Portal:Povijest/Izabrani članak
Izvor: Wikipedija
Kubanska kriza je bila krajnje ozbiljna konfrontacija između SADa i SSSRa 1962. godine. Kriza je otvorena pokušajem stacioniranja sovjetskih nuklearnih raketa na Kubi. Smatra se vrhuncem i istovremeno prekretnicom u povijesti Hladnog rata. Nikada prije toga u povijesti svijeta atomski rat nije bio toliko vjerojatan kao u tim danima.
Od početka hladnog rata obje sile pobjednice iz Drugog svjetskog rata zastupale su suprotstavljene gospodarske i ideološke sisteme i demonstrirale jedna drugoj vlastitu nadmoć neprekidno novim tehnologijama naoružanja.
Strateški koncepti su išli tako daleko, da čak nije bila isključena opcija prvog nuklearnog udara. Pri tome je protivnik trebao biti u vrlo kratkom vremenu uništen prvim masivnim udarom nuklearnim oružjem kako protuudar protivnika također nuklearnim oružjem više ne bi bio moguć. Konvencionalno naoružanje nije odgovaralo za jednu takvu ofanzivu, jer vatrena moć nije bila dovoljna da onesposobi protivnika.
U to su vrijeme obje velesile raspolagale raketnom tehnologijom (interkontinentalna raketa) koja je omogućavala uništenje ciljeva na udaljenosti od 14.000 km. To je omogućavalo da se teritorij protivničke zemlje dosegne s vlastitog teritorija. Pored toga, imali su na raspolaganju i eskadrile bombardera (B-52 odnosno Tu-95) koji su jednako tako mogli obaviti takav napad. Ali obje metode napada imale su nedostatak, da je ostajalo određeno vrijeme za uzbunu što je pružalo mogućnost neprijatelju da pokrene protumjere.
Kako bi se protivniku što više smanjilo vrijeme za uzbunu, trebalo je nuklearne rakete smjestiti što je moguće bliže teritoriju neprijatelja. Ta preduvjet su SAD ostvarile 1959. stacioniranjem raketa srednjeg dometa tipa Thor i Jupiter u Italiji i u Turskoj.
U tom trenutku SSSR nije imao mogućnosti stacionirati svoje nuklearne rakete srednjeg dometa na domak teritorije SAD-a.
Tek s bijegom diktatora Fulgencija Batiste s Kube u siječnju 1959. i priznanjem pobjede gerile pod Fidel Castrom pojavila se mogućnost Sovjetima da nadoknade taj taktički nedostatak.
Castro je formirao revolucionarnu vladu od različitih opozicijskih grupa među kojima su bili i komunisti. SAD su podržavali Batistu, a nova vlada Kube je također održavala odnose sa SAD-om, kad je Castro molio od SAD-a zajam. Američka vlada pod Eisenhowerom je Castrovu molbu ne samo odbila, nego je u ožujku 1959. odlučila svrgnuti ga uz podršku opozicije provodeći terorističke udare, sabotaže i atentate. Kao partner Castro za njih uopće nije dolazio u obzir, pa je Castro trebao druge, od SAD-a neovisne, trgovinske partnere.
SSSR je pažljivo pratio ovaj razvoj, pa je uz uspostavljanje diplomatskih odnosa u svibnju 1959. Kuba ušla u područje njihovog zanimanja.
Kuba si je time osigurala snažnog gospodarskog partnera i nadala se, da će postati uzor za stjecanje nacionalne nezavisnosti svim zemljama...
