Fonetika

Izvor: Wikipedija

Aktivna i pasivna mjesta artikulacije:
1, 2: usne
3: zubi
4: desni (alveole)
6: prednji dio tvrdoga nepca
7: tvrdo nepce (palatum)
8: meko nepce (velum)
9: resica (uvula)
10: ždrijelo
11: grkljan
13: korijen jezika
14: stražnji dio leđa jezika
15: srednji dio leđa jezika
16: prednji dio jezika
17: vrh jezika

Fonetika (od grč. φωνή, phone = glas) jezikoslovna je disciplina koja se bavi proučavanjem artikulacijskih i akustičnih obilježja glasova i govora.

Fonetika može se dijeliti na:

artikulacijsku fonetiku
akustičku fonetiku
perceptivnu ili auditivnu fonetiku

[uredi] Artikulacijska fonetika

Artikulacijska fonetika proučava djelovanje artikulacijskih organa tj. govornog trakta. Pri proizvođenju govornih glasova razlikuju se mjesto i način izgovora. Stoga su za opis glasova uspostavljena tri kriterija: zvučnost, način artikulacije i mjesto artikulacije.

[uredi] Akustička fonetika

Akustička fonetika proučava akustičke osobine glasova i govora. U glavne osobine govornih zvukova ubrajaju se: amplituda, frekvencija, trajanje i spektar.

[uredi] Perceptivna fonetika

Perceptivna ili auditivna fonetika proučava načine tumačenja glasova i govora.

Primjeri:

amplituda se percipira kao glasnoća
frekvencija se percipira kao visina tona
trajanje se percipira kao dužina glasa

[uredi] Fonetska transkripcija

Govorni glasovi bilježu se fonetskoj transkripciji. Budući da slovopis i pravopis nisu prikladni za potpun prikaz izgovora fonetičari rabe specijalne sustave fonetskih simbola (npr. međunarodnu fonetsku abecedu).

Uobičajeno je označiti fonetsku transkripciju uglatim zagradama [ ].

[uredi] Literatura

Juraj Bakran: Zvučna slika hrvatskoga govora. Ibis grafika, Zagreb, 1996. ISBN 953-96577-2-5
Ivo Škarić: Fonetika hrvatskoga književnog jezika, u: S. Babić i sur.: Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Globus, Nakladni zavod, Zagreb, 1991. ISBN 86-407-0014-1