Ludovik I Veliki
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Ludovik I, ugarski kralj (1342–1382). Sin Karla I i njegov nasljednik, nazvan Veliki. On je najprije htio obnoviti kraljevsku vlast u Hrvatskoj te protjerati Veneciju s hrvatske obale. U tome mu je išla na ruku iznenadna smrt moćnoga kneza Nelipca (1344), povremenog mletačkog saveznika. Kad je Ludovik htio realizirati svoju osnovu u Hrvatskoj i Dalmaciji, Mlečani su pravovremeno protiv njega organizirali otpor hrvatskih feudalaca. U tom sukobu (1344) posebice se odupro grad Knin, »ključ čitave Dalmacije«, koji je Nelipceva žena Vladislava junački obranila. Kad je sâm Ludovik 1345. krenuo prema Kninu, Vladislava mu kod Bihaća preda Knin i još neke gradove, a kralj njezinu sinu Ivanu potvrdi sva pradjedovska imanja. Tako je Ludovik skršio moć Nelipčića i sebi otvorio put prema mletačkom Zadru. Borba za Zadar 1345–1346. završila je Ludovikovim porazom pred Zadrom 1346. i osmogodišnjim primirjem s Venecijom 1348. Primirje s Venecijom, koje mu je bilo potrebno radi intervencija u Napuljskoj Kraljevini, gdje je bio ubijen njegov brat Andrija i gdje je imao osigurati kraljevsku baštinu, nije ga omelo da 1352. sklopi savez s Genovom »na propast grada i dužda Venecije«. Zatim se upliće u prilike u Bosni, Srbiji i Poljskoj, a istovremeno zavarava Mlečane da će im ustupiti Dalmaciju za 100 000 dukata. Tada se zapravo ozbiljno spremao na definitivan obračun s Venecijom. Povezavši se s bosanskim banom Stjepanom II Kotromanićem, čiju je kćer Jelisavetu oženio, osigurao je kao miraz Hum, Krajinu i Završje (1357), čime je sebi osigurao zaleđe prije novog rata s Venecijom (1356–1358). Rat je najviše vodio u sjevernoj Italiji, a hrvatsko-dalmatinskom banu Ivanu Ćusu povjerio je vojne akcije na hrvatskom području. Ludoviku i Ćusu podvrgavaju se redom Split, Trogir i Šibenik; u decembru 1357. zauzima ban i Zadar, koji dobiva od kralja potvrdu starih privilegija (10. II 1358), a zatim se predaju Brač, Hvar i Nin. Kad je Ludovikova vojska potukla mletačku kod Nervese na Piavi (15. I 1358), Venecija je zatražila mir, koji je sklopljen 18. II 1358. u Zadru. Tu su se mletački poslanici pred Ludovikom i crkvenim i svjetovnim dostojanstvenicima odrekli »cijele Dalmacije i to od polovice Kvarnera do granica Draca« sa svima gradovima, zemljama, tvrđavama, otocima, lukama i pravima, a njihovi duždevi naslova »Dalmatiae atque Croatiae dux«. Sve su to imali izručiti u roku od 22 dana od dana potpisivanja mira, a kralj se obvezao vratiti im sve zauzete krajeve na njihovu teritoriju oko Trevisa i u Istri. Na osnovi sklopljenog ugovora s Ludovikom u Višegradu (27. V 1358), i Dubrovnik priznaje vrhovnu vlast ugarskih kraljeva, uz godišnji danak od 500 dukata, ali je zadržao svoju samostalnost. Otada ga Ludovik naziva »naš dubrovački grad« (1359), a i bosanski ban Tvrtko neko vrijeme vlada »milošću božjom i kralja Ludovika« (1366). Godine 1378. sukobile su se Venecija i Genova. Rat u koji se Ludovik upleo kao saveznik Genove završio je na moru pobjedom mletačke ratne mornarice kod Chioggie (1380), i Genovežani su bili prisiljeni napustiti Jadran. Medutim, kako je Ludovik čvrsto stajao na mletačkom području kod Trevisa, to je mirom u Torinu (8. VIII 1381) Venecija priznala sve tačke Zadarskog mira, obvezavši se na plaćanje tributa od 7000 dukata. Ludovik I je, postavši još i poljski kralj, vladao prostorom od Baltika do Jadranskoga mora. On je uspio u Ugarskoj suzbiti moć visokog plemstva, podupirao je niže plemstvo, štitio građane i seljake od samovolje feudalaca. Na prijestolju ga je naslijedila kćer Marija.
