Stojan Novaković
Izvor: Wikipedija
Stojan Novaković (Šabac, 1842. - Niš, 1915.), srpski povjesničar, političar, filolog i povjesničar književnosti.
Učenik istaknutoga jezikoslovca Đure Daničića, pod kraj 60-ih i početkom 70-ih postaje istaknuta ličnost u srpskome društvenom životu, poglavito u književnosti, politici i jezikoslovlju. Neki od međaša u njegovu životu su: urednik društvenoknjiževnog časopisa Vila (1865-1868), profesor Velike škole (prethodnice Beogradskoga sveučilišta) (1875-1880), ministar unutarnjih poslova, veleposlanik u Petrogradu, Parizu i Istanbulu, ministar vanjskih poslova i predsjednik srpske vlade (1896, 1909). Bijaše predsjednikom Narodnjačke stranke, a u društvenom i političkom životu Srbije obnašao je i druge funkcije.
Iako je Novakovićeva politička karijera impresivna, ono po čem će se pamtiti poglavito je njegova književna i znanstvenopovijesna djelatnost. Daničićev učenik, na tragu velikoga učitelja napisao je prijeglednu i sustavnu gramatiku srpskoga jezika, koja obuhvaća dijelove fonetike i fonologije, morfologiju i sintaksu. To djelo je izlazilo u više dijelova, a kompletirano je kao Srpska gramatika, 1894. Još ne u struji mladogramatičarske škole (koja je onda dominirala svjetskim jezikoslovljem), Novakovićevo je djelo najpotpunija srpska gramatika do kasnijih studija Aleksandra Belića i Mihaila Stevanovića u prvoj polovici 20. stoljeća. Kao povjesničar književnosti skupio je opsežnu Srpsku bibliografiju, 1869, s popisom djela 18. i 19. stoljeća, a njegova Istorija srpske književnosti, 1867, uradak je, po nekim značajkama, dubiozne vrijednosti: nesporno sistematičan i pouzdan u prikazu srpske književnosti, u njen je korpus ubrojio i nemali dio hrvatske pisane i književne baštine, postavši tako jednim od začetnika jezičnopovijesnih presizanja koja su dominantna u srpskoj književnojezičnoj kulturi i danas. Novakovićevo je pak djelo u izdavanju kapitalnih djela srpske jezične baštine neupitno: to se prije svega odnosi na pretisak Zakonika Stefana Dušana, 1870, te na veći dio (opet, uz spomenute izuzetke) Srpskih spomenika XV-XVIII veka', 1875. Među historiografskim i etnološkim studijama ističu se Narodna tradicija i kritička istorija, 1880, Srbi i Turci XIV i XV veka, 1893. i Vaskrs države srpske, 1904. Novakovićeva bibliografija broji oko 400 znanstvenih, publicističkih i književnih djela.
