Lički ustanak
Izvor: Wikipedija
Imenom Lički ustanak (također: Velebitski ustanak) naziva se oružana akcija, koje su u rujnu 1932. godine organizirali pripadnici organizacije Ustaša - Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO), kojoj je na čelu bio Ante Pavelić, uz sudjelovanje lokalnih članova UHRO.
Sadržaj |
[uredi] Organizatori i tijek akcije
Akciju je vodila ustaška organizacija u Gospiću, koju je vodio Andrija Artuković, a članovi su bili Juraj (Juco) Rukavina (bivši austrougarski časnik, koji je bio i najvažniji vođa akcije), Marko Došen (posjednik), Josip Tomljenović i Nikola Orešković (trgovci). Ta je grupa bila u vezi s ustaškim vodstvom u emigracijai, a neki su od njih odlazili u Italiju i Austriju, gdje su se sastajali s Pavelićem i drugim ustaškim prvacima.
Odluka o podizanju ustanka donesena je, nakon izvršenih priprema, ljeti 1932. na sastanku u mjestu Spittal (Austrija), na kojem su sudjelovali ustaški emigranti Ante Pavelić, Gustav Perčec i Vjekoslav Servatzy. Priprema za akciju započele su u proljeće 1932. Oružje je prebacivano na Velebit iz Zadra (tada pod vlašću Italije) u nekoliko navrata, u proljeće i ljeto 1932. Oružje je razdjeljeno članovima UHRO, a zatim je stigla i skupina od pet uniformiranih i naoružanih ustaških emigranata, koja se skrivala u kući jednog seljaka u selu Lukovo Šugarje, te u kolovozu još jedna takva grupa petorice. Prije nego je počela oružana akcija, čelnik ustaške skupine u Gospiću Andrija Artuković, zajedno s Markom Došenom, prešao je u Zadar.
U noći 6-7. rujna 1932. izvršen je napad na žandarmerijsku stanicu u Brušanima kraj Gospića. Uz deset ustaških emigranata prebačenih iz Zadra, u napadu je sudjelovalo i nekoliko članova ustaške organizacije s područja Gospića. Okršaj je trajao oko pola sata, nakon čega su se napadači povukli. Oni među njima koji su živjeli u zemlji, vratili su se svojim kućama, a emigranti su se povukli na Velebit i zatim u Zadar na teritorij Italije. U Zadar su se sklonili i neki istaknutiji članovi domaće ustaške organizacije (J. Tomljenović, N. Orešković.) U sukobu s potjerom kod sela Jadovna poginuo je ustaša Stjepan Devčić.
[uredi] Značaj i rezultati
Razmjere i trajanje akcija nisu bile takve da bi se moglo govoriti o pravom "ustanku"; iz vojne perspektive akcija je bila simbolična. Šime Balen kaže da je posrijedi bila »neuspjela talijansko-ustaška improvizacija«, ali organizatorima je bio važan propagandni i politički učinak. U promotivnom tekstu o Anti Paveliću objavljenom u Zagrebu 12. travnja 1941, piše: »Znameniti lički ustanak, koji predstavlja samo jedan mali ali uspješni manevar ustaške vojske, a koji uznemiruje skoro polovicu bivše jugoslavenske IV. Armijske oblasti.« (preneseno u: Košutič, str.102)
Vlasti Kraljevine Jugoslavije, u kojoj tada vlada Šestojanuarska diktatura, reagirale su uobičajeno: masovnim uhićenjima i premlaćivanjima. Žandari su vršili temeljito "pročešljavanje" područja Like i Primorja, oduzimali oružje i uhićivali ljde koji su bili umiješani u prebacivanje oružja. S obzirom da vlasti nisu znale stvarne razmjere ustaške akcije, širina i oštrina poduzetih mjera bila je nerazmjerna. Uhićeni su i zlotavljani mnogi neduđni ljudi, a pri pretresanju terena činjene su stanovništvu i velike materijalne štetu.
Većina organizatora akcije prebjegla je u Zadar pod zaštitu Talijana, a samo nekolicina su uhićena i osuđena na robiju; Juco Rukavina osuđen je na smrtnu kaznu, koja je zamijenjena doživotnom robijom.
[uredi] Međunarodni odjek
Događaji u Lici imali su priličan odjek u inozemnom tisku, posebno talijanskom i mađarskom; Italija i Mađarska imale su interes za razbijanje Kraljevine Jugoslavije i zato su pomagale ustaše. Akcija u Brušanima prikazivana je kao početak građanskog rata i odlučan zaokret u borbi Hrvata protiv vladajućih krugova u Beogradu. Radilo se ipak samo o diverziji ograničenoj na usko pdručje.
Akcija je izvršena po naređenju ustaškog poglavnika Ante Pavelića, što znači i po odobrenju talijanskih fašističkih vlasti, koje su pružale utočište i pomoć ustaškoj emigrantskoj organizaciji. Pred početak ustaške akcije u Lici, u Italiji je pojačana antijugoslavenska propaganda, a posebno je isticano pravo Italije na Dalmaciju. Održavani su i zborovi koje su sazivale irendentističke organizacije Savez odbora za dalmatinsku akciju i Savez ratnih dobrovoljaca i sinjih Dalmatinaca.
[uredi] Politička i socijalna situacija
U to doba rad gotovo svih političkih organizacija u Kraljevini Jugoslaviji još je bio zabranjen (Šestojanuarska diktatura). Vodstvo UHRO nalazilo se u emigraciji, u Italiji i Mađarskoj. Kod kuće su ustaše koncentrirali svoje napore regrutiranja na siromašne planinske krajeve u kojima su živjeli Hrvati, naročito Liku i Hercegovinu. Bio je to izraz javnog nezadovoljstva korupcijom vlasti, visokim porezima i uobičajenim premlaćivanjime civila od strane žandara (koji su velikom većinom bili Srbi). U zapadnoj Hercegovini, stoljećima poznatoj po uzgoju visokokvalitetnog duhana, nezadovoljstvo buknulo kada je kralj Aleksandar uveo državni monopol na berbu duhana i prisilio lokalne seljake da sav duhan prodaju vladi za samo dio prave tržišne vrijednosti.
Milovan Đilas u svojim memoarima piše o ličkim ustašama, koje je upoznao na robiji u Lepoglavi: »Ova grupa bila je sastavljena uglavnom od seljaka iz Like, koji su bili bistri i primitivni, pošteni i, iznad svega, siromašni. (…) Njihov seljački razlog za sukobljavanje sa beogradskim režimom bio je drugačiji od onog kojeg su imali intelektualci u ustaškom pokretu. Oni su tražili posao i bolju perspektivu života, što im "srpska vlada" i "srpski žandari" nisu htjeli dati. (…) Fašistička ideologija ustaša tada još nije bila u potpunosti razvijena.«
[uredi] Podrška komunista ustašama
List Proleter, organ CK KPJ, u broju od 28. prosinca 1932. objavljuje da Komunistička partija »pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu«. Povjesničari se ne slažu u tome da li je ovdje termin "ustaški" upotrebljen u općem smislu ("ustanik") ili se radi o eksplicitnoj podršku Pavelićevoj organizaciji. (Petranović I, str. 186) Sami borbeni hrvatski nacionalisti u to doba nisu za sebe usvojili opći naziv "ustaše", nego su se nazivali "frankovci", "hrvatski nacionalisti", "hrvatski nacionalni borci", "hrvatski nacionalni revolucionari".
Stav Kominterne u to je doba bio da Jugoslaviju, kao umjetnu versajsku tvorevinu, treba razbiti. Komuniste i hrvatske i makedonske nacionaliste približavale su činjenice da su podjednako bili politički revolucionari, te podjednako izvrgnuti žestokom proganjanjušestojanuarskog monarho-diktatorskog režima. To se pokazalo i u suradnji i solidarnosti na robiji, o čemu svjedoči Zajednica političkih osuđenika: hrvatskih nacionalnih revolucionara, makedonskih nacionalnih revolucionara i komunista osnovana u Lepoglavi 1934. Kasnije je ta suradnja prekinuta, pa su komunisti i ustaše postali nepomirljivi protivnici.
[uredi] Literatura
- Balen, Šime: Prisjećanje na robijašku epozodu Antifašističke fronte, u: "Antisemitizam, holokaust, antifašizam" (zbornik), Zagreb: Židovska općina Zagreb, 1996, str. 210-213.
- Cohen, Philip J.: Tajni rat Srbije. Propaganda i manipuliranje poviješću, Zagreb: Ceres, 1997. (str. 136-137)
- Hrvatski leksikon, Zagreb, 1997.
- Ivan Košutić: Hrvatsko domobranstvo u drugom svjetskom ratu, Zagreb: Nakladni zavod Matice Hrvatske i Školska knjiga, 1992.
- Matković, Hrvoje: Povijest nezavisne države Hrvatske, Zagreb: Naklada P.I.P. Pavičić, 2002. (2. izdanje)
- Petranović, Branko: Istorija Jugoslavije 1918-1988, I-III, Beograd: Nolit, 1988
- Strižić, Ivan: Hrvatski portreti. Lice i naličje hrvatskoga bića, Zagreb: DoNeHa, 1996. (str. 225-227)