Jugoslavija
Izvor: Wikipedija
Jugoslavija je bila država u jugoistočnoj Europi. Nastala je 1918, a raspala se 1991.
U razdoblju 1918.–1941. (tzv. Prva Jugoslavija) bila je to unitarna država, kraljevina pod srpskom dinastijom Karađorđevića.
Od 1943. do 1991. bila je republika i federacija koja se sastojala od šest republika (federalnih jedinica): Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Makedonija, Slovenija i Srbija, ali i dvije autonomne pokrajine (federalne jedinice od 1974.): Kosovo i Vojvodina koje su sastavni dio Srbije.
Jugoslavija se raspala 1991., kada su samostalnost proglasile Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, a nešto kasnije i Makedonija.
Federacija Srbije i Crne Gore održala se do 2006. (od 1993. do 2003. nosila je ime Savezna Republika Jugoslavija). Na referendumu 2006. Crna Gora izglasala je neovisnost.
[uredi] Uvod
Država u Jugoistočnoj Europi 1918. - 1991. Nastala težnjom jugoslavenskih naroda, Srba, Hrvata i Slovenaca, za nacionalnim oslobođenjem i ujedinjenjem.
Obično se govori o dvije Jugoslavije. Prva Jugoslavija (1918.-1941.) bila je monarhija pod dinastijom Karađorđevića. Do 1929. zvala se Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevina SHS), a nakon toga Kraljevina Jugoslavija.
Druga Jugoslavija (1943.-1991.) bila je federativna socijalistička država sastavljena od šest republika. Nosila je nazive Demokratska Federativna Jugoslavija (do 31. siječnja 1946.), Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ) (1946.-1963.) i Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ) (1963.-1991.).
[uredi] Ideje jugoslavenstva
 |
Ovo je osnova ili početak budućeg članka. Pomozite Wikipediji i dopunite ga. |
Začetnikom ideje Jugoslavenstva drži se Vinko Pribojević, dominikanski svećenik s Hvara, koji je u 16. st. objavio djelo "O porijeklu i povijesti Slavena". To djelo po prvi puta iznosi ideju o uzajamnosti Slavena, ne inzistirajući nužno na južnoslavenskoj ideji, već više na panslavenskoj.
Takve ideje su sljedećih nekoliko stoljeća podržavali i Juraj Križanić, Isusovac, te Pavao Ritter Vitezović, koji je smatrao da je naziv "Hrvat" sinonim za "Slaven".
Prvi veliki teoretski i praktični zamah južnoslavenska ideja dobila je pojavom Ilirskog pokreta.
[uredi] Stvaranje nove države
Važan čimbenik pri stvaranju jugoslavenske države bio je Prvi svjetski rat.
Narodna skupština Kraljevine Srbije u Nišu 7. prosinca 1914. godine usvojila je “Deklaraciju” kojom se zalaže za “oslobođenje i ujedinjenje sve neoslobođene braće”.
Austro-ugarski emigrantski političari iz Hrvatske u Parizu su u proljeće 1915. godine formirali Jugoslavenski odbor. Njegov je predsjednik bio Ante Trumbić.
Antanta je ponudila Srbiji da potpiše Londonski ugovor 26. travnja 1915. godine. Ugovor se odnosio na stvaranje Velike Srbije. Antanta je nudila Srbiji Bosnu i Hercegovinu, Slavoniju, Srijem, Bačku, južnu Dalmaciju i sjevernu Albaniju, ali bez Makedonije i dijela Banata. Za ulazak u rat Antanta je Italiji ponudila Istru i veći dio Dalmacije, Rumunjskoj Banat, a Bugarskoj Makedoniju. Srbija je odbacila ugovor, budući da nije bila spremna odreći se Makedonije.
Kompromis između stavova srpske vlade na čelu sa Nikolom Pašićem i Jugoslavenskog odbora činila je Krfska deklaracija od 20. srpnja 1915. godine. Dogovoreno je da ime buduće države bude Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, da će biti ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija na čelu s dinastijom Karađorđević i da su Srbi, Hrvati i Slovenci jedan narod s tri imena.
U listopadu 1918. godine u Zagrebu je stvoreno Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba s ciljem formiranja neovisne države na južnoslavenskim prostorima Austro-Ugarske.
29. listopada 1918. godine Hrvatski sabor je raskinuo sve državno-pravne veze s Bečom i Budimpeštom. Osnovana je Država Slovenaca, Hrvata i Srba, od ozemlja na kojima su živili južnoslavenski narodi u Austro-Ugarskoj.
Vrijeme nije radilo za Državu SHS, jer su na stol došla Antantina obećanja Italiji, a Kraljevina Srbija je imala svoje namjere organiziranja buduće južnoslavenske države.
1. prosinca 1918. godine osnovana je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.
|
|||||
 << 1918. - 1941. >>   << 1918. - 1941. >>   << 1918. - 1941. >>  |
|||||
|---|---|---|---|---|---|
 |
|||||
| Razdoblje postojanja | 1. prosinca 1918. - 10. travnja 1941. | ||||
| Geslo: | Jedan narod, jedan kralj, jedna država | ||||
| Himna: | Bože pravde + Lijepa naša domovino + Naprej zastava slave (mješavina) | ||||
| Službeni jezik | srpski | ||||
| Glavni grad | Beograd | ||||
| Ustroj vlasti | Konstitucionalna monarhija | ||||
| Površina | 247.542 km² (1931..) | ||||
| Stanovništvo | 13.934.038 (1931..) | ||||
| Zadnji poglavar države | Kralj: - 1934.-1941. - Petar II. Karađorđević Premijer: - 1939.-1941. Dragiša Cvetković |
||||
| Valuta: | Austro-ugarska kruna (do 1920.) Jugoslavenski dinar (od 1920.) (100 para) |
||||
| Pozivni broj: | ? | ||||
[uredi] Stanovništvo
Glavni članak: Stanovništvo Jugoslavije
Popisi stanovništva obavljeni su:
- 1921. 11.998.000 stanovnika
- 1931. 13.934.038 stanovnika (procjena)
U ova dva popisa bilježeni su materinji jezik i vjeroispovijest, a ne "nacionalnost".
- 1948. 15.772.098 stanovnika (prvi nakon 2. svjetskog rata)
- 1953. 16.936.573 stanovnika (ponovljeni popis)
- 1961. 18.549.291 stanovnika
- 1971. 20.522.972 stanovnika (Muslimani priznati kao narod)
- 1981. 22.424.711 stanovnika
- 1991. 23.542.815 stanovnika (zadnji popis)
Prema zadnjem popisu stanovništva iz 1991. Jugoslavija je prije raspada imala 23.542.815 stanovnika. Gustoća naseljenosti bila je 92 stanovnika/km2.
Raspodjela stanovnika po republikama i njihov udio u ukupnom stanovništvu Jugoslavije bili su ovakvi:
- Slovenija - 1.965.986 stanovnika ili 8 % [1]
- Hrvatska - 4.784.265 stanovnika ili 20 %
- BIH - 4.364.574 stanovnika ili 19 % [2]
- Crna Gora - 615.035 stanovnika ili 3 %
- Makedonija - 2.033.964 stanovnika ili 9 % [3]
- Srbija - 9.778.991 stanovnik ili 42 % [4]
Etnički sastav: Srbi 36,3 %, Hrvati 19,8 %, Muslimani 10 %, Albanci 9,2 %, Slovenci 7,5 %, Makedonci 5,9 %, Jugoslaveni 3 %, Crnogorci 2,3 %, Mađari 1,6 % i drugi.
1948., 3 godine nakon nastanka, napravljen je prvi, tzv. "skraćeni" popis stanovništva u novonastaloj Jugoslaviji prema kojem je ustanovljeno 15.772.098 stanovnika. Po prvi put je popisivana "nacionalnost" stanovnika, s mogućnošću da se svatko sam izjasni (ili ne izjasni).
Etnički je sastav 1948. bio sljedeći: Srbi 41,5 %, Hrvati 24 %, Slovenci 9 %, Makedonci 5,1 %, Albanci 4,8 % i drugi. Muslimani su tada vođeni kao "jugoslaveni-neopredijeljeni"; njih je bilo 5,1%, dok se dio stanovništva islamske vjeroispovijesti iz BiH, Srbije Crne Gore izjasnio kao Hrvati ili Srbi.
[uredi] Prva Jugoslavija (1918.-1941.)
[uredi] Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca
20. prosinca 1918. godine je formirana prva vlada na čelu s radikalom Stojanom Protićem. Potpredsjednik je bio Slovenac Anton Korošec, ministar unutarnjih poslova Srbin iz Hrvatske Svetozar Pribićević, a ministar vanjskih poslova Hrvat Ante Trumbić. Najveće stranke bile su Narodna radikalna i Demokratska. Takođe su djelovale i Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS) Stjepana Radića, Slovenska ljudska stranka (SLS) Antona Korošeca i Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO).
Država je bila podijeljena na 33 oblasti (od 200.000 do 800.000 stanovnika: 1) Beogradska, 2) Zagrebačka, 3) Ljubljanska, 4) Mariborska, ...), okruge, srezove i općine. Na čelu oblasti je bio veliki župan kojeg je postavljao kralj. HRSS je tražila da država postane federalna republika, ali se potom izmirila s dvorom i iz svog je naziva izbacila riječ “republikanska”.
28. lipnja je donijet Vidovdanski ustav.
Travnja 1919. osnovana je Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista) koja slijedeće godine mijenja ime u Komunistička partija Jugoslavije (KPJ). Stranka postaje članica Kominterne i zalaže se za rušenje kapitalizma i uspostavu diktature proletarijata po boljševističkom obrascu. Stranka je zabranjena Obznanom krajem 1920, te nastavlja rad u ilegali.
Neprestana polemika između radikala i hrvatskih poslanika kulminirala je 20. lipnja 1928, kada je radikalski poslanik Puniša Račić, u parlamentu, ubio Pavla Radića i Đuru Basaričeka i teško ranio Stjepana Radića, koji je kasnije podlegao ranama. Novi je vođa HSS-a postao Vladko Maček.
Ipak, kralj je zaveo diktaturu 6. siječnja 1929. godine. 3. listopada je preimenovao državu u Kraljevina Jugoslavija.
Dio poslanika Hrvatske stranke prava (Ante Pavelić) odlazi u inozemstvo i stvara ustašku organizaciju. U Makedoniji jačaju probugarski elementi.
Država je podijeljena na devet banovina i grad Beograd.
Kralj je donio tzv. “Oktroirani ustav” 1931. godine.
[uredi] Pad Kraljevine Jugoslavije
Glavni članak: Raspad Kraljevine Jugoslavije
Kako bi se spriječile revizionističke snage Mađarske i Turske, stvoreni su novi savezi, Mala Antanta (Jugoslavija, Čehoslovačka i Rumunjska) i Balkanski savez (Jugoslavija, Rumunjska, Bugarska i Grčka).
Pod zaštitom Italije, Njemačke i Mađarske, hrvatske su ustaše i makedonski VMRO izvršile atentat na kralja Aleksandra Karađorđevića u Marselju, u Francuskoj, 9. listopada 1934. godine. Ubijen je i ministar vanjskih poslova Francuske, Luj Bartu. Umjesto maloljetnog kraljevića Petra 2., državom je upravljalo trojno namjesništvo, čiji je naijistaknutiji član bio knez Pavle.
Na izborima svibnja 1935. godine je pobjedio Milan Stojadinović, osnivač Srpske radikalne stranke. Potpisao je Konkordat sa Svetom Stolicom te radio na zbližavanju s Italijom i Njemačkom. Pod britanskim je uticajem Stojadinović dao ostavku. Novi je predsjednik vlade postao Dragiša Cvetković, a potpredsjednik Vlatko Maček. Sporazumom Cvetković-Maček je stvorena Banovina Hrvatska 26. kolovoza 1939. godine.
[uredi] Društvo Kraljevine Jugoslavije
U ovom periodu su živjeli i stvarali: književnici: Miroslav Krleža, Gustav Krklec, August Cesarec, Ivo Andrić, Miloš Crnjanski, Isidora Sekulić; Ivan Meštrović (kipar), Mika Petrović Alas (matematika), Milutin Milanković (astronom) i mnogi drugi.
[uredi] Značajni proganjani i zatvarani pojedinci
[uredi] Ključna gospodarska i politička pitanja u Kraljevini
[uredi] Jugoslavija u Drugom svjetskom ratu
|
|||||
 << 1943. - 1991. >>  << 1943. - 1991. >>  << 1943. - 1991. >>  << 1943. - 1991. >>  << 1943. - 1991. >>  |
|||||
|---|---|---|---|---|---|
 |
|||||
| Razdoblje postojanja | 29. studenog 1943. - 25. lipnja 1991. | ||||
| Geslo: | Bratstvo i Jedinstvo | ||||
| Himna: | Hej Slaveni | ||||
| Službeni jezik | =slovenski (SR Slovenija) hrvatski ili srpski jezik |
||||
| Glavni grad | Beograd | ||||
| Ustroj vlasti | Socijalistička republika | ||||
| Površina | 255.800 km² (1989..) | ||||
| Stanovništvo | 23.724.919 (1989..) | ||||
| Zadnji poglavar države | Predsjednik SFRJ: - 1991. - Stjepan Mesić Premijer: - 1989.-1991. - Ante Marković |
||||
| Valuta: | Jugoslavenski dinar (100 para) | ||||
| Pozivni broj: | 38 | ||||
[uredi] Druga Jugoslavija (1945.-1991.)
Pogledajte i posebni članak Druga Jugoslavija, koji donosi neke dodatne informacije, osobito o prijelazu između prve i druge!
Na Trećem zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) 29. studenog 1945. godine odbačena je monarhija i proglašena Federativna Narodna Republika Jugoslavija. Novi je Ustav donijet 31. siječnja 1946. godine. Ustavom je priznato pet južnoslavenskih nacija (uz Slovence, Hrvate i Srbe priznati su kao nacije Makedonci i Crnogorci). Jugoslavija je uređena kao federacija šest republika: SR Bosna i Hercegovina, SR Crna Gora, SR Hrvatska, Makedonija, SR Slovenija i SR Srbija s Autonomnom Pokrajinom Vojvodinom i Autonomnom Oblašću Kosovom i Metohijom.
Iako je država imala ustroj federacije, njome su vladali centralizirana KPJ (kasnije preimenovana u SKJ) i Tito. Izvršena je nacionalizacija imovine, komasacija i arondacija, a po uzoru na sovjetski model, i kolektivizacija. Potonja je nekoliko godina poslije, od samih vlastiju napuštena, a štoviše, vremenom je taj projekt bio i osuđen i prikazan kao potpuni promašaj.
Ipak, Tito nije prihvatio miješanje Staljina u unutarnja pitanja Jugoslavije, te je 1948. nastupilo zahlađenje odnosa sa Sovjetskim Savezom (vidi Rezolucija Informbiroa), koje je potrajalo do Staljinove smrti. Staljinovi su simpatizeri u Jugoslaviji slani u logore (usp. Goli otok).
Unatoč blokadi sa istoka i vrlo izglednoj vojnoj invaziji od strane zemalja sovjetskog bloka, ustrajalo se u svojim pravima na Trst i Istru. Neuspjeli diplomatski pokušaji rješenja tog pitanja, kojim su zapadne zemlje nastojale dodijeliti to sporno područje Italiji, nisu ostavile tadašnje savezne vlasti u malodušju, niti su ih obeshrabrile u borbi za ta područja. Proglašena je opća mobilizacija, i vojska je poslana na zapadne međe, unatoč mogućoj invaziji sa istoka (više vidi u članku Tršćanska kriza).
Sukob je izbjegnut dogovorom kojim je uspostavljen, kao privremeno rješenje, Slobodni Teritorij Trsta (vidi i Zona A i Zona B).
Jugoslavija je jedan od osnivača Organizacije Ujedinjenih Naroda. Godine 1961., Jugoslavija je bila prvi domaćin Pokreta nesvrstanih. Tvorci ovog pokreta bili su Tito, Nehru i Naser.
Novi je ustav donijet 1963. godine; država mijenja ime u Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija.
[uredi] Ključna gospodarska i politička pitanja
Radničko samoupravljanje u gospodarskom sustavu uvedeno je 1950.
[uredi] Zahtjevi za promjenama u sustavu
[uredi] Albanski zahtjevi
Albanci na Kosovu su zahtijevali svoju republiku. Međutim, budući po ustavu SFRJ građani albanske nacionalnosti nisu bili konstitutivni narod u SFRJ, taj zahtjev nije mogao biti ispunjen.
[uredi] Hrvatski zahtjevi
1971. godine je došlo do Hrvatskog proljeća - masovni pokret.
[uredi] Srpski zahtjevi
Liberalna struja političara u Srbiji.
[uredi] Promjene koje su ishođene
Donesen je novi ustav 1974. godine. Omogućeno je jačanje samostalnosti republika i pokrajina. Autonomne Pokrajine Kosovo i Vojvodina su dobile status jednak u mnogim stvarima sa ostalim republikama, ali su bile i dalje pod krovom SR Srbije. Osim toga jedna od najvažnijih odluka je bila ta što je napravljen balans 6 republika i 6 naroda, od tada i Muslimana, koji su bili samostalan konstitutivan jugoslavenski (od 1993.godine pod imenom kao Muslimani-Bošnjaci, zatim kao Bošnjaci).
[uredi] Korijeni raspada Jugoslavije
Glavni članak: Raspad SFRJ
Osnovni uzroci raspada Jugoslavije bile su nesklad između ekonomske moći (najrazvijenije republike bile su Slovenija i Hrvatska) i političke moći. Naime, Srbi su činili relativnu većinu stanovništva u SR Srbiji, a su i konstitutivni narodi, uz republiku Srbiju, još i u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, što nije bio, primjerice, slučaj sa Hrvatima u Vojvodini i Boki Kotorskoj, niti u djelovima uže Srbije, koji su prije stvaranja Jugoslavije, bili dijelom austro-ugarske autonomne jedinice Hrvatske.
Srbi su uz to bili i sa stvarnim i jedinim političkim utjecajem, što nije bio slučaj sa Hrvatima u BiH i Vojvodini. Problematičnost je bila pojačana što su utjecajni srpski politički krugovi u Hrvatskoj često bili kočnicom kvalitetnih, odnosno nužnih (autocesta Split-Zagreb) gospodarskih i političkih pomaka u SR Hrvatskoj, a svaka kritika tih srpskih krugova je donosila teške političke optužbe, progone i kažnjavanja kritičarima.
Kulturološka pitanja su također pridonosila raspadu. Svaki rad na većoj samostalnosti, odnosno odvojenom putu razvitka hrvatskog jezika od srpskog jezika, od naziva do leksika, je donosio ozbiljne političke probleme, kao i sudsko-policijske progone i kažnjavanja. (vidi deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog jezika, politika čistih računa, maspok, hrvatsko proljeće, hrvatska šutnja)
Raspodjela ekonomskog kolača je bila također veliki uzrok raspada SFRJ - razvijene jedinice su stalno davale doprinose za nerazvijene fed. jedinice, a nerazvijeni nisu se ni nakon više desetljeća makli iz statusa nerazvijenih, niti su pokazivali kvalitetna nastojanja za pomak iz tog statusa, odnosno razvili su gospodarsku strukturu sa velikim državnim aparatom, strukturom koja je bila vodila u nametničko funkcioniranje na doprinositeljima, umjesto izgradnje strukture koja bi vodila u ojačavanje i sve manju potrebu za pomoćima iz razvijenih republika.
Svako političko nastojanje na prestanku tih izdvajanja za nerazvijene republike i pokrajine je bilo obilježavano kao "antijugoslavensko i nacionalističko."
U isto vrijeme, gospodarstva razvijenih republika su sve teže ostvarivala gospodarski rast zbog tog "kamena oko vrata". Izdvajanja za nerazvijene druge republike su se približavala postotcima koje su kolonije davale Engleskoj (vidi F.Tuđman, I. Vinski . Odnosi su se pogoršavali tim više što su u SRH postojala velika nerazvijena područja, izložena iseljavanju i gospodarstvenom zaostatku.
Težnja Srbije da povrati političku moć i suverenitet na vlastitom teritoriju (koji je bio narušen faktičkom podjelom Srbije na tri dijela, tzv. "Užu Srbiju" i njene dvije autonomne pokrajine, što je bilo ostvareno Ustavom iz 1974.) uz prvo prikriveno, a potom i javno podržavanje ekstremnih srpskih nacionalističkih krugova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini dovelo je do reakcije političkih vodstava iz zapadnih republika i konačno i do njihovog osamostaljenja.
Trenutačno sve države starog kontinenta imaju unutar sebe jednu nacionalnost koja čini minimalno 2/3 sveukupnog stanovništva ( Belgija je poseban slučaj ). Takvu populaciju koja služi kao stabilna državna jezgra Jugoslavija nije nikad imala. Točka bez povratka na kraju postaje neuplitanje vojske u državni udar 1989. godine kada Srbija ruši vlade Kosova i Vojvodine ukidajući njihovu pokrajinsku samostalnost, ali i prisvajajući njihove glasove u predsjedništvu. S tim se prvobitni koncept nastao poslije Titove smrti „1 republika ili pokrajina 1 glas” promijenio u u novo stanje u kojem SR Srbija ima 3 glasa, a ostalih 5 republika po jedan. Takvu situaciju realno, dugoročno nitko nije htio prihvatiti.
[uredi] Razdoblje iza Titove smrti 1980. godine
Poslije Titove smrti 4. svibnja 1980. godine, dolazi do promjena u političkom sustavu SFRJ. Uvodi se rotirajuće predsjedništvo, uz predsjednika predsjedništva, koji se mijenjao svake godine i dolazio je uvijek iz druge republike odnosno autonomne pokrajine, s time da je svaka republika odnosno autonomna pokrajina dolazila na red svakih 8 godina.
Dolaskom Slobodana Miloševića na vlast u SR Srbiji, uzburkale su se političke vode u SFR Jugoslaviji. Njegove političke zamisli, uz promjene koje je sproveo u SR Srbiji i SR Crnoj Gori, a predlagao u političkom sustavu SFRJ, su izazvale pucanje jugoslavenskog političkog sustava i na koncu raspad same SFRJ.
25. lipnja 1991. godine, Slovenija i Hrvatska su proglasile neovisnost. Nezavisnost su proglasile i Bosna i Hercegovina (6. travnja 1992.) i Makedonija.
Jugoslavija je trajala od 1. prosinca 1918. do 29. studenog 1991., kad je Badinterova komisija odlučila da je "proces razgradnje SFRJ završen te da SFRJ više ne postoji". Tome je slijedio međunarodno-pravni interregnum, dok sredinom siječnja 1992. niz ključnih država u svijetu nije priznalo samostalnost Hrvatske i Slovenije. Od bitnog značaja bio je zaključak Badinterove komisije da republike po Ustavu SFRJ od 1974. imaju pravo na samoopredjeljenje do samootcjepljenja, te da se nije radilo o "otcjepljenju", nego o "razdruživanju": Slovenci i Hrvati udružili su se u istu državu sa Srbima 1918., a sada su iskoristili svoje pravo za razdružiti se. Zbog toga Srbija i Crna Gora (koje za svoj državni savez 1993-2003. uzimaju naziv Savezna republika Jugoslavija, samozvana Treća Jugoslavija) nisu bili međunarodno priznati kao nasljednik Druge Jugoslavije, nego su morali posebno tražiti priznanje i primanje u UN.
[uredi] Državni blagdani SFR Jugoslavije (praznici)
Nova Godina, Dan rada, Dan mladosti, Dani ustanka (svaka republika i pokrajina je imala svoj), Dan borca, Dan JRM, Dan Republike, Dan JNA, Dan dječje radosti.
Pred raspad, Božić, Uskrs i Dan mrtvih su postali neradnim danima. Bilo je i prijedloga da bude i Dan ujedinjenja, 1. prosinca, ali je odbijen, iz razloga što je tada nastala kraljevina SHS, koja nije priznavala nacionalna prava svim narodima.
[uredi] Federativne jedinice DFJ, FNRJ i SFRJ
Razvile su se iz Zemaljskih antifašističkih vijeća narodnog oslobođenja (Crne Gore i Boke, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Sandžaka), Slovenskog narodnoosvobodilnog sveta, Antifašističkog sobranja narodnog oslobođenja Makedonije, Antifašističke skupštine narodnog oslobođenja Srbije te Pokrajinskog narodno oslobodilačkog odbora Vojvodine i Oblasnog narodno oslobodilačkog odbora Kosova i Metohije. Kratice: ZAVNOCGB, ZAVNOBIH, ZAVNOH, ZAVNOS, SNOS, ASNOM, ASNOS, Pokrajinski NOO Vojvodine, Oblasni NOO Kosova i Metohije.
U DFJ su bile: Federalna država Crna Gora, Federalna država Bosna i Hercegovina, Federalna država Hrvatska, Federalna država Makedonija, Federalna država Slovenija, Federalna država Srbija (Autonomno Kosovo i Metohija, Autonomna Vojvodina). U praksi se često kratilo formalni naziv izuzimajući iz istoga dio "država".
U FNRJ su bile:
NR Crna Gora, NR Bosna i Hercegovina, NR Hrvatska, NR Makedonija, NR Slovenija, NR Srbija (u okviru NR Srbije bile su AP (autonomna pokrajina) Vojvodina i AO (autonomna oblast) Kosovo i Metohija) točnije Autonomna Kosovsko-metohijska oblast.
U SFRJ su bile:
SR Crna Gora, SR Bosna i Hercegovina, SR Hrvatska, SR Makedonija, SR Slovenija, SR Srbija i njene dvije autonomne pokrajine, SAP Vojvodina i SAP Kosovo.
Vidi:
