Ante Pavelić (stariji)
Izvor: Wikipedija
Ante Pavelić (Gospić, 19. svibnja 1869. – Zagreb, 11. veljače 1938.), hrvatski političar, po profesiji zubar. Kasniji poglavnik NDH istog imena i prezimena nije mu u rodu! Da bi se razlikovali, ponekad ga u literaturi navode kao "Ante Pavelić (zubar)".
Sadržaj |
[uredi] Život i djelovanje do 1906.
Doktorirao medicinu u Beču 1896. Od godine 1897. radi kao zubar u Zagrebu. Član Čiste stranke prava, zastupnik u Hrvatskom Saboru od 1906. godine.
[uredi] Raskol u ČSP i stvaranje SSP
Od samog početka, međutim, pripada grupi kojoj je na čelu Mile Starčević, nećak Ante Starčevića (po njemu nazvani milinovci) koja je nezadovoljna proaustrijskom politikom i privatizacijom koju provodi predsjednik ČSP Josip Frank. Frank se stavio potpuno u službu Austrije i napustio državotvornu ideju. Do raskola dolazi nakon Aneksije Bosne i Hercegovine, kada većina pravaških lidera, za razliku od Franka, odbija pružiti bezuvjetnu potporu Austriji, te sudjelovati u protivsrpskoj hajci koja je kulminirala u Veleizdajničkom procesu. Oni osuđuju režim bana Raucha (u čijoj je službi Frank), pripravni su za suradnju sa hrvatskim Srbima (Srpska samostalna stranka u to doba prihvaća program borbe za hrvatsku autonomiju]]) i Hrvatsko-srpskom koalicijom. Do raskola je došlo u travnju 1908, kada milinovci istupaju iz ČSP i osnivaju Starčevićevu stranku prava (koji neformalno zovu "milinovci"). Nakon smrti Mile Starčevića 1917, Ante Pavelić postaje predsjednik stranke. (Gross, str. 348-353)
[uredi] Evolucija ideja stranke u tijeku Prvog svjetskog rata
Stranka ostaje u oporbi prema vladajućoj Hrvatsko-srpskoj koaliciji u Saboru. U nacionalnom pogledu je oštrija, ali izbjegava žešće sukobe sa Srbima. Postepeno sazrijeva ideja državne zajednice u kojoj su uz Hrvate i Slovence i Srbi priznati kao "genetički" narod. To postaje jasno u svibnju 1917., kada Pavelić u Sboru daje podršku Svibanjskoj deklaraciji zastupnika Jugoslavenskog kluba Carevinskog vijeća u Beču iz svibnja 1917., u kojoj se zahtijeva ujedinjenje svih zemalja u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi u jedno državno tijelo pod žezlom Habsburgovaca. Dok Hrvatsko-srpska koalicija u to doba djeluje kao režimska stranka, Starčevićanci preuzimaju inicijativu u zalaganju za "narodno jedinstvo" Hrvata, Srba i Slovenaca. Stranka prihvaća ideju južnoslavenskog ujedinjenja, pri čemu međutim i "kontinuitet hrvatske državnosti" mora biti očuvan. (Gross, 414-415)
[uredi] Potpredsjednik Narodog vijeća
Kad je osnovano Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, dr. Ante Pavelić izabran je za njegovog prvog potpredsjednika (predsjednik je Slovenac Anton Korošec, a drugi potpredsjednik Srbin Svetozar Pribićević). Član je izaslanstva kojeg je Vijeće poslalo u Beograd da dogovori ujedinjenje Države Slovenanaca, Hrvata i Srba sa kraljevinom Srbijom.
[uredi] Delegacija u Beogradu: popuštanje pred Pribićevićem
Delegacija, koja je imala 28 članova, izabrala je u Beogradu 29. studenoga odbor od pet ljudi sa zadaćom da izradi tekst "Adrese" koju će se podnijeti regentu Aleksandru. U raspravi o tome sukobili su se Pavelić i Svetozar Pribićević. Pavelić je tražio da se u tekstu "Adrese" i u odgovoru regenta Aleksandra naglasi poštivanje povijesno pravnih individualiteta i granica, te njihova autonomna prava i odnos prema državnoj vladi. Pribićević se tome usprotivio, zahtijevajući da se ujedinjenje Države Slovenaca, Hrvata i Srba i Kraljevine Srbije proglasi odmah, a o svemu ostalome raspravlja poslije. Pavelićevo pozivanje na Naputak Narodnog vijeća od 24. studenoga Pribičević je odbijao tumačeći da on ne označava zahtjeve, već samo želje, a o njima se može, ako bude potrebno, raspravljati i poslije, progodom pregovora o sastavljanju zajedničke vlade. Konačna redakcija teksta Adrese, načinjena uz posredovanjem Josipa Smodlake, bila je rezultat kompromisa i sadržavala je samo neke ideje izražene u Naputku, a mnogo više Pribićevićevih formulacija. (Kasnije, 1926., Pribićević i Pavelić vodili su polemiku u tisku o nastanku Adrese.)
Pribićević je mogao nametnuti svoju volju jer su njegovi pristaše činili većinu u delegaciji. Osim toga, stizale su nepovoljne vijesti, koje oslabljuju položaj Narodnog vijeća i delegacije. Odbor Narodnog vijeća u Banja Luci proglasio je 27. studenoga »potpuno sjedinjenje sa Kraljevinom Srbijom«; isto je proglašeno u bihaćkom okrugu, a očekivalo se i u tuzlanskom i eventualno mostarskom. Narodno vijeće za Dalmaciju, suočeno sa talijanskim teritorijalnim pretenzijama, zahtijevalo je hitno ujedinjenje, najavljujući da će u suprotnom samo proglasiti bezuvjerno priključenje Kraljevini Srbiji.
Pavelić je, kao Hrvat i vođa delegacije, 1. prosinca [[1918]. pročitao "Adresu" pred regentom Aleksandrom. Saslušavši ga, Aleksandar odgovara »ovim časom ispunjavam svoju vladarsku družnost (…) te u ime Njegova Veličansva kralja Petra I. proglašavam ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne Države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca«.
[uredi] U novoj državi
Nakon stvaranja nove države, u Privremenom narodnom predstavništvu djeluje, s drugim članovima Starćevićeve stranke prava, u okviru tzv. Narodnog kluba.
[uredi] Literatura
- Gross, Mirjana: Povijest pravaške ideologije, Zagreb: Institut za hrvatsku povijest, 1972.
- Horvat, Josip: Politička povijest Hrvatske, Zagreb: August Cesarec, 1990. (2. izdanje)
- Hrvatski leksikon
- Krizman, Bogdan: Hrvatska u prvom svjetskom ratu. Hrvatsko-srpski politički odnosi, Zagreb: Globus, 1989.
Nedovršeni biografski članak Ante Pavelić (stariji) dopunite prema pravilima Wikipedije.
