Novosadski dogovor
Izvor: Wikipedija
Novosadski dogovor sklopljen je 10. prosinca 1954. između uglavnom hrvatskih i srpskih te dijelom bosanskohercegovačkih i crnogorskih jezikoslovaca.
Sadržaj |
[uredi] Ideja o ujedinjavanju jezikâ - Književni dogovor u Beču
1850. godine Književnim dogovorom u Beču započet je proces ujedinjavanja hrvatskoga i srpskoga jezika u jedan jezik. Razlog zbog kojega je do početka ujedinjavanja jezikâ uopće došlo, bio je kako politički (ideja jugoslavenstva bila je izrazito jaka u Ilirskomu pokretu i tadašnjoj Katoličkoj crkvi), tako i jezični, usmjeren snažnijem otporu protiv utjecaja talijanskoga, njemačkoga, mađarskoga i turskoga jezika. Ovo potonje nije dalo adekvatnih rezultata. Mada u ono vrijeme široko prihvaćen kao kulturni privjesak političkih želja za ujedinjenjem većine južnoslavenskih zemalja, ovaj je dogovor u desetljećima koja slijede, a napose nakon ujedinjavanja Države Slovenaca, Hrvata i Srba i Kraljevine Srbije u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, otežao samostalan razvoj hrvatskoga i srpskoga jezika.
[uredi] Stanje u Kraljevini SHS/Jugoslaviji
Nakon stvaranja nove države, donesena je, bez previše rasprave, politička odluka kojom se službenim jezikom kraljevine proglašava srpsko-hrvatsko-slovenački jezik. Žestoka unifikacija trajala je do 1939. kad je jugoslavenska buržoazija postigla politički dogovor kojim je osnovana Banovina Hrvatska. Hrvatski jezik tada polako kreće svojim zasebnim putem.
Ubrzo po slomu Kraljevine Jugoslavije razvoj jezika krenuo je u dva smjera, od kojih je trend započet u Banovini Hrvatskoj nastavljen na privremeno oslobođenom području. Takvo stanje ostaje i dalje sve do potpisivanja Novosadskoga dogovora.
[uredi] Stanje u FNRJ - Novosadski dogovor
Nakon rata, prvi se jugoslavenski Ustav piše i hrvatskim i srpskim jezikom, kao dvama različitim jezicima. Izlaze hrvatski-inojezični rječnici. Počinje izlaziti časopis "Jezik" s podnaslovom "časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika".
U to vrijeme u jezik ulazi i velik broj internacionalizama s obzirom na internacionalističku narav komunističkoga pokreta, kao i imajući u vidu predvodničku ulogu Saveza komunista u tadašnjoj Jugoslaviji. Daljnja globalizacija i uvođenje anglizama nastavlja se do danas.
U nastojanju za zbližavanjem dvaju jezika koje je zadnjih godina, na sreću hrvatskoga (pa i srpskoga) jezika, lagano padalo u zapećak, srbijanska je strana preko Letopisa Matice srpske raspisala anketu o jezičnim i pravopisnim pitanjima i do rujna 1954. Letopis je objavio odgovore i prigovore četrdesetak sudionika.
Poslije završene ankete, zapravo preslikane ankete Jovana Skerlića iz 1912., održan je sastanak na kojem je zaključeno da je jezik Hrvata, Srba i Crnogoraca jedan jezik, pa je i književni koji se razvio oko dva središta, Zagreba i Beograda, jedinstven s dva izgovora: ijekavskim i ekavskim, da je u nazivu jezika u službenoj upotrebi nužno istaknuti oba njegova dijela (i hrvatski i srpski), da su ravnopravna oba izgovora (ijekavski i ekavski) i oba pisma (latinica i ćirilica), da je potrebno izraditi priručni rječnik hrvatskosrpskog/srpskohrvatskog književnog jezika, terminološke rječnike i zajednički pravopis.
Na temelju tih zaključaka izrađen je zajednički pravopis koji je 1960. Matica hrvatska izdala ijekavski i latinicom pod naslovom Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika, a Matica srpska ekavski i ćirilicom pod naslovom Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika.
[uredi] Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika
Novosadski dogovor nije bio po volji dijelu hrvatskih jezikoslovaca pa i onih koji su, ne želeći mu se odmah javno usprotiviti, stavili na njega potpis. Ti su jezikoslovci bili nezadovoljni objavljenim rječnicima i pravopisima u kojima se jezik, u skladu s Novosadskim dogovorom, nazivao hrvatskosrpskim. Stoga su 1967. objavili Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika u kojoj su iznijeli svoje negativne stavove o Novosadskom dogovoru. S obzirom na jednostranost ovoga opravdanog poteza, u široj jugoslavenskoj javnosti isti je dočekan osudom. Matica hrvatska se tom Deklaracijom odriče Novosadskog dogovora i zajedničkog pravopisa, prekida rad na zajedničkom rječniku, te organizira izradu novog pravopisa. Godine 1971. izlazi popularno nazvani "Londonac", odnosno Hrvatski pravopis Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša, koji je u fototipskom obliku tada objavljen u Londonu. U zemlji nije objavljen, dijeleći tako sudbinu Hrvatskoga proljeća. Ovaj se pravopis u Jugoslaviji nije koristio, a danas je u usporednoj javnoj upotrebi.
