Petar Zoranić
Izvor: Wikipedija
Petar Zoranić (Zadar, 1508. - između 1543. i 1569), hrvatski renesansni pisac
Podrijetlom iz Nina, a rođen u Zadru, Zoranić je pripadao krugu književnika koji su doprinijeli tomu da Zadar, uz Hvar, Korčulu, Split i Dubrovnik, postane jednim od zračećih središta hrvatske renesansne umjetnosti riječi (kao i Brne Karnautić ili Juraj Baraković).
Zoranić je ostao zapisan u hrvatskoj književnosti kao pisac prvog hrvatskog romana. Tu čast pribavile su mu "Planine" (Mletci, 1569), jedino njegovo sačuvano djelo (pored barem dva izgubljena za koje se zna: "Ljubveni lov" i "Vilenica"), a posvetio ga je ninskom kanoniku Mateju Matijeviću, koji "dobar bašćinac i Hrvatin poštovan jest". Pastoralni roman, jedinstveno djelo te vrste u hrvatskoj književnosti, s reminiscencijama na latinsku i talijansku književnost, kao i na teološka djela (Vergilije, Ovidije, Dante, Boccaccio, Petrarca, Sannazzaro... pa Sveto pismo...) svjedoči o temeljitoj humanističkoj i teološkoj naobrazbi, a nju je Zoranić mogao steći ponajprije upravo u zadarskom općem učilištu otaca dominikanaca, ponovno otvorenom krajem 1495., nakon što je dvadesetak godina prekinulo s radom zbog ratnih opasnosti (pad Bosne i prodor Turaka sve do zidina Zadra). Valja napomenuti da je žanr pastoralnoga romana, koji je modernomu čitatelju, naviklom na romanesknu tradiciju koja izvire iz ironijskoga Cervantesovoga pristupa, nešto čudno i atipično, zapravo bio dominantnom vrstom romana u ranome razdoblju (16. i 17. stoljeće).
Svijest o turskoj opasnosti nadahnula je i Zoranićevo djelo; ona ga je i prožela domoljubnim zanosom, pred kojim blijede i povlače se sve pjesnikove osobne brige, nevolje i želje. Da bi se oslobodio i očistio od ljubavnog jada, Zoran (a to je sam pjesnik) zaputio se među pastire u planini, gdje doživljava spas: vilenica Dinara izbavlja ga najzad iz mreža nesretne ljubavi.
Ustvari, "Planine" su alegorija: one su san, prenesen u tobožnji Zoranov put od Nina morem do Starigrada pod Velebitom, a otuda uzbrdo, Paklenicom, preko Velebita, pa od Like prema Dinari, da bi se rijekom Krkom spustio do Šibenika i otuda morem natrag do Nina. Praćeno stihovima petrarkističkog i pastirskoga glasa, Zoranićevo prozno djelo, oživljujući arkadijsku idilu prirode, odjekuje "tužbenim pojem pastirov od rasute bašćine", ali se i odziva na prigovor vile Hrvatice u perivoju od slave (poglavlje XX.): ona prekorava Hrvate, koji "mnozi mudri i naučeni jesu, ki sebe i jazik svoj zadovoljno pohvaliti i naresiti umili bi", ali se oni stide svoga "jezika hrvackoga" i radije pišu tuđim jezicima. Tako je Zoranić tri stoljeća prije Ilirskoga pokreta stao u obranu hrvatskog jezika, u čem također valja vidjeti jednu od bitnih značajki njegova djela.
