Portal:Povijest/Arhiva članaka

Prvi svjetski rat, 1914. - 1918., je bio prvi rat u kojem su sudjelovali narodi širom svijeta, te je stoga i dobio pridjev svjetski rat. Prije izbijanja Drugog svjetskog rata bio je poznat pod imenom Veliki rat ili nešto rjeđe rat koji će okončati sve ratove.

Uzroci prvog svjetskog rata su mnogobrojni i složeni, ali svoj korijen uglavnom imaju u neravnomjernom ekonomskom razvoju vodećih evropskih zemalja u 19. stoljeću, odnosno činjenicom da su se mnoge države - kao Njemačka, Italija i Japan - iz političkih i drugih razloga relativno kasno profilirale kao velike sile te nisu mogle ravnopravno konkurirati Velikoj Britaniji i Francuskoj u kolonijalnoj ekspanziji. Drugi važan, ako ne i važniji, razlog bio je procvat nacionalizma kao dominantne ideologije u Europi 19. stoljeća. S obzirom da se granice država uglavnom nisu poklapale s etničkim, stvarno ili izmišljeno ugnjetavanje sunarodnjaka s druge strane granice je bilo stalan izgovor za rat, dok su stara, ali još uvijek postojeća višeetnička carstva kao Austro-Ugarska ili Otomanski Imperij postala sve nestabilnija. S obzirom na postepeni porast slobode tiska i demokratskih standarda u mnogim europskim državama, vlade su postajale sve ovisnije o javnom mnijenju i sporove s drugim državama je postajalo sve teže rješavati diplomatskim putem. Nacionalizam je često prerastao u šovinizam, a u slučaju Njemačke i u rasizam, odnosno teze o superiornosti germanskih nad slavenskim narodima, što je Drugi Reich vodilo u gotovo neizbježni sukob s Rusijom u kojoj je u to doba dominirao panslavizam. Eskalaciju svih tih procesa u globalni sukob sprečavao je diplomatski sistem ravnoteže sila ustanovljen na Bečkom kongresu 1815. godine. Taj je sistem nakon francusko-pruskog rata modificiran nastojanjem njemačkog kancelara Otta von Bismarcka da spriječi...

Više ... -- Arhiva -- Predloži i ti članak

U vrijeme kad u europskim književnostima romantizam ulazi u završnu fazu, u hrvatskoj književnosti tridesetih godina javlja se pokret koji se naziva ilirskim pokretom, ilirskim preporodom, ilirizmom.

Noviji povjesničari književnosti nazivaju to razdoblje hrvatskim narodnim i književnim preporodom, a u ponekad i samo "preporod".

Naziv hrvatski narodni i književni preporod određuje njevoju orijentaciju: nacionalnu (političku) i kulturnu (književnu). Riječ je, dakle, o nacionalno-političkom i kulturnom pokretu koji ulazi u kontekst europskom romantizma kao poseban njegov sastojak, a koji je odraz sveopće europske slike tog doba, kada je Europa bila zahvaćena valom nacionalnih preporoda, nacionalnih buđenja odnosno buđenja narodne svijesti, kako u visokointelektualnim slojevima, tako i u najnižim i nepismenim društvenim slojevima.

Nacionalni Hrvatski sabor donosi odluku o uvođenju mađarskog jezika u hrvatske škole kao neobvezatnog predmeta. Bio je to početak sve očitije mađarizacije. Godine 1805. odlukom Sabora u Požunu mađarski jezik postaje službenik jezikom, a 1827. on postaje obvezatnim nastavnim predmetom. Nacionalno osviješteni hrvatski intelektualci suprostavljaju se mađarizaciji i bore se za očuvanje hrvatskog jezika.

Hrvatski intelektualci bore se za očuvanje hrvatskog indentiteta. Kako je jezik bitna odrednica nacionalnog indentiteta, svoju su borbu usmjerili na očuvanje hrvatskog jezika. Na taj način ulaze u obzor europskog romantizma koji podiže kult nacionalnom jeziku i nacionalnoj kulturnoj baštini. Jezik je prava domovina (Die Ware Heimat ist eigntlich die Sprache - Humboldt).

Nagovještaj nacionalnog buđenja je poziv zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca (Poziv na sve duhovne pastire svoje biskupije, 1813.) za skupljanje narodnog blaga - početak je buđenja nacionalne svijesti. Godine 1815. Antun Mihanović u brošuri Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnem jeziku ističe...

Više ... -- Arhiva -- Predloži i ti članak

Bitka za Staljingrad (28. lipanj 1942. - 2. veljače 1943.) bila je najvažnija bitka u preokretu Drugog svjetskog rata i smatra se jednom od najkrvavijih bitaka u ljudkosj povijesti

Veliki industrijski grad smješten sjeveroistočno od prostranog Cimlanskog jezera, prostire se na desetke kilometara uzduž rijeke Volge. Veća nadmorska visina i profil tla (nekoliko slojeva stjenovitih ravni u samom gradu) čini ga dominantnim položajem cijelog Privolžja te stepe (surove ruske stepe) koja se prostire sve do plodnih brežuljaka Dona na zapadu. Veliko riječno središte omogućavalo je ovom gradu da se u njemu grade i veći industrijski pogoni kao: Spartakovka, tvornica traktora Dzerzhinsky, tvornica Barrikady, crveni oktobar, ogromni žitni silos koji je održavao zalihe žita za Staljingrad tokom dugih i žestokih ruskih zima ...... Unatoč svim pogonima gradom dominira brijeg Mamaev Kurgan(102 m/n.v.)- staro slavensko groblje koje je pretvoreno u omiljeno izletište građana. Bitno je spomenuti da je istočna obala ogromne Volge relativno nenaseljena, odnosno da na tom mjestu prevladava nekoliko sela od kojih je najveće Krasnaya Sloboda kasnije pretvorena u veliki bunker i skladište za potrebe Rusa. Početak cijele priče vezan je uz poziv na "brifing" kojeg je Halder (logistika) dobio već početkom studenog. u kojem je stajalo da ga se poziva da objasni "nekoliko tehničkih stvari u vezi Istočnog fronta". U tom kraćem razgovoru Hitler mu je podastrao svoju "briljantnu" zamisao o budućim kretanjima grupa armija centar i grupe armija jug te je od njega zatražio mišljenje o putevima opskrbe za njemačkog vojnika. U ovom prvom razgovoru Halder iako ne baš presretan (situacija je tada bila zamalo katastrofična) potvrdio je da taj posao može učiniti. Ta strašna ruska zima je učinila svoje: gladni i iznemogli njemački vojnici na rubu poraza, moralno dotučeni, žudeći za domom ipak su smogli snage odbiti zimsku rusku ofanzivu na pravcima Serpuhovo-Kaluga-Bryansk i Podolsk-Vyazma-Smolensk (dijelom i zbog pogrešnog ruskog tempiranja napada) te omogućiti dobru bazu za daljnja djelovanja (na svoju nesreću). Iako povijesni podaci kažu da su njemačke prehodnice pred početak najjače zime ušle u Mozhaisk na 50-tak km od Moskve "parajući" tako moskovsku ravnicu popola to je ipak bila krajnja točka do koje su na tom pravcu došli. Cijelo proljeće i početak ljeta brujali su kamioni na pravcu Uman-Poltava-Taganrog i Uman-Poltava-Kharkov dopremajući ljude i opremu od kojih se većina više nikad nije vratila svojem domu. A počelo je "ograničenim" operacijama na pravcima Volchansk-Troickoje, Bravenkovo-Izyum i Yakovljevo-Voronezh usmjerenim na stvaranje mostobrana na rijeci Oskol i otvaranje Donjecke ravnice sve do rijeke Chir gotovo 200 km istočnije. U operaciji koja je počela 11.ožujka 1942. godine sudjelovale su: 2.Armija i 4. Panzer a. prema Voronezhu na sjeveru, 2. mađarska a. i 6. a po pravcu Volchansk- Troickoje i 1. Panzer a. u pravcu Millerovog.

.............." a onda je sve pošlo po zlu. Cijela se ravnica prvo minuta tresla kao šiba na vjetru. Onda se nebo zacrnilo i odasvud po nama počeše sipati bombe takvom silinom da je većina mojih drugova pokopana prije nego što se uopće dokopala spasonosnih zaklona. Mi koji preživismo ovaj pakao znali smo da glavno tek slijedi. Potrčavši do ranjenog komesara uvidio sam da sam se odjednom našao na nišanu sile kakvu nikad prije ni kasnije nisam vidio............ ".........iz bilješki ruskog vojnika koji je preživio Staljingrad,te i sam na kraju rata ušao u Berlin, odnose se na njegov susret s 1. Panzer Armee pred Glubokijem...

Više ... -- Arhiva -- Predloži i ti članak

Kubanska kriza je bila krajnje ozbiljna konfrontacija između SADa i SSSRa 1962. godine. Kriza je otvorena pokušajem stacioniranja sovjetskih nuklearnih raketa na Kubi. Smatra se vrhuncem i istovremeno prekretnicom u povijesti Hladnog rata. Nikada prije toga u povijesti svijeta atomski rat nije bio toliko vjerojatan kao u tim danima.

Od početka hladnog rata obje sile pobjednice iz Drugog svjetskog rata zastupale su suprotstavljene gospodarske i ideološke sisteme i demonstrirale jedna drugoj vlastitu nadmoć neprekidno novim tehnologijama naoružanja.

Strateški koncepti su išli tako daleko, da čak nije bila isključena opcija prvog nuklearnog udara. Pri tome je protivnik trebao biti u vrlo kratkom vremenu uništen prvim masivnim udarom nuklearnim oružjem kako protuudar protivnika također nuklearnim oružjem više ne bi bio moguć. Konvencionalno naoružanje nije odgovaralo za jednu takvu ofanzivu, jer vatrena moć nije bila dovoljna da onesposobi protivnika.

U to su vrijeme obje velesile raspolagale raketnom tehnologijom (interkontinentalna raketa) koja je omogućavala uništenje ciljeva na udaljenosti od 14.000 km. To je omogućavalo da se teritorij protivničke zemlje dosegne s vlastitog teritorija. Pored toga, imali su na raspolaganju i eskadrile bombardera (B-52 odnosno Tu-95) koji su jednako tako mogli obaviti takav napad. Ali obje metode napada imale su nedostatak, da je ostajalo određeno vrijeme za uzbunu što je pružalo mogućnost neprijatelju da pokrene protumjere.

Kako bi se protivniku što više smanjilo vrijeme za uzbunu, trebalo je nuklearne rakete smjestiti što je moguće bliže teritoriju neprijatelja. Ta preduvjet su SAD ostvarile 1959. stacioniranjem raketa srednjeg dometa tipa Thor i Jupiter u Italiji i u Turskoj.

U tom trenutku SSSR nije imao mogućnosti stacionirati svoje nuklearne rakete srednjeg dometa na domak teritorije SAD-a.

Tek s bijegom diktatora Fulgencija Batiste s Kube u siječnju 1959. i priznanjem pobjede gerile pod Fidel Castrom pojavila se mogućnost Sovjetima da nadoknade taj taktički nedostatak.

Castro je formirao revolucionarnu vladu od različitih opozicijskih grupa među kojima su bili i komunisti. SAD su podržavali Batistu, a nova vlada Kube je također održavala odnose sa SAD-om, kad je Castro molio od SAD-a zajam. Američka vlada pod Eisenhowerom je Castrovu molbu ne samo odbila, nego je u ožujku 1959. odlučila svrgnuti ga uz podršku opozicije provodeći terorističke udare, sabotaže i atentate. Kao partner Castro za njih uopće nije dolazio u obzir, pa je Castro trebao druge, od SAD-a neovisne, trgovinske partnere.

SSSR je pažljivo pratio ovaj razvoj, pa je uz uspostavljanje diplomatskih odnosa u svibnju 1959. Kuba ušla u područje njihovog zanimanja.

Kuba si je time osigurala snažnog gospodarskog partnera i nadala se, da će postati uzor za stjecanje nacionalne nezavisnosti svim zemljama...

Više ... -- Arhiva -- Predloži i ti članak

Atomsko bombardiranje japanskih gradova Hiroshime i Nagasakija dogodilo se 6. i 9. kolovoza 1945. Oni su bili odobreni od predsjednika Harrya S. Trumana i izvedeni od američkih vojnih aviona. To je bilo prvi put u povijesti da je nuklearno oružje upotrijebljeno u ratu. Sam čin i danas je kontroverzan, makar je s njime završen 2. svjetski rat.

Nakon kapitulacije Njemačke i Italije, Japan je ostao jedina država osovine koja se je nastavila boriti u 2. svjetskom ratu i planirati širiti imperijalna osvajanja, makar su gotovo 60 % njenih velikih gradova bili uništeni. U lipnju 1945. američki je Interim Committee predložio upotrijebiti atomsko oružje odmah nakon usavršavanja protiv japanske vojne industrije. Uz to, pri osvajanju japanskog otoka Okinawe je poginulo oko 12.500 vojnika, a u cijelom bojištu na području Tihog oceana više od 70.000, što je sve više uznemiravalo američku javnost koja nije znala koliko dugo će još rat trajati i koliko bi bili gubici da je SAD odlučio izvesti invaziju na Japan.

16. srpnja 1945. po prvi puta je uspješno isprobirana atomska bomba u pustinji New Mexico. SAD je predložio japanskoj vladi kapitulaciju, no ona nije pristala, na što je Truman naredio upotrebu atomske bombe i prepustio generalu Carlu Spaatzu da sam izabere ciljeve. Iako su neki dužnosnici nagovarali Trumana da baci atomsku bombu na neko nenaseljeno područje, kako bi pokazao Japancima koliko je smrtonosno to novo oružje, drugi su od njega tražili da bomba bude bačena bez upozorenja na neki grad...

Više ... -- Arhiva -- Predloži i ti članak

Pod imenom Druga Jugoslavija podrazumijeva se država koja je postojala 1945-1991. godine.

Država je promijenila tri službena imena: u prijelaznom razdoblju, od ožujka 1945. do 31. siječnja 1946, naziva se Demokratska Federativna Jugoslavija (DFJ), zatim 1946-1963. Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ), te od 7. travnja 1963. do 1991, kada se raspala, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ). U doba njenog postojanja nazivali su je Nova Jugoslavija, da bi je razlikovali od prethodne, stare tj. Prve Jugoslavije.

Od početka, pa do pred kraj (slobodni izbori u Hrvatskoj i Sloveniji u travnju 1990), bila je pod punom vlašću Komunističke partije Jugoslavije. Bila je federacija, sastavljena od šest republika: Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Makedonija, Slovenija i Srbija, te dvije autonomne pokrajine u sastavu Srbije: Kosovo i Vojvodina. Opisivali su je dosjetkom: šest republika, pet naroda (vidi: Južni Slaveni), četiri jezika (srpski, hrvatski, slovenski i makedonski), tri vjere (katolicizam, pravoslavlje i islam), dva pisma (latinica i ćirilica i samo jedna partija.

Iako se obično navodi da je 1941. godine Prva Jugoslavija prestala postojati, te da je Druga nastala 1945, među njima postoji vrlo važan međunarodno-pravni kontinuitet. Nakon sloma u aprilskom ratu 1941. sile osovine (Njemačka, Italija, Mađarska i Bugarska) raskomadale su teritorij države. Međutim, kralj i vlada izbjegli su u Egipat te zatim u London, gdje su od vlada Velike Britanije, SAD i SSSR-a priznati kao legalna vlast savezničke države, koja još uvijek legalno postoji, iako vlada ne kontrolira teritorij...

Više ... -- Arhiva -- Predloži i ti članak

Drugi svjetski rat (1. rujna 1939. - 2. rujna 1945.) međunarodni je sukob koji je izbio 21 godinu nakon prvog svjetskog rata. Vođen je na tri kontinenta i na svim svjetskim oceanima, a u njemu su sudjelovale gotovo sve države koje su tada postojale. Rat je počeo napadom Hitlerove Njemačke na Poljsku, a okončan je kapitulacijom Japana.

Glavnim uzrocima Drugog svjetskog rata smatraju se Njemačka invazija Poljske, te Japanski napadi na Kinu, SAD i britanske i nizozemske kolonije.

Hitlerov NSDAP na vlast u njemačkoj stigao je demokratskim putem, iako je prije toga eliminirao mnoge pobornike Weimarske Republike. Popularnost stranke porasla je zbog njezinih odluka o prekidu poštovanja Versajskog ugovora koji je ograničio njemačke moći, o poticanju anti-komunizma, te zbog Dolchstoßlegende i na kraju obećanja o stabilizaciji i ekonomskoj obnovi. Sve to poticalo je na narod da razmisli o njemačkom identitetu i superiornosti, što je bio jedan od glavnih motiva za početak rata, jer su nacisti tražili priključenje zemalja za koje su tvrdili da pripadaju Njemačkoj.

Japansko Carstvo za vrijeme 1930ih bilo je pod većinskim utjecajem militarizma japanskih vojnih i mornaričkih zapovjednika koji su željeli da Japan postane svjetska kolonijalna sila. Japanske invazije počele su 1931., kada su ušli u Mandžuriju, a nastavile su se 1937. njihovim ulaskom u Kinu. Za vrijeme invazije pomoć Kini slale su SAD i Velika Britanija, što je na kraju prisililo Japan ili na odustajanje od osvajanja Kine ili na pronalaženje novih resursa. Japan se tada suočio sa problemima povlačenja iz Kine, razvijanja vlastitih resursa, potpisivanja sporazuma, kupovanja resursa negdje drugdje ili ulaska u rat da bi dobio ono što mu je potrebno. Japan se od svega toga odlučio za rat, pod velikim utjecajem Hitlerove Njemačke, i počeo planove za rat. Budući da se tada vjerovalo da SAD neće ući u rat, Japan je imao prostora za osvajanja na Pacifiku. No nakon napada na Pearl Harbor 7. prosinca 1941. i njemačkog objavljivanja rata SAD-u 11. prosinca 1941., Amerikanci su ušli u rat...

Više ... -- Arhiva -- Predloži i ti članak

Američki rat za neovisnost (1775.-1783.) borba je za osamostaljenje trinaest britanskih kolonija u Sjevernoj Americi: New Hampshire, Massachusetts, Rhode Island, Connectiut, New York, New Jersey, Pennsylvania, Delaware, Maryland, Virginia, North (Sjeverna), South (Južna) Carolina i Georgia. Zbog kolonijalističke politike Velike Britanije prema njima ove kolonije su oružanim sukobom kod Lexingtona (18. travnja 1775.) počele rat protiv britanske vladavine u Sjevernoj Americi (Povijest Sjedinjenih Američkih Država). U toku rata one su 4. srpnja 1776. donijele glasovitu Deklaraciju nezavisnosti i proglasile svoju samostalnost od britanske krune.

Rat je počeo 18. travnja 1775. oružanim sukobom kod Lexingtona. Na početku rata Amerikanci nisu imali profesionalnu vojsku niti flotu. Svaka kolonija se branila zajedno s lokalnom policijom. Amerika dobija jedinstvenu vojsku u svibnju 1775. pod vodstvom Georgea Washingtona. Na pobunjeničkoj strani sudjelovalo je 250 000 vojnika kao reguralna vojska ili lokalna policija.

Afroamerikanci, kao slobodni ljudi ili kao robovi, služili su na obje strane. U studenom 1775. Lord Dunman je oslobodio sve robove koji bi se borili na britanskoj strani što je naravno privuklo veliki broj crnaca na stranu Britanaca. U 1779. 10 000 crnaca dezertiralo je iz američke vojske i prešlo u britanske redove...

Više ... -- Arhiva -- Predloži i ti članak

Nürnberški proces, naziv za suđenje njemačkim nacistima koje su organizirali Saveznici na kraju rata.

Bilo je osam sudaca (četiri glavna i jedan zamjenik za svakog suca iz zemalja Anante). Većina najmoćnijih nacističkih oligarha sudjelovalo je na njemu. Ukupno je optuženo 24 zločinca. Postojale su 4 točke optužnice: ratni zločini, zločini protiv čovječnosti, poticanje agresije, i poticanje ili sudjelovanje u zločinima protiv mira.

Oslobođena su samo četvorica (Von Papen, Ley, Gustav von Krupp i Hans Fritzsche). Ostali su ili pobijeni ili poslani u zatvor na 10, 15, 20 godina ili na doživotnu robiju. Ta kazna robije, dodijeljena je Rudolfu Hessu i Erichu Raederu.

Na klupi za optužene sjedili su: Karl Dönitz, nasljednik Hitlera, Alfred Jodl, potpisivač bezuvjetne kapitulacije, Wilhelm Keitel, vođa OKW, tj. načelnik glavnog stožera Oružanih snaga Njemačke, Joachim von Ribbentrop, ministar vanjskih poslova, Alfred Rosenberg, glavni nacistički filozof, Albert Speer, nacistički ministar naoružanja i Hitlerov omiljeni arhitekt, Franz von Papen, bivši njemački kancelar, Baldur von Schirach, vođa Hitlerove mladeži, Ernst Kaltenbrunner, najviši preživjeli zapovjednik SS-a, Walther Funk, nacistički ministar gospodarastva, Konstantin von Neurath, prethodnik Ribentropa, kasnije moćnik u Poljskoj, Hermann Göring, otac Gestapa i zapovjednik Luftwaffea, Erich Raeder, bivši zapovjednik nacističke Mornarice, Hans Frank, vođa Generalne vlade u okupiranoj Poljskoj Hjalmar Schacht, predratni predsjednik Reichsbanke, Fritz Sauckel, opunomoćenik nacističkog programa robovske radne snage,Julius Streicher, urednik tjednika Der Stürmer, sijao mržnju prema Židovima,Martin Bormann,nasljednik Hessa u Stranci, Arthur Syss Inquart, instrumentalist Anschlussa, Wilhelm Frick, ministar unutarnjih poslova, tvorac rasnih zakona...

Više ... -- Arhiva -- Predloži i ti članak