Kršćanstvo

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Krst/križ,simbol Crkve i kršćanstva

Stari simbol kršćanstva.

Kršćanstvo je monoteistička svjetska religija, nastala u Palestini u prvom vijeku naše ere. Obuhvata brojne kršćanske crkve, zajednice i sekte, kojima je zajednička vjera u Isusa Krista, te prihvatanje života u skladu s evanđeljem. Utemeljio ju je Isus Krist, a njezini sljedbenici nazivaju se kršćanima. Kršćanstvo pripada tipu povijesne, proročke i objavljene religije, etično-mistične strukture, spasenjski i eshatološki usmjerene. Kroz povijest se raščlanilo na više konfesija (rimokatoličanstvo, pravoslavlje, protestantizam, nestorijanstvo i monofizitstvo) i njima odgovarajućih crkava (Rimokatolička crkva, Pravoslavna crkva, protestantske crkve i istočne pretkalcedonske crkve). Kršćanska era počinje Isusovim rođenjem.

[uredi] Nastanak i izvori

Kršćanstvo je nastalo u prvom vijeku naše ere u Palestini unutar Judaizma.U drugoj polovini tog vijeka osamostaljuje se kao posebna religija i širi po gradovima Rimskog carstva, osobito zaslugom apostola Pavla i njegovih misijskih putovanja. U Novom Zavjetu spominju se samo kršćani (Dj 11,26), a naziv kršćanstvo prvi spominje Ignacije Antiohijski (107) i drugi ranokršćanski pisci (Origen, Euzebije). Izvori kršćanstva su pisana Božja objava (Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta) i usmena kršćanska predaja (Tradicija). Nauk su mu razradili i sustavno obrazložili veliki teolozi, definirali ekumenski (vaseljenski) sabori, a nad njegovom pravovjernošću bdije crkvena hijerarhija. Dok rimokatoličanstvo i pravoslavlje priznaju oba izvora (Pismo i Predaju), a veliku važnost pridaju teološkom mišljenju i crkvenim ocima, protestantizam priznaje samo Pismo (sola Scriptura). K. je na neki način proizašlo iz Judaizma, ali je prema njemu bilo i u opreci. Prihvatilo je starozavjetni monoteizam, ali ga je nadopunilo učenjem o Trojstvu. Starozavjetnom legalizmu suprotstavilo je evanđelje, a nacionalnoj religiji univerzalističku, nadnacionalnu religiju.

[uredi] Zajednica

Kršćanstvo je organizirano kao vidljiva zajednica vjernika, crkva, okupljenih oko temeljnoga kršćanskog dogmatskog, liturgijskog, moralnog i kanonsko-pravnog sistema. Premda se u NZ i Nicejsko-carigradskom vjerovanju crkveno jedinstvo drži jednim od četiri glavna obilježja kršćanske Crkve, ona se kroz povijest raščlanila na brojne kršćanske crkve i sekte. Od sveopće Crkve najprije su se za prvih ekumenskih koncila odvojile pretkalcedonske kršćanske crkve, nestorijanske (431) i monofizitske (451). Za "Velikog raskola" (1054) dolazi do razlaza Istočne ili Pravoslavne crkve i Zapadne ili Rimokatoličke crkve, a za reformacije (XVI vijek) protestantske crkve (Anglikanska crkva, luteranske i reformirane crkve) i sekte. Pojedine su historijske crkve organizirane u skladu s vlastitom vjeroispovijedi i svojim kanonskim pravom. U Katoličkoj je crkvi prevladao strogo centraliziran i hijerarhiziran crkveni ustroj (papa i biskupi), u pravoslavnim i pretkalcedonskim crkvama sinodalno načelo (sveti sinod s patrijarhom ili mitropolitom na čelu), a u protestantskim crkvama prezbiterijalno ili kongregacionističko načelo, bez svećeničke hijerarhije. U povijesti kršćanstva crkveni raskoli i konfesionalna podijeljenost izazivali su trajna sporenja, nesnošljivost, pa i vjerske ratove. U novije vrijeme povijesna nastojanja oko institucionalnoga crkvenog jedinstva zamijenjena su ekumenskim duhom.

[uredi] Doktrina (dogme)

Glavne kršćanske vjerske istine definirane su u antici na prvim ekumenskim (vaseljenskim) saborima i uglavnom ih prihvaćaju sve kršćanske vjeroispovijesti. U kršćanstvu je pet glavnih istina:

monoteizam (postojanje jednoga transcendentnoga Boga, različita od svijeta, čija je objava sadržana u Svetom pismu) i Trojstvo (u Bogu su tri osobe: Otac, Sin i Sveti Duh)
stvaranje i providnost (Bog je sve stvorio, sve uzdržava i svime upravlja)
utjelovljenje i otkupljenje (Sin je Božji postao čovjekom radi njegova spasenja)
besmrtnost ljudske duše i uskrsnuće tijela
posljednje stvari (raj ili pakao) uvjetovane su milošću Božjom, čovjekovom vjerom i djelima za ovozemaljskog života.

Pri daljnjem tumačenju tih temeljnih dogmi došlo je do razlika između kršćanskih konfesija. Tako su se za kristoloških sporenja o odnosu ljudske i božanske naravi u Kristu na Efeškom koncilu (431) odvojili nestorijanci, a na Kalcedonskom koncilu (451) monofiziti. Premda prihvaćaju zajednički nauk sedam prvih ekumenskih koncila, pravoslavni i rimokatolici razlikuju se s obzirom na učenje o proizlaženju treće božanske osobe. Osim toga rimokatolicizam je nakon raskola (1054) definirao još neke dogme (učenje o čistilištu, bezgrešno začeće, papska nepogrešivost, Marijino uznesenje na nebo), kojima se razlikuje od pravoslavlja. Protestantizam se razlikuje od rimokatolicizma i pravoslavlja prenaglašavanjem milosti na štetu naravi, svođenjem sedam sakramenata na dva (krštenje i večera Gospodnja) te dokidanjem svećeničke hijerarhije.

[uredi] Obredi

U kršćanstvu se Bog slavi životom po vjeri i evanđelju te posebnim obredima, koji se obavljaju u posebnom prostoru, tijekom crkvene godine, nedjeljama i praznicima. Kršćanski najvažniji obred naziva se liturgija ili bogoslužje. U središtu im je euharistija (evharistija) ili misa. Kršćanske obrede predvode članovi crkvene hijerarhije (jerarhije), u rimokatoličanstvu biskup, svećenik i đakon, u pravoslavlju episkop, prezbiter i đakon, u protestantizmu pastor

[uredi] Rasprostranjenost

U antici se (I-IV vijeka) kršćanstvo proširilo po gradovima Rimskog Carstva, i glavna su mu središta bila Jerusalem, Antiohija, Aleksandrija, Rim i Carigrad. Nakon seobe naroda kršcanstvo su V-X vijeka primili germanski, slavenski i ugrofinski narodi, koji danas naseljavaju Evropu. U kasnoj antici (V vijeka) monofizitsko kršćanstvo proširilo se u Armeniji i Etiopiji, a nestorijanski kršćani (V-XII vijeka) imali su brojne episkopije (biskupije) na širokom prostoru od Sirije do Kine i zapadne Indije. Nakon širenja islama od VII vijeku kršćanstva gotovo nestaje u sjevernoafričkim berberskim zemljama, a manje zatvorene monofizitske, melkitske i nestorijanske crkve preživljavaju u Egiptu i na Bliskom i Srednjem istoku. Nakon velikih pomorskih otkrića (XV-XVIII vijeku) k. se širi uporedno s kolonizacijom tih područja (Sjeverna i Južna Amerika, crna Afrika, Australija, Filipini). Danas je (2003) u svijetu 1,9 milijardi kršćana (33% svjetskog pučanstva), od čega je 1 milijardu rimokatolika, 300 miliona pravoslavnih, 700 miliona protestanata te oko 70 milijuna monofizita i nestorijanaca.