Francuska revolucija

Izvor: Wikipedija

Francuska građanska (buržoaska) revolucija započela je 1789. godine, a traje do 1795., po nekima i 1799. godine. Najveće je dostignuće toga procesa ukidanje feudalnih odnosa u Francuskoj i u velikom broju ostalih europskih zemalja. Sve prijašnje revolucije imale su drugačiji karakter. Ova je revolucija nešto posve radikalno, te označava epohu slobode od feudalnog pritiska i nepravednosti, ukidanje formi zavisnosti i osobne neslobode ljudi.

Sadržaj 1 Uzroci i pokušaji reformi 1.1 1. stalež 1.2 2. stalež 1.3 3. stalež 1.4 Kralj 1.5 Nastojanje oko reforme državne uprave 2 Generalni staleži i Narodna (Ustavotvorna) skupština 3 Početak revolucije 4 Revolucionarne promjene 5 Odnos s Crkvom 6 Razvoj političkog života 7 Prvi Ustav i rat 7.1 Organizacija sustava revolucije terora 7.2 Izgradnja revolucije svijesti 7.3 Izgradnja vojne snage i obrane od neprijatelja 8 Gušenje terora i kraj revolucije

[uredi] Uzroci i pokušaji reformi

Uzroci Francuske revolucije su:

1. životni uvjeti, tj. ekonomski uzroci

2. ideološki uzroci – utjecaj prosvjetnih ideja

Niti jedna grupa uzroka ne postoji bez ljudi. Stanovnici su temelj tih uzroka – važna je struktura francuskoga društva:

Kralj

1. stalež – svećenstvo

2. stalež – plemstvo

3. stalež – seljaštvo i građanstvo = 98 %

Francuska u to doba ima 26 milijuna stanovnika, a treći je stalež politički obespravljen. Javne i državne službe obavljaju samo plemići i svećenici (npr. bogati bankar ne). To je anomalija, jer je Francuska bila gotovo potpuno jedinstvena po pitanju jezika (uz male varijacije). Svi se smatraju podanicima francuskoga kralja.

[uredi] 1. stalež

Nejedinstvenost 1. staleža povezana je s funkcijama koje su pripadnici obavljali. Crkva ima desetinu sa zemljišnim posjedima. Dohodci idu biskupima i kardinalima, koji su ekstremno bogati. Niže svećenstvo je siromašno. Visoko se svećenstvo, uz bogatstvo i moć često odaje svjetovnome životu. Pod utjecajem prosvjetiteljskih ideja u 18. stoljeću gube se vjerske navike i osjećaji (i pod utjecajem društvenih misli) – sekularizacija, enciklopedija. Neki autori isključuju vjeru. Sama ideja prosvjetiteljstva ponikla je iz Francuske.

[uredi] 2. stalež

U 2. staležu postojale su razlike: postojalo je plemstvo po rođenju (staro plemstvo) i upravno plemstvo – stvara se u novom vijeku, dobivaju plemićke titule za zasluge.Postoje i razlike između višeg i nižeg plemstva. Neki plemići imaju pristup dvoru, a neki ne. Neki plemići su vrlo bogati, a neki siromašni. Pripadnika 2. staleža je bilo oko 200 000 ljudi. I dio 1. i 2. staleža je bio nezadovoljan, te se oni pridružuju 3. staležu. Cjelokupno francusko društvo je zrelo za promjene i traženja političkih prava.

[uredi] 3. stalež

U 3. staležu razlike su bile veoma složene, glavnina njih je živjela na selu, i seljaci čine ¾ njih. Pravni status kmetova, njihove obaveze i prava čine službeni sustav. Kmetstvo (zavisni seljaci, izrabljivani), na početku revolucije više ne postoji u klasičnom smislu (osim u nekim pokrajinama, gdje se i dalje oni ne mogu seliti, sklopiti brak bez dopuštenja feudalca, tu skupinu čini 10% seljaka). Ipak već tada postoje i osobne slobode, sloboda sklapanja brakova… Obaveze seljaka su: plaćanje zakupa nad zemljištem, državnih poreza i obaveze Crkvi, crkvene desetine (najvažnija obaveza). Nemaju prava na lov. Građanstvo se još više razlikuje. Odlučujuću ulogu u stratifikaciji građanstva čini novac. Postoji i dio bogate buržoazije (npr. trgovci). Veliko se bogatstvo nalazi i u industriji (velike manufakture, počeci industrijalizacije). Treću grupu čine bankari; od krupnih bankara do sitnih lihvara. Brojnu grupu čine radnika – počeci manufakturnog radništva, koje čine siromašni stanovnici gradova. To je stalež podijeljen između sebe. Siromašna buržoazije je uglavnom bila za revoluciju.

[uredi] Kralj

U Francuskoj postoji još jedna institucija povrh ta 3 staleža, a to je kralj sa svojim dvorom. Dvor i kralj kao institucija se nalaze pred očima sviju – na udaru, vrlo su uočljivi, a već stoljećima vode život iznad mogućnosti. Dvor vodi skup život, skandali po cijeloj Francuskoj. Luj XV. je umro 1774., on je uveo balove, vatromet, prijeme, maskenbale, što je dovelo do krize vladavine. To je nastavio i Luj XVI. (1774. – 1792.), koji se našao u velikim poteškoćama, a nije bio vrhunskih vladarskih sposobnosti, te je bio podložan svojoj ženi Mariji Antoaneti. Oženio se za nju još 1770. On je tada imao 15 godina, a ona 20. Dovela je rastrošnost na dvoru do kulminacije, nezadovoljstvo velikoga dijela francuskoga društva, uzrokuje niz afera.

[uredi] Nastojanje oko reforme državne uprave

Kralj je pokušao reformirati državne financije, smanjiti troškove te reorganizirati porezni sustav – u tome mu pomaže ministar financija Robert Turgot, koji započinje reforme: sloboda trgovine (žitaricama i brašnom) - fiziokratizam, likvidacija cehova i reforme poreza, kojeg uvodi za sva tri staleža. Za reforme su potrebna financijska sredstva. Država treba promijeniti porezni sustav, ali ne da se uvedu novi porezi, nego da se ravnomjernije rasporede na cijelo društvo, uz smanjenje troškova dvora i administracije. [[1776gg. je došlo do slaboga uroda, što je rezultiralo skupim žitaricama i neredima. Turgot je dao ostavku, pa na njegovo mjesto dolazi Jacques Necker, koji je bio ministar financija do 1781. On je inače bio bankar te je uživao veliku popularnost u 3. staležu, iako je bio aristokrat. On je pokušavao uravnotežiti prihode i rashode. Nije bi fiziokratist kao i Turgot. Nakon toga je jedan nadbiskup bio ministar financija, do 1788., pa nakon njega je opet bio Necker, no zadovoljstvo nije dugo trajalo. 1788. je bila teška, nerodna godina, bilo je puno gladi, umiranja, te su nastupile pobune u zimi i proljeću 1788. Bilo je potrebno sazvati generalne staleže (predstavnike svih triju staleža), koji su trebali razmotriti kako dalje. Ta institucija generalnih staleža postoji od 14. stoljeća, no ona nije dugo bila sazivana, od 1614. 1789. vladar saziva te staleže. Trebalo je biti 1200 delegata na tome zasjedanju. 1. i 2. stalež bira po 300 predstavnika, a 3. stalež njih 600. Došlo je do borbe za pravo glasa svakog pojedinog predstavnika. Održali su se i izbori za svakoga pojedinog predstavnika, te su se potpisivale žalbe (peka = bilježnica žalbi, važan gospodarski pokazatelj) i zahtijevanja, koja su trebala biti poslana kralju na skupštinu. To je aktiviralo mnoge iz 3. staleža (odvjetnike, novinare, pripadnike građanske inteligencije). To razdoblje prije revolucije se naziva «revolucijom advokata». Glavni moto je ravnopravnost sviju pred zakonom – ukidanje staleškoga sustava.

Po Francuskoj su kružile brošure, letci, koji govore o ravnopravnosti, početak doba sloboda je naglašen. Oko 1/3 ljudi je pismeno, u gradovima je veći postotak. Predrevolucionarna publicistika je imala veliki utjecaj na izbijanje revolucije i opće raspoloženje u Francuskoj.

[uredi] Generalni staleži i Narodna (Ustavotvorna) skupština

Početkom svibnja 1789. je započelo zasjedanje Generalnih staleža. Ministar je održao dvosatni govor. Luj XVI. je bio nezainteresiran za državne poslove. Za vrijeme pada Bastille je kralj bio u lovu. Na početku zasjedanja se vodio mali rat oko toga kako će se glasovati (300 pripadnika svećenstva, 300 pripadnika plemstva i 600 pripadnika 3. staleža).

17. VI. 1789. po prvi je puta iznijet prijedlog (3. stalež i neki iz svečeništva). Oni su se proglasili Narodnom skupštinom (pravim predstavnicima naroda), te su boravili u dvorani za loptanje. Kralj je naredio prestanak zasjedanja. 3. je stalež 20. VI. Došao pred salu; oni se zakleli da se neće razići dok ne donesu Ustav. Kralj je vjerovao da će Generalni staleži smiriti 3. stalež i odobrio je nove poreze, što dovodi do propasti, tj. do početka revolucionarnih promjena. Za 1 tjedan je kralj dopustio da skupština i dalje zasjeda – ona je tada promijenila naziv u Ustavotvorna skupština (Konstituanta). Pridružili su joj se i neki predstavnici 2. staleža. Većina njih je bila za ograničenje apsolutizma. Kralj i pristaše ih žele onemogućiti, te su doveli nekoliko tisuća vojnika oko Pariza. Kralj je smijenio ministre (Neckara).

Puk je očekivao da će Generalni staleži donijeti promjene. Revolt masa na kralja. Krajem lipnja su stvorene nove gradske vlasti u Parizu i stvorena je Nacionalna garda – vojna sila koja će zaštititi one koji su za promjenu. Vođa joj je bio markiz De La Fayette, koji sada mijenja ime u građanin Lafayette.

[uredi] Početak revolucije

14. srpnja 1789. godine je pala Bastilla (zatvor političkih zatvorenika, onih koji su bili protiv kralja, no u Bastilli je bilo 7 zatvorenika). Euforija nakon pada. Izbijanje fizičkog nasilja – linč na ulicama. Građani žele odlučivati o sudbini i politici, a ne da to rade njihovi predstavnici. Revolucija se tada počela ostvarivati.

Prvo razdoblje revolucije: od ljeta 1789. do polovine 1791. – pokušaj revolucije zakona. Dogodilo se nekoliko istovremenih revolucija:

1. pobuna masa protiv kraljeva apsolutizma(na državnoj razini)

2. municipalna revolucija (gradske vlasti Pariza) – i u provincijskim gradovima

3. seoska revolucija – u provinciji

Vijesti se brzo šire, skidaju se gradske vlasti, a na selu se oformila Velika liga, koja obuhvaća seljaštvo, koje nije svjesno što se zbiva, nemaju sve informacije, seljaci su prestrašeni. Iz straha se okreću protiv feudalnih gospodara, napadaju dvorove, pale arhive. Padom Bastille dolazi do euforije u Parizu, činilo se da je revolucija pobijedila.

[uredi] Revolucionarne promjene

U kolovozu su donesena 2 akta, koja su vrijedila za cijelu Francusku:

4. VIII. je došlo do ukinuća feudalizma - ukidaju se sve obaveze i podavanja od strane feudalaca seljacima, te se ukida desetina i sudovi.

26. VIII. Deklaracija o pravima čovjeka i građanina koju donosi Ustavotvorna skupština. U njoj se ističe da se ljudi rađaju i ostaju slobodni i jednaki u pravima. Deklaracija štiti neotuđiva prava čovjeka, slobodno vlasništvo, sigurnost i otpor protiv tlačenja, ističući da svaki suverenitet počiva u narodu, a ne na kralju. Svi su jednaki pred zakonom. Proglašava slobodu govora i pisanja i jamči nepovredivost prirodnog vlasništva. Ona u najvećem dijelu teksta utvrđuje postavke prosvjetitelja i američke Deklaracije nezavisnosti.

Zakup koji su plaćali seljaci feudalcu je ostao, ali su se seljaci mogli otkupiti od toga. Prestala je postojati apsolutna monarhija i feudalni odnosi – otvoren je put prema ravnopravnosti. Krajem kolovoza vijest da kralj priprema vojsku u Versaillesu, i da će udariti na nove vlasti. Početkom listopada dolazi do pokreta žena prema Versaillesu, za njima ide Narodna garda; nema kruha. Kralj je primio žene, Marija Antoaneta je izjavila: Ako nemaju kruha, neka jedu kolače. Dolazi do prodora mase u odaje. Kralj je pristao prijeći u Pariz, gdje je smješten u dvorac. Dolazi do pada autoriteta monarhije i kralja. Osjećaj da je sve moguće, zarobiti kralja. Kralj formalno prihvaća odluke skupštine. Ustavotvorna skupština je i dalje zasjedala, poznati govornik je markiz De Mirabeau.

Tijekom 1790. dolazi do pripreme ustava, doneseni su akti – promijenjen je sustav vladanja u Francuskoj. Doneseno je tada preko 3000 zakona. Umjesto dotadašnje promjene na provincije i grofovije (srednjovjekovna podjela), sada se Francuska dijeli na departmane. Uvedena je centralizirana podjela Francuske na 83 departmana (u njima se vlasti biraju). Ukinute su unutrašnje carine, uvođenje jedinstvenog sustava mjera i vaga (vrijedi od 1795.), što je otežavalo trgovinu. Ukinute su plemićke titule, odbačen je staleški sustav, ukinute su cehovske korporacije u gradovima. Francuska je trebala postati jedna jedinstvena zemlja sa snažnom centralnom vlašću.

Pripremanje ustava i deklaracije ne znači da svi imaju ista i jednaka prava, a političko pravo da se bira i bude izabran i dalje je ograničeno. Sada više nije presudna titula, nego imetak. Biračko (izborno pravo (danas aktivno) tada je bilo definirano i aktivno (birati i biti biran – na to je imalo pravo 3 milijuna ljudi), i pasivno (samo biraju – oko 4 milijuna ljudi). Ostali nisu imali dovoljan imetak. Francuska postaje ustavna monarhija. Kralj je imao pravo veta.

Lipanj 1791. Le Chapelierov zakonski projekt – predviđa se da se najamni radnici ne smiju udruživati u udruge, niti organizirati štrajkove.

[uredi] Odnos s Crkvom

U studenom 1789. su konfiscirana crkvena imanja, kako bi se financirale reforme i nove vlasti. Kao odšteta su izdani asignati – vrijedni papiri, koji su ubrzo izgubili na vrijednosti, te je zavladala inflacija.

Svećenstvo je došlo pod vlast države, a 1790. je u okviru zakona donijet ustavni zakon svećenstva. U njemu je definiran položaj svećenstva. Svećenstvo je zaduženo za matične knjige i pokapanja mrtvih, za što dobivaju državnu plaću. Biskupi su trebali biti birani, a ne da ih izabire papa. Svećenici su trebali zaprisegnuti, inače bi ih država lišila moći (propovijedanja…). Svećenici i crkva su zavisni o državnoj plaći. Dolazi do raskida s papinstvom – problem je odnos s papom. Država može «odrediti» svećenike, podređeni su – to je kamen spoticanja.

[uredi] Razvoj političkog života

Od jeseni 1789. se počinju organizirati političke organizacije (stranke i klubovi):

Jakobinci (društvo prijatelja ustava) – sastajali su se u samostanu sv. Jakova. Na čelu im je bio Maximillien Robespierre. Jakobinci su počeli djelovati u Parizu, pa se dalje šire.

Kordiljeri – društvo prijatelja prava čovjeka – insistiraju na pravima pojedinaca. Dobivaju ime prema franjevačkom samostanu, i dijelu odjeće.

Fejani – od naziva cistercita i samostana; dio jakobinaca koji se odvojio od matice 1791. godine.

Početak organiziranja političkog života i stranaka je omogućila aktivnost rada, što je omogućilo aktivizaciju velikoga broja gradskih stanovnika u političkom životu. Pojavljuju se brojne novine i brošure. Politički život buja na razini parlamenta – vrenje diskusija – javila se podjela na ljevicu i desnicu. Organizirali su se i protivnici revolucije. Veliki broj aristokrata i neki biskupi su napustili Francusku. Odlaze u veliku Britaniju i Njemačku, gdje se organiziraju krugovi proturevolucionarne emigracije, koji se žele vojno organizirati protiv francuske revolucionarne vlasti.

I u Francuskoj postoje pristaše kralja i monarhije – rojalisti.

[uredi] Prvi Ustav i rat

Sredinom 1791. dolazi do ubrzanja u definiranju državnopravnog uređenja (donošenje ustava). Kraljev pokušaj bijega u inozemstvo (da dobije pomoć drugih vladara) rezultira time što je zatočen i gubi autoritet. Oduzima mu se sve i nema više nikakve vlasti. To što je monarh tražio pomoć protiv vlastitih podanika kod stranaca mu ruši autoritet.

14. VII. 1790. prva obljetnica pada Bastille; garda je omogućila protest republikanaca.

14. VII. 1791. isto neredi, te nema vremena za gubljenje. Od jeseni, tj. rujna 1791. je kralj zatvorenik. Donijet je prvi ustav, koji je predviđao da je Francuska država Ustavna monarhija (kralj je imao simboličku vlast, on je zatvorenik). Parlament je raspušten, počeli su izbori za Zakonodavnu skupštinu. Odluka da ljudi iz Ustavotvorne skupštine ne mogu biti ponovno izabrani u Zakonodavnu skupštinu.

U jakobinaca jačaju republikanski elementi. Ljudi su od prije počeli odlaziti s političke scene. Dolaze novi; u Zakonodavnoj skupštini se javljaju i žirondinci 1791. Prvi vođa im je bio iz departmana Gironde.

Povezan s kordiljerima je bio Georges Danton, publicist J. P. Marat – utjecajni ljudi. Konačan udarac ustavnoj monarhiji je dao rat, koji je počeo 1792. godine. Već na početku revolucije je Narodna skupština rekla da Francuska odustaje od politike osvajanja. Ali 1791. se govori da je rat ipak moguć (na to su računali rojalisti i emigracija). U ljeto 1791. su vladari Austrije i Pruske izdali proglas da će raditi na povratku legitimnog poretka u Francuskoj.

Pristaše da Francuska krene u rat su bili žirondinci. Ideja da Francuska ima misiju oslobađanja Europe (tu u žirondince je spadala krupna buržoazija, koja je imala financijske i gospodarske interese). Smatrali su da će Francuska poraziti neprijatelja. Protiv rata su bili jakobinci (Robespierre), koji su se bojali poraza, te su smatrali da Francuska ne treba trošiti snagu vani, već raditi na rješavanju unutrašnjih problema i reformi. 1788. – 1791./1792. se u Europi vodi rat Austrije protiv Turske i Rusije protiv Turske; zato se ne žuri s objavom rata Francuskoj

U travnju 1792. je Francuska započela rat s Austrijom. Rat sa ostalim državama je trajao 20 godina. Završio je 1814. /15. Bečkim kongresom. Na stranu Austrije dolazi i Pruska. To je drugačiji rat. Do tada su se uglavnom vodili vjerski ratovi, a ovo je bio ideološki rat. U jesen 1792. je skupština donijela zakon: Francuski se narod obvezuje na pomoć onima koji se žele osloboditi monarha.

Francuska započinje križarski rat u ime «oslobođenja naroda (građana)» Rusija i Pruska to smatraju križarskim ratom «poretka». Dolazi do pitanja: da li biti lojalan revolucionarnim vlastima ili vladaru? Pojam Francuske se povezivao sa revolucijom. Patriot je građanin Francuske koji priznaje revolucionarnu vlast. Samo jedan manji dio je lojalan kralju i emigraciji. Dolazi do podjele na pristaše i protivnike revolucije – revolucionarni zanos jača u ratu.

Na početku rata se javlja još jedna politička grupacija: sankiloti. U njih spadaju siromašni i niži slojevi Pariza. Pariz je počeo sumnjičiti kralja da je u dogovoru s Austrijom i da se želi osvetiti. Sankiloti su sitni obrtnici i trgovci, radnički sloj, najamni radnici; čitaju revolucionarne brošure. Kilot su kratke hlače koje sežu do koljena, obično ih nosi viši sloj, san = bez. Kapa je bila simbol sankilota. Natjeralo se kralja da se izjednači sa nižim slojevima i da nazdravi revoluciji – mase su prodrle u kraljevu rezidenciju. Zakonska skupština izdaje proglas: Domovina je u opasnosti – poziva se na borbu u ratu. Izdaje se i jedan drugi proglas – zapovijed austrijsko – pruske vojske: u slučaju nasilja protiv kralja i obitelji austrijsko – pruska vojska će potpuno uništiti Pariz i pobiti svo stanovništvo. Situacija je potpuno napeta.

U ljeto 1792. sankiloti su proglasili novu vlast u Parizu (pobuna); nastala je nova pariška komuna (po drugi put, nasilno smjenjivanje vlasti). Danton i Marat su pristali uz mase. U kolovozu su sankiloti pobili stražare i zarobili kralja. Uslijedila su hapšenja svećenstva, koje nije zaprisegnulo. Raspisani su opći izbori za novo nacionalno tijelo – Nacionalni konvent – izabrani su pristaše republike, u parlament je došao veliki broj jakobinaca (imaju novi naziv: društvo prijatelja slobode i ravnopravnosti). Izabrana je privremena nova vlada (Danton) – početkom rujna je došlo do masakra uhapšenih – 1500 ljudi je bilo ubijeno. 20. rujna. 1792. je konvent započeo zasjedanje 22. rujna. 1792. je Francuska postala republikom (kralj je izjednačen sa čudovištem). 22. rujna je započelo i novo računanje vremena – 1. godina nove ere. Monarhija je ukinuta, nasilje je djelomično splasnulo, zaustavljene su austrijska i pruska vojska na granicama. Bitka kod Valmisa – pobijedila je francuska vojska, počinje prelaziti granice i oslobađati Belgiju, Savoju i Porajnje. Što je s tim područjem? Da li je to osvojeno područje? Područja koja «prirodno pripadaju» Francuskoj se uključuju u Francusku, a ostale države se organiziraju kao «sestrinske republike».

Jesen 1792. u Konventu se formiraju 2 grupacije: 1. grupacija Dolina (u njoj najveću ulogu igraju žirondinci), oni su za smirenje 2. grupacija Planina (bivši jakobinci), oni su za radikalno rješenje 3. grupacija Ravnica, najbrojnija, pogrdno ju nazivaju «močvara»

Političku snagu izvan Konventa čine sankiloti, koji žele zaoštriti stanje i ukinuti utjecaj Crkve. Dolazi do sukoba između žirondinaca i jakobinaca – spor oko pitanja federalizma (unutrašnje organizacije Francuske) centralizirana ili ne??? Žirondinci su za decentralizaciju (u Pariz i provinciju), pristaše su liberalne ekonomije i manje su skloni teroru. Jakobinci žele centralizaciju tržišta, ograničenje trgovačkih i gospodarskih sloboda, i oni su za teror – borbu za vlast, ne samo za ideologiju, važne su pojedinačne ambicije, a ne samo programske razlike, nego i pitanje međusobnih odnosa među političarima. Prevagu donose jakobinci, koji se oslanjaju na sankilote.

Dolazi do sudskog procesa protiv kralja (ne protiv kralja, nego protiv građanina), u prosincu 1792.. On je kriv zato što je bio kralj i jer je vodio urotničke planove sa inozemstvom (skoro cijeli konvent – 95% ga proglašava krivim). Glasanje o tome kako ga kazniti je bilo problematično. Prema nekoliko glasova je odlučeno da će ga giljotinirati. Pogubljen je u siječnju 1793. Jakobinci su za, prevladali su brojem glasova. To je rezultiralo prvom koalicijom protiv Francuske: Velika Britanije, Nizozemska, Rusija, Španjolska, Portugal, Sardinija, Napulj. Proljeće 1793. nosi prijetnju revolucionarnim vlastima na fronti. Koalicijska vojska je počela s uspjesima, Francuska gubi Belgiju. Francuski general Denirel prelazi ka koaliciji.

Unutar Francuske (na zapadu i sjeverozapadu) dolazi do niza seljačkih ustanaka pod utjecajem svećenika i plemstva protiv revolucionarnih vlasti. Povod je bila mobilizacija seljaka u vojsku, a u temeljima bunta je otpor protiv smanjivanju prava katoličke crkve i slobode religije. Jakobinci su bili udaljeni iz nekih provincijskih središta: Marseillea, Lyona, gdje su isto bile pobune. Kroz Pariz prolazi «val». Tražilo se da država intervenira, odredi cijene jer su porasle cijene živežnih namirnica. U proljeće 1793. su se ponovno akumulirali neki revolucionarni činitelji.

Razočaravanje masa i prijetnja stranih sila da provale u Francusku su to uzrokovali; strah da će mnogi u Francuskoj stati na stranu koalicije. U tom su vrućem stanju žirondinci optuživani kao krivci, da su potencijalni izdajice revolucionarne vlasti. Oni se brane da jakobinci žele izazvati diktaturu i onemogućiti druge političke stranke. Prema van su žirondinci optuživali jakobince da su oni skloni anarhiji, no to nije uspjelo u Konventu.

1793. masa traži uhićenje žirondinaca, vlast su preuzeli predstavnici planine u lipnju 1793. U srpnju 1794. Robespierre je na čelu Komiteta javnoga spasa, koji nastaje u travnju 1793. Robespierre je elegantan i ne pokazuje osjećaje. Robespierre, Luis de Sanint - just (26. g. Star) i Georges Couthon (paraliziran) čine trijumvirat jakobinaca, bili su čudan tim. Revolucionarni sud čine svi iz Komiteta javnoga spasa i sigurnosti. U departmanima nema izbornosti, svi su imenovani od središnje vlasti. Formalno najveću vlast ima konvent, u kojem prevladavaju jakobinci. Jak je i dio «močvare» u konventu. Važna je i pariška masa koju čine sankiloti.

Dva glavna zadatka jakobinaca:

1. zaustaviti vanjsku opasnost
2. riješiti unutrašnje nesigurnosti (političke i pravne)
3. namjeravali su srediti stanje francuskoga gospodarstva.

Francuska je tada bila agrarna zemlja – trebalo je regulirati položaj seljaštva. Njihovi projekti idu dalje, ova godina njihove vlasti je godina pokušaja realiziranja prve revolucionarne utopije, tijekom nje postoji samo jedna granica (sveta) za jakobince – granica poštivanja privatnoga vlasništva. Problem: ta je granica prelažena kod privatnog vlasništva «neprijatelja domovine».

Jakobinci određuju tko je rodoljub. Neprijatelj domovine gubi pravo na vlasništvo. Jakobinci su pokušali preobraziti pravni sustav Francuske i mijenjati ljudsku svijet – što teško ide. Konvent je tijelo 93. koje obavlja golem posao, donosi niz zakonskih projekata. Novi ustav je usvojen u rujnu 1793. Po tom ustavu Francuska je republika. Osigurano je opće pravo glasa, građanske slobode, pravo na školovanje, zdravstveno osiguranje za sve. Predviđena je i socijalna skrb. No taj ustav nije stupio na snagu zbog rata. Robespierre kaže da se ne može ostvariti revolucija u uvjetima demokracije. U rujnu je došlo do maksimalizacije cijena prehrambenih proizvoda. U Parizu su uvedeni bonovi za kruh (zbog gladi). Uvedena je odredba da će se spekulacije kruhom i brašnom kažnjavati smrću. Donesen je dekret o obavezi općeg besplatnog školovanja (što je napredno), no provođenje toga dekreta je bilo sporo, jer djeca prvo pripadaju republici, a potom svojim roditeljima.

Jakobinske vlasti stvaraju temelje pravnih institucija revolucije na 3 polja:

1. organizacija sustava revolucije terora
2. izgradnja revolucije svijesti
3. izgradnja vojne snage i obrane od neprijatelja.

[uredi] Organizacija sustava revolucije terora

U rujnu je donesen i zakonski projekt: Zakon o sumnjivima koji predviđa da čovjek nema pravo na branitelja, nema pravo na pravnu zaštitu. Svatko može biti sumnjiv, i mora dokazati da je ispunjavao građanske dužnosti i nevinost. A sud nije trebao dokazati krivicu (to je suprotno današnjoj praksi). Rodbinske veze s krivima, mogu čovjeka učiniti sumnjivim. U tome se isticao Sangjust: ne treba samo kazniti krivce, nego i one pasivne prema republici, kome je svejedno – on je kriv.

1794. je praksa da optuženi ne trebaju branitelje, a sudci da izriču presude prema tome kako se optuženik odnosi prema Republici, domovini i revoluciji. Ako je kriv slijedi smrtna kazna, a ako je nevin – to ocjenjuje arbitrarno pravo sucima da ga oslobode. Teror je tada (kao i danas) budio emocije. 100 000 ljudi je prošlo kroz zatvor. 30 – 40 000 ljudi je giljotinirano. Oko 1500 njih je pogubljeno u rijekama. Robespierre tvrdi da je to cijena koja se mora platiti, opravdava mjere. Teror je jedan od simbola francuske revolucije.

[uredi] Izgradnja revolucije svijesti

Proglašena je nova revolucionarna era. Uveo se novi kalendar, podjela na dekade (razdoblja od 10 dana), odbacuju se nazivi mjeseci. Uvedeni su novi praznici revolucije umjesto katoličkih praznika (dan skromnosti, republike). Dolazi i do pitanja religije – veliki broj jakobinaca su ateisti, ali je uveden Kult najvećega bića. To je Robespierreova inicijativa. Slika David, ceremonijal, proslave. Rene Herbert traži potpuno ukidanje religija – no nije uspjelo.

[uredi] Izgradnja vojne snage i obrane od neprijatelja

Komitet javnoga spasa uvodi opću mobilizaciju. Stvorena je nova armija, časnici su novi ljudi. Stari su pobjegli u inozemstvo – 2/3 njih. 1793. /94. počinje Napoleonova karijera. Nova vojna taktika: francuska armija je postala armijom građana; svijest da se ide u borbu za ciljeve domovine i vrijednosti. Predstavnik komiteta – treba osigurati ofenzivnost armije, i bdiju nad časnicima. To je doprinijelo boljoj spremnosti armije na borbu. Jakobinci su reorganizirali pozadinu bojišta. Uveli su vojno gospodarstvo; stvorene su velike manufakture koje rade za potrebe armije. Uvedeno je reguliranje cijena i plaća.

Armija 1793. /94. zaustavlja prodor koalicija, prešli su u Belgiju, do Rajne i prema Španjolskoj. Slomljeni su unutrašnji nemiri, jaka vlast donosi pobjede, nedovoljni uspjesi za održanje. Jakobinci nisu uklonili organizacijske (administrativne, upravne) i financijske teškoće Francuske. Nisu uspjeli u gospodarstvu; teror im se počeo vraćati – međusobne optužbe.

[uredi] Gušenje terora i kraj revolucije

Uvođenje nove vjere se isto pokazalo bumerangom, isto kao i politika protiv katoličke crkve. Proljeće 1794. donosi probleme jakobincima – sistem terora je bio pun tragičnosti. Komitet javnoga spasa i trijumvirat kao vrhovne vlasti je ugrožen sa dvije strane:

1. oni koji govore da je vlast prepopustljiva, te da nije čvrsta
2. oni koji govore da imaju diktatorske nakane, te provode previše terora

Jakobinski vrh se branio ograničavajući slobodu radi obrane «slobode», cenzura tiska, obračuni… U ožujku 1974. grupa sankilota («bijesnih») traži oštriju borbu protiv Crkve, traže pravednu podjelu privatnog vlasništva – uhićeni i ubijeni. Georges Danton traži ograničenje terora, te je pogubljen s pristašama. U proljeće 1794. dolazi do vojnih uspjeha – zauzeli su cijelu Belgiju. Na prijelazu iz lipnja u srpanj dolazi do sve većeg rascjepa među jakobincima u Komitetu. Članovi Konventa prelaze na stranu protivnika Robespierrea. 26. VII., tj. osmog termidora po novom kalendaru, Robespierre u Konventu govori o novim neprijateljima revolucije: korupcija i mito. No, nije nikoga imenovao. Nakon toga su se mnogi osjećali optuženima, jer je veliki broj jakobinaca na vlasti stvarno bio sklon korupciji, spekulacijama itd. Stvara se frakcija 28. VII. Protiv Robespierrea. Konvent je optužio članove trijumvirata i naredio da se uhite. 29. VII. Robespierre i pristaše su pogubljeni, diktatura je završena. Tko je bio rušitelj jakobinske vlasti? To je teško pitanje. Glavni rušitelj je bio Paul Francois de Barras, koji je bio jedan od komesara komiteta. Ali u ideološkom smislu oni nisu bili pristaše revolucije, nego ideje da se obogate. Prvi zakonski projekt Konventa – ukidanje nacionalizacije cijena, zatvorili klub jakobinaca. Mjere termidoraca nisu tako strašne, smrt oko 1000 osoba, više terora je provedeno u provinciji. To je razdoblje gdje se neki bogate, a drugi umiru od gladi. Karakteristično za vlast termidoraca je «zlatna omladina». Bogataši dobivaju slobode da se zabavljaju i pokazuju bogatstvo, uvode način života kakav su prije vodili aristokrati (balovi…) U proljeće 1795. su pariške mase gladne te dižu ustanak, koji je ugušen. U jesen 1795. dolazi do istupanja rojalista «smrt onih koji su za povratak monarhije, ali i jakobinaca» Temelj termidora nije povratak na staro. U rujnu 1795. donosi se novi ustav: vraćen je imovinski cenzus, zakonodavnu vlast provodi Savjet ili Vijeće 500. Izvršnu vlast provodi 5 ljudi, koji se nazivaju Direktorijem. Njihova vlast traje 4 godine.

1795. se raspala 1. koalicija – povlači se Pruska, zbog podjele Poljske. U proljeće 1795. dolazi do ugovora u Baselu: Pruska priznaje Rajnu kao granicu s francuskom Postignut je i mir sa Španjolskom. I Rusija istupa iz koalicije, u kojoj su ostale samo Velika Britanija i Austrija. 1796. je Napoleon imao uspjeha sa Zapadnom vojskom protiv Austrije (na Apeninima i u zapadnoj Njemačkoj). On je bio jakobinski general, koji je prekinuo ustanak rojalista u Parizu. U travnju 1796. je održao govor vojnicima: učinit će ih gospodarima plodnih ravnica na zemlji. Stvorene su 2 republike u sjevernoj Italiji: Lombardska i Cispadanska. U jesen 1797. sklopljen je mir u Campo Formiju. Potpisao ga je Napoleon, te je time stavio vlast (direktorij) pod svršen čin. Cispadanska i Lombardska republika su ujedinjene u 1 republiku. Austrija je priznala to pripajanje, i pripajanje Belgije Francuskoj. Ona je izgubila teritorij sjeverne Italije, a dobila je teritorij Mletačke Republike (1798. Batavijska Republika, 1797. Cisalpinska i Ligurska Republika, 1798. Rimska i Helvetska Republika).

Velika Britanija je i dalje u ratu s Francuskom. Napoleon se vraća u Pariz, gdje predlaže da se Engleska napadne zaobilazno preko Egipta, koji je tada bio u Turskom carstvu. Direktorij je pristao, jer je to ujedno i bilo rješenje kako da se riješe popularnog generala. Željela se otežati komunikacija Indije i velike Britanije, te tako dovesti do mira. Napoleon je inače bio sklon da krene na istok, isto kao i Aleksandar Makedonski. U proljeće 1798. je Napoleon poveo i znanstvenike (arheologe) zajedno sa sobom na pohod. No, dolazi do neuspjeha. 1799. Francuska ima problema na frontovima, austrijska armija prodire na talijanske posjede Francuske, a u tome ju pomažu Rusi. U listopadu 1799. se Napoleon vraća u Pariz, te dolazi do državnog udara.

Vladavina direktorija je bila slaba, i bila je osuđena na propast, kao i druge slabe revolucionarne vlade. Težnja čvrstoj vlasti i kraju revolucionarnih promjena – Direktorij to nije mogao omogućiti jer je bio napadan sa 2 strane:

1. od rojalista, koji su očekivali od nove vlasti da će organizirati monarhiju kakva je i prije bila
2. od jakobinsko – sankilotskih krugova, koji su smatrali da će doći mogućnost povratka vremena jakobinske vlasti i stvoriti se utopijsko revolucionarno društvo.

1796. jakobinske tajne organizacije koje idu i dalje od jakobinskih reformi, te traže komunistički oblik režima u kojem bi svi imali isti imetak – režim ravnopravnih vlasnika malih imetaka, na čelu im je bio Grakhus Braben. To je bilo otkriveno i vođe su bile uhićene. Njihova ideja o promjeni u sferi ekonomskih procesa će se vratiti 20 godina kasnije, u obliku socijalutopizma. Termidorci su krvavo gušili i jednu i drugu stranu ako su im se javno suprotstavljale. Termidorci su ljudi revolucije, koji nisu željeli monarhiju (na račun revolucije su se obogatili). Pokazuje se sve više kako je potrebno postići srednju liniju dostignuća revolucije; za to je potrebna stabilizacija. Vodeći gospodarski i politički sudionici društva za učvršćenje postojećeg stanja, mirnog poretka. Državni je prevrat nastupio 9. studenog 1799. «mjesec magle», do njega je došlo: Vijeće starijih je na vijesti koje su se širile Parizom (jakobinske urote) dalo vodstvo nad vojskom Napoleonu. Skupina vijeća starijih i vijeća 500 (na čelu je Napoleonov brat Lisien) su se preselili iz Pariza u predgrađe – sve je trebalo dobiti legitimitet preko ta 2 vijeća. Neki članovi Direktorija su sudjelovali u prevratu. 10. studenoga 1799. Napoleon je otišao u pariško predgrađe, gdje su oni zasjedali i tamo ih je prisilio da potvrde prevrat i potvrde mu vlast. Joakim Murat – Napoleonov suradnik, i kasniji maršal, on je rastjerao vijeće. Ostatak Vijeća 500, koji nije pobjegao, je predao vlast u ruke 3 konzula: jedan od njih je Napoleon.

Nakon toga je donesen 4. Ustav Francuske, a istovremeno se vodi i rat protiv vanjskih neprijatelja: na Rajni i u Italiji – 2 fronte. Iz tih sukoba Napoleon izlazi kao pobjednik koji će preuzeti apsolutnu vlast i uskoro pokoriti čitavu Europu.