Bosanska srednjovjekovna književnost
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Kada su Slaveni došli na ovo područje oni su još uvijek bili nepismen narod. Tek u 9. stoljeću dvojica braće, Ćirilo i Metodije su počeli su širiti pismenost s ciljem širenja kršćanske vjere. Za svoga života Ćirilo i Metodije su djelovali su u Moravskoj i tu su razvili staroslavenski jezik i pismo glagoljicu. Nakon njihove smrti prognani sveštenici njhovog reda su došli u dodir sa Južnim Slavenima i prenijeli im i glagoljicu, ali i razvili ćirilicu.
Sadržaj |
[uredi] Početak pismenosti
U srednjem vijeku na ovim područjima počinje prva pismenost. Nije poznato kada tačno počinje pismenost na području Bosne i Hercegovine, ali se smatra da je postojala i prije 12. stoljeća i da je vjerovatno bila pisana na sva četiri tada prisutna pisma: grčkom, latinskom, glagoljicom i ćirilicom.
[uredi] Pisma
Grčko pismo je najviše tragova ostavilo na području Huma, a latinično na raznim dijelovima Bosne u crkvenim natpisima, pečatima bosanskih vladara ili nadgrobnim pločama kraljeva.
Glagoljica je posebno bila prisutna u 12 vijeku, iz kojeg perioda su i Grškovićev i Mihanovićev odlomak. Oba ova odlomak su pisana poluoblom glagoljicom, prelaznim pismom koje se ponekad naziva i bosanska glagoljica. Nakon 12 vijeka prestaje pisanje na glagoljici i počinje značajna upotreba ćirilice, međutim na nekim ćiriličnim djelima postoje i glagoljični komentari pisani po marginama. Osim toga smatra se da je glagoljica ostala u upotrebi kao crkveno pismo Crkve bosanske i da su skoro svi ćirilični spomenici prepisivani sa glagoljskih predložaka.
Ćirilično pismo je u ovom periodu bilo značajno rasprostranjeno. Ćirilica se počinje koristiti ubrzo nakon njenog osnivanja, čemu je svjedok natpis na Humačkoj ploči u Hercegovini s kraja 10. stoljeća. Zbog raznovrsnosti i brojnosti ovih spomenika moguće ih je podijeliti u nekoliko grupa
- crkveni rukopisi - pisani staroslavenskim jezikom sa elementima narodnog govora. Uključuju i nekanonske tekstove poput apokrifa i molitvi, te zapise na marginama rukopisa, natpise na stećcima.
- povelje i pisma - njeguju autohtonu crtu narodnog izraza. Pisani su u diplomatske svrhe.
- lijepa književnost - postoji samo par dijela iz ovog doba. Pisana je na zadovoljstvo vladara. Većinom se svodi samo na prevodilačku djelatnost.
[uredi] Književnost Crkve Bosanske
Crkvene knjige sadrže prevode Novog Zavjeta. Najstariji crkveni rukopis je Miroslavljevo evanđelje pisano u Humu za vrijeme kneza Miroslava.
Bečka tajna knjiga i Početlije svijeta su dvije crkvene knjige sačuvane samo u fragmentima. One nam svjedoče specifičnost Crkve bosanske koja se sudeći po njima temeljila na dualizmu nepriznatom u standardnom kršćanstvu - da su ljudi ustvari duše anđela koje je zaveo sotona. Još jedna razlika ove religije od tradicionalnog kršćanstva je i ubjeđenje da je spasenje ljudskih duša je moguće samo milošću Božijom, a ne euharistijom. Svjedok istome je i Heretička tajna knjiga čiji se latinični prevod nalazi u bečkoj Nacionalnoj biblioteci. Ovakve knjige se prestaju pisati nakon što je Kulin ban prihvatio kršćanstvo, iako nova vjera zvanično nije u potpunosti zaživjela. To vidimo po rijetkim zapisima svećenika Crkve Bosanske smještenih na margine neheretičkih knjiga ali i u glosi Srećkovićevog evanđelja.
[uredi] Natpisi
Natpisi se najviše pojavljuju na stećcima, a zatim an crkvenim građevinama, sudačkim stolicama, mauzolejima, kaznenim pločama i sl. Forma zapisa je bila strogo određena. Obično počinju natpisom "A nek se zna..." ili "A se leži..." Pisac epitafa je obično nepotpisan, ali postoje i slučajevi kada su upisivali svoje vlastito ime.
Najstariji ovakvi natpisi potiču sa područja Huma (kraj 10. stoljeća), središnje Bosne (većinom 12. stoljeće) i Vidoške, današnji Stolac (početak 13. stoljeća ali kontinuiran rad sve do 15. stoljeća). Poznata imena klesara ovih natpisa uključuju: Prodan, Miogost, Veseoko Kukulamović, Vukašin, Bratjen, Semorad, Grubač, Nikola Dragojević, Dragoje dijak, Ugarak, i drugi.
[uredi] Manuskripti
Manuskripti uključčuju povelje, darovnice i pisma državne kancelarije, oblasnih gospodara i pojedinaca. Pisani su u periodu od Povelje Kulina bana 1189, do povelje posljednjeg bosanskog bana Stjepana Tomaševića iz 1461. Većinom su to poetski nenadahnuti spisi krutih književnih formi, ali i u njima je moguće naći individualne izraze pojedinca. Značajna su pisma kneza Črnomira u kojima se gnjevno govori o postupcima Dubrovačke republike. Povelja bana Stjepana II i njegovog brata Vladislava odlikuju se bogatstvom naracije. Opisi junačkih djela Vlatka Vukosavića koje su njih dvojica napisali podsjećaju na opise deseteračkih narodnih pjesama koje su nastale mnogo kasnije. Jednim od najljepših naših tekstova srednjeg vijeka smatra se i darovnica kralja Dabiše Vojvodi Hrvoje Vukčiću Hrvatiniću iz 1392 koja se ističe poetskim nadahnućem i rječitošću.
[uredi] Reference
Mehmedalija Mak Dizdar: Stari bosanski tekstovi. Biblioteka kulturno nasljeđe BiH, Sarajevo, 1971.
