Holokaust u NDH
Izvor: Wikipedija
Sustavno istrebljenje Židova i Roma koje je pokrenula nacistička Njemačka, nazvano holokaust, provedeno je i u tadašnjoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj uz intenzivnu suradnju i sudjelovanje ustaškog kvinslinškog režima. Većina je likvidirana u Jasenovcu i drugim logorima na području NDH, a znatan dio isporučen je nacističkoj Njemačkoj na likvidaciju.
Sadržaj |
[uredi] Sažetak
Odmah po preuzimanju vlasti započelo je brzo i nesmiljeno provođenje rasističke politike protiv Židova i Roma. U samo nekoliko mjeseci preneseni su rasistički zakoni (Nürnberški zakoni) i postupci iz nacističke Njemačke (neki od njih primjenjeni su također i na Srbe). Koncentracijski logori, prvenstveno Jasenovac, također su ubrzo osnovani po nacističkom uzoru, a u njima su zatvarani, istrebljivani surovim postupkom ili sustavno likvidirani Židovi, Romi, Srbi i politički protivnici režima. Masovna pogubljenja Židova započela su već u srpnju 1941.
Do jeseni 1942. većina Židova i Roma sa područja NDH bila je likvidirana, smještena u Jasenovac ili odvedena u nacističke logore, gdje će umrijeti ili biti ubijeni slijedećih godina. Nekoliko stotina Židova spašeno je zaslugom katoličke crkve (osobito nadbiskupa Alojzija Stepinca) ili pojedinaca koji su ih skrivali. Nekoliko tisuća spasilo se bijegom na područja pod vlašću Italije ili Narodnooslobodilačkog pokreta.
U današnjoj hrvatskoj povijesnoj znanosti (historiji) nema spora o osnovnoj činjenici: holokaust, tj. sustavni progon i fizička likvidacija Židova i Roma, u Hrvatskoj je proveden brzo i temeljito. Postoje razlike samo u procjeni motivacije vođa ustaškog režima. Da li su oni bili primorani na takav postupak zbog svoje potčinjenosti Nijemcima, kao što ocjenjuje Jure Krišto, ili su pak bili »više nego agilni izvršitelji« kako kaže Slavko Goldstein? A ako je činjenica da su bili potčinjeni Nijemcima, da li je to samo stijecaj nesretnih okolnosti, ili su izabrali da to budu?
[uredi] Židovi
Neobičan je podatak da je supruga poglavnika Ante Pavelića bila Židovka, kao i supruge ministara Slavka Kvaternika i M. Žanića. Niz drugih ustaških dužnosnika imalo je supruge židovskog porijekla (koje su prešle na krščanstvo, ali po Nirnberškim zakonima to Židove nije spašavalo od progona). Nekoliko pristaša ustaškog pokreta i ustaških dužnosnika bili su Židovi ili židovskog porijekla: Ljubo Kremzir, Viktor Gutman, Ivo Korsky i Vlado Singer bili su i sami Židovi. (Krišto, str. 301) (Singer je ujesen 1941. bio uhićen i poslan u logor Jasenovac, gdje je ubijen.) Nadbiskup Alojzije Stepinac ukazao je u jednom dopisu ministru unutrašnjih poslova Andriji Artukoviću na to licemjerje. Jedino Židovi u mješovitim brakovima bili su, i to samo dio njih, do kraja postojanja NDH pošteđeni od progona.
[uredi] Početak progona
Akcije protiv Židova započinju odmah nakon proglašenja NDH. Već 10-11. travnja 1941. u Zagrebu je uhićena grupa uglednih Židova radi utjerivanja kontribucije (otkupnine). Nekoliko dana kasnije isto je učinjeno u Osijeku, gdje je uništena i sinagoga. Takav postupak ponavljan je 1941. i 1942. više puta sa grupama Židova.
Dana 18. travnja 1941. donesena je Zakonska odredba o sačuvanju hrvatske imovine kojom su poništeni svi pravni poslovi između Židova međusobno i Židova i trećih osoba, sklopljeni unutar dva mjeseca prije proglašenja NDH.
Već u travnju osnovani su logori Danica kraj Koprivnice i Kerestinec u kojima su, uz komuniste i druge političke protivnike, zatočeni i Židovi. U svibnju i lipnju osnivaju se novi logori u koje bivaju odvedeni prvenstveno oni Židovi koji su u Hrvatsku došli kao izbjeglice iz Njemačke i zemalja koje je Njemačka ranije osvojila, ali i drugi; neki su ubrzo pobijeni. Također se uhićuju i u logore odvode veće grupe Židova u Zagrebu (22. lipnja), Bihaću (24. lipnja), Karlovcu (27. lipnja), Sarajevu, Varaždinu, Blelovaru itd. Dana 8. srpnja 1941. naređeno je da se svi uhićeni Židovi upute u Gospić, koji je bio sabirni logor iz kojeg su se žrtve odvodili u logore smrti Jadovno na Velebitu i Slano na Pagu, gdje su vršene masovne likvidacije.
Židovi su također često ubijani među drugim taocima u odmazdu zbog akcija protiv režima.
[uredi] Rasni zakoni
Jednim ukazom Glavnog ustaškog stana (vodećeg tijela ustaškog pokreta) od 22. travnja 1941. započela je čistka Židova, Roma i Srba iz vladinih službi, vojske, masovnih medija, gospodarstva i javnih službi. Zabranjeno je Židovima, kao i Srbima, stanovati u sjevernom djelu Zagreba. Svi Židovi osim sveučilišnih nastavnika otpušteni su iz državne službe. Između listopada 1941. i travnja 1942. srušena je sinagoga u Zagrebu, koja se nalazila na adresi Gajeva 7, gdje se i danas nalazi prazni prostor sa parkiralištem.
Dana 30. travnja 1941. proglašeni su rasistički zakoni, preneseni iz nacističkih Nirnberških zakona iz 1935: Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti, Zakonska odredba o državljanstvu i Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda. Proglašeno je da jedino osobe arijske krvi mogu biti hrvatski državljani, zabranjeni su brakovi između Židova i osoba arijskog porijekla.
Nekoliko antižidovskih zakona proglašeno je 4. lipnja 1941. Zakonska odredba o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda zabranjuje Židovima svako sudjelovanje u radu organizacija i ustanova društvenog, omladinskog, športskog i kulturnog života, a napose u književnosti, novinarstvu, likovnoj i glazbenoj umjetnosti, urbanizmu, kazalištu i filmu.
[uredi] Konfiskacija imovine
Posebna grupa zakonskih odredbi bila je usmjerena na ekonomsko slamanje i na pljačku židovske imovine. Grupe dobrostojećih Židova nekoliko puta su bez ikakvog povoda uhićivane i tražena kontribucija (otkupnina). U svibnju vlasti uvode povjerenike u sva poduzeća u židovskom vlasništvu. 10. listopada 1941. donesena je Zakonska odredba o podržavljenju imetka Židova i židovskih poduzeća. Sav imetak oduzima se načelno bez naknade, osim u pojedinim slučajevima kada se može načiniti izuzetak (mjera koja je uglavnom služila tome da se Židove prisili da kao mito ili otkupninu ponude skrivenu imovinu). Potpuna konfiskacija ("podržavljenje") cjelokupne židovske imovine proglašena je 30. listopada 1942.
Kako se to obično događa, konfiskacija je izazvala negativne ekonomske učinke, o čtmu svjedoči opsežno izvješće naslovljeno Stanje podržavljene imovine 15. rujna 1943, koje je sastavio Ured za podržavljeni imetak. Izvješće pokazuje - i eksplicitno tvrdi - da Hrvati koji su zamijenili Židove u većini slučajeva nisu bili sposbni za legalan rad, nego da su se uključili u protuzakonite djelatnosti. »Kupci nisu redovno poduzeća ni povećali ni poboljšali (…) Oni nisu ništa promienili, jer nisu sposobni da nešto novoga i koristnoga provedu (…) Mnogi prodavaju robu na crnoj burzi ili uz posebnu naplatu "u kuverti" uz fakturni iznos po oblikovanim cienama (…) ili na koji drugi već dobro poznati način, kojim se stiču protuzakonite dobiti i podižu ciene robi.« (Cohen, str. 138) (Citirano doslovno, uz tadašnji pravopis.)
[uredi] "Konačno riješenje"
20. kolovoza 1941. dolaze prvi zatočenici u Koncentracijski logor Jasenovac, koji će postati glavno stratište u NDH za Židove, Rome, Srbe i političke protivnike režima. Logor za židovske žene i djecu bio je u Loborgradu, osnovan 6. listopada 1941.
Sustavna fizička likvidacija Židova započela je već u srpnju 1941. i nastavljala se i 1942. godine, uz privremene mjere prividnoga popuštanja, nakon kojeg slijede nove stroge zakonske odredbe, uhićivanja i upućivanja u logore, gdje su mnogi odmah smaknuti, a drugi postepeno umirali u neljudskim uvjetima, uz stalno pojedinačno i periodičko masovno ubijanje. Mnogi su ubijeni i "na terenu", van logora. Od srpnja 1942. dio uhapšenih Židova (uključujući i sve žene i djecu iz Loborgrada) upućivani su u nacistički logor smrti Auschwitz.
Nakon relativnog zatišja, u svibnju 1943. na inzistiranje Nijemaca uslijedio je posljedni val masovnih uhićivanja, koji je obuhvatio većinu preostalih Židova. Tada je u Zagrebu uhićeno oko 1700, a u drugim dijelovima Hrvatske oko 2500 Židova. Svi su predani Nijemcima i odvedeni u nacističke logore smrti. Pri tome je NDH za svakog iseljenog Židova uplaćivala njemačkom Reichu svotu od 30 maraka, kao prilog njemačkim naporima u »konačnom rješenju židovskog pitanja«.
Na teritoriji NDH (odnosno onom dijelu teritorije koji je pod kontrolom ustaškog režima i Nijemaca) na slobodi tada ostaje svega oko 1500 Židova, od koji je 1000 u mješovitim brakovima, a neki su proglašeni "počasnim arijevcima", te nekoliko stotina koji su se skrivali. No i mnogi od njih su kasnije ubijeni. Na područjima pod ustaškom vlašću rat je preživjelo svega oko 350 Židova. Pretežno su to bili ljudi iz mješovitih brakova za čiju se zaštitu uspješno založio nadbiskup Alojzije Stepinac, te 55 štićenika staračkog doma Lavoslav Švarc, koji su bili sklonjeni na crkvenom imanju u Brezovici kraj Zagreba. Stepinac je u veljači 1943. zaprijetio zatvaranjem svih crkava u Hrvatskoj ako se budu primjenjivali rasistički zakon na Židove u mješovitim brakovima (supružnike i djecu). Mnogi od njih, međutim, osobito muškarci oženjeni "arijevkama", ipak bili ubijeni.
Supruga samog Ante Pavelića bila je Židovka, kao i supruge nekih drugih istaknutih ustaških vođa. To se ponekad ističe kao dokaz da ustaše nisu bili antisemiti (ili pak, u velikosrpskoj promidžbi Vasilije Todorovića, da su Židovi surađivali s ustašama u genocidu nad Srbima); međutim, činjenice o istrebljenju Židova u NDH poznate su.
Jedan od posljednjih zakona koji su vlasti NDH prije bijega iz Zagreba donijele bila je Zakonska odredba o izjednačavanju pripadnika NDH s obzirom na rasnu pripadnost, proglašena 5. svibnja 1945., no ona se više nije imala gotovo ni na koga primijeniti.
[uredi] Preživjeli
Među Hrvatima je bilo onih koji su skrivali Židove i pomagali im. Mnogi Hrvati dobili su izraelsko prizanje Pravednik među narodima, koje se dodjeluje onima koji su u doba holokausta riskirali svoj život pomažući Židovima (vidi članak Popis hrvatskih pravednika među narodima). Ljubica Štefan, koja je i sama dobitnik tog priznanja, smatra da bi taj broj trebao biti mnogo veći, te da je i Alojzije Stepinac zaslužio da ga dobije. Njegovim zalaganjem spašeno je nekoliko stotina života.(Vidi članak Stepinac i Židovi)
Primjer javnog iskazivanja solidarnosti dogodio se 26. svibnja 1941, kada je ustaška vlast okupila zagrebačke srednjoškolce na sokolskom stadionu na Sveticama i naredila da se svi Židovi i Srbi sami izdvoje. Srednjoškolci-Hrvati su krenuli za njima, iskazujući solidarnost, i tako spriječili ustašku namjeru.
U antifašističkom otporu (u partizanima, odnosno narodnooslobodilačkoj borbi) sudjelovalo je 3.143 Židova sa područja današnje Hrvatske i BiH, od kojih je 804 poginulo. Još oko 2000 Židova-neboraca preživjelo je na područjima koja su kontrolirali partizani.
Dio Židova sa područja NDH, ukupno oko 5.000, pobjegla je na područje pripojeno Italiji, gdje je većina bila smještena u logore ali nisu ubijani. U Split je sa područja NDH stiglo više od 3.000 Židova. Zauzimanjem Židovske bogoštovine općine, talijanske su im vlasti dale privremeni boravak, malu novčanu pomoć te karte za opskrbu hranom. Drugdje su spmješteni u logore. Oko 1.100 njih pušteno je da ode u konfinaciju u Italijiu, a dio da se odseli u SAD.
Svi Židovi koji su boravili u raznim logorima prebačeni su u logor Kampor na Rabu (u koji je smješteno i oko 10.000 Slovenaca). Nakon kapitulacije Italije, 8-9. rujna, svi su, oko 3.000 njih, oslobođeni. Mnogi su se pridružili partizanima. Neke su međutim kasnije likvidirali Nijemci, koji su zaposjeli te krajeve. Tijekom 1944. Nijemci su uhitili i u Auschwitz ili Zemun na likvidaciju odveli grupe Židova iz Rijeke, Istre, Splita, Raba idr.
[uredi] Ukupan broj žrtava
Slavko Goldstein navodi da je u travnju 1941. na području današnje Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine bilo oko 39.500 članova židovskih općina, od kojih je oko 30.000 tijekom rata umrlo, ubijeno ili poginulo. (Tome treba dodati i Srijem, koji je također bio u sastavu NDH. Računa se da je oko 1000 Židova pobijeno u logoru Sajmište u Zemunu, kojim su upravljali Nijemci.) Neki drugi izvori spominju brojku od 36.000; nesigurnost potiče prvenstveno od razlika u broju Židovskih imigranata u godinama pred rat.
Prema demografskim izračunavanjima Vladimira Žerjavića broj žrtava je nešto manji: između 25.800 i 26.700. U Jasenovcu i Staroj Gradiški ubijeno je oko 13.000 Židova sa područja današnje Hrvatske i BiH, 6.000 ubijeno je u jamama i manjim logorima ili poginulo u partizanima, a između 6.800 i 7.700 ubijeno je u inozemstvu (Auschwitz i drugi logori).
Poimenični spisak žrtava logora Jasenovac, objavljen u Beogradu 1997, navodi 10.521 Židova; s obzirom na masovnog pokolja i malo preživjelih žrtava, svakako ima nepopisanih.
[uredi] Romi
Hajka na Rome na teritoriju NDH pokrenuta je svibnja 1942. U kratkom roku pohvatani su svi Romi do kojih se moglo doći. Cijele obitelji uhićivane su i prevožene u Jasenovac, gdje su odmah ili u roku od nekoliko mjeseci pobijeni. Procjene broja žrtava kreću se između 10.000 (tu brojku daje i Vladimir Žerjavić i 40.000 (vjerojatno pretjerano). Poimenični spisak žrtava logora Jasenovac, tiskan 1997. u Beogradu, navodi 5.836 Roma (od ukupno 78.163 žrtve).. Kod njih je, s obzirom na način života, broj nepopisanih vjerojatno najveći.
[uredi] Srbi u Hrvatskoj i holokaust u Srbiji
Srpska propaganda je od 1980-ih intenzivno uspoređivala sudbinu Srba sa sudbinom Židova, inzistirajući da su Srbi u NDH također bili izloženi pokolju koji treba uvrstiti pod pojam "holokaust". To je bilo povezano sa suludim preuveličavanjem broja žrtava Koncentracijskog logora Jasenovac i potpunim negiranjem srpskog antisemitizma i istrebljenja Židova koje je i na području Srbije pod njemačkom upravom provedeno, u čemu su i srpske kvinslinške vlasti sudjelovale. Iznosile su se brojke po kojima su svi Židovi i Romi sa teritorija Jugoslavije, koji su u ratu stradali, bili ubijeni isključivo u Jasenovcu. Ove laži raskrinkava Philip J. Cohen u knjizi Tajni rat Srbije: Propaganda i manipuliranje poviješću. Za raskrinkavanje preuveličanih brojeva žrtvi najzaslužniji je Vladimir Žerjavić.
Činjenica jest da je ustaški režim provodio akcije masovnog ubijanja Srba, u logorima i na terenu, koje odgovaraju definiciji genocida. Neki rasistički zakoni, preneseni iz Njemačke, uz Židove i Rome bili su primijenjeni i na Srbe.
Riječ je ipak o posebnon zbivanju, koje se ne može podvesti pod pojam "holokaust"; sukobila su se tada na području NDH dva projekta etničkog čišćenja, ustaški i četnički.
[uredi] Pogledajte
[uredi] Literatura
- Antisemitizam, holokaust, fašizam, Zagreb: Židovska općina Zagreb, 1996. (Zbornik radova)
- Cohen, Philip J.: Tajni rat Srbije. Propaganda i manipuliranje poviješću, Zagreb: Ceres, 1997.
- Krišto, Jure: Sukob simbola. Politika, vjere i ideologije u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Zagreb: Nakladni zavod Globus, 2001.
- Narcisa Lengel-Krizman: Genocid nad Romima. Jasenovac 1942, Jasenovac: Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac, 2003.
- Mataušić, Nataša: Jasenovac 1941-1945. Logor smrti i radni logor, Jasenovac-Zagreb: Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac, 2003.
Kategorije: NDH | Romi | Židovi
