), u zamišljenim granicama, doživio krah. Nacionalni projekt iz 19. stoljeća se pokazao kao potpuno anakron i suprotstavljen svjetskopovijesnim silnicama konca 20. i početka 21. stoljeća. Na koncu se može zapitati: koliko je taj program živ i utjecajan ? Pozornije prosudbe pokazuju da on i dalje, u reduciranome obliku, dominira razmišljanjem srpske kulturne elite, kao i velikim dijelom srbijanskoga biračkoga tijela, poglavito glasača Srpske radikalne stranke. No, odnos snaga, kako spram susjednih naroda (Hrvata, Bošnjaka, Albanaca), tako i u svjetskoj zajednici, dovoljno jasno pokazuje da bi bilo kakva buduća srpska agresija na crti programa Velike Srbije završila još dubljim porazom za srpski narod.
