Atila
Izvor: Wikipedija
Jedan od najvećih osvajača u povijesti i najčuveniji među barbarskim vođama u doba seobe naroda. Postoji legedna koja kaže kako je Atila ustvari bio mač Marsa i da ga druge barbarske vođe nisu mogle kralja Huna pogledati izravno u oči, a da se pri tome ne pokolebaju u svojim namjerama. Posve je sigurno kako je Atila bio dojmljiva osoba, što je najbolje opisao Edward Gibbon u knjizi Povijest uspona i pada Rimskog Carstva.
Opis glasi: velike glave, crnokos, bijele puti, nizak, očiju udubljenih u lubanju, ravnog nosa, s nekoliko dlaka na bradi, širokih ramena, kratkog četvrtastog tijela, nervoznih pokreta. No, zasigurno je da je poslije smrti svog ujaka Ruasa vladao zajedno sa svojim starijim bratom Bledom od 434. pa sve do 445. godine kada je ubio brata. Nakon toga vlada sam. Ujedinio je sva hunska plemena i narode od Volge do Germanije. Sjedište njegove države koja se protezala od Danske do Panonije, od Laponije i Rajne do Kaspijskog jezera, pa sve do Kine bilo je u ugarskoj nizini, nedaleko današnjeg Tokaja. Glasine o Atilinim kanibalističkih sklonostima nikada nisu potvrđene, a navodno je pojeo dva svoja sina.
Njegovu vlast priznavala su mnoga plemena Germana, Sarmata, Slavena i Turaka. Godine 441. opustošio je Meziju, Ilirik i Trakiju, a 447. dosegao je Termopile i devastirao sve zemlje između Crnog mora i Sredozemlja te porazio bizantskog cara Teodozija II. i natjerao ga na plaćanje danka. Došavši u sukob sa zapadnorimskim carem Valentijanom III, koji koji mu je odbio dati svoju sestru Honoriju za suprugu, pokušao je 451. osvojiti Galiju kada ga je pobijedio zapadnorimski vojskovođa Aecije zajedno s Teodorikom I, kraljem Vizigota na Katalunskim poljima (danas: Châlons-sur-Marne). Nakon toga povukao se u današnju Mađarsku. Godine 452. krenuo je u osvajački pohod na Italiju kada je razorio Akvileju, zauzeo više gradova, opustošio dolinu Pada i stigao do Mincia gdje mu je ususret došao papa Leon I. Samo zahvaljujući papi Leonu I., stari Rim je spašen od razaranja. Epidemije i glad prisilili su Atilu da napusti Italiju. Carigrad je pak nakon poraza bizanstkog cara Teodozija II spašen samo stoga što je hunska vojska, koju je prvenstveno činila pješadija, bila posve nedorasla i neopremljena za opsadu tako velikog grada.
Zanimljivo je objasniti kako je došlo do povezanosti Honorije i Atile. Honorija, sestra spomenutog cara Valentinijana, 449. godine zatečena je u ljubavnoj vezi sa svojim slugom. Nakon toga ljubavnik je pogubljen, a Honorija koja je vjerovatno bila trudna, izolirana je iz javnog života. U bijesu poslala je poruku Atili u kojoj ga je zamolila da postane njezin vitez. Atila je to protumačio kao bračnu ponudu i zatražio polovicu Zapadnorimskog Carstva za njezin miraz. Nakon obimnih prirema Atila je prešao Rajnu s velikom armijom Huna i savezničkih barbarskih plemena. U toj vojsci bio je velik broj Ostrogota i drugih germanskih ratnika, uključujući tu Burgundince i Alzašane koji su živjeli s barbarske strane granice. Franci su bili podijeljeni na prorimsku i proturimsku frakciju.
Sliku okrutnosti Atile i njegovih ratnika daje opis rimskih izaslanika koji su se kanili naći s njim. Na putu k njemu prošli su rijekom Nišavom kroz mjesto u koje je Atila nekoliko godina prije toga provalio. Mjesto je bilo toliko uništeno da su izaslanici morali noćiti izvan grada. Razlog je bio taj što su obale rijeke bile prekrivene ljudskim kostima, a zadah smrti je bio toliko jak da nisu mogli ući u grad. Mnoga mjesta kroz koja je Atila prošao zadesila je slična sudbina, naročito za vrijeme invazije na Galiju. O hunskom pohodu na Trakiju slikovito govori jedan zapis: Bilo je toliko ubijanja i krvoprolića da nitko ne može prebrojati mrtve. Huni su pljačkali crkve i samostane, te u roblje odvodili svećenike i djevice... Toliko su devastirali Trakiju da ona više nikada neće biti ono što je bila nekad.
Atila je umro na dan svog vjenčanja, iako je već imao velik broj žena. Uzeo si je novu, mladu, mladenku. Zvala se Idilco. Dan vjenčanja protekao je u žestokom opijanju i slavlju. Pijan i požudan kada je pala noć mladu je odveo u svoje odaje. Nađen je mrtav naredno jutro, a nova mlada drhatala je od straha dok je pored nje ležao mrtav veliki hunski vođa. Navodno je umro od prekomjerne doze alkohola i jakog krvarenja iz nosa premda postoje i pretpostavke kako je smrt bila nasilna. Sahranjen je, prema legendi, u tri kovčega: zlatnom, srebrnom i gvozdenom. Nakon njegove smrti hunska se država raspala. Mjesto njegova pokopa je nepoznato. Pretpostavlja se da je pokopan na području današnje Vojvodine zajedno s velikom količinom opljačkanog blaga, no za to ne postoje nikakvi konkretni dokazi. U više navrata pokušalo se otkriti njegov grob, ali je do sada sve ostalo samo na pokušajima. Hunsko carstvo nakon Atiline smrti nestalo je u hipu. Godine 454. Ostrogoti i druga njemačka plemena pobunila su se protiv Huna, a Atilini sinovi zavađeni među sobom nisu se mogli nositi s krizom.
Atila je imao gotsko ime (attila je umanjenica od gotske riječi atta što znači otac). Na njegovu su dvoru vladali gotski običaji, a spomen mu je sačuvan i u gotskoj narodnoj priči. Zbog svojih pustošenja i surovosti prozvan je flagellum Dei (bič Božji). Ušao je u priče i legende mnogih drevnih naroda. Kao legendarna ličnost Atila se javlja i u Nibelunzima (kao: Etzel), Eddi (kao: Atli) i u narodnoj tradiciji Južnih Slavena kao Atil pasoglavi.
