Mezozoik

From Wikipedia

Era mezozoika je jedna od tri geološke ere fanerozojskog eona. Podjela vremena na ere je počela sa Giovannijem Arduinom u 18. vijeku, iako je originalno ime za današnji mezozoik bilo "sekundar" (s time da je moderna era bila nazvana tercijar). Smješten između paleozoika i kenozoika, mezozoik znači "srednje životinje" na grčkom: meso za srednje i zoo za životinje. Često se zova "Doba srednjeg života" ili "Doba dinosaura", prema fauni koja je dominirala u to vrijeme.

Mezozoik je bio vrijeme tektonske, klimatske i evolucijske aktivnosti. Kontinenti su se postupno mijenjali od stanja međusobne povezanosti prema njihovoj današnjoj konfiguraciji; ova podjela je dovela do specijacije i drugih važnih evolucijskih događaja. Klima je bila dosta topla kroz cijeli period te je imala važnu ulogu pri evoluciji i diversifikaciji novih životinjskih vrsta. Pred kraj ere već je postojala osnova modernog života.

[uredi - уреди] Geološki periodi

Nakon paleozoika, mezozoik je trajao otprilike 180 miliona godina: od oko prije 251 miliona godina (Ma) do početka kenozoika prije 65 Ma. Ovaj vremenski okvir je podijeljen u tri geološka perioda. Od najstarijeg prema najmlađem:

Trijas (248.2 Ma do 205.7 Ma)
Jura (205.7 Ma do 144.2 Ma)
kreda (144.2 Ma do 65.5 Ma)

Donja (trijaska) međa je određena permijsko-trijaskim izumiranjem, tokom koga je 90% morskih vrsta i oko 70% kopnenih kičmenjaka izumrlo. To se isto tako naziva "Velikim Umiranjem" s obzirom da predstavlja najveće masovno izumiranje u istoriji. Gornja (kredna) međa je određena Kredno-tercijarnim (KT) izumiranjem, za koje se pretpostavlja da se stvorilo Krater Chicxulub Crater na poluotoku Yucatan. Oko 50% svih rodova je izumrlo, uključujući sve dinosaure osim ptica.

[uredi - уреди] Tektonika

Općenito govoreći, mezozojska era je obilježena povećanom tektonskom aktivnošću. Počela je kada su sva svjetska kopnena masa bila spojena u superkontinent zvan Pangea. Pangea se postepeno razdvajala na sjeverni kontinent - Lauraziju - i južni kontinent - Gondwanu. Pred kraj ere, ovi kontinenti su se radvojili u njihove današnje oblike. Laurazija je postala Sjeverna Amerika i Eurazija, dok se Gondwana razbila na Južnu Ameriku, Afriku, Australiju, Antarktiku, dok se indijski podkontinent sudario s Azijom i stvorio Himalaju.

[uredi - уреди] Mezozojska klima

Trijas je uglavnom bio suv, što je trend koji je bio počeo u kasnom karbonu, te sa jasnim godišnjim dobima, pogotovo u unutrašnjosti Pangee. Niska razina mora je također pogodovala ekstremnim temperaturama. Voda djeluje kao stabilizator temperature zbog svoje visoke specifične topline, i kopno u blizini velikih vodenih masa, pogotovo oceanskih, ima manje temperaturnih varijacija. S obzirom da je većina kopna koje je sačinjavalo Pangeau bilo udaljeno od oceana, temperature su se često drastično mijenjale, te se unutrašnjost Pangeae vjerojatno sastojala od velikih pustinja. Dokazi u obliku crvenih naslaga i evaporita poput soli podržavaju takav zaključak.

Razina mora je počela rasti tokom jure, vjerojatno zbog širenja oceanskog dna. Stvaranje nove kore ispod površine je izbacilo oceansku vodu na 200 m iznad današnje razine, što je poplavilo obalna područja. Nadalje, Pangea se počela razdvajati na manje cjeline, dovodeći sve više kopna u dodir s morem kroz stvaranjem mora Tetis. Temperature su nastavljale rasti, ali su se stabilizirale. Vlažnost se također povećala zbog blizine vode, a pustinje su se povukle.

Klima u doba krede je manje poznata, te izvor kontroverzi. Djelomično zahvaljujući većoj količini karbon dioksida u atmosferi, svjetski temperaturni gradijent od sjevera do juga postao je gotovo ravan: temperature su bile slične na cijeloj planeti. Prosječne temperature su također bile znatno više nego danas, oko 10°C. U stvari, u srednjoj kredi su oceanske vode na ekvatoru imale temperaturu od 20°C u dubokom oceanu, što ih je možda učinilo nepogodnim za život, a kopno blizu ekvatora je moglo biti pustinja bez obzira na blizinu vode. Cirkulacija kisika u dubokom oceanu je također možda bila poremećena. Zbog toga su se velike količine organske tvari akumulirale jer se nisu bile u stanju raspasti te su se s vremenom nataložile kao "crni sloj".

Svi podaci, međutim, ne podržavaju gore navedene hipoteze. Čak i uz veliku toplinu, temperaturne fluktuacije su trebale biti dovoljne da se zadrže polarne kape i ledenjaci, ali ne postoje dokazi ni za jedno ni za drugo. Kvantitativni modeli također nisu uspjeli rekonstruirati ravninu temperaturnog gradijenta u kredi.

[uredi - уреди] Mezozojski život

Izumiranje gotovo svih životinjskih vrsta na kraju permijskog perioda je stvorilo uvjete za radijaciju mnogih novih oblika života. To se posebno odnosi na izumiranje krupnih dinokefalnih biljoždera i mesoždera koji su iza sebe ostavili prazne ekološke niše. Neke od njih su preživjeli cinodonti dikinodonti, s time da su potonji kasnije izumrli. životinjskim svijetom tokom mezozoika su, međutim, dominirali krupni arhosaurski reptili koji su se pojavili nekoliko miliona godina nakon permijskog izumiranja: dinosauri, pterosauri, te morski reptili kao ihthiosauri, pleziosauri i mozasauri.

Klimatske promjene u kasnoj juri i kredi su donijele nove adaptivne radijacije. Jura je predstavljala vrhunac raznolikosti arhosaura, a tada su se pojavile prve ptice i placentalni sisavci. angiosperme su svoju radijaciju imale početkom krede, prvo u tropima, a ravni temperaturni gradijent im je omogućio da se prošire prema polovima. Pred kraj krede angiosperme su dominirale florom u mnogim područjima, iako neki dokazi sugeriraju da su biomasom dominirale cikade i igličarkes sve do KT izumiranja.

Neki tvrde da su se insekti diversificirali s pojavom angiospermi jer je anatomija insekata, posebno dijelovi usta, pogodna za cvjetnjače. Međutim svi dijelovi insekata su bili prethodili angiospermama, a diversifikacija se s dolaskom cvjetnjača usporila, pa se da zaključiti da je njihova anatomija služila nekoj drugoj svrsi.

Kako su temperature u morima rasle, tako su velike životinje ranog mezozoika počele nestajati dok su manje životinje svih vrsta, uključujući guštere, zmije, a možda čak i pretke primata među sisavcima evoluirale. KT izumiranje je potvrdilo taj trend. Veliki arhosauri su izumrli, dok su se ptice i sisavci nastavili razvijati, kao što je i danas slučaj.