Marica Stanković
Izvor: Wikipedija
Marica Stanković (Zagreb, 31. prosinca 1900. – Zagreb, 8. listopada 1957.) – službenica Božja, kandidatkinja za sveticu, prosvjetna djelatnica, utemeljiteljica svjetovnog instituta "Suradnice Krista Kralja"
Rođena je krajem 1900. u Zagrebu. U vjerničkom ozračju radničke obitelji i samostanske škole Sestara milosrdnica proživjela je sretno djetinjstvo i mladost te stekla solidno opće obrazovanje, temeljit vjerski odgoj i prvi zanos za Krista. Već tada pokazuje lakoću komuniciranja i nadarenost za pisanje. Maturirala je na Učiteljskoj školi 1920. Sudjelujući na sletu mladeži u Mariboru, izbliza je upoznala katolička obnoviteljska gibanja te susrela bl. Ivana Merza, s kojim će je uskoro povezati prijateljstvo i suradnja u apostolskom radu među mladima. Svoj profesionalni rad započela je kao učiteljica u Hrvatskom zagorju, a nakon završene Više pedagoške akademije radi u Slatini, Čakovcu, Gračacu, Kutini te na Mješovitoj građanskoj školi u Draškovićevoj ulici u Zagrebu. Bila je omiljena među nastavnicima i učenicima, zbog svog obrazovanja, neposrednosti i marljivosti. Istodobno se posvećuje aktivnom radu u katoličkim organizacijama mladih, najprije orlovskoj, a zatim križarskoj. Bila je predsjednica Velikog križarskog sestrinstva od osnutka 1930. do raspuštanja 1945. Godinama je uređivala glasilo "Za vjeru i dom", u kojem je napisala mnogobrojne članke o tada aktualnim temama. Za svoje djelovanje među mladima unutar Katoličke akcije dobila je 1942. visoko crkveno odličje "Pro Ecclesia et Pontifice" kao prva žena u Hrvatskoj. Osnovala je prvi svjetovni institut u Hrvatskoj pod nazivom "Suradnice Krista Kralja". Kao ugledni katolički djelatnik, našla se na udaru komunističkih vlasti nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945., osobito nakon što je na skupu prosvjetnih djelatnica, u Radničkoj komori u Zagrebu, 2. lipnja 1945. pred 2500 učitelja, profesora, glumaca, svećenika i redovnica javno ustala u obranu nadbiskupa Stepinca. Uhićena je 1. rujna 1947. Na suđenju 24. i 25. siječnja 1948. energično je odbacila sve političke optužbe i hrabro svjedočila svoju odanost Kristu i Crkvi. Osuđena je na pet godina zatvorske kazne u ženskom logoru u Požegi. Radila je i na teškim fizičkim poslovima kod isušivanja Lonjskog polja. Nakon zatvora, živjela je u Zagrebu u prisilnoj povučenosti. Teško joj je bilo narušeno zdravlje, ali je uz podršku zatočenog bl. Alojzija Stepinca, uskladila svoj institut s novim crkvenim propisima i doživila 1953. njegovo puno crkveno priznanje. Umrla je 8. listopada 1957. u Zagrebu. Pokopana je na 57. polju zagrebačkog Mirogoja. Mnogi posjećuju njen grob. Pokrenut je postupak, da se proglasi blaženom i svetom kao prva vjernica laikinja u Hrvatskoj.
