Albert Camus

Izvor: Wikipedija

Albert Camus

Nadgrobna ploča Alberta Camusa na groblju Lourmarin Cemetery u Francuskoj

Albert Camus (Mondovi, 7. studenoga 1913. - Pariz, 4. siječnja 1960.), francuski književnik i filozof i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Poznat je po svom karakterističnom stilu pisanja i tematikama svojih djela.

[uredi] Životopis

U Drugom svjetskom ratu sudjelovao je u pokretu otpora. Čitav njegov opus temelji se na ideji o apsurdnosti ljudske sudbine. Modernog čovjeka naziva bludnim, ciničnim monstrumom, a nasuprot svijetu današnjice evocira Antičku Grčku, koja je "u svemu znala naći pravu mjeru".

Otac mu je bio zemljoradnik, a umro je za vrijeme Prvog svjetskog rata. Osnovnu i srednju školu, a zatim sveučilište, Camus pohađa u gradu Alžiru. Uči filozofiju, ali se bavi raznim poslovima da bi se prehranio: dobavlja dijelove za automobile, radi kao pomorsko-trgovački mešetar i kao činovnik u prefekturi. Bavi se čak i meteorologijom.

Završava studije, diplomira iz književno-povijesnih znanosti, piše raspravu o Platonu i Svetom Augustinu. Tom radnjom postiže diplomu koja ga osposobljava za dalje studiranje i otvara put do najviših akademskih časti. No, bolest, tj. tuberkuloza sprečava ga da nastavi studiranje. S nekolicinom mladih ljudi osniva dobrovoljačku kazališnu skupinu zvanu Equipe. Premda Camus u to doba živi oskudno (svoje je materijalne prilike sredio tek nakon rata, stekavši svojim pisanjem građansko blagostanje), razmjerno mnogo putuje: Balearski otoci, Italija, Srednja Europa... Usput se bavi novinarstvom, surađujući s lokalnim novinama.

U Francusku je došao 1940. g. i s nekim kolegama osniva ilegalne novine koje nose značajno ime ‘Combat’, a prozvane su tako po grupi otpora kojoj pripada i Camus. Glavno sjedište ove grupe bio je Lyon. Iz Lyona, Camus se seli u Pariz, gdje dočekuje oslobođenje. ‘Combat’ tada nastavlja izlaziti normalno, a osnivač lista koji je izvršio značajnu ulogu u pokretu otpora, nastavlja političku djelatnost, pišući nepotpisane uvodnike koji su toliko značajni i po formi i po sadržaju da se u Francuskoj u to doba govori o stilu toga lista kao o nečemu posebnom (style combat). Camusovi su članci posvećeni najprečim i najosjetljivijim pitanjima poslijeratnih dana, kao što je na primjer problem čišćenja i odmazde.

Godine 1948. osniva Odbor za pomoć žrtvama totalitarnih država, zauzima pozitivan stav prema stvaranju svjetske vlade koja bi bila supernacionalna. Argentinski pisac Ernesto Sabato zaokupio je njegovu pažnju, te ga Camus otkriva ostatku svijeta.

1957. godine Albert Camus dobiva Nobelovu nagradu za književnost.

I kao završni čin njegova života posvećenog promišljanju apsurda 1960. godine, nedaleko od Pariza, pogiba u prometnoj nesreći, zajedno sa svoje dvoje djece.

[uredi] Djela

Naličje i lice (1937.),
Pirovanje (1939.),
Stranac (L'Étranger - 1942.),
Mit o Sizifu (1942.) filozofski esej,
Nesporazum (1944.),
Kaligula (1944.),
Kuga (La Peste - 1947.),
Prometej u paklu (1947.) filozofski esej,
Opsadno stanje (1948.),
Kronika 1944-48 (1950.),
Pravednici (1949.),
Minotaur ili Sastanak u Oranu (1950.),
Pobunjeni čovjek (1951.),
Ljeto (1954.) svojevrstan nastavak «Pirovanja»,
Pad (La Chute) (1956.),
Progonstvo i kraljevstvo (1957.) zbirka novela,
Razmišljanja o giljotini (1957.) esej protiv smrtne kazne,
Dnevnici s putovanja (Les Chroniques du Jour - 1957.).
Sretna smrt (posthumno)
Prvi čovjek (1994.)

Nakon njegove smrti dolazi do objavljivanja romana "Sretna smrt", koji je napisao prije "Stranca", ali je odustao od njegova objavljivanja i nedovršene autobiografske knjige "Prvi čovjek" koju je njegova kćer izdala 1994. godine.