Johnny Cash
Izvor: Wikipedija
Johnny Cash (Kingsland, 26. veljače 1932. - Nashville, 12. rujna 2003.), američki "country" pjevač
Opće je poznat kao "Čovjek u crnom". Karijeru country-rock glazbenika započeo je 1956. godine. Snimio je cijeli niz country hitova, uključujući i pjesmu "Ballad Of A Teenage Queen". Pjevao je i u duetu s Bobom Dylanom pjesmu "Girl from The North Country".
Nakon što je o Johnnyju Cashu 2005. g. snimljen biografski film Hod po rubu prodaja njegovih albuma porasla je za 700%. Najprodavanija je kompilacija "Ring of Fire", soundtrack iz filma i slavni albumi uživo "At Folsom Prison" i "At San Quentin".
Cijeli sam život težio miru, ljepoti i čistoći raja, ali sam često prolazio kroz nemire, ružnoću i prljavštinu pakla - priznao je jednom Johnny Cash. Legendarni američki country pjevač, koji je živio burno, ekscesno, brzo i uništavao sam sebe, ali trag koji je ostavio iza sebe nije zbog toga blijedio.
Cash je, možda, jedini izvođač čiji je utjecaj podjednako dubok u country glazbi u koju sam sebe ubraja, folku koji ga je prvotno inspirirao, ali i u rock'n'rollu za čije nastajanje, možda, nije zaslužan poput Elvisa, ali je na nj utjecao gotovo koliko i Carl Perkins, Jerry Lee Lewis i Roy Orbison, s kojima je pedesetih započeo karijeru snimajući za istu diskografsku kuću Sun iz Memphisa. Zajedno s njima, Cash je promijenio ne samo američku glazbu nego i pop-kulturu cijeloga svijeta.
Od 1954. Cash je na petstotinjak albuma snimio više od 1500 pjesama. Na Billboardovu ljestvicu najuspješnijih singlova ušlo je 48 njegovih pjesama, otprilike koliko ih imaju i Rolling Stonesi. Po tome je on uspješniji i od Barbre Streisand, Michaela Jacksona, Davida Bowiea, The Supremes, Eltona Johna, Billvja Joela, Kennyja Rogersa, Simona & Garfunkela, B.B. Kinga, Diane Ross i mnogih drugih.
Tijekom četrdesetogodišnje karijere prodao je više od 50 milijuna ploča i osvojio desetak diskografskih nagrada Grammy, između ostalih i onu za životno djelo, koju je primio 1999. Ako je netko country glazbu učinio prihvatljivom pop-rock publici, onda je to bio Johnny Cash, ponajviše zbog niske sjajnih albuma i velikih hitova u 60-ima koji su kulminirali pjesmom "Ring Of Fire" i albumima snimljenima u zatvorima San Quentin i Folsom. Tijekom karijere Cash je 38 godina proveo na turnejama, ponajviše u crnom, luksuzno uređenom autobusu koji odmila zove Unit One, a osim po Americi, Japanu, zapadnoj Europi i Australiji nastupao je za vrijeme rata u Vijetnamu, ali i "iza željezne zavjese" u tadašnjim bastionima komunizma Poljskoj, Čehoslovačkoj i Mađarskoj. Kao što kaže njegova pjesma, "bio je svugdje", čak i u Bijeloj kući, gdje se družio s nekoliko američkih predsjednika od Nixona do Clintona.
Johnny Cash je utjelovio "country mučeništvo, rock'n'roll buntovništvo i iskrenu emotivnost", slažu se kritičari, da bi s posljednja tri albuma iz 90-ih potvrdio status nedodirljive i neuništive ikone američke pučke glazbe u koju pripadaju folk, blues, country, gospel, a djelomice i rock'n'roll. Premda uvijek odjeven u crno zbog "siromašnih i obespravljenih, gladnih i beznadnih", on je svjetionik američke glazbe, koji zalutalima pokazuje put prema korijenima.
Sadržaj |
[uredi] Rani život
Proučavajući rodoslovno stablo svoje obitelji, Johnny Cash je utvrdio da korijene vuče od kraljice Ade, sestre Malcolma IV., potomka prvog škotskog kralja Duffa. U Škotskoj se njegovo prezime pisalo Caesche, a prvi američki Cash spominje se 1667. Cashov pradjed Reuben borio se u Građanskom ratu na strani Juga, a otac Ray, siromašni farmer, mučio se da prehrani brojnu obitelj koja je u doba velike ekonomske krize tridesetih godina izgubila farmu pamuka u Arkansasu.
Cashovi su bili toliko siromašni da je Ray Cash često odlazio u lov na vjeverice, oposume i zečeve, da kući donese nešto za ručak. U lovu nije smio promašiti, jer je kutija metaka stajala 20 centa, što je za njih bio velik novac. Cashov otac radio je u pilani, a zatim je postavljao tračnice vlaka kojim se poslije, tražeći posao dalje od kuće, švercao u stočnim vagonima. John R. Cash rodio se 26. veljače 1932. kao četvrto od sedmero djece na farmi blizu Kingslanda u američkoj državi Arkansas.
Kad je predsjednik Roosevelt pokrenuo New Deal, program protiv siromaštva, Cashovi su postali zadrugari i dobili su noviju drvenu kuću pokraj željezničke pruge u mjestašcu Dyess. Zauzvrat su morali obrađivati polja pamuka koja je prvo trebalo očistiti od korova i šikare. Budući da je posla bilo mnogo, i djeca su morala pomoći. Ni petogodišnji Johnny nije bio oslobođen napornog fizičkog rada.
"Blues i country velikim su se dijelom rađali baš na poljima pamuka, kao pjesma uz rad koja se širila od berača do berača", napisao je Cash u autobiografji "Man in Black". Pamuk je za većinu ljudi samo ugodna tkanina, no za Casha je nešto drugo. "Od sagibanja stradaju leđa, a nakon nekoliko dana rada jagodice prstiju pune su sitnih ranica od trnja koje štiti loptice pamuka."
Cash kao dijete nije sanjao o tome da polja pamuka zamijeni svjetlima pozornice, ali oduvijek je želio otići s farme. Njegovog starijeg brata Jacka 1944. je gotovo napola prerezala velika pila u pilani. Bratovo umiranje u mukama, buncanje o svjetlucavoj rijeci, anđelima i predivnoj glazbi, bilo je potresno ali i duboko religiozno iskustvo za Casha. On ga je i poslije često sanjao i u snu s njim razgovarao tražeći savjet. Nakon takvog iskustva nije ni čudno da se Cash kao dječak povukao u sebe i živnuo tek kad mu je bilo petnaest godina, kad su ga počele zanimati djevojke.
Svoje teško djetinjstvo Cash je opjevao u pjesmama: "Pickin' Time" o branju pamuka, "Five Feet High And Rising" o poplavama rijeke Mississippi i "Look At Them Beans" o tome kako na stolu danima nema ništa osim graha.
Nakon završetka srednje škole, 1950., Cash je pobjegao glavom bez obzira iz Dyessa. Otišao je u Detroit i zaposlio se kao radnik u tvornici automobila Pontiac. Ni to ga nije zadovoljilo, pa se ubrzo nakon dolaska na Sjever prijavio u Američko ratno zrakoplovstvo. Poslan je na obuku u Teksas, gdje je upoznao buduću suprugu Vivian Liberto. Slijedi vojničko službovanje na mjestu radiošifranta u njemačkom gradu Landsbergu, gdje je presretao ruske poruke u Morseovom kodu. Ondje je, osim toga, osnovao svoj prvi sastav, Landsberg Barbarians, a nakon povratka u Ameriku, 1954., oženio se Vivian Liberto s kojom je dobio četiri kćeri: Rosanne, danas uspješnu country pjevačicu, Cathy, Cindy i Taru.
Iste godine otišao je u Memphis na spikerski tečaj, a na večer je s duom Tennessee Two izvodio country glazbu na lokalnoj radiopostaji KWEM. Kao i mnogi drugi glazbenici, iz Memphisa je otišao na audiciju Samu Phillipsu, vlasniku lokalne diskografske kuće Sun. Phillips će poslije postati slavan po tome stoje svijetu otkrio Elvisa Presleva i plejadu briljantnih glazbenika na razmeđu bluesa i countryja, začetnicima rock 'n' rolla.
[uredi] Prvi uspjesi
Cash je oduvijek bio opijen gospelom i želio je snimiti gospel ploču, ali Sam Phillips je to odbio. Na tržištu su znatno bolje prolazili izvođači koji su počeli spajati crnačku i bjelačku glazbu. No, Cash nije odustao od nakane da snimi ploču. Sljedeće godine ponovno je došao na audiciju k Phillipsu i taj put prošao. Snimio je dvije pjesme "Hey Porter" i "Cry, Cry, Cry" na kojima ga prati duo Tennessee Two, odnosno Luther Perkins i Marshall Grant. Slijede singlovi "Folsom Prison Blues" i "I Walk The Line" pa Cash postaje prepoznatljivo ime na novoj i uzburkanoj rock'n'roll sceni. Premda je singl "I Walk The Line" izbio na prvo mjesto najprodavanijih singlova u Americi, te se zadržao 43 tjedna na top-listi uz ukupnu prodaju od više od dva milijuna primjeraka, Cash je shvaćao da protiv Elvisa i njegove erotične karizme - bili su prijatelji i zajedno ganjali cure poslije nastupa - nema šanse, pa se nije ni okušao u rock'n'rollu, poput mnogih drugih glazbenika tih godina. Umjesto toga, nastavio je pjevati country, glazbu prema kojoj ga je ionako vuklo srce. Uostalom, Cash je uvijek sebe smatrao samo country pjevačem. Bio je ponosan kad je 1957. dobio priliku da nastupi u Nashvilleu, prijestolnici countryja, i to u čuvenom šou programu i radioemisiji Grand Ole Opry, koji se u istoimenoj dvorani uz izravan radioprijenos održavao svake subote. Premda Cash ne poriče kako mu je kao country pjevaču na početku karijere najviše pomogao najveći rock 'n' roll promotor pedesetih godina Sam Phillips, priznao je da su se njih dvojica žestoko svađali, najviše zbog tantijema za prodane ploče. Danas, kad si može priuštiti sve što poželi, možda mu nećemo povjerovati kad kaže kako nikad nije prežalio što nije od Phillipsa dobio Cadillac za milijunti singl, poput Carla Perkinsa.
Ipak, kuću Sun nije napustio zbog svađa s Phillipsom, nego zato što su mu u velikoj diskografskoj tvrtki Columbia Records obećali da će imati više kreativne slobode te da će napokon moći snimiti gospel album. U to vrijeme, dakle 1957. i 1958., Cash je već bio toliko popularan da je godišnje održavao više od 200 koncerata. Naravno, taj tempo nije bilo lako izdržati, pa je Cash posegnuo za tada legalnom drogom, amfetaminima, i postao ovisnik. Od kraja pedesetih do početka sedamdesetih Cash je bio jedan od najuspješnijih country pjevača, no izvan scene postao je narkoman i alkoholičar, poput rock zvijezda šezdesetih i sedamdesetih godina. Nije ni čudno, jer već je u jedanaestoj godini otkrio koliko je morfij dobar protiv boli, kad mu je liječnik dao injekciju da ublaži bol u plućima od slomljenog rebra. - Ako je droga takvo zlo, kako onda može otjerati bol? - rano se zapitao Cash. Prvi put je uzeo amfetamin, tabletu Benzedrina, 1957., otkrivši da mu ona "daje energiju, izoštruje um i otklanja sramežljivost". Cash je postao euforičan, a količine Benzedrina, Dexedrina i Dexamyla postajale su sve veće.
Spuštanje s amfetamina u realnost postajalo je sve teže, pa je to pokušao olakšati sve većim količinama alkohola. U to mu je doba i brak zapao u krizu. Vivian nije podnosila njegovu sve veću slavu, najviše zbog djevojaka koje su ga opsjedale poslije nastupa, a Cash je pak zbog tableta postajao sve arogantniji, bahatiji i neukrotiviji.
Turneje i tabletomanija - Cash je uzimao već više od dvadeset tableta dnevno - učinile su svoje te se brak s Vivian, unatoč četirima kćerima, početkom 60-ih počeo raspadati.
"Nisam nikoga ozlijedio, ali sam povrijedio mnogo ljudi, posebno moje najbliže. Iskaljivao sam bijes na stvarima. Udarao sam ih, šutirao, pucao u njih, probadao nožem. Vrijednost tih stvari, njihova cijena ili značenje ljudima kojima su pripadale, meni nije značilo baš ništa - toliko sam bio sebičan", zapisao je u autobiografiji o najcrnjoj strani svoje ličnosti.
Hank Williams i Johnny Cash ustoličili su "hotelski vandalizam" koji će u 70-ima prigrliti mnogi rokeri. No, dok se njihovo divljanje objašnjavalo kao "rock 'n' roll buntovništvo", Cash se nije ispričavao fenomenologijom ili sociologijom glazbe. "Razbijao sam sobe iz čistog bijesa", jednom je priznao.
[uredi] June Carter
U tom, najtežem razdoblju života, Cash je upoznao country pjevačicu June Carter. Njegov menadžer Saul Holiff u prosincu 1961. ugovorio je njihov zajednički koncert, znajući da se June svidjela Cashu kad ju je još prije pet godina ugledao na koncertu grupe Carter Family. June Carter je, naime, članica te najpoznatije američke glazbene obitelji, koja nastupa već desetljećima. Članovi The Carter Family, posebice Maybelle Carter (majka June Carter), bili su prve zvijezde američke folk, hillbilly i country glazbe, njihove se snimke čuvaju u najpoznatijim institutima poput Simthsoniana, a uvriježeno je i mišljenje da snimljena povijest američke glazbe dvadesetog stoljeća i moderna diskografija počinju baš sa snimkama The Carter Family iz ranih dvadesetih godina prošlog stoljeća za kompaniju RCA Victor. Početkom 1962. godine June je počela nastupati u njegovom putujućem šou. Kako se June uvlačila pod kožu Cashu, tako je Vivian, koja ionako nije išla na turneje, bila sve dalje od Cashova srca, sve dok se 1966. nisu razveli.
Cash je jednom priznao da mora biti zahvalan Bogu stoje sreo June, jer je ta "čvrsta žena i potomak slavne obitelji ne samo počela voditi brigu o njegovoj karijeri nego ga je spasila od sigurne narkomanske smrti, natjeravši ga kao gorljiva kršćanka da se suoči sam sa sobom i potom okrene Bogu". Sredinom 60-ih Cash je, naime, spao na sedamdesetak kila, grlo mu je bilo suho od amfetamina pa je imao problema s pjevanjem, otkazivao je nastupe, a život mu se odvijao između hotelskih soba, bolnica, pritvora i uništenih automobila. "Izgledao sam poput smrti, a tako sam se i osjećao", zapisat će Cash.
Nakon razvoda Cash se, naime, emocionalno potpuno iscpljen, poput starog vuka, povukao u samoću da umre. U listopadu 1967., nakon što nekoliko dana nije ni jeo ni spavao, sjeo je u svoj džip i odvezao se u špilju Nickajack iznad rijeke Tennessee. Dva-tri sata puzao je sve dublje i dublje u nju, sve dok se, nakon što mu se istrošila baterija u lampi, nije našao u potpunom mraku.
Osjećao se udaljenijim od Boga nego ikad prije, no kasnije je rekao da je shvatio kako ga Bog u tom trenutku nije napustio. Odjednom ga je preplavio čudesan mir. Doživio je preobraćenje koje je godinama tražio. Odlučio je izaći iz špilje. A kad je na izlazu ugledao June koja ga je čekala s košarom punom hrane, odlučio je promijeniti život i izliječiti se od ovisnosti o amfetaminima.
[uredi] Nastavak karijere
Nakon tjedana boli, agonije i patnje, Cash je 11. studenog 1967. napokon bio izliječen i spreman ponovo stati pred publiku. Sljedeće godine on i June su se vjenčali, a odmah nakon vjenčanja Cash je završio u zatvoru - no ne zbog svojih grijeha nego da bi drugim zatvorenicima olakšao ispaštanje njihovih. "Live In Folsom Prison" legendarni je Cashov album uživo, snimljen u zatvoru Folsom, s kojeg je skinut hit-singl "Folsom Prison Blues". Novi live album, ovaj put iz zatvora San Quentin, s kojeg hit-singlom postaje pjesma "A Boy Named Sue", snima 1969., iste godine pokrenut je Johnny Cash Show na programu tv kuće ABC, a 3. ožujka 1970. Cash i June dobili su sina - Johna Cartera Casha. Uslijedio je nastup za predsjednika Nixona u Bijeloj kući i uloga u vesternu "Gunfight" s Kirkom Douglasom. Te je godine o Cashu snimljen i dokumentarni film, a niska hitova nastavlja se pjesmama "Sunday Morning Corning Down", "Flesh And Blood" i "The Man In Black".
No, sredinom 70-ih Cash je sve rjeđi gost na top-listama. Ipak, njegova biografija "The Man In Black" postiže milijunsku nakladu. Casha 1980. primaju u Country Music Hali Of Fame (Dvoranu slavnih country glazbe) kao njezinog najmlađeg člana, ali tih godina dolazi do sve više nesuglasica između njega i izdavačke kuće Columbia. Osamdesetih godina Cash je naime jedini uspjeh doživio u suradnji s drugim glazbenim legendama: 1982. snimio je "The Survivors" s rockabilly kolegama Carlom Perkinsom i Jerryjem Lee Lewisom te 1985. "The Highwaymen" s Waylonom Jenningsom, Williejem Nelsonom i Krisom Kristoffersonom.
[uredi] Ponovne krize
Cash je 1981. zamalo umro. Ponovno pod utjecajem lijekova protiv bolova, pilula za spavanje i amfetamina (zbog operacije oka), okomio se na noja u parku u sklopu svog imanja, smatrajući da mu ovaj bezobrazno frkće. Otišao je po štap i napao ga, ali ga je noj oborio na zemlju i kljunom mu probio trbušnu šupljinu.
Samo je široki kaubojski remen za hlače zadržao Cashovu utrobu da se ne prospe po prašini. Casha su zašili, no zbog tog napada i pet slomljenih rebara ponovno je počeo uzimati barbiturate i piti, sve dok zbog unutarnjeg krvarenja nije završio na klinici Betty Ford za ovisnike o narkoticima i alkoholu.
U to je doba i diskografska kuća Columbia izgubila strpljenje, pa je 1986. raskinula ugovor s njim. Cash je potpisao ugovor s Mercury Records i sljedećih nekoliko godina snimio nekoliko loših albuma. Početkom devedesetih bio je tek islužena country zvijezda, diskografski mrtvac i jedva hodajuća legenda koju je publika dolazila gledati na koncerte poput neke relikvije.
I zdravlje mu se još više pogoršalo: 1988. opet je zamalo umro zbog upale pluća dobivene poslije ugradnje by-passa.
[uredi] Oporavak
Ipak, 1992. dovoljno se oporavio da bi, obnovljene energije, počeo snimati album s glazbenicima s kojima je već surađivao na "The Highwaymenu", a 1993., nakon što je raskinuo ugovor s kućom Mercury, prišao mu je Rick Rubin, producent koji je stajao iza uspjeha rock, heavy metal i hip-hop izvođača poput The Cult, Slayer i Beastie Boys.
Cash je dvojio oko suradnje s Rubinom jer je smatrao da ovaj ne zna ništa o countryju, no kad mu je Rubin rekao da mu daje odriješene ruke, dogovorili su se da će Cash snimiti album "American Recordings" samo uz akustičnu gitaru. Taj ga je album vratio na glazbenu scenu. Cash je preko noći ponovno osvojio kritiku, ali i mladu rock publiku koja u njemu vidi iskonskog buntovnika. Nije to samo zbog njegove impresivne pojave i dubokog, autoritativnog, glasa nego i zbog Rubinove vizije te pjesama Krisa Kristoffersona, Toma Waitsa i punk prvoborca Glena Danziga. Na sljedećem soloalbumu "Unchained" Cash izvodi i pjesme Bečka te grupe Soundgardena i ponovno kreće na turneju koja će mu biti posljednjom.
Naime, nakon povratka s turneje ponovno je završio u bolnici, gdje su liječnici dijagnosticirali Shy-Dragerov sindrom, rijedak oblik Parkinsonove bolesti koji se manifestira na čudne načine. Cash odjednom, protivno svojoj volji, napravi korak unatrag, a može završiti i padanjem u desetodnevnu komu s upalom pluća i trovanjem krvi. Bilo je to još jedno Božje djelo, uvjerenje Cash koji otada više ne ide na turneje nego uživa u krugu brojne obitelji. June, četiri kćeri, sin, dvanaest unučadi, bivši (Marty Stuart i Rodney Crowell) i sadašnji zetovi često mu prave društvo na Jamajki ili u nekoj od kuća po Americi, a s njima je proslavio i svoj sedamdeseti rođendan, na koji su mu došli i prijatelji poput Merla Haggarda.
Johnny Cash je preminuo 12.9.2003 u Nashvillu od dijabetesa.
