Muslimani (narod)
Izvor: Wikipedija
Južnoslavenski narod, konstitutivan u SFRJ od 1971. godine.
Hamdija Pozderac, čelnik Muslimana u Titovoj Jugoslaviji prigodom ustavnih promjena je pokušao vratiti povijesno ime Bošnjaci za Muslimane, kojim su se pripadnici tog naroda nazivali tijekom povijesti, u kontinuitetu od srednjovjekovlja (u varijanti Bošnjani), zatim u Osmanskoj carevini (Bošnjaci), kao i u Austro-Ugarskoj carevini do pred Prvi svjetski rat (Bošnjaci), te tijekom postojanja Jugoslavije u kolokvijalnoj uporabi (termini Bosanci i Bošnjaci naizmjenično). Značajan pokret za renesansu bošnjačke nacije tijekom Monarhije poveo je Safet-beg Bašagić, predsjednik Bosanskog sabora zajedno sa bošnjačkim intelektualcima na čijoj strani se nalazila zvanična politika Austro-Ugarske predvođena Benjaminom Kalajem, što je izazvalo negodovanja srpskih predstavnika, a manjim dijelom i hrvatskih, jer su vlasti zabranile srpske i hrvatske udruge, kako bi smanjile utjecaj Zagreba i Beograda na proces nacionalnog formiranja Srba i Hrvata u Bosni. Uspostavljanjem FNRJ prigodom donošenja prvog ustava, bošnjački zastupnik u skupštini Jugoslavije iz Mostara, Husaga Ćišić, je glasao protiv Ustava zbog toga što se nije uvažio zahtjev u skupštini manjinskih Bošnjaka za uvođenjem šeste buktinje u grb FNRJ i priznavanje Bošnjaka. Trend se nastavio i u SFRJ. Srpski komunisti su uporno izbjegavali da Bošnjacima daju status konstitutivnog naroda smatrajući da će se tim činom ugroziti nacionalni interesi srpske populacije u Bosni koja je svoj nacionalni identitet formirala ranije, pogotovo nakon atentata Gavrila Principa u gradu Sarajevu.
Nakon dogovora sa Titom, krajem 60-ih godina nađeno je kompromisno rješenje da se dâ mogućnost nacionalnog izjašnjavanja pod imenom Muslimani (sa velikim slovom M), odnosno u obliku Musliman (u smislu narodnosti).
Pozderac, svjestan činjenice da u Jugoslaviji u tom trenutku nije pogodna klima za punu nacionalnu afirmaciju Bošnjaka, prihvatio je kompromis kazavši čuvenu rečenicu "Mi hoćemo bosanstvo, a oni daju muslimanstvo. Prihvatićemo jer će to otvoriti proces..."
1990. godine se osnivaju bošnjačke partije SDA, a potom i MBO, Muslimanska bošnjačka organizacija na čelu sa Adil-begom Zulfikarpašićem, potomkom poznatih bosanskih begova (bošnjačko plemstvo) koje je vijekovima čuvalo nacionalni identitet Bošnjaka, a koja se založila za vraćanje historijskog nacionalnog imena za Bošnjake. I sam beg, Alija Izetbegović, svjestan činjenice da je sazrelo vrijeme za ponovnu afirmaciju bošnjastva daje podršku Svebošnjackom saboru, koji okuplja intelektualnu elitu, a 1993. godine donosi deklaraciju o vraćanju imena Bošnjak.
Tijekom postojanja pojma Musliman u SFRJ, određeni broj muslimana koji nisu etnički Bošnjaci, se izjašnjavaju Muslimanima. Nakon vraćanja imena Bošnjak, jedan dio nastavlja da se i dalje izjašnjava kao Musliman (u Srbiji i Hrvatskoj), a veći dio se identificira sa bošnjaštvom, dok se u Bosni i Hercegovini u gotovo stoprocentnom omjeru bošnjački narod izjašnjava pod novim-starim historijskim imenom.
Valja napomenuti da je od 1910-tih godina od kada je zabranjeno postojanje bošnjačke nacije i bosanskog jezika u Kraljevini Jugoslaviji i u prvih 20-tak godina Titove Jugoslavije, Bošnjacima nametnuto da se izjašnjavaju ili Srbima ili Hrvatima, a nakon što je uvedena rubrika Ostali, većina Bošnjaka je iskoristila tu mogućnost, što zbog činjenice da im je nametanje bilo ponižavajuće, ali i zbog činjenice da su u Srbima i Hrvatima vidjeli prirodne neprijatelje s kojima su vodili ratove tijekom povijesti, često ih pežorativno nazivajući "Vlasima" (i Srbe i Hrvate, iako je uvriježeno mišljenje da se taj pogrdni pojam odnosio samo na Srbe).