Holokaust

Izvor: Wikipedija

Izvorno, riječ holokaust označava žrtvu paljenicu, pri kojoj se spaljuje cijela životinja. Danas je međutim u cijelom svijetu ta riječ uobičajeno ime za genocid nad Židovima (hebrejski: שואה/šoa), te u širem značenju i sustavno istrebljivanje drugih grupa ( prvenstveno Romi) za vrijeme nacističkog režima u Njemačkoj. To se značenje onda ponekad prenosi i na razne druge slučajeve sustavnog i/ili masovnog istrebljivanja ljudi (npr. "nuklearni holokaust" za globalni nuklearni rat, genocid nad Armencima u Turskoj 1916-1917 idr).

Sadržaj

1 Izvorno značenje
2 Suvremeno značenje
- 2.1 Preneseni smisao
3 Provođenje holokausta u nacističkoj Njemačkoj
4 Broj židovskih žrtava
5 Posljedice
6 Unutarnje poveznice
7 Vanjske poveznice

[uredi] Izvorno značenje

Izvorno značenje pojma holokaust (grčki olokauston: "potpuno spaljen", od prefiksa olo i kauston, spaljen) jest žrtva paljenica bogovima ili dušama pokojnika kod Grka i Rimljana, pri kojoj se obično (za razliku od drugih tipova žrtvi) spaljivala cijela žrtvena životinja. Kod starih Izraelaca postojao je analogni obred spaljivanja cijelog jagnjeta (hebrejski olam kalil: uništenje ognjem).

[uredi] Suvremeno značenje

U danas u svijetu uobičajenoj upotrebi, "holokaust" je naziv za genocid nad Židovima (te, u širem značenju, i sustavno istrebljivanje drugih grupa) koje je za vrijeme drugog svjetskog rata provedeno u Europi na teritoriju pod kontrolom nacističke Njemačke i njenih saveznika. U engleskom se u tom značenju riječ piše velikim slovom i s prefiksom "the".

Riječ holokaust prvi je za taj genocid upotrijebio crkveni sabor protestantskih crkava tadašnje Zapadne Njemačke. Postepeno je ušao u opću upotrebu i danas je to osnovno značenje riječi. Posebni termin upotrebljen je da bi se ukazalo na osobiti značaj i intenzitet mržnje prema Židovima i ideološke osude židovstva, koji su bili u osnovama nacističke ideologije. Iako je nacistička ideologija specifična (Židovi se proganjaju na temelju rase, a ne vjere), ta mržna i osuda imaju duboke korijene u kršćanskoj civilizaciji (antisemitizam).

Termni postepeno ulazi u upotrebu u raznim jezicima i do 1970-ih postaje općeprihvaćen. U Općoj enciklopediji JLZ, 3. svezak (1977), u članku Holokaust navodi se samo izvorno značenje riječi.

Postoje razlike u opsegu primjene pojma. Ponekad se upotrebljava samo za genocid nad Židovima; sami Židovi označavaju ga hebrejskom riječu šoa (sho'ah), koja u Starom Zavjetu znači "nevolja", a u srednjem vijeku dobila je značenje "uništenje". U širem značenju, obuhvaća također i genocid nad Romima, te sustavno uništavanje drugih grupa koje je nacistički režim provodio: homoseksualaca, duševnih bolesnika, političkih protivnika, poljskih i sovjetskih ratnih zarobljenika, Jehovnih svjedoka itd. Tako su npr. duševni bolesnici bili prisilno sterilizirani (što se u to doba ponekad primjenjivalo i u drugim zemljama), a kasnije odvođeni u logore i likvidirani. Homoseksualnost se smatrala mentalnim poremećajem, pa su i neki od njih likvidirani.

[uredi] Preneseni smisao

S obziriom da je riječ "holokaust" postala općepoznata i snažno emocionalno obojena, ponekad je upotrebljavaju i šire, kada se želi označiti masovno i sustavno uništavanje, istrebljenje, genocid.

Tako se npr. nerijetko za potencijalno uništenje izazvano korištenjem nuklearnog oružja koristi sintagma nuklearni holokaust.

Za stradanje zarobljenih Hrvata nakon Bleiburga u naslovu jedne knjige, objavljene u Zagrebu 2001, koristi se sintagma Hrvatski holokaust. Te riječi nema u naslovu prvog izdanja na engleskom iz 1970, jer riječ još nije bila ušla u širu upotrebu, niti drugog 1995. vjerojatno zato jer bi ju strana publika smatrala neprimjerenom. (Sintagma je osim toga pogrešna, jer npr. "hrvatski zločin" ne znači isto što i "zločin nad Hrvatima".)

Danas čak i radikalni borci za oslobođenje životinja za masovno ubijanje životinja za ljudsku ishranu i druge potrebe koriste termin "holokaust".

[uredi] Provođenje holokausta u nacističkoj Njemačkoj

[uredi] Od 1933. do 1942.

Ubrzo nakon preuzimanja vlasti u Njemačkoj, nacisti počinju ostvarivanje jednog od svojih najvažnijih programskih ciljeva: iskorijeniti svaki utjecaj Židova u njemačkoj politici, ekonomiji i kulturi. Antižidovska kampanja pokrenuta je preko radija i novina, a u svim školama i na fakultetima uvedeno je pseudoznastveno "učenje o rasama" kao obavezni predmet (vidi članak rasizam). Donesen je niz antižidovskih propisa koji kulminiraju proglašenjem Nürnberških zakona (Zakon o građanima Carstva i Zakon o zaštiti njemačke krvi i njemačke časti) 15. rujna 1935. Židovi gube njemačko državljanstvo; ne smiju obavljati nikakvu javnu službu (što naročito pogađa intelektualce: znanstvenike, profesore, liječnike, odvjetnike, novinare itd) niti njihova djeca mogu pohaćati javne škole; zabranjen je boravak Židova na javnim mjestima (parkovi, knjižnice, muzeji idr); zabranjeno je sklapanje braka između "arijevaca" i Židova kao i seksualni odnosi; zabranjeno je zapošljavanje "arijevaca" u kućanstvima Židova, itd.

Ti će zakoni biti kasnije primjenjeni u svim pripojenim zemljama i okupiranim područjima, pa tako i u NDH (vidi članak Holokaust u NDH). Pod njemačkim pritiskom i Italija je 1938. godine uvela antižidovsko zakonodavstvo. Mjere protiv Židova poduzimaju pod njemačkim pritiskom i zemlje istočne Europe; izuzetak je Čehoslovačka, koju međutim Njemačka zaposjeda 1938-1939.

Velik broj Židova emigrirao je iz tih država. U Njemačkoj je 1933. živjelo oko 500.000 Židova, od kojih je do 1939. oko 300.000 emigriralo. Na inicijativu predsjednika SAD F. D. Roosevelta održana je ljeti 1938. međunarodna konferencije o izbjeglicama u Evianu u Švicarskoj, ali nije dala rezultate: nijedna zemlja nije otvorila svoja vrata židovskim izbjeglicama. Mnogi od njih naseljavaju se u Palestinu. Međutim, srpnja 1939. britanska vlada, suočena sa otporom Arapa, ograničava useljavanje Židova u Palestinu na samo 15.000 u slijedećih pet godina.

Ubojstvo njemačkog konzula u Parizu u studenome 1938. poslužilo je nacistima kao povod za masovne nasilne akcije i odvođenje u logore (Kristalna noć).

Obavezno nošenje oznake na odjeći propisano je prvo za Židove u Poljskoj u studenom 1939, a kasnije i u Njemačkoj i drugim državama. Židovi su ponovo smješteni u posebne izolirane dijelove gradova (geta), od kojih je najveći bio u Varšavi; tamo je došlo i do jedinog organiziranog i masovnog otpora Židova (vidi članak Varšavski geto).

Ujesen 1941. počela je realizacija plana da se svi Židovi iz Njemačke i zaposjednutih područja srednje i zapadne Europe deportiraju na istok. Židovi su prikupljani i transportirani vlakom u stočnim vagonima; tisuće su pritom umrle. Taj je plan ubrzo bio zaustavljen odlukom o "konačnom rješenju".

[uredi] Otpor antižidovskim mjerama

Otpor ovim mjerama postojao je u mnogim zaposjednutim zemljama. Najsnažniji je bio u Danskoj, gdje je nakon prvih protužidovskih mjera sam kralj na radiju izjavio da će osobno staviti židovsku zvijezdu, ako bilo koji građanin njegove zemlje na to bude prisiljen. Kada su 1943. Nijemci uveli svoju direktnu upravu nad zemljom i naredili uhićenje svih "nearijaca", organizirano je potajno prebacivanje Židova brodovima u Švedsku, tako da su gotovo svi spašeni.

U Nizozemskoj je u veljači 1941. organiziran generalni štrajk da bi se spriječile deportacije Židova. U Italiji je bio snažan otpor progonu Židova, pa su čak prihvaćane izbjeglice iz Francuske i s Balkana; tako se spasilo nekoliko tisuća izbjeglica iz NDH. Bugarska nije deportirala nijednog Židova, a također ni Finska. U Austriji, pripojenoj Njemačkom carstvu 1938. (Anšlus), bilo je mnogo prosvjeda protiv postupka prema Židovim i apela da se pojedinci izuzmu.

U istočnim zemljama, gdje je nacistički okupacijski režim bio mnogo stroži (Slaveni su smatrani inferiornom rasom, pogodnom samo za roblje), takva vrsta organiziranog i masovnog otpora nije bila moguća. Pojedinci su pružali otpor provedbi antižidovskih mjera ilegalno spašavajući pojedine Židove, za što je simbol postao Oskar Sindler; Izrael je kasnije za takve pojedince uveo priznanje Pravednik među narodima. Također su takvu pomoć pružali organizirani antifašistički pokreti otpora u raznim zemljama. Tako je bilo i u Hrvatskoj. (Vidi poglavlje: Holokaust u Hrvatskoj - Preživjeli i članke: Stepinac i Židovi i Popis hrvatskih pravednika.)

[uredi] "Konačno rješenje"

Uspjeh vojnog pohoda na SSSR potakao je naciste na odluku da se umjesto ranije planirane deportacije na istok provede "konačno rješenje židovsko pitanja", tj. fizička likvidacija svih Židova u Europi. Plan je na tajnoj konferenciji u Berlin-Wannseeu 20. siječnja 1942 (Konferencija u Wanseeu) izložio SS-Obergruppenführer Reinhard Heyndrich, šef Sigurnosne policije i Sigurnosne službe. On je bio osobno od Hitlera ovlašten da provede taj plan; svim državnim službama bilo je naređeno da sudjeluju u istrebljenju pod vodstvom SS-a. Određeno je da svi nesposobni za rad trebaju biti odmah ubijeni, a drugi odvedeni na prisilni rad pod minimalnim životnim uvjetima sve dok ne umru od iscrpljenosti. Kao oblik masovnih likvidacija naređeno je ubijanje plinom i strijeljanje. Nakon Heyndrichove pogibije (u atentatu u Češkoj) provođenje plana preuzeo je Adolf Eichmann.

Na temelju te odluke osnovani su posebni koncentracijski logori, logori smrti (za razliku od radnih logora, u kojima su zbog surovog postupka također tisuće umirale). Ponajviše si osnovani na području okupirane Poljske: Auschwitz (Oswiencim), Birkenau (Brzezinka), Treblinka, Mauthausen, Majdanek, Sobibor, Izbica i drugi. Kada je sovjetska vojska tijekom 1944 zaposjela Poljsku, likvidacije su nastavljene u logorima na njemačkom tlu: Dachau, Berge-Belsen i Buchenwald. U rujnu 1944. Heinrich Himmler izdaje naređenje da se prestane s likvidacijama. Međutim, do oslobađanja od strane Saveznika još su desetine tisuća umrle u logorima od gladi i zaraza.

Dio deportiranih, najčešće žene, djeca i starci, pri dolasku u logore je odmah ubijen, dok je dio privremeno ostavljen na životu kao robovska radna snaga; dio bi umro od iscprljenosti, a ostali su kasnije također ubijeni. U prvo su vrijeme žrtve, ukoliko ih nisu strijeljali na stotine i tisuće, ubijane pomoću ispušnih plinova kamiona u vožnji: pedesetak bi bilo nabijeno u hermetički zatvoren prostor u koji je bila prespojena ispušna cijev, tako da bi se svi pogušili. Kasnije je masovno ubijanje usavršeno: tvrka DEGESCH – Njemačko društvo za borbu protiv štetočina – isporučivala je brzodjelujući plin ciklon-B. Pomoću ovog plina krvnici iz SS-a organizirali su "racionalno" masovno ubijanje u željezničkim vagonima ili u prostorijama kamufliranim kao kupaonice s tuševima. To je omogućavalo da se prevarene žrtve same svuku, pa su im tako oduzete i odjeća i razne sitnice koje su još posjedovali. Nakon smrti, prije bacanja u peći za spaljivanje, čupani su zlatni zubi. Od zubnih proteza, nakita i prstenja dobiveno je 17 tona zlata.

Uz ubijanje u logorima, sustavno istrebljenje Židova i drugih provodile su posebne jedinice, tzv. SS-Einsatzgruppen, organizirane u sastavu svake pojedine njemačke armije za djelovanje u pozadini; u njima su sudjelovali i litvanski, latvijski, bjeloruski i ukrajinski pomoćni policajci. Osim odvođenja i likividacije u logorima, organizirali su i pojedinačna i masovna strijeljanja na raznim mjestima.

Cijeli je proces, nakon spomenute Heyndrichove pogibije, bio u nadležnosti Adolfa Eichmana, koji je pokazao velike organizacijske sposobnosti i bitno doprinio da ubijanje ide sve brže i sve efikasnije. Bez obzira na njegove napore, Holokaust je s vremenom ipak počeo crpiti velike logističke resurse Reicha i tako posredno utjecati na situaciju na bojnom polju. To je, po nekim ocjenama, bio jedan od razloga zašto zapadni saveznici i SSSR, iako su raspolagali podacima o tome što se događa, nisu uložili bitne napore u cilju zaustavljanja Holokausta koji se nastavio sve do samog kraja rata, odnosno sloma nacističke Njemačke.

[uredi] Holokaust u Srbiji i NDH

Osobine "logora smrti" imao je i logor Sajmište kraj Beograda, pod njemačkom upravom i uz sudjelovanje srpskih kvinsliških vlasti u istrebljenju Židova i Roma. Jedan od spomenutih kamiona, čija je ispušna cijev bila spojena tako da ubija ljude u tovarnom prostoru, vozio je i kroz Beograd.

U Jasenovac, jedinom logoru smrti u Europi koji nije bio pod njemačkom upravom, ubijeno je, uz ostale, oko 13.000 Židova i 10.000 Roma (vidi članak Holokaust u NDH).

[uredi] Broj židovskih žrtava

Zemlja	minimum	maksimum
Austrija	58.000	60.000
Belgija	25.000	28.000
Čehoslovačka (1936)	233.000	243.000
Francuska	60.000	65.000
Grčka	57.000	60.000
Italija	8.500	9.500
Jugoslavija	55.000	58.000
Luksemburg	3.000	3.000
Mađarska (u granicama od 1938)	180.000	200.000
Nizozemska	104.000	104.000
Norveška	700	200
Njemačka (u granicama od 1938)	160.000	180.000
Poljska	2.350.000	2.600.000
Rumunjska (u granicama od 1940)	200.000	220.000
SSSR (u granicama od 1939) i baltičke države	700.000	750.000
UKUPNO ŽRTVE AKCIJE "KONAČNOG RJEŠENJA"	4.194.200	4.581.200

Navedeni najniži i najviši broj žrtava, do kojih se došlo istraživanjima koja su provedena neovisno jedno o drugome, odnose se na fazu iskorjenjivanja židovstva u tijeku "konačnog rješenja židovskog pitanja" (izvori: Dokumentation zur Massenvergasung – dokumentacija o masovnom trovanju, izd. Savezna centrala domovinskih službi, 1958. godine; G. Reitlinger: Die Endlösung, Berlin, 1956). Pritom nisu uzete u obzir žrtve koje se na posredan način mogu pripisati nacionalsocijalističkim progonima. Zbog toga je sveukupni broj žrtava još mnogo veći, te se vjerojatno može računati s više od pet milijuna židovskih žrtava. (Tablica i objašnjenje preneseni iz: Keller, Werner: Povijest Židova, Zagreb:1992, str. 511) Encyclopaedia Britanica procjenjuje broj žrtava na 5.700.000, a Encyclopaedia Judaica navodi brojku od 5.820.960.

[uredi] Posljedice

Holokaust je iza sebe ostavio trajne posljedice. Računa se da je u njemu ubijeno 5.29 do 6 milijuna [1] Židova, odnosno trećina svih Židova koji su prije rata živjeli u svijetu. Demografska slika u Europi se bitno promijenila, pogotovo u Istočnoj i Srednjoj Europi gdje su židovske zajednice prestale postojati. Najveći dio preživjelih je odlučio emigrirati u SAD, odnosno u Palestinu, gdje je stvorena židovska nacionalna država Izrael.

Romi su druga grupa koja je bila objekt genocida. Broj njihovih žrtava teško je procijeniti: iznose se brojke između 220.000 i 800.000, što iznosi između četvrtine i polovice njihovog ukupnog broja u Europi.

Sa svim drugim grupama koje su sustavno istrebljivane, broj žrtava holokausta (u širem smislu riječi, ne uključujući samo Židove) obično se procjenjuje na devet do 11 milijuna, iako neke procjene idu i do 26 milijuna.

Slično kao i prvi svjetski rat, Holokaust je predstavljao veliki šok za tadašnju zapadnu civilizaciju. Mnogi su se teško mirili s time da je ubijanje u takvom opsegu i s takvom razinom bešćutnosti moguće u 20. stoljeću, pogotovo kada dolazi od strane tako napredne, prosvijećene i civilizirane države kao što je Njemačka. Još se teže bilo pomiriti s činjenicom da su u svrhu tog projekta korištena najmodernija dostignuća znanosti.

Zato se Holokaust često opisuje kao jedinstveni događaj u svjetskoj povijesti, odnosno odgovornost za njega se pripisuje ograničenom broju ljudi – najčešće samom Adolfu Hitleru i uskom krugu njegovih pristaša – i specifičnom spletu okolnosti za koje je malo vjerojatno da će se ikada ponoviti. Iznose se međutim i teze da Holokaust ne bi bio moguć, barem ne u tako masovnom opsegu, da nacisti nisu uživali prešutnu ili otvorenu podršku nežidovskog stanovništva, čak i u okupiranim zemljama poput Poljske, motiviranu pohlepom i otvorenim ili latentnim antisemitizmom.

Dan sjećanja na holokaust danas se obilježava u SAD i u svim Europskim zemljama. Veliki značaj ima United States Holocaust Moemorial Museum otvoren u Washingtonu u travnju 1993, na dan početka ustanka u Varšavskom getu.