Kristina Švedska

Izvor: Wikipedija

Kristina (Stockholm, 8. prosinca 1626.- Rim, 1689., kasnije poznata i kao Marija Kristina Aleksandra, švedska kraljica.

Naslijedila je švedsku krunu od svojega oca Gustava Adolfa II.. Vladala je do 1654., kada se dobrovoljno odrekla krune i prešla na rimokatoličku vjeroispovijest. Umrla je u Rimu.

Sadržaj 1 Djetinstvo i dolazak na prijestolje 2 Okretanje s politike na religiju te dobrovoljno abdiciranje 3 Dolazak u Rim 4 Literatura

[uredi] Djetinstvo i dolazak na prijestolje

Kristina je kćer kralja Gustava Adolfa II. i Marije Eleonore Brandenburške. Njeno rođenje se odvijalo pod rijetkim astrološkim fenomenom koji je svima ulijevao nadu da će Marija Eleonora roditi muško dijete. Međutim, Gustav Adolf je ipak dobio kćer. Ali zato je od svog samog početka bila odgojena kao muškarac;išla je u lov i bavila se športom. Njen otac je posebno na tome inzistirao jer je znao da će ona biti buduća kraljica Švedske, kao njegov jedini potomak. Kasnije, na zahtjev Gustava Adolfa, Kristina je bila odvojena od svoje munjene majke jer je loše utjecala na nju. Izrast će u jednu čvrstu, muškobanjastu, tvrdoglavu i jako inteligentnu ženu. Što se tiće njenog ljubavnog života, imala je vezu sa svojim rođakom Karlom, no veza je propala oko 1645. 1632. nakon pogibije njenog oca u bitci kod Lützena, ona postaje kraljica sa samo šest godina. Zbog maloljetnosti umjesto nje vlada namjesništvo na čijem je čelu Axel Oxenstierna. Namjesništvo je vladalo sve do 1644. godine kada je Kristina postala punoljetna, iste je godine bila i krunjena za kraljicu. Već u godinama prije nego što je došla na vlast njen odnos s Axelom Oxenstiernom se stalno pogoršavao. Nisu se slagali oko mnogo stvari, posebno oko Tridesetogodišnjeg rata, ona je za razliku od njega zagovarala primirje, koje se i dogodilo 1648. mirom u Westfalenu, za koje je i ona bila zaslužna. Što se tiće nasljednika, Kristina je donijela jasnu odluku da se neće udati. Ipak je morala izabrati nasljednika, a to je bio nitko drugi nego njen rođak Karlo, budući Karlo Gustav X. Oxenstierna i plemstvo se s tom odlukom nisu slagali, ali Kristina je pridobila plemstvo na svoju stranu tijekom gospodarske i socijalne krize 1650., za krizu je ona bila i djelomično odgovorna jer je plemstvo darivala s bogatim poklonima te kraljevskom zemljom.

[uredi] Okretanje s politike na religiju te dobrovoljno abdiciranje

Nakon što je njen nasljednik bio potvrđen i sa strane parlamenta u listopadu 1650. Kristina je imala sve manje interesa za politiku te se okreće književnosti i znanosti. Na svoj dvor poziva razne učitelje, pjesnike, glazbenike i filozofe. Također financira mnoge kazališne predstave. Uspjela je Švedsku pretvoriti u važno kulturno središte, Stockholm su nazivali i Atenom Sjevera. Jedan od njezinih najpoznatijih učitelja je bio francuski filozof Renes Descartes. Sa njim se dopisivala kroz određeno vrijeme prije nego što ga je pozvala na svoj dvor u Švedskoj. Descartes je prihvatio njen poziv te otišao u Švedsku. Vodili su dubokoumne filozofske rasprave i Kristina se jako divila Descartesu. Međutim, došavši u Švedsku Descartes je obolio od upale pluća te je ubrzo i umro. Kristinu je njegova smrt jako pogodila, dugo je bila u depresiji, ona je ipak bila neposredni razlog njegove smrti. Od 1650. situacija za Kristinu je postala teža jer se razbolio kancelar Oxenstierna, ne samo to, novi poljski kralj, Jan Kazimir II. je bio jako uzrujan jer je Kristina za nasljednika izabrala Karla a ne njega. Jan je također bio iz dinastije Vaza te je polagao pravo na švedsku krunu. Jan Kazimir II. je prijetio Švedskoj, posredstvom Francuske ipak nije došlo do otvorenog sukoba. U Lübecku se 1651. održala jedna mirovna konferencija, na njoj su Poljaci odbijali Kristinu priznati kao kraljicu Švedske. Jan II. je prijetio okupacijom Danziga, na to je Kristina poslala vojsku u Finsku i Livoniju, zahtijevala je da je priznaju za kraljicu, no Poljaci su i dalje ostali pri svom istom stajalištu. Mirovna konferencija je bila potpuni promašaj. Kristina je već kroz duže vrijeme imala i kontakte sa isusovcima, koji su imali sve veći utjecaj na nju. S vremenom je postala uvjerena katolkinja. Pošto je prelazak na rimokatoličku vjeru bio kazneni čin u Švedskoj, ona je sve više razmišljala o tome da se dobrovoljno odrekne krune, što je veoma rijetki čin. No nije to bio jedini razlog za abdiciranje, od 1650. Švedska je upala u financijsku krizu, te su se pojavili i društveni nemiri. 1651. je već donijela defintivnu odluku o stupanju s prijestolja, no protivljenje koncila ju je spriječio, bar privremeno. U to doba je doživjela nekoliko živčanih slomova, vjerojatno uzrokovana nemogučnošću abdiciranja. Ipak, 1653. je znala da je krajnije vrijeme za napuštanje Švedske, ni koncil je više nije mogao spriječiti. Procedura abdiciranja je trajala još neko vrijeme, konačno 6. lipnja 1654. kruna je i formalno pripala njenom rođaku Karlu (Karlo Gustav X.).

[uredi] Dolazak u Rim

Samo nekoliko dana nakon odstupanja s vlasti Kristina napušta Stockholm. Prerušena u viteza obilazi mnoga mjesta. Putem je bila u prilici da s mnogim svećenicima raspravlja o svojoj novoj vjeri. Najprije odlazi u Brussel, tamo je potajno primljena u katoličku Crkvu u prosicu 1654. Prijelaskom na katoličku vjeru uzima ime Maria Kristina Aleksandra. U studenom iste godine, u Innsbrucku ona pred javnošću otvoreno priznaje svoju vjeru. Zatim u prosincu 1655. stiže u Rim gdje se i nastanjuje. Iako u teškoj financijskoj situaciji, Kristina postaje jedna od vodećih ličnosti u javnom i kulturnom životu Rima. Miješala se također u politiku pape te je sudjelovala u međunarodnoj diplomaciji. U francusko-španjolskom ratu koji je dominarao šezdesetih godina 17. stoljeća Kristina se najprije stavila na stranu Španjolske, kasnije je podržavala ipak Francusku. Francusku je posjetila 1656. i 1657. tamo je potajno dogovarala plan s francuskim vrhovnim ministrom Mazarinom. Prema tom planu Francuska je trebalo osvojiti Napulj, kojega su držali Španjolci, te postaviti Kristinu za kraljicu Napulja. Međutim, plan je propao. Kristina je posjetila Švedsku dva puta odkad je abdicirala. Na njenom drugom putovanju, papa Klement IX. je nagovorio Kristinu da se domogne poljske krune jer je njen rođak Jan Kazimir II. stupio s prijestolja. Ali i taj pokušaj nije uspio, Kristinu ovaj neuspjeh u biti nije rastužio jer se ionako htjela vratiti u Rim. Nakon povratka u Rim nastavila je živjeti u palači Riario. Tu je provela ostatak života, sudjelovajući i dalje u javnom životu Rima. Miješala se u izbore papa te je godinama inzistirala na tome da se ostvari križarski rat protiv Turaka. Nažalost do toga nije došlo. Umrla je 19. travnja 1689. Pokopana je u bazilici Sv. Petra. Svoju bogatu knjižnicu je ostavila papi.

[uredi] Literatura

• Williams, Ernest Neville. The Penguin dictionary of English and European history : 1485-1789. Harmondsworth: Penguin Books, 1986.

• Strindberg, August Johan. Povijesne drame; Gustav Adolf-Kristina; Put u Damask. Zagreb: Zora - Grafički zavod Hrvatske, 1977

• http://en.wikipedia.org/wiki/Christina_of_Sweden
• http://de.wikipedia.org/wiki/Christina_I._%28Schweden%29