Razgovor:Povijest sociologije
Izvor: Wikipedija
Ova strana je copy-paste iz srpske Wikipedije i jos nije wikipedificirana.
![]() |
Predloženo je da se ovaj Älanak ili dio Älanka premjesti u wikIzvor. |
Ali ne cijeli, samo tekstovi od Thomasa Hobbsa i Emanuela Kanta, u donjem dijelu ove stranice. Dio koji se odnosi na povijest sociologije je već premješten u imenski prostor. Branka France 13:16, 6. travnja 2006. (CEST)
![]() |
Ovaj Älanak nema wikipoveznica ili ih ima premalo. ÄŒlanak treba dopuniti dodavanjem wikipoveznica na druge pojmove. |
[uredi] Povijest uÄenja o druÅ¡tvu
- AntiÄka misao o druÅ¡tvu
Stari robovlasniÄki sustavi u kojima je vladar bio poistovjećen s bogom, nisu ostavljali puno prostora za razmiÅ¡ljanje o druÅ¡tvu, odnosno za Äuvanje informacija o razmiÅ¡ljanju o druÅ¡tvu. Takvi uvjeti su se stekli tek u antiÄkoj GrÄkoj. U staroj GrÄkoj su se svi ljudi (u Å¡to se ne ubrajaju robovi) bavili politikom i sudjelovali u ureÄ‘enju polisa.- Platonova "Država" je prvo cjelovito saÄuvano djelo o državnom ustroju. Platon govori da je država nužnost na koju su ljudi primorani da bi ostvarili mnogobrojne potrebe. Da bi država ostvarila svoju ulogu, ona mora biti organizirana na najbolji naÄin, a to znaÄi da bude dobro izvrÅ¡ena podjela rada. Po tom principu Platon dijeli druÅ¡tvo na staleže:
- Prvi stalež su upravljaÄi. To su mudraci, filozofi i njihova glavna osobina je mudrost. Oni upravljaju druÅ¡tvom.
- Drugi stalež su Äuvari. To su ratnici i njihova glavna osobina je hrabrost. Oni brane državu i Å¡tite zakon.
- Treći stalež su radnici. Oni osiguravaju materijalne potrebe društva, a njihove osobine su poslušnost i radinost.
- Aristotel je, za razliku od Platona, viÅ¡e bio orijentiran na istraživanje postojećeg druÅ¡tva. Analizom 158 ustava grÄkih polisa, on je podijelio državna ureÄ‘enja na dobra (monarhija, aristokracija i republika) i loÅ¡a (tiranija, oligarhija i demokracija).
- Platonova "Država" je prvo cjelovito saÄuvano djelo o državnom ustroju. Platon govori da je država nužnost na koju su ljudi primorani da bi ostvarili mnogobrojne potrebe. Da bi država ostvarila svoju ulogu, ona mora biti organizirana na najbolji naÄin, a to znaÄi da bude dobro izvrÅ¡ena podjela rada. Po tom principu Platon dijeli druÅ¡tvo na staleže:
- Srednjevekovna misao o društvu
Feudalni sistem je razdoblje u kojem se druÅ¡tvo veže uz djelovanje natprirodnih i svemoćnih sila koje sa neba reguliraju Äitav život na zemlji. MeÄ‘u srednjevjekovnim misliocima izdvajaju se, po celovitosti tumaÄenja druÅ¡tva, dva velika imena — Sveti Augustin i Toma Akvinski.- Sveti Augustin (345.-430.) je bio veliki poznavatelj teoloÅ¡ke i filozofske misli, a istovremeno je zauzimao visoko mjesto u crkvenoj hijerarhiji. Njegovo djelo "O Božijoj državi" (De civitate Dei) objaÅ¡njava pad Rimskog carstva (410. godina). On dijeli povijest na Å¡est razdoblja:
- Od Adama do Potopa,
- od Noe do Abrahama,
- od Abrahama do Davida,
- od Davida do Babilonskog carstva,
- od Babilonskog carstva do Krista,
- od Krista do Apokalipse.
- Sveti Augustin (345.-430.) je bio veliki poznavatelj teološke i filozofske misli, a istovremeno je zauzimao visoko mjesto u crkvenoj hijerarhiji. Njegovo djelo "O Božijoj državi" (De civitate Dei) objašnjava pad Rimskog carstva (410. godina). On dijeli povijest na šest razdoblja:
U svakom od ovih razdoblja vodila se borba između dobra i zla, s tim što je sinonim zla vražja ili zemaljska država, a sinonim dobra je božja država. Pošto je Rim u vrijeme svoje propasti bio vražja država, njegovom propašću je pobijedilo dobro.
-
- Toma Akvinski (1227.-1274.), za razliku od Svetog Avgustina koji je živio na poÄetku feudalizma, živi i piÅ¡e svoja djela u vrijeme razvijenog feudalizma. To razdoblje oznaÄava razvoj trgovine i novÄarskog gospodarstva, dostupnost tekovina drugih naroda i opadanje dominirajućeg utjecaja katoliÄke crkve. Toma Akvinski je bio veliki poznavatelj i poÅ¡tovatelj Aristotelovog uÄenja. On kaže da je monarhija najbolja jer je najefikasnija, a najgora je tiranija. On dozvoljava narodu mogućnost i pravo na pobunu protiv tiranije, pa i ubojstvo tiranina. Zbog toga Å¡to svjetovna vlast može postati izopaÄena, on daje prednost duhovnoj, tj. crkvenoj vlasti.
- Ibn Haldun (1332.-1406.) je živio u Arabiji gdje je religiozni utjecaj bio manji nego na zapadu, tako da Haldun istiÄe da je druÅ¡tvo u velikoj ovisnosti od bioloÅ¡kih i geografskih Äinitelja. On uvodi zakone o druÅ¡tvenom razvitku koji ne ovise o Äoveku i njegovoj volji. Glavni druÅ¡tveni zakon po njemu je zakon Evolucije (svaki politiÄki sistem traje tri generacije).
- Misao o društvu u novom vijeku
S pojavom kapitalizma, pojavile su se dvije nove klase — buržoazija i proletarijat. Iako su svi bili jednaki pred pravom i zakonom, postojala je velika razlika zasnovana na ekonomskoj moći pojedinca. Tada su se pojavile dvije struje u sociologiji:- Apologetska koja je težila objasniti i opravdati postojeći društveni i ekonomski sustav (teorija društvenog ugovora).
- KritiÄna koja je, analizirajući kapitalistiÄko druÅ¡tvo, ukazivala na nužnost njegovog ukidanja i uspostavljanja novog i pravednog druÅ¡tva za sve njegove Älanove (utopistiÄka, socijalutopistiÄka, nauÄni socijalizam). Teorije druÅ¡tvenog ugovora govore da su ljudi po prirodi jednaki i da ni jedan druÅ¡tveni zakon ne može dovesti u pitanje zakone prirode. Kao jednaki i slobodni ljudi mogu odluÄiti kako će organizirati meÄ‘usobne odnose i uopće kako će živjeti. Oni kao jednaki i slobodni potpisuju ugovor kojim uspostavljaju druÅ¡tvo koje im odgovara. S obzirom da ugovor, kao pravni akt, mogu potpisati samo slobodni i jednaki graÄ‘ani, to oni tim Äinom uspostavljaju i odgovarajuće druÅ¡tvo — graÄ‘ansko druÅ¡tvo. Glavni predstavnici teorije druÅ¡tvenog ugovora su: Thomas Hobbes, Baruch de Spinoza, John Locke i Jean-Jacques Rousseau.
- Thomas Hobbes (1588.-1679). kaže da je Äovjek po prirodi sebiÄan i zao i teži ostvarenju svoje potrebe nezavisno od drugih ljudi, ali poÅ¡to su svi ljudi takvi, oni se svjesno i dobrovoljno odluÄuju da ograniÄe svoju prirodu da bi dobili garanciju za egzistenciju. Sklapaju sporazum, ugovor kojim stvaraju druÅ¡tvo, a sva svoja prava prenose na državu i vladara koji vlada u njihovom interesu i kome su se oni dužni pokoravati. Takvu državu on naziva Levijatan i kaže da pojedinac praktiÄno i nema drugog izlaza nego da se opredijeli za nju.
- Baruch de Spinoza za razliku od Hobbesa daje liberalniju, demokratskiju verziju teorije društvenog ugovora. On smatra da ljudi ne prenose sva prava već zadržavaju pravo na slobodu savjesti, dostojansto i vlasništvo. To su neotuđiva ljudska prava.
- Jean-Jacques Rousseau (1712.-1778.), francuski filozof, smatra da su ljudi po prirodi dobri, ali da ih druÅ¡tvo kvari, i sukladno s tim, on je veliki protivnik privatnog vlasniÅ¡tva. On se zalaže za uspostavljanje takvog druÅ¡tva u kojem će ljudi moći saÄuvati svoja prirodna prava na slobodu, jednakost i ravnopravnost, u kojoj se prava ne prenose, već je sam narod nositelj suvereniteta koji je nedjeljiv i neotuÄ‘iv. Rousseau-ove ideje su nakon Buržoaske revolucije ugraÄ‘ene u Jakobinski ustav.
- Charles-Louis de Montesquieu (1689.-1755.), autor "Duha zakona", pridaje veliki znaÄaj geografskom položaju i klimi, pa i veliÄini države. Social-utopistiÄka uÄenja su uÄinila veći doprinos za dalji razvoj misli o druÅ¡tvu. Najizrazitiji predstavnici su Claude-Henri de Saint-Simon, Charles Fourier i Robert Owen. Njihove preteÄe su Thomas More ("Utopija") i Tommaso Campanella.
- Claude-Henri de Saint-Simon (1760.-1825.) zasnovao je svoje uÄenje na snažnoj kritici kapitalistiÄkog druÅ¡tva. Posebno je kritizirao privatnu svojinu i hijerarhijsku organizaciju druÅ¡tva. Buduću organizaciju naziva socijalistiÄkom, a njegove ideje će ući u osnove Marksove teorije nauÄnog socijalizma. Njegove ideje su prije svega ideja o ukidanju privatnog vlasniÅ¡tva, ideja o ukidanju države, ideja o raspodjeli prema radu u prvoj fazi odnosno prema potrebama u drugoj fazi socijalizma i na kraju ideja o tome da proizvodnjom trebaju upravljati oni koji u njoj rade. On smatra da treba uvesti nauku koja će izuÄavati druÅ¡tvo u cjelini i takvu nauku naziva socijalnom fiziologijom.
- Charles Fourier (1772.-1837.) je zastupao sliÄne ideje kao i Saint-Simon. U vezi sa tim idejama, doÅ¡lo je do nastojanja da se one ostvare. Osnovane su takozvane falange u kojima ljudi žive udruženi kao proizvoÄ‘aÄi i kao potroÅ¡aÄi, pri Äemu svatko radi ono za Å¡to ima prirodne sklonosti.
- Robert Owen (1771.-1858.) jasno i izriÄito kaže da socijalizam treba da biti druÅ¡tvo sa druÅ¡tvenom svojinom.
[uredi] Nastanak sociologije
- Građanski pravac u sociologiji
DruÅ¡tvo je i ranije izuÄavano u okviru filozofije, ali se polako doÅ¡lo do potrebe da se stvori zasebna znanost o druÅ¡tvu.- To je prvi ostvario Ogist Kont (1798.-1857.) u svom "Kursu pozitivne filozofije" u kome je vrÅ¡io klasifikaciju znanosti. On je sociologiji odredio zadatak da izuÄava druÅ¡tvo u cjelini, kako u stanju mirovanja, tako i u stanju kretanja. Otuda se sociologija odmah dijeli na socijalnu statiku i dinamiku.
- Socijalna statika ima zadatak da prikaže anatomiju druÅ¡tva u mirovanju i da otkrije neophodne uvjete za održavanje skladnih odnosa u druÅ¡tvu, pa na taj naÄin i jedinstva druÅ¡tva kao cjeline. Prema Ogistu Kontu, temeljna jedinica druÅ¡tva je porodica jer ona predstavlja prirodno stanje Äovekove aktivnosti i u njoj vladaju odnosi koji Äine prirodni temelj svih odnosa u druÅ¡tvu. To su odnosi nejednakosti (izmeÄ‘u spolova, generacija) i odnosi podreÄ‘enosti (izmeÄ‘u generacija i na temelju starjeÅ¡instva). U skladu s tim, on u socijalnoj strukturi navodi Äetiri klase:
- Socijalna dinamika po Kontu treba da bude opća teorija prirodnog napretka ÄovjeÄanstva. Ona treba izuÄavati uzroke i zakonitosti druÅ¡tvenih promjena.
- MehanicistiÄke teorije objaÅ¡njavaju druÅ¡tvene pojave i procese pomoću zakona koji vladaju u prirodi, odnosno fizici i kemiji. U mehanicistiÄki orijentirane sociologe ubraja se Vilfredo Pareto (1848.-1923.) koji je razvio teoriju o socijalnoj ravnoteži koju je objasnio pomoću dva pojma: reziduum i derivatum.
- BiologistiÄke teorije smatraju druÅ¡tvo dijelom organskog svijeta koji prouÄava biologija, te isti zakoni i metode koje vrijede u biologiji, moraju vrijediti i za sociologiju. Zbog otkrića da sva živa bića imaju staniÄnu strukturu i zbog otkrića borbe za opstanak, razdvajaju se dva pravca - organicistiÄki i socijal-darvinistiÄki.
- To je prvi ostvario Ogist Kont (1798.-1857.) u svom "Kursu pozitivne filozofije" u kome je vrÅ¡io klasifikaciju znanosti. On je sociologiji odredio zadatak da izuÄava druÅ¡tvo u cjelini, kako u stanju mirovanja, tako i u stanju kretanja. Otuda se sociologija odmah dijeli na socijalnu statiku i dinamiku.
-
-
- NajznaÄajniji predstavnik organicistiÄkog pravca je Herbert Spenser koji je smatrao da za druÅ¡tvo važe zakon evolucije, zakon održanja energije (materije) i borba za opstanak. On je izložio svoj koncept prelaska druÅ¡tva iz niže faze u viÅ¡u.
- MilitaristiÄka faza je faza u kojoj su ljudi organizovani u horde i ukojoj se organizuje Ävrsta vojna organizacija i disciplina, odricanje liÄnih prava i pokoravanje vojnom voÄ‘i. Vremenom to prelazi u despotizam u kome se stvara hijerarhija.
- Industrijska faza je faza u kojoj je liÄnost slobodna, pa mogu da doÄ‘u do izražaja njene sposobnosti i potrebe. Ovde je borba za opstanak manifestovana tako Å¡to preživi ono druÅ¡tvo koje se bolje prilagodi industrijskom radu, ali i koje uvažava liÄne potrebe.
- Socijal-darvinistiÄki pravac smatra da se druÅ¡tvo može objasniti samo pomoću zakona o borbi za opstanak. NajznaÄajniji predstavnik ovog pravca je Ludvig GumploviÄ (1838-1909). On smatra da se u druÅ¡tvu vodi nemilosrna borba izmeÄ‘u rasa, od kojih su neke viÅ¡e, a neke niže.
- NajznaÄajniji predstavnik organicistiÄkog pravca je Herbert Spenser koji je smatrao da za druÅ¡tvo važe zakon evolucije, zakon održanja energije (materije) i borba za opstanak. On je izložio svoj koncept prelaska druÅ¡tva iz niže faze u viÅ¡u.
- PsihologistiÄke teorije istiÄu svest i psihu kao najbitnija svojstva Äoveka. MeÄ‘u prvima sa ovakvim stavovima bio je Džon Stuart Mil (1806-1873) koji je smatrao da ljudi u druÅ¡tvu zadržavaju ista svojstva kao i pojedinci. Takvo tumaÄenje se brzo razvijalo i diferenciralo u viÅ¡e pravaca. NajznaÄajnija tri su individualno-psiholoÅ¡ki, kolektivno-psiholoÅ¡ki i socijalno-psiholoÅ¡ki pravac.
- Individualno-psiholoÅ¡ki pravac objaÅ¡njava druÅ¡tvo, kao i sve pojave, procese i odnose u njemu, i zakonitosti druÅ¡tva uopÅ¡te, elementima individualne psihe. Gabrijel Tard (1843-1904) smatra da je kljuÄni element psihe podražavanje. Mak Dugal (1871-1938) tome dodaje i instinkt. Siegmund Freud (1876-1939) smatra da su kljuÄni elementi nagoni, i to dva kljuÄna: polni nagon i agresivni nagon. Maks Veber (1864-1920) smatra da se sve druÅ¡tvene pojave mogu objasniti njihovim unutraÅ¡njim smislom. Zbog toga ne treba ispitivati uzroke pojava, već treba da ih razumeju(idealno-tipske konstrukcije).
- Kolektivno-psiholoÅ¡ki pravac nastao je u klasiÄnoj nemaÄkoj filozofiji, posebno u Hegelovim delima. Najistaknutiji predstavnik ovog pravca je Emil Dirkem (1858-1917) kaže da druÅ¡tvo nije prost zbir Äinilaca, već da ima svoja obeležja i zakonitosti.
- Socijalno-psiholoÅ¡ki pravac nastao je sa težnjom da se prevaziÄ‘e ekstremnost prethodna dva pravca. Najistaknutiji predstavnik je Žorž GurviÄ (1897-1965). On, vrÅ¡eći klasifikaciju sociologije, druÅ¡tvene pojave deli na struktuirane i na astrukturalne. Struktuirane pojave su i konkretno-apstraktne, tj. to su velike druÅ¡tvene grupe. Astrukturalne pojave su apstraktne i to su mikrosocioloÅ¡ke pojave, male druÅ¡tvene grupe. Struktuirane pojave izuÄava makrosociologija, dok astrukturalne izuÄava mikrosociologija. Pojave koje izuÄavaju mikro i makro sociologija, spadaju u sferu horizontalnog pluralizma. Pored ovoga postoji i vertikalni pluralizam koji izuÄava strukture druÅ¡tva kroz slojeve iz kojih se ono sastoji, i to izuÄava dubinska sociologija. Prema GurviÄu, postoji deset slojeva od kojih se sastoji druÅ¡tvo u vertikalnoj strukturi. To su:
- morfološka i ekološka površina
- društvene organizacije ili organizovane nadgradnje
- društveni uzori
- kolektivna ponaÅ¡anja koja se odvijaju sa izvesnom privlaÄnošću, ali van organizacionih aparata
- spletovi društvenih uloga
- kolektivni stavovi
- društveni simboli
- eruptivna, novatorska i stvaralaÄka kolektivna ponaÅ¡anja
- kolektivne ideje i vrednosti
- kolektivna druÅ¡tvena stanja i kolektivni psihiÄki akti
- BihevioristiÄka sociologija nastoji da objasni druÅ¡tvo, druÅ¡tvene pojave i pojedinaÄnu psihu kao rezultat druÅ¡tvenog ponaÅ¡anja pojedinaca, koje je u krajnjoj liniji njihova reakcija na spoljnu sredinu.
- Funkcionalizam je jedan od najuticajnijih pravaca u savremenoj graÄ‘anskoj sociologiji. Javlja se u tri varijante: prvobitnoj biologistiÄkoj, normativnoj i socijalno-kibernetskoj. Osnovna ideja je shvatanje da je druÅ¡tvo trajna i stabilna struktura, Äiji su elementi Ävrsto povezani i Äine skladnu celinu. Svaki elemenat te celine ima odreÄ‘enu funkciju, Äiji je zadatak da vrÅ¡i odreÄ‘enu delatnost koja predstavlja doprinos održavanju postojeće celine, pre svega u stanju harmoniÄne ravnoteže. Osnovni principi su:
- Princip funkcionalnog jedinstva druÅ¡tva, po kome je druÅ¡tvo zatvoren sistem harmoniÄno usklaÄ‘enih delova,
- Princip univerzalnosti, po kome svaki deo društva ima pozitivnu ulogu u održavanju sistema,
- Princip nužnosti, po kome svaki deo, vršeći svoju ulogu održava kontinuitet sistema,
- Princip dinamiÄne ravnoteže i kontinuiteta, po kome u svakom druÅ¡tvenom sistemu postoje mehanizmi koji ga drže u ravnoteži ili su sposobni da ga posle poremećaja ravnoteže vraćaju u preÄ‘aÅ¡nje stanje.
- Strukturalizam je preuzet iz socijalne antropologije. Njegova suÅ¡tina je u isticanju, naglaÅ¡avanju znaÄaja druÅ¡tvene strukture, odnosno u nastojanju da se težiÅ¡te istraÅ¡ivanja druÅ¡tva pomeri od Äoveka ka strukturi. Glavni predstavnik je MiÅ¡el Fuko.
- Formalno-socioloÅ¡ki pravac utvrÄ‘uje specifiÄnost predmeta sociologije u formi, odvojeno od sadržaja. Najdalje je otiÅ¡ao Leopold Fon Vize sa svojim Sistemom opÅ¡te sociologije. On kaže da sociologija, kao opÅ¡ta nauka o druÅ¡tvu, izuÄavajući druÅ¡tveno, meÄ‘uljudsko, izuÄava odnose izmeÄ‘u ljudi, a posebne sociologije izuÄavaju odnose izmeÄ‘u ljudi i stvari. U te svrhe, on konstruiÅ¡e Äetiri osnovne kategorije svog socioloÅ¡kog sistema:
- Socijalni proces definiše kao proces kojim se ljudi vezuju tešnje jedni sa drugima ili se više razdvajaju jedni od drugih.
- Socijalni odnos je labilno stanje povezanosti ili razdvojenosti između ljudi koje je proizvedeno od jednog ili više socijalnih procesa.
- Socijalni prostor je univerzum u kome se odigravaju socijalni procesi.
- Socijalna tvorevina je množina socijalnih odnosa koji su tako povezani da u praktiÄnom životu predstavljaju jedinstvo.
-
- MarksistiÄki smer u sociologiji
MarksistiÄko shvatanje sveta nastalo je u okviru uÄenja Marksa (1818-1883) i Friedrich Engels (1820-1895) i njihovih sledbenika. Ono predstavlja skup teorija koje se odnose na sva podruÄja objektivne stvarnosti, kao Å¡to su filozofska, ekonomska, socioloÅ¡ka, antropoloÅ¡ka teorija. Sve ove teorije zajedno predstavljaju celinu i oznaÄavaju jedinstven pogled na svet. U okviru nemaÄke klasne filozofije, najveći domet i doprinos marksizmu dao je Georg Vilhelm Fridrih Hegel (1770-1831). Preuzimajući od Hegela princip dijalektike, Marks i Engels su mu dali materijalistiÄku sadržinu.- UÄenje engleskih ekonomista XVII i XVIII veka zasnivalo se velikim delom na Äinjenici da je Engleska tog doba bila najrazvijenija kapitalistiÄka zemlja i da je u tom smislu pružala solidnu iskustvenu osnovu za izuÄavanje kapitalistiÄkog naÄina proizvodnje i buržoaskog druÅ¡tva uopÅ¡te. Najistaknutiji predstavnici engleske politiÄke ekonomije bili su Adam Smit (1723-1790), Äiji je najvažniji rad "Istraživanje o uzrocima i prirodi bogatstva naroda" i David Rikardo (1779-1823), Äiji je najvažniji rad "NaÄela politiÄke ekonimije i oporezivanja". Oni su analizirali rad kao izvor bogatstva i dali temelj radne teorije vrednosti, koju su kasnije Marks i Engels upotrebili za stvaranje teorije viÅ¡ka vrednosti, koja predstavlja suÅ¡tinu njihovog ekonomskog uÄenja.
- Socijal-utopistiÄka uÄenja su takoÄ‘e doprineli marksizmu snažnom kritikom kapitalizma i ukazivanjem na potrebu njegovog ukidanja. Filozofsku osnovu marksizma, dakle, predstavlja jedinstvo filozofskog materijalizma i dijalektike.
MarksistiÄko shvatanje druÅ¡tva
U vreme kada je nastalo Marksovo uÄenje o druÅ¡tvu javlja se sociologija kao nauka u delima Ogista Konta i Herberta Spensera.
Marksizam i sociologija, nastali u isto vreme i u sliÄnim druÅ¡tvenim i politiÄkim uslovima, pokazali su jedan prema drugome krajnju ignoranciju. A u stvari, radilo se o dubokoj i opravdanoj netrepeljivosti. Prvi sociolozi i njihovi kasniji sledbenici, smatrali su da je Marksovo uÄenje o druÅ¡tvu opasna ideologija nižih slojeva koji preko nje žele da se domognu vlasti i promene svet u svoju korist. A Marks i Engels su, u novoj nauci o druÅ¡tvu — sociologiji, videli konzervativnu druÅ¡tvenu misao koja je nastala sa ciljem da autoritetom nauke, ne samo objasni, već i opravda postojeće druÅ¡tvene odnose i na taj naÄin obezbedi njihovu stabilnost, a po mogućstvu i veÄnost.
I jedni i drugi su bili u pravu. Svojom teorijom Marks i Engels su zaista želeli da ukinu postojeći i uspostave novi svet, a kasnije će ta teorija stvarno i poslužiti radniÄkoj klasi kao sredstvo, oružje , u borbi za osvajanje vlasti, promenu sveta. A i buržoaski sociolozi su svoj veliki teorijski sistem zaista stavili u službu nauÄne argumentacije za oÄuvanje klasnog druÅ¡tva buržoaskog tipa.
Istina, Marksovo uÄenje o družtvu nije strogo socioloÅ¡ko jer se tiÄe i ekonomije, filozofije i antropologije, ali bi se sa aspekta savremene sociologije u manjoj ili većoj meri sliÄne primedbe mogle uputiti i Marksovim savremenicima graÄ‘anske orijentacije, koji se smatraju gotovo oficijelnim tvorcima sociologije kao nauke.
SuÅ¡tina Marksovog uÅ¡enja o druÅ¡tvu sadržana je u reÄenici: "Ne odreÄ‘uje svest ljudi njihovo biće, već obrnuto, njihovo druÅ¡tveno biće odreÄ‘uje njihovu svest".
- Nova sociologija
Od svog nastanka, sredinom proÅ¡log veka, do sredine ovog veka, u prvih sto godina svog života, sociologija je imala velike napore da se konstituiÅ¡e kao nova nauka, kao opÅ¡ta druÅ¡tvena nauka. Ti napori doneli su dragocene rezultate: sociologija se vremenom konstituisala kao samostalna nauka, definisala je svoj predmet, polako se stvaraju uslovi i za uobliÄavanje socioloÅ¡kog metoda, priliÄno uspeÅ¡no je odreÄ‘en odnos sociologije prema drugim naukama, kao i odnos sociologije prema drugim druÅ¡tvenim naukama. PoÅ¡to se druÅ¡tvo neprestalno menjalo, doÅ¡lo se do potrebe da se i nauka o druÅ¡tvu promeni i da se formira neka nova sociologija. Već na samom poÄetku dolazi do razliÄitih shvatanja koncepcija promena koje sociologija treba da pretrpi u pogledu svoje transformacije:- Prva grupa shvatanja zasniva se na uverenju da se preko uklanjanja nedostataka u postojećim teorijskim sistemima ili u okviru empirijskih istraživanja, ti nedostaci prevazilaze unoÅ¡enjem izvesnih korekcija. Time bi praktiÄno bila saÄuvana teorijska suÅ¡tina postojeće sociologije, samo bi, u skladu sa izmenjenim druÅ¡tvenim okolnostima, teorijska uopÅ¡tavanja i teorijska interpretacija bili iztraženi na viÅ¡em nivou.
- Druga grupa shvatanja zasniva se na uverenju da se reÅ¡enje za postojeću situaciju u sociologiji nalazi u jednoj novoj, razliÄitoj od dotadaÅ¡nje sociologije. Ona bi trebalo da da novu teorijsku osnovu za celovito izuÄavanje druÅ¡tva, da bude humanistiÄki usmerena, a sposobna da pokrene i usmerava druÅ¡tvene procese i promene. NaroÄito je bio izražen zahtev za aktivnim odnosom nove sociologije prema druÅ¡tvenoj praksi. U tom smislu se ovaj zahtev može shvatiti kao protest savremenih sociologa protiv besplodnosti dotadaÅ¡nje sociologije u odnosu na druÅ¡tvenu praksu. Ali i ova tzv. nova sociologija ima svoje dve struje: radikalnu i humanistiÄku.
- Radikalna sociologija javlja se Å¡ezdesetih godina u SAD i Zapadnoj Evropi neÅ¡to kasnije. Ona izražava krajnji kritiÄki odnos prema statiÄkoj viziji druÅ¡tva u dosadaÅ¡njoj sociologiji. Radikalna sociologija za koju se oni zalažu, ne treba da bude ni samo teorijska, ni samo empirijska nauka, ali ne treba da bude ni vrednosno neutralna. Naprotiv, ona bi morala da ostvari jedinstvo teorije, metoda i druÅ¡tvene akcije. Svi predstavnici radikalne sociologije su saglasni u uverenju da druÅ¡tvo treba da se menja i da u odnosu na te promene sociologija treba da ima aktivnu i znaÄajnu ulogu. Ali, meÄ‘u njima ne postoji saglasnost oko toga kakvo bi to novo druÅ¡tvo trebalo da bude, ni kojim se putevima do njega može doći. Jedni smatraju da se to može uÄiniti uspostavljanjem kontrole nad centrima moći u druÅ¡tvu. Drugi kao put vide kroz ukidanje starog druÅ¡tva putem razaranja, destrukcije i sabotaže. Novo druÅ¡tvo ne bi smelo da sadrži ni jedan od bitnih elemenata sadaÅ¡njeg druÅ¡tva, u koje spadaju sva ona glavna obeležja industrijskog druÅ¡tva (masovna proizvodnja i raspodela, prostori urbanih kompleksa, birokratski aparat). Stepen materijalnog razvoja u ovom druÅ¡tvu bi morao da bude takav da svi Älanovi druÅ¡tva imaju približno jednake uslove za život, otprilike onakve kakve u savremenim razvijenim graÄ‘anskim druÅ¡tvima ima viÅ¡i sloj srednje klase.
- HumanistiÄka sociologija suÅ¡tinu sadržanu u novoj viziji uloge pojedinca, Äoveka, u odnosu na druÅ¡tvo i promene u njemu. Sa aspekta ove sociologije, Äovek je biće koje oseća, misli i deluje, sposobno, dakle, za aktivan odnos prema stvarnosti u kojoj živi, pa prema tome i za aktivan odnos prema druÅ¡tvu kao delu te stvarnosti.
[uredi] Predlažem za WikIzvor
THOMAS HOBBS (Levijatan, deo i i II)
O prirodnom stanju ljudi u vezi sa njihovim blagostanjem i njihovom bedom: Ljudi su od prirode jednaki - Priroda je ljude stvorila jednakim u pogledu telesnih i duhovnih sposobnosti, jer niko nije toliko slab da ne može da ubije najjaÄeg, bilo mahinacijama ili udruživanjem sa drugima, i svako može imati mudrosti ako odvoji dovoljno vremena i truda.
Od jednakosti dolazi nepoverenje – Od prve jednakosti sledi jednakost u nadi da ćemo psotići svoje ciljeve; stoga, ako dvoje žele istu stvar, obijica postaju neprijatelji i nastoje jedan drugog da uniÅ¡te ili potÄine, oÄekujući da će i drugi to želeti njima kada jednom postignu svoj cilj.
Od nepoverenja – rat – Da bi se obezbedio od zaziranja drugih, Äovek nema drugi izbor nego da prvi udari silom. U prirodi Äovekovoj su tri uzroka svaÄ‘e: takmiÄenje, podozrivost i slava. Prvi navodi ljude da udaraju na druge dobiti radi, drugi radi bezbednosti, a treći radi sticanja ugleda.
Izvan ureÄ‘enih država postoji uvek rat svakog protiv svakog – Stanje rata nije samo u borbi, već i u spremnosti na borbu; a ljudi, dok žive bez jedne zajedniÄke vlasti koja je sposobna da ih drži u strahu, žive u stanju rata.
Nezgode od takvoga rata – U takvom stanju nema mesta nikakvoj radinosti, nema kulture, nema druÅ¡tva. ÄŒovekov život je tada usamljeniÄki, siromaÅ¡an, opasan i kratak. Dok nema zakona ne zna se Å¡ta je zabranjeno, tj. Äovek na sve ima pravo.
U takvom ratu niÅ¡ta nije nepravo – Gde nema zajedniÄke vlasti, tu nema prava; gde nema prava tu nema nepravde. To su svojstva koja se vezuju za Äoveka u druÅ¡tvu, ne u samoći.
Strasti koje Äoveka navode na mir – Strah od smrti, želja za stvarima koje život Äine udobnim, i nada da radinošću može da ih dobije. Razum sugeriÅ¡e pogodne mirovne klauzule s kojima ljudi mogu da se saglase, a one se drugim reÄima nazivaju prirodnim zakonima.
O prvom i drugom prirodnom zakonu i o ugovorima: Prirodno pravo, koje pisci obiÄno nazivaju jus naturale, jeste sloboda Å¡to je svaki Äovek ima da se sopstvenim moćima služi onako kako sam želi za održanje sopstvene prirode, tj. sopstvenog života, pa stoga i sloboda da Äini sve ono Å¡to po svom rasuÄ‘ivanju i razumu smatra najpogodnijim sredstvom za tu svrhu.
Pod slobodom se razume odsustvo spoljaÅ¡njih prepreka, koje Äoveka mogu da ograniÄe u Äinjenju onog Å¡to bi hteo, ali koje ga ne mogu spreÄiti da moć koja mu ostaje upotrebi onako kako mu njegovo rasuÄ‘ivanje i razum nalažu.
Prirodni zakon, lex naturalis, jeste izvestan propis ili izvesno opÅ¡te pravilo do koga se razumom doÅ¡lo, a po kome je zabranjeno Äoveku da Äini ono Äime se uniÅ¡tava život ili se oduzimaju sredstva za održanje života i da propuÅ¡ta ono Äime bi, po njegovom miÅ¡ljenju, život najbolje mogao da se održi. Pravo i zakon, jus i lex, traba razlikovati, zato Å¡to se pravo sastoji u slobodi da se Å¡to Äini ili da se od toga uzdrži, dok zakon nareÄ‘uje i obavezuje na jedno od toga, tako da se zakon i pravo razlikuju kao Å¡to se razlikuju obaveza i sloboda, Å¡to u jednoj istoj stvari ne može istovremeno da postoji.
Od prirode, svaki Äovek ima pravo na sve – Zbog toga, opÅ¡te pravilo razuma, tj. osnovni prirodni zakon, govori da svaki Äovek treba da teži za mirom sve dotle dok se nada da će ga postići, a kad ne može da ga dobije, da može tražiti i upotrebiti sva sredstva i sve koristi rata. Prvi deo je osnovni zakon prirode: težiti miru i održavati mir, a drugi deo je najviÅ¡e prirodno pravo: braniti se svim mogućim sredstvima.
Iz ovog osnovnog zakona prirodnog, koji nareÄ‘uje ljudima da teže za mirom, izvodi se drugi zakon: da je Äovek spreman, ako su i drugi isto tako spremni, ukoliko to smatra potrebnim za mir i za svoju odbranu, da napusti ovo pravo na sve stvari i da se zadovolji sa onoliko slobode prema drugim ljudima koliko je i on voljan da drugim ljudima protiv sebe prizna. Ljudi su u stanju rata dok nisu spremni da se liÅ¡e nekih prava, ali dok svi nisu spremni da se liÅ¡e nekih prava, dotle pojedinac nema nikakvog razloga da sebe ograniÄava: Å¡to tražiÅ¡ da drugi tebi Äine, to i ti Äini drugima.
Napustiti jedno pravo da se neÅ¡to Äini, znaÄi liÅ¡iti se sloboda da drugog ometamo u korišćenju njegovog prava da to isto Äini. Jer onaj ko je odstupio od svog prava time nije drugom dao nikakvo pravo koje ovaj već nije imao po prirodi. PRavo je napuÅ¡teno ili prostim odricanjem od prava, ili prenoÅ¡enjem prava na nekog drugog.
Prostim odricanjem, kad se onaj ko pravo napušta ne brine ko će imati koristi od toga odricanja. Prenošenjem, kad je onaj ko pravo napušta imao nameru da korist od toga pripadne određenom licu ili licima. Za onog ko se odrekao svog prava kaže se da je vezan, ili obavezan, da ne ometa drugog u korišćenju tog prava; njegova je dužnost da ne pogazi taj svoj voljni akt.
Kad Äovek svoje pravo prenosi ili se prava odriÄe, on to Äini samo zato Å¡to u naknadu dobija kakvo pravo koje se na njega prenosi ili zato Å¡to se nada da će time dobiti neko drugo dobro. PoÅ¡to Äovek sve to radi težeći svom dobru, postoje prava kojih se ne može liÅ¡iti, npr. prava da se silom brani ako ga silom napadaju da bi ga ubili; isto važi i za ranjavanje, okove ili drugo liÅ¡enje slobode.
Uzajamno prenoÅ¡enje prava jeste ono Å¡to ljudi nazivaju ugovorom. Ako se stvar predaje istovremeno sa prenoÅ¡enjem prava, onda je to ugovor; ako se prvo predaje stvar a od drugog kasnije oÄekuje neÅ¡to za uzvrat, onda je to sporazum; ako se obe strane dogovore da Äe Äinidbe ispuniti kasnije, radi se o obećanjima; kada nema uzajamnog prenoÅ¡enja prava, onda je to poklon.
Ostali prirodni zakoni – 3) pravda, postoji samo kada ima sporazuma, i svodi se na poÅ¡tovanje sporazuma; a pravedno je i dati Äoveku ono Å¡to je njegovo: stoga i pretnja kaznom usled neizvrÅ¡enja sporazuma, i garancija svojine, može postojati samo tamo gde ima sile, tj. države; 4) blagodarnost, 5) uzajamno prilagoÄ‘avanje ili popuÅ¡tanje, 6) spremnost za praÅ¡tanje, 7) da ljudi, sveteći se, samo poÅ¡tuju buduće dobro, 8) protiv prezira, 9) protiv oholosti, 10) protiv nadmenosti, 11) praviÄnost, 12) ravnopavno korišćenje zajedniÄkih stvari, 13) o odreÄ‘ivanju uÄešća putem kocke, 14) o primogenituri i prvom zauzeću, 15) o posrednicima, 16) o podvrgavanju arbitraži, 17) niko nije sudija u sopstvenoj stvari, 18) ne može biti sudija nijedan Äovek koji u sebi nosi neki prirodni uzrok pristrasnosti, 19) o svedocima. Rezime svih zakona: ne Äini drugome Å¡ta ne želiÅ¡ da tebi bude uÄinjeno. Prirodni zakoni su veÄiti i nepromenjivi, i poznavanje tih zakona predstavlja istinsku moralnu filozofiju.
O uzrocima, postanku i definiciji države: Cilj države: naroÄita sigurnost, koja se ne može imati po prirodnom zakonu, niti se može dobiti udruživanjem malog broja ljudi ili porodica, niti od velikog mnoÅ¡tva, ako ovim ne upravlja samo jedno rasuÄ‘ivanje, i to stalno.
RaÄ‘anje države – Jedini naÄin da se uspostavi takva zajedniÄka vlast koja može biti sposobna da ljude brani od zavojevaÄa spolja i od povreda koje jedni drugima nanose i da ih obezbedi tako da svojom marljivošću i plodovima zemlje mogu da se ishrane i da zadovoljno žive jeste da sve svoje moći i svu svoju snagu povere jednom Äoveku ili jednom skupu ljudi koji će moći sve njihove volje putem većine glasova da svede na jednu volju. Kada mnoÅ¡tvo prenese svoja prava na jednu liÄnost, onda ono postaje jedna liÄnost, postaje država. Država može da se definiÅ¡e kao jedna liÄnost, Äije radnje izvesno veliko mnoÅ¡tvo ljudi, na osnovu uzajamnog sporazuma, prima kao autor, i to svi pojedinci od kojih je mnoÅ¡tvo sastavljeno, a sa ciljem da jedinstvena liÄnost može da koristi snagu i sredstva svih onako kako to smatra pogodnim za njihov mir i zajedniÄku odbranu. Nosilac te liÄnost je suveren, i njemu pripada suverena vlast, a svi ostali su njegovi podanici.
O pravima suverena kao ustanove: Is ovakvog ustanovljenja države izvode se sva prava i ovlašćenja za suverena: 1) podanici ne mogu da promene oblik vladavine, 2) suverena vlast ne može da se izgubi, 3) niko ne može, a da ne uÄini nepravdu, protestovati protiv ustanovljenja suverena koje je proglasila većina, 4) podanik ne može pravedno da se tuži zbog suverenovih radnji, 5) ma Å¡ta suveren uÄinio, ne može biti kažnjen od strane svojih podanika, 6) suveren odluÄuje Å¡ta je potrebno za mir i odbranu njegovih podanika, i odluÄuje koja su uÄenja pogodna da se podanici njima uÄe, 7) pravo postavljanja pravnih pravila, po kojima će svaki znati Å¡ta je njegovo, tako da nijedan drugi podanik ne može to da mu oduzme a da ne uÄini nepravdu, 8) njemu pripada i vrÅ¡enje pravosuÄ‘a i reÅ¡avanje sporova, 9) i voÄ‘enje rata i zakljuÄivanje mira kako on za najbolje smatra, 10) i da bira sve savetnike i ministre kako u miru tako i u ratu, 11) i da nagraÄ‘uje i kažnjava, i to (ukoliko neki raniji zakon nije odredio meru) po svom nahoÄ‘enju, 12) i za poÄasti.
To su prava Å¡to Äine suÅ¡tinu suverenosti, ona su nedeljiva i ne mogu se nikakvim naÄinom napustiti, a da se time direktno ne napusti suverena vlast. Moć i Äast podanika iÅ¡Äezavaju u prisustvu suverene vlasti. Od suverene vlasti je manje zla no od odsustva svake vlasti, a zlo dolazi najvećim delom otuda Å¡to se nerado potÄinjava manjem.
Samo su tri razliÄite vrste država: monarhija, aristokratija i demokratija, zavisno od toga ko ima suverenu vlast: jedan, viÅ¡e njih
KANT: VeÄni mir
Preliminarni Älanovi veÄnog mira meÄ‘u državama: 1. Nijedan ugovor ne treba smatrati mirovnim ako je sklopljen tako da prećutno sadrži povod budućeg rata. 2. Nijednu samostalnu državu (bez obzira na to da li je ona velika ili mala) ne može druga država da stekne nasleÄ‘em, zamenom, kupovinom niti darivanjem. 3. Stajaće vojske treba da vremenom potpuno nestanu. 4. Država se ne sme zaduživati zbog spoljaÅ¡njih državnih razmirica. 5. Nijedna država ne sme se nasilno uplitati u ureÄ‘enje i upravljanje druge. 6. Nijedna se država u ratu sa drugom ne sme upuÅ¡tati u takva neprijateljstva koja bi u budućem miru nužno onemogućila meÄ‘usobno poverenje, a to su: iznajmljivanje plaćenih ubica, trovaÄa, krÅ¡enje ugovora, podsticanje na izdaju u državi sa kojom se ratuje.
Članovi 1, 5 i 6 traže hitno izvršenje, dok 2, 3 i 4 mogu da budu odloženi, ali samo zato da se ne bi izvršila prenaglo, već postepeno.
Definitivni Älanovi veÄnog mira: 1. GraÄ‘ansko ureÄ‘enje u svakoj državi treba da bude republikansko. To je ono ureÄ‘enje koje je zasnovano na principima slobode svih Älanova jednog druÅ¡tva, naÄelima zavisnosti svih od zajedniÄkog zakonodavstva, i jednakosti svih, kao graÄ‘ana.
(Razlika izmeÄ‘u oblika vladanja i oblika upravljanja) Republikansko ureÄ‘enje ne treba brkati sa demokratskim, jer se oblici države razlikuju po nosiocima vlasti i po naÄinima na koji vladar upravlja. Prvo su oblici vladanja, i postoje tri vrste: vladavina jednog Äoveka, nekolicina povezanih, ili svi (autokratija, aristokratija, demokratija, vladarska vlast, plemićka i narodna). Drugo su oblici upravljanja, tiÄu se naÄina na koji se država služi svojom punom vlašću zasnovanom na ustavu, i može biti republikanski – kada je izvrÅ¡na vlast odvojena od zakonodavne, i despotski – gde država samovoljno sprovodi zakone koje je sama dala, tj. gde se vladar služi javnom voljom kao svojom privatnom. Demokratija je despotizam.
2. MeÄ‘unarodno pravo treba da se osniva na federalizmu slobodnih država. Osnivanje republika vodi njihovom ujedinjavanju u savez mira, koji teži održavanju mira, zauvek. Kao Å¡to se pojedinci odriÄu bezakonite slobode, tako i države to mogu, i da tako sklope meÄ‘unarodnu državu.
3. Pravo graÄ‘ana sveta treba da se ograniÄi na uslove opÅ¡teg hospitaliteta. Ljudi imaju pravo da se posećuju i Å¡etaju planetom, i tu se ne radi o gostoprimstvu, jer neko ne dolazi da bude ukućanin, već dolazi u posetu.
Garanciju veÄnog mira daje upravo priroda, koja svojim mehanizmom, uprkos svemu, ljude navodi na slogu. Tzv. tajni Älan veÄnog mira predstavlja prećutno oÄekivanje i podsticanje koje države daju filozofima da bi od njih Äule kako se vodi rat i kako se stvara mir.
O nesaglasnosti izmeÄ‘u morala i politike u pogledu veÄnog mira: Moral je praksa u objektivnom znaÄenju, skup bezuslovno zapovednih zakona koji govore kako treba da postupamo, a to znaÄi da je besmisleno reći da ne možemo. MeÄ‘utim, ako je politika izvrÅ¡na pravna nauka, a moral teorijska nauka, onda ne može biti spora izmeÄ‘u politike i morala. Problem je Å¡to praksa Äesto navodi na zakljuÄak da moral spada u oblasti ideala.
Kant može da zamisli moralnog politiÄara, koji bira principe politike tako da oni mogu postojati uporedo s moralom, ali ne i politiÄkog moralistu, koji kuje moral onako kako je korisno za državnika.
Prava državna mudrost (moralnog politiÄara) smatraće u sadaÅ¡njem stanju stvari svojom dužnošću da sporvodi reforme u duhu ideala javnog prava, dakle postepeno. MeÄ‘utim, revolucija iako izbija nezakonitim putem, nekad može dovesti do zakonitijeg ureÄ‘enja, i tada ne bi trebalo vraćati staro stanje stvari. Moralisti mogu naginjati despotizmu i naglo preduzimati mere, ali ih iskustvo mora postepeno izvesti na bolji put.
PolitiÄari koji moraliÅ¡u, meÄ‘utim, onemogućuju postizanje boljeg, time Å¡to ulepÅ¡avaju protivpravne državne principe pod izgovorom da je ljudska priroda nesposobna za dobro koje pripisuje ideja uma. Oni se dodvoravaju postojećim vlastima i zakonima, i gledaju da prisvoje neka prava države, okrivljuju druge za svoje greÅ¡ke i zavaÄ‘uju da bi vladali.
KategoriÄki imperativ, kao formalna svirsishodnost, mora imati prvenstvo nad materijalnom. Težite, pre svega, za carstvom praktiÄkog uma i za njegovom pravdom, pa će vam vaÅ¡a svrha (blagodet veÄnog mira) sama od sebe pasti u deo.
Prema tome, objektivno (u teoriji) uopÅ¡te nema sukoba izmeÄ‘u morala i politike, ali subjektivno – s obzirom na Äovekove sebiÄne sklonosti – taj će sukob uvek postojati, i neka postoji; jer na njemu se izoÅ¡trava naÅ¡a vrlina. S ljudskim pravom treba postupati kao sa svetinjom, ma kakve to žrtve stajalo silu koja je na vlasti. Tu se ne može raditi napola i izmiÅ¡ljati neko srednje, pragmatski uslovljeno pravo (neÅ¡to izmeÄ‘u prava i koristi), nego svaka politika treba da prigne kolena nad pravom, ali se zato može nadati da će se, mada lagano, uzdići na stepen na kome će trajno stajati.
Transcendentalni pojam javnog prava:
Ako apstrahujemo od svake materije javnog prava (u raznim empiriÄki datim odnosima ljudi u državi, ili jedne države prema drugoj), onda ostaje forma publiciteta, koju potencijalno sadrži svakipravni zahtev jer bez nje ne bi bilo pravde. Tu podobnost za publicitet ima svaki pravni zahtev, a poÅ¡to je lako prosuditi da li ona u konkretnom sluÄaju postoji, to pomenuta podobnost može biti kriterijum dat a priori naÅ¡em umu pomoću kojeg možemo saznati je li izvestan zahtev pogreÅ¡an, protivpravan.
Transcendentalna formula javnog prava: Svi postupci koji se dotiÄu prava drugih ljudi nepraviÄni su ako se njihova maksima ne slaže sa publicitetom.
U unutraÅ¡njem državnom pravu: Ako se postavi pitanje: da li buna predstavlja zakonito sredstvo da neki narod zbaci ugnjetaÄku vlast takozvanog tiranina, ova formula će lako dati odgovor: treba pitati sam narod da li bi se usudio da javno obznani maksimu o eventualnom podizanju bune. Lako je uvideti da bi narod, kada bi pri stvaranju državnog ureÄ‘enja postavio uslov da u izvesnim sluÄajevima sme upotrebiti silu prema vrhovnom poglavaru, time prisvojio zakonsku vlast nad njim. No u tom sluÄaju vrhovni poglavar ne bi bio ono Å¡to jeste, ili, ako bi i jedno i drugo bilo potrebno da bi se osnovala država, onda njeno stvaranje uopÅ¡te ne bi bilo mogućno, a to bi se protivilo nameri samog naroda. NepraviÄnost pobune oÄevidna je po tome Å¡to binjena maksima onemogućila njenu nameru, ako bi ljudi javno izrazili pristajanje uz nju.Vrhovni poglavar, meÄ‘utim, ne mora niÅ¡ta da krije, jer on mora biti sposoban da svakog pojedinca u narodu zaÅ¡titi od drugog, tj. mora da poseduje vlast kojoj se ne može odoleti.
U meÄ‘unarodnom pravu: a) Ako je država neÅ¡to obećala drugoj, može li se ona osloboditi te obaveze ako od toga zavisi njen spas? Da, može: Ako bi država razglasila tu maksimu, nju bi druge države izbegavale, te bi sama osujetila svoju svrhu. To ne može biti maksima. b) Ako jedna država postane toliko moćna da zabrine susednu silu, može li ta druga preventivno da krene na jaÄu, pretpostavljajući da ova hoće nju da potlaÄi? Da, može: Ako bi to država razglasila, brže bi navukla zlo na sebe, te bi osujetila sopstvenu nameru. c) Ako neka mala država svojim položajem onemogućuje opstanak veće, da li ova veća ima pravo da je pokori? Da, ima: Ako bi razglasila tu maskimu, manje države bi se ili ujedinile ili bi ih pokorile druge veće države, Å¡to bi osujetilo plan.
MeÄ‘utim, ne važi obrnut sluÄaj: ako maksima može da podnese publicitet, da je nužno pravedna, jer onaj ko je sigurno nadmoćan ne mora da krije svoje maksime. MeÄ‘unarodno pravo je moguće samo pod uslovom da prethodno postoji neko pravno stanje, a to može biti jedino federativno stanje koje ne zadire u slobodu država. Prema tome, saglasnost izmeÄ‘u politike i morala moguća je jedino u federativnoj zajednici.
Drugi, pozitivni transcendentalni princip javnog prava: Sve maksime kojima je publicitet potreban (da ne promaše svoju svrhu) slažu se istovremeno i sa pravom i sa politikom.
Ako one mogu da ostvare svoju svrhu jedino publicitetom, to znaÄi da su saobrazne opÅ¡toj svrsi publike (sreći), a pravi zadatak politike i nije niÅ¡ta drugo do da postigne tu saglasnost.