Povijest Bosne i Hercegovine
Izvor: Wikipedija
Sadržaj |
[uredi] Ilirsko i rimsko doba
Područje sadašnje Bosne i Hercegovine je naseljeno još od doba neolitika. U Brončano doba, glavnim stanovništvom bijaše skupina plemena i naroda koji su pripadali indoeuropskoj jezičnoj porodici, a poznati su pod zajedničkim imenom Iliri. Godine 9. godine cijeli je teritorij nakon tamošnje posljednje pobune napokon postao rimskom provincijom naziva "Ilirik". Ta provincija tijekom rimske vladavine potom biva podijeljen uPanoniju (područje sjeverno od rijeke Save, dok ostatak (današnji Bosna, Hercegovina, Istra, Lika, Dalmacija, Crna Gora, Sandžak i Šumadija) postaje dijelom pokrajine Dalmacije. Rimski naseljenici, vojnici, trgovci, poljodjelci,...su naselili nemali dio Dalmacije i osnovali nekoliko gradova u području što je danas Bosna i Hercegovina. Opadanjem Rimskoga carstva u 5. stoljeću dolazi do sloma vlasti kada Goti osvajaju Panoniju i Dalmaciju, no gube se u okolnom stanovništvu nakon poraza ostrogotske vladavine od strane Istočnoga rimskoga carstva ili Bizanta sredinom 6. stoljeća.
[uredi] Doseoba Slavena i srednjovjekovna Bosna
U 7. stoljeću se naseljavaju Slaveni na području sadašnje Bosne i Hercegovine. Tijekom toga vremena, Slaveni su, uz asimilaciju zatečenih Kelta, Ilira i Rimljana, primili kršćanstvo i uz razvitak vlastitih kulturnih i umjetničkih oblika, oblikovali političke institucije i, konačno, i vlastitu državu. Osnovnu značajke toga perioda čini djelomična izoliranost cijele regije od glavnih kulturnih i političkih strujanja svoga doba, što je imalo za posljedicu relativno malen broj kulturnih, vjerskih i sekularnih, spomenika (izuzetak čine pučki nadgrobni spomenici, stećci ili mramorovi, kojih ima nekoliko desetaka tisuća i koji predstavljaju svojevrsnu narodnu umjetničku ostavštinu). Područje današnje Bosne i Hercegovine je tvorilo nekoliko zasebnih upravnih jedinica ( Bosna, Hum, Travunja, Soli, Usora, Završje, Donji kraji, kao i veliki dio na zapadu koji su tek turska osvajanja pripojila Bosni, te ima povijesni naziv Turska Hrvatska). Tijekom toga vremena Bosna je bila tek "zemljica" (to horion), koja nije činila više od 20-30 % sadašnje Bosne i Hercegovine. I na vrhuncu teritorijalne ekspanzije, za vrijeme dinastije Kotromanića, područje bosanskoga kraljevstva uključivalo je oko 70% danasnje BiH (no, uz znatan dio Crne Gore i Hrvatske).
Stanovništvo jezgrene Bosne je bilo slavensko, po svojim etničkim i vjerskim značajkama blisko ili istovjetno etničkom supstratu kao i Hrvati. To je vidljivo iz mnogobrojnih etno-kulturnih obilježja, kao što su jezik na narječnoj razini (čakavština i štokavsko-čakavska mješavina ikavskoga refleksa jata, te zapadna ijekavština, što su sve karakteristike hrvatskoga jezika), glagoljsko i zapadno-ćirilsko pismo (tzv.bosančica ili hrvatsko-bosanska ćirilica) kojim su pisane isprave, djela vjersko-nabožnog i umjetničkog sadržaja, a koje je istovjetno hrvatskoj ćirilici koja se rabila u srednjoj Dalmaciji i Dubrovniku, pripadnost zapadnom civilizacijskom krugu, što se očituje u zapadnom katoličkom kršćanstvu ( hrvatska Dalmacija i Bosna su potpadale pod istu vjersku jurisdikciju- bilo Splitsku, bilo Dubrovačku dijacezu), te umjetničkim oblicima zapadne provenijencije (Romanika i Gotika).
Politički, većina je sadašnje Bosne i Hercegovine (uz kratke intervale, kao za vrijeme srpskog župana Časlava Klonimirovića ), pripadala hrvatskoj državi, bilo za vrijeme hrvatskih narodnih vladara Trpimirovića (9.- 11. st.), bilo kao vazalni dio ugarsko-hrvatskoga kraljevstva. Jedan od simbola političkih veza Hrvatske i Bosne je i titula "ban", koju su bosanski vladari nosili od najranijih vremena, a koja je karakteristično hrvatska politička titula. Svi bosanski kraljevi su bili katolici, i često (ne uvijek) se nalaze u rodoslovima hrvatskih dinastija. Kulturna strujanja, pogotovo za vrijeme posljednjih 150 godina predosmanske Bosne, sve su više isticala te značajke, tako da najznačajnija djela bosanske umjetnosti i pismenosti čine u Splitu i Omišu nastali umjetnički rukopisi Hrvojev misal i Hvalov zbornik, iluminirani vjerski tekstovi stvoreni po narudžbi splitskog hercega i bosanskoga vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića, "neokrunjenog kralja Bosne", te romanički zvonik i portal u Jajcu.
Uz sve rečeno, potrebno je dodati nekoliko napomena: istočna područja današnje Bosne i Hercegovine, prije svega Podrinje, Hum i Travunja (koji otprilike odgovaraju istočnoj Hercegovini i dijelu Crne Gore) su vec od 12. stoljeću postali u velikoj mjeri pravoslavni (Podrinje je to bilo i prije). Asimilacijom pravoslavnih Vlaha, utjecaj srpske države i kulture se proširio i na taj dio zemlje, što je posebno doslo do izražaja nakon osvajanja toga područja od strane prvog bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića, koji je uzeo u službu srpske pisare, pa, iako je centar njegovih političkih i kulturnih težnji ostao vezan za hrvatsko-katolički zapad (sam Tvrtko je bio i ostao katolik), određen broj bizantskih i srpskih civilizacijskih obilježja vidljiv je na njegovom dvoru. Također, specifičnost same Bosne čini "hereza" bosansko-humskih krstjana, koju su starija znanstvena istraživanja smatrala ogrankom dualističko-gnostičke sekte potekle od bugarskih Bogumila, no po općenito prihvaćenim novijim znanstvenim spoznajama radi se o vjerskoj sljedbi nastaloj iz zapadnog kršćanstva koja je kao osnovu imala nerazvijenu katoličku teologiju (uz neke organizacijske elemente preuzete iz pravoslavnog monaštva), a nastala je i održavala se zbog relativne izoliranosti bosanskog područja. Krstjani (kojima su pripadali, bar nominalno, i neki istaknuti bosanski velikaši kao vojvoda Hrvoje), koliko se može procijeniti, nikad nisu činili većinu stanovništva, niti su stvorili vjersku organizaciju na državnoj razini, te su prirodno nestajali misionarskim radom dominikanaca i, posebno, franjevaca. Ostatak je progutala turska invazija.
Ovaj kratak uvod u prikaz društvenokulturnoga miljea predturske Bosne valja dopuniti tvrdnjom da je povijest stare Bosne bila i ostala spornom temom, jer njena interpretacija leži u korijenu novovjekih nacionalnih ideologija: hrvatske, srpske i bošnjačke. Prikaz različitih i suprotstavljenih pristupa predosmanskoj prošlosti područja koje je danas Bosna i Hercegovina, dan je na u prijegledu nacionalnih ideologija.
[uredi] Tursko osvojenje i osmanska vlast
Godine 1463. u munjevitom ratu, u svibnju i lipnju, nakon skoro osam desetljeća sustavnoga pustošenja i osvajanja, Turci su osvojili bosansko kraljevstvo. Nakon što su izaslanicima bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića obećali petnaestogodišnje primirje, velika je turska vojska u jačini od 150.000 ljudi u prvoj polovici svibnja krenula iz Drinopolja i kroz Skoplje, Kosovo i Sjenicu izbila na granice bosanskoga kraljevstva i kroz Podrinje provalila u središnju i gornju Bosnu. Tvrdi grad Bobovac, opkoljen 19. svibnja, predao se Turcima 21. svibnja. Pred turskom opasnošću kralj Tomašević sklonio se u Jajce, a odatle se uputio prema Hrvatskoj, nadajući se prikupiti neku pomoć, ali je u Ključu na rijeci Sani bio opkoljen. Budući da je Mahmud pasa Anđelović obećao kralju Tomaševiću sigurnost života i slobodu, kralj se predao Turcima. Tako su turski osvajači za kratko vrijeme osvojili tri glavna bosanska grada: Bobovac, Jajce i Ključ, a potom, pod prisilom, po kraljevoj zapovijedi, Turcima su se predali i ostali bosanski gradovi: po ljetopiscu Dlugosu Turcima se predalo 70 bosanskih gradova, po jednom talijanskom izvješću 117, a po Kristobulu nešto manje od 300. Tada su Turci, po različitim podatcima, 100.000 pučanstva odveli u zarobljeništvo i 30.000 mladića u janjičare. Turski pokušaj da tada osvoje i Hercegovinu ostao je bez uspjeha. Od susjednih država i vladara ugroženoj Bosni nije nitko priskočio u pomoć. Pokušaj pape Pija II. da osobno povede križarsku vojnu za oslobođenje Bosne propao je njegovom smrću u Anconi 19. srpnja 1464. Kralj Tomašević je pogubljen pod Jajcem, nakon što je izdao zapovijed o predaji svojih gradova turskom osvajaču.
U Milodražu, između Fojnice i Visokoga, 28. svibnja, turski sultan Mehmed II. Osvajač, na traženje fra Anđela Zvizdovića, koji je zatražio slobodu vjerskog rada i slobodno ispovijedanje vjere katolicima u Bosni, izdao svečanu povelju - Ahd-namu - kojom je franjevcima zajamčio slobodu rada "u mom carstvu", da se izbjegli franjevci mogu slobodno vratiti. Razdoblje od 1463.-1878. karakteriziraju sljedeće značajke:
- stradanje i raseljavanje domaćeg hrvatsko-katoličkog stanovništva i plemstva, kao i islamizacija koja je uhvatila korijen uslijed vise čimbenika, među kojima su najvazniji vjerski progon i nasilje, te inferiorni društveni položaj kršćana opterećenih raznim nametima, kao i institucija "devširme", prislinog odvođenja kršćanske djece i odgoja u islamskom duhu. O promjeni sastava stanovništva govore i sljedeće brojke:
prema turskim službenim podatcima:
Godine 1528./29. u današnjoj BiH bilo je:
- Muslimana...cca. 220.000 ili oko 34%
- Katolika......cca 360.000 ili oko 57%
- Pravoslavnih cca 55.000 ili oko 9%.
Godine 1624. bilo je:
- Muslimana .....cca 300.000 ili 67%
- Katolika..........cca 100.000 ili 22%
- Pravoslavnih....cca 50.000 ili 11%.
Dok su katolici potjecali skoro potpuno od autohtonog stanovništva, pravoslavni dio pučanstva su bili Vlasi i Srbi koji su se, zaštićeni turskim sustavom "milleta" (Osmanskom carstvu veći dio tog perioda nije prijetila opasnost od neke pravoslavne vojne sile, pa su bili benevolentni prema srpskoj pravoslavnoj Pećkoj patrijaršiji, za razliku od Katoličke crkve i njenih pripadnika, koji su bili "najsumnjiviji" vjerski element uslijed trajnog ratnog stanja između Osmanlija i katoličkih država kao Habsburškog carstva, Venecije (manjim dijelom), te Španjolske i raznih europskih kondotijera) širili iz postojbine u Podrinju, istočnoj Hercegovini i Crnoj Gori na ratom opustošena područja Turske Hrvatske (sadašnja Bosanska krajina). Muslimani su većinom potjecali od autohtonog katoličkog (dijelom i "krstjanskog", koje je posve nestalo turskim osvajanjem) stanovništva koje nije moglo izdržati pritisak vjerskih progona, te, manjim dijelom od islamiziranih pravoslavnih Vlaha i doseljenih Albanaca, kao i turskih i drugih azijskih doseljenika (općenito se smatra da ta kategorija nije pretežno zastupljena u etnogenezi Bosanskih Muslimana).
- vojna politika Osmanskog carstva se može sažeti u jednu rečenicu: iako je carstvo imalo pogranične okršaje i s drugim susjedima (kao što je islamski Safavidski Iran), glavni smjer teritorijalne ekspanzije (jer, nije se radilo o "miroljubivoj" i statičnoj drzavi) je išao preko Balkana prema centralnoj Europi. Težište ratovanja je u prvih 50-100 godina bilo u smjeru sjeverozapada i jugozapada (prema hrvatskim zemljama u Banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji), uz povremene izlete prema sjevernom panonskom dijelu Slavonije i Ugarske. No, naišavsi na bedem dobro organiziranih i ulančanih hrvatskih gradova, koje je, prvo Ugarsko-hrvatska, a zatim Habsburška država, uredila kao bedem protiv turskog nadiranja, Osmanski je vojni stroj usmjerio glavninu snaga prema sjevernom pojasu koji se protezao od hrvatskih krajeva Pokuplja i Posavine (cijelo istočno područje sadašnje Hrvatske) do Ugarske, koja je bila posebno izložena nakon presudnog poraza madžarske vojske kod Mohacsa 1526. Turska je invazija imala uspjeha, i njihova okupacija Slavonije i Ugarske načeta je tek početkom 17. stoljeća, dok je od sredine do kraja 17.st. (uz izuzetak posljednjeg turskog ofenzivnog pokušaja, invazije na Beč 1683.) strateška inicijativa definitivno prešla na stranu Zapada, te su u tom razdoblju oslobođena velika područja Ugarske, kao i hrvatski krajevi Slavonije, Like i velikog dijela Dalmacije.
- tijekom tog razdoblja intenzivnog ratovanja, koje je trajalo oko 300 godina, Hrvatska je izgubila preko polovice stanovništva (raseljavanje, ratni gubitci, odvođenje u tursko sužanjstvo, epidemije, islamizacija), no, uspjela je zadrzati svoju vezu sa zapadnom Europom (hrvatska renesansna i barokna književnost najbogatija je literatura toga razdoblja kod bilo kojega slavenskog naroda), a hrvatski narod u Bosni i Hercegovini je od većinskog postao progonjena manjina (smatra se da je, osim muslimana, broj pravoslavnih nadišao broj katolika-Hrvata nakon invazije princa Eugena Savojskog, tijekom koje je 1697. spaljeno Sarajevo). Domaće islamizirano stanovnistvo, kao i doseljeno srpsko-pravoslavno, tijekom tog razdoblja imalo je svoju odvojenu kulturnu, povijesnu i nacionalnu sudbinu.
- od sredine 18.st. turska vlast u Bosni i Hercegovini stagnira, a u post-napoleonskom razdoblju rapidno opada, jer je Osmansko carstvo iscrpilo demografske, civilizacijske i druge rezervoare za vojno-teritorijalnu ekspanziju, a Habsburška monarhija je, kao i većina Zapada, demografski, tehnološki i civilizacijski doživjela uspon i rast, čime su stvoreni preduvjeti za okupaciju Bosne i Hercegovine, koja se i dogodila 1878.
U 1524. dolazi do najžešćega progona katolika u Bosni i Hercegovini. Te su godine srušeni franjevački samostani u Kraljevoj Sutjesci, Visokom, Fojnici, Kreševu i Konjicu, a nešto kasnije i u Mostaru. Drži se da je u takvim okolnostima 120.000-150.000 katolika prešlo na islam. Godine 1528. Turci su osvojili Jajce i Banju Luku i tako u potpunosti uništili hrvatsku obrambenu liniju na Vrbasu. Tada je Hrvatska spala na 37.000 četvornih kilometara površine.
Na kulturno-civilizacijskom planu, u 15. i 16. stoljeću dolazi do etničko-vjerske diferencijacije između muslimana, katolika i pravoslavnih, koji stvaraju zasebne nacionalnouljudbene tradicije, te se postupno kristaliziraju (najviše od 16. do 19. stoljeća) u tri odjelite narodno-konfesionalne skupine iz kojih će nastati moderni Hrvati, Srbi i Bošnjaci muslimani u Bosni i Hercegovini.
Turska vojska u jačini od 250.000 ratnika opsjela je Beč 13.srpnja 1683. Opsjednutima je u pomoć priskočio poljski kralj Jan Sobjeski s vojskom i na Kalenbergu 12.rujna porazio Turke. To je bio povod općem ustanku kršćana u hrvatskim i madžarskim zemljama pod turskom vlašću. U tom ratovanju Turci su izbačeni iz Like i Slavonije, do Une i Save, iz zapadnoga Srijema, do linije ušće Bosuta i ušće Tise, te iz Ugarske (osim Banata) i Transilvanije. U habsburško-turskom ratu (1683.-1699.), po svjedočenju franjevca Andrije Šiprašića, bježeći pred turskim nasiljem 100.000 bosanskih Hrvata napustilo je svoja ognjišta i prešlo Unu i Savu. To je bilo najvidljivije u operaciji Eugena Savojskog godine 1697. Habsburški vojskovođa princ Eugen Savojski, 12. listopada je s 4.000 konjanika, 2.500 pješaka s puškama, s 12 malih topova i 2 merzera, prešao Savu na svom pohodu prema Sarajevu . Za jedanaest dana stigao je do Sarajeva, osvojio ga, opljačkao i popalio i vratio se u Osijek. S njim je Bosnu napustilo do 40.000 katolika.
Od 1788.-1791. traje habsburško-turski rat u koji je Monarhija ušla kao ruski saveznik. Monarhija je u rat ušla s 245.000 ljudi i 1150 topova. Austrijska vojska je zaglibila u petomjesečnoj opsadi tvrđave u Bosanskoj Dubici, na sadašnjoj granici Hrvatske i Bosne. Bečki dvor, koji je u ovaj rat ušao s naumom da vrati što je izgubio 1739., usprkos pojedinačnih uspjeha kao kasniji prodor u veći dio Bosne, ni ovaj puta nije bio bolje sreće. Jedini teritorijalni dobitak je bio uključivanje dijelova sadašnjih Like i Korduna u Hrvatsku. U razdoblju 1791.- 1815. dolazi do "prekrajanja" granica u i oko Bosne pod utjecajem Francuske revolucije i Napoleonovog carstva. Nakon kratkoživućih "Ilirskih provincija" dolazi do uspostave austrijske vlasti u kontinentalnoj Hrvatskoj i Dalmaciji. Istočno od Bosne, u Srbiji je izbio ustanak protiv Osmanskog carstva, u kojem su srpske snage nakon početnih uspjeha (turske su snage doživjele poraz u nekoliko navrata ) i općenacionalnog rata u kojem je lokalno muslimansko stanovništvo pobjeglo ili protjerano većinom u Bosnu, doživjele osipanje i slabljenje. No, sultanovim priznanjem samouprave Smederevskom sandžaku 1815., položeni su temelji srpske države.
Period 1815.-1878. odlikuje opće opadanje Osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini. Nakon reorganizacije vojske (uništenje janjičarskog korpusa), u Bosni dolazi do nemira među bosanskim muslimanskim plemstvom, tradicionalno povezanim s tom vojnom postrojbom, kao i do pobune lokalnih zapovjednika-kapetana (najpoznatija je neuspjela buna Husejn kapetana iz Gradačca u sjevernoj Bosni, koji je s vojskom od 25.000 ljudi pokušao iznuditi uspostavu autonomije Bosne pod upravom lokalnog muslimanskog plemstva, kao i prestanak socijalnih reformi ). U razdoblju nekoliko desetaka godina Osmansko carstvo je poduzelo niz reformi s ciljem ostvarenja vjerske slobode, što je dovelo do otpora bosanskog muslimanskog plemstva i do jos većeg antagonizma i polarizacije kršćanskog i muslimanskog stanovništva. No, uslijed općeg gospodarstvenog rasapa, pritisaka muslimanskih tradicionalista, loše organizirane uprave, kao i sve jače vjerske i nacionalne samosvijesti- posebno kršćanskih stanovnika- Osmanska perestrojka je, kao i njena sovjetska nasljednica, samo ubrzala urušavanje iznutra istruljelog sustava. Godine 1875. su u donjoj Hercegovini, na području Gabele i Hrasna, 19. lipnja, Hrvati pod vodstvom don Ivana Musića digli ustanak protiv turske vlasti zbog velikih poreza. Ubrzo su se pobunili i Srbi u istočnoj Hercegovini, a potom i čitavo kršćansko stanovništvo u Bosni i Hercegovini. Turske vlasti nisu mogle ugušiti ustanak i u rat s Turskom stupile su Srbija i Crna Gora (1876.) i Rusija (1877.)-borbe su dovršene godine 1878. Tijekom ustanka, preko 150.000 ljudi je izbjeglo u Hrvatsku.
[uredi] Austro-ugarsko razdoblje
Po završetku rusko-turskoga rata, 1878 je održan Berlinski kongres na kojem je donešena odluka da će Bosnu i Hercegovinu, koja je još bila formalno pod turskim vrhovništvom, zauzeti Austro-Ugarska i dovesti pod svoju jurisdikciju. Austrijskim postrojbama, jačine 82.000 ljudi, suprotstavila se slabo organizirana pretežno muslimanska milicija od 40.000 vojnika (uz određen broj pridruženih pravoslavnih harambaša), koju je vodio sarajevski agitator Hadži Lojo. Glavne austrijske snage, tzv."okupacijske jedinice" od 9.400 vojnika pod zapovjedništvom baruna Josipa Filipovića, brzo su prodrle kroz sjevernu Bosnu osvojivši Banju Luku, Maglaj i Jajce, dok su postrojbe pod zapovjedništvom podmaršala Stjepana Jovanovića nadirale iz Dalmacije. Nakon bitke kod Viteza u srednjoj Bosni u kojoj su presudno porazile vojsku bosanskih Muslimana, Filipovićeve postrojbe zauzele su Sarajevo (u kojemu je pružen žestok otpor domaćeg muslimanskog stanovništva), te napredovanjem kroz Hercegovinu i Novopazarski sandžak zauzele cijelu Bosnu i Hercegovinu. Osvajanje je trajalo manje od tri mjeseca, tijekom kojih su ukupni gubitci austrijskih jedinica iznosili 946 poginulih i 3.980 ranjenih vojnika. Ako se uzme u obzir loše stanje prometnica, može se zaključiti zajedno s jednim suvremenikom da je Austrija zauzela Bosnu i Hercegovinu za onoliko vremena koliko je trebalo njenim vojnicima da propješače kroz nju s kraja na kraj. Od 1878.- 1918. traje austrijska uprava u Bosni i Hercegovini. Tijekom toga perioda, najznačajni procesi koji su oblikovali društvo bijahu:
- definitivno ponovno uključivanje Bosne i Hercegovine u kulturni i politički prostor Europe. Od 1878. BiH, i njeni narodi, je dio europskog poretka, i njena sudbina je povezana s europskim ideologijama, sukobima i geopolitičkim planovima.
- konačna kristalizacija bosanskohercegovačkih Hrvata i Srba od etničko-vjerskih u moderne političke subjekte, ili, od naroda u nacije, integrirane u nacionalni korpus zajedno sa svojim sunarodnjacima izvan BiH. Bosanski Muslimani, koji su teško primili odvajanje od Osmanskog carstva, i prvi puta se našli pod vlašću stranog, kršćanskog i zapadnog imperija, reagirali su dvojako:
a) jedan dio (po nekim procjenama, od 100.000 do 200.000 ljudi) se iselio u Tursku
b) drugi su nevoljko prihvatili austrijsku vlast, i pokušali se prilagoditi, bilo inzistiranjem na održanju zatečenog stanja (većina muslimanskog plemstva ), bilo modernizacijom u zapadnom stilu.
Od 1882, austrougarski upravitelj Bosne i Hercegovine, madžarski povjesničar Benjamin Kallay, pokušavao je, sustavnom politikom promovirati termin "Bošnjak", koji bi "pokrio" sve stanovnike BiH, te djelovao kao glavni faktor stvaranja bošnjacke "nacije". U praksi se to očitovalo u financiranju pro-bošnjačkih publikacija i udruga, aktivnom promidžbom u školstvu, kao i zabrani ili gušenju hrvatskih i srpskih nacionalnih udruga. No, ta ideja, da se administrativno "stvori" nova nacija, s muslimanskim plemstvom kao stožerom cijeloga projekta, bila je u začetku osuđena na propast- pokušaji negiranja vec postojećih nacija (hrvatske i srpske) u Bosni i Hercegovini samo su doveli do porasta netrpeljivosti. Godina 1906 i 1907 su osnovane nacionalne stranke Bosnskih Muslimana, Srba i Hrvata. Izbori 1910., koji su se pretvorili u "upisivanje" ljudi u svoje nacionalne stranke, samo su potvrdili propast bošnjačkog kvazinacionalnog programa. Povijesno, interesantna je pojava da se ideologija slična Kallayizmu pojavljuje kao velikonacionalna opcija Bosanskih Muslimana koncem 20. i početkom 21.stoljeća, što pokazuje da bizarne političke ideje uskrsavaju u promijenjenim okolnostima, kada je, po svim racionalnim kriterijima, ideološka starudija pokopana zajedno sa svojim izvorom, u ovom slučaju habsburškom monarhijom.
Austro-ugarsko razdoblje je doba umjerene modernizacije Bosne i Hercegovine (početci industrijalizacije, reforme u školstvu i društvenim odnosima), koja je imala za cilj zadržati BiH kao posebnu, samo-održivu upravnu jedinicu u okviru Austro-Ugarske monarhije, ali bez radikalnih poteza koji bi mogli poremetiti ravnotežu odnosa u Habsburškom carstvu. Opća zaostalost (manje od 15% gradskog stanovnistva, socijalno-nacionalni antagonizmi (od priblizno 85.000 kmetovskih obitelji, srpskih je bilo oko 60.000, a hrvatskih 25.000. Broj Muslimana kmetova bio je zanemariv)) kočila je provedbu i umjerenih reformi. Habsburška monarhija se nije usudila izvršiti agrarnu reformu, kojom bi bila oduzeta zemlja muslimanskom plemstvu, koje je vremenom, koristeći pragmatizam i oportunizam bečkoga dvora, od protivnika Austro-Ugarske monarhije postalo jednim od oslonaca austrijske vlasti. U Bosnu i Hercegovinu se do 1914 doselilo oko 180 do 200 tisuća Hrvata, Slovenaca, Čeha, Nijemaca i drugih. Godine 1895 Bosna i Hercegovina je imala sljedeću nacionalnu strukturu: od 1.433.471 stanovnika, Hrvati su činili 21,31%, Srbi 42,93%, a Bosanski Muslimani 34,99%. U 1908 dolazi do Aneksijske krize. Kad je u Osmanlijskom Carstvu pobijedila mladoturska revolucija, Austro-Ugarska se pobojala da će morati vratiti BiH pa je 1908. odlučila te pokrajine anektirati izravno u svoj državni ustroj. To je izazvalo prosvjede Srba i Muslimana, ali i oštre istupe država Srbije i Crne Gore koje su prijetile ratom tvrdeći da je BiH nacionalno srpska zemlja. Naime, srpski političari prema velikosrpskoj teoriji tvrdili su kako su svi katolici i muslimani koji govore štokavskim narječjem pravi Srbi. Srbiju i Crnu Goru je 1908. primirila Rusija, kao njihov zaštitnik, s tvrdnjom kako još nije spremna za rat. Tako je aneksijska kriza oko BiH riješena samo privremeno, diplomatskim putem, ali su pripreme za konačni obracun ipak nastavljene. U Beogradu je osnovana teroristička organizacija "Ujedinjenje ili smrt" (poznato i kao "Crna ruka"). Jačanje srpske države, posebno poslije uspjeha u Balkanskim ratovima (1912-1913), kao države-klijenta ruskog carstva, uz antagonizam velikih sila u Europi, dovelo je, kroz srbijansko financiranje sve radikalnijeg pro-jugoslavenskog i pro-srbijanskog tajnog udruženja "Mlada Bosna" i atentata na austrijskog prijestolonasljednika u Sarajevu, do Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske monarhije.
Godine 1914 u Sarajevu je 28.lipnja ubijen prijestolonasljednik Franjo Ferdinand, sa suprugom Sofijom. Budući da je atentat organizirala prosrpska organizacija "Mlada Bosna" (atentator Gavrilo Princip je bio uvježbavan u terorističkim organizacijama u Srbiji i u vezi sa srpskom obavještajnom službom, kojom je zapovijedao pukovnik Dimitrijević-Apis), to je ubojstvo bilo povod ratu koji je Srbiji navijestila Habsburška monarhija, a što je dovelo Prvog svjetskog rata.
Gavrilo Princip
Od 1914-1915 Srbija je, uz velike gubitke, izdržala i odbila ofenzive austrijske vojske pod zapovjedništvom generala Potioreka na području preko rijeke Drine. U kasno ljeto srpska je vojska poražena od ujedinjenih austro-ugarskih i njemačkih armija, te se povukla preko planina na sjeveru Albanije do savezničkih vojnih snaga u Grčkoj. Tijekom samoga rata, po nekim procjenama, demografski gubitak stanovništva Bosne i Hercegovine, uključujući ratne gubitke i iseljavanja, iznosi oko 300.000 ljudi. Srbi su u Bosni i Hercegovini bili podvrgnuti progonima i zlostavljanjima. Budućnost same BiH je odlučena kolapsom Austro-Ugarske, sovjetskom komunističkom revolucijom koja je Srbiji oduzela glavnog zaštitnika velikosrpskih projekata, te mješavinom političkih igara u kojima su sudjelovali razni činitelji-od Jugoslavenskoga odbora u kojemu su različite uloge igrali političari kao Ante Trumbić ili Svetozar Pribićević i srbijanske vlade s Pašićem na čelu do britanskih, američkih, francuskih i, posebno, talijanskih vojnopolitičkih aspiracija.
[uredi] Bosna i Hercegovina u Kraljevini Jugoslaviji
Od 1918.-1941. Bosna i Hercegovina se nalazi u sastavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije prozvane Kraljevina Jugoslavija. Osnovno obilježje toga razdoblja je nastojanje Srba da se, koristeći se dominacijom u vojsci i politici, te relativnom brojnošću (oko 38-40 % stanovništva), nametnu kao dominantan čimbenik u zemlji s ciljem "srbizacije" nesrpskih naroda. U režimu ograničenog parlamentarizma i drastičnih izbornih manipulacija, kasnije i monarhofašističke diktature, državne pljačke provedene putem novčane unifikacije preko obezvrijeđenog novca iz zemalja izvan Srbije, te političkih ubojstava (Milan Šufflay, Ivo Pilar) i korupcije- sve energije u zemlji su se trošile na zaoštrene političke borbe, te su, zbog unutrašnje rastočenosti zemlje, dovele do brzoga kolapsa Jugoslavije u ratu s nacističkom Njemačkom. U prosincu 1918 je proglašeno osnivanje jugoslavenske države, koja je dobila ime: Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a pod vladavinom dinastije Karađorđevića.
1920. u izborima za Ustavotvornu skupštinu Hrvatska pučka seljačka stranka Stjepana Radića dobila je pedeset zastupničkih mjesta, što je bilo više od svih hrvatskih političkih stranaka zajedno. Zajedno, blok stranaka s programom velikosrpskog centralizma dobio je 44% glasova, anticentralističke hrvatske stranke 23%, dok je ostatak pripao slovenskim, muslimanskim i ostalim strankama s generalno anticentralističkim tendencijama, no poznatim po korupcionaškom i nagodbenjačkom stavu. Većinu glasova Bosanskih Muslimana dobija stranka Mehmeda Spahe, Jugoslavenska muslimanska organizacija, dok Srbi iz BiH glasuju uglavnom za srpske stranke, Radikalnu i Demokratsku. U 1921. proglašen je tzv. "Vidovdanski ustav", kojim su ukinute povijesne granice zemalja koje su tvorile kraljevinu SHS, te je sa svrhom srpske majorizacije i centralizacije država podijeljena u 33 oblasti. Većina zastupnika u Parlamentu (HSS, republikanci, socijaldemokrati) je napustila Skupštinu, pa je ustav izglasan "kupovinom" glasova većinom muslimanskih stranaka iz BiH, Kosova i Makedonije, bez kojih Parlament ne bi imao 50% saziva.
Srpski radikalni poslanik Puniša Račić je 1928 u beogradskoj Skupštini pucao u skupinu poslanika Hrvatske seljačke stranke. Ubio je Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a teško ranio Stjepana Radića. Stjepan Radić je podlegao od zadobivenih rana 8. kolovoza 1928. Ubojstvom političkog vođe hrvatskog naroda stvoren je nezacjeljivi raskol izmedu Hrvata i kraljevine Jugoslavije. Nakon atentata skupina hrvatskih nacionalista na čelu s parlamentarnim zastupnikom Hrvatske stranke prava u saveznoj skupštini Antom Pavelićem napušta zemlju i osniva ekstremni nacionalistički pokret "Ustaše". Sljedeće godine kralj Aleksandar I. ukida Vidovdanski ustav i uvodi osobnu diktaturu. Pojačan je režim represije (umorstva istaknutijih Hrvata, progoni Makedonaca i Albanaca, srpska kolonizacija u nesrpskim krajevima, teror političke policije).
Po popisu pučanstva 1931, Bosna i Hercegovina ima sljedeću nacionalnu strukturu: od 2.323.787 stanovnika, Hrvati čine 23,58%, Muslimani 30,90 %, Srbi 44,25 % i ostali 1,02%.
U Marseillesu je 1934 ubijen kralj Aleksandar I., kao "osveta" za su-urotništvo u atentatu na Stjepana Radića. Organizatori atenatata su ustaški pokret i makedonski revolucionari, a atentator je Veličko Kerin. Ubijenoga kralja je naslijedio sin Petar II., umjesto kojega vlada regentsko vijeće. No, poslije godina diktature, ubojstva, korupcionaških skandala i nasilja, 1939, suočeni s neuspjehom centralizatorske politike, srpski vladajući krugovi pristaju na kompromis. Dolazi do sporazuma između vođe Hrvatske seljačke stranke Vladka Maceka i predsjednika vlade Dragiše Cvetkovića. Tim je sporazumom osnovana Banovina Hrvatska, koja je osim Savske i Primorske banovine obuhvaćala i kotare Dubrovnik, Šid, Ilok, Brčko, Gradačac, Derventu, Travnik i Fojnicu. Time u Banovinu Hrvatsku ulazi oko 30% područja današnje Bosne i Hercegovine. Radikalni hrvatski nacionalisti se protive sporazumu, smatrajući da su Bosanski Muslimani, koje oni smatraju integralnim dijelom hrvatskog naroda, ostavljeni na cjedilu.U nadležnost Banovine prenešeni su poslovi gospodarstva, trgovine, industrije, socijalne politike i još neki drugi. Hrvatski ban postao je Ivan Šubašić.
U ožujku 1941 Kraljevina Jugoslavija pristupila je Trojnom paktu, a 27. ožujka 1941 na političku inicijativu i uz potporu vlade Velike Britanije skupina je srpskih oficira na čelu s generalom Dušanom Simovićem srušila vladu Cvetković-Maček. Kralj Petar II. je proglašen punoljetnim a regentsko vijeće odstranjeno.
[uredi] NDH
U travnju je, nakon dvotjednoga rata, Kraljevina Jugoslavija kapitulirala pred napadajem vojnih snaga 3. Reicha. Bosna i Hercegovina je ušla u sastav kvislinške NDH. Na području NDH, a poglavito u BiH rasplamsao se rat među trima "domaćim" snagama, kao i okupatorskim njemačkim i talijanskim postrojbama: jednu stranu činile oružane snage NDH, domobrani i ustaše, drugu srpske rojalističke snage četnici, a treću komunistički partizani pod vodstvom Tita. Rat u Bosni i Hercegovini se može podijeliti u tri faze:
- u prvoj dolazi do pojedinačnih izgreda srpskih ustanika protiv NDH, masovnoga terora snaga NDH koji je obuhvatio većinu srpskoga pučanstva, te narastanja ustanka Srba protiv NDH- sve to u ljeto i jesen 1941
- u drugoj se fazi komunistički partizani, izbačeni iz Srbije i Crne Gore, prebacuju u Bosnu i Hercegovinu, gdje 1942 dolazi do raskola među ustanicima na četnike i partizane. Sve do sredine 1944 vode se iscrpljujuće bitke između partizana i domaćih protivnika- ustaško-domobranskih snaga i četnika, kao i njihovih inozemnih pokrovitelja. U tom je pogledu bilo presudno razdoblje 1942-1943, kada dolazi do najveće koncentracije sukobljenih snaga: uz oko 160.000 njemačkih i 350.000 talijanskih, oružana sila NDH postiže snagu od preko 160.000, a četnici Draže Mihailovića oko 80.000 vojnika. Komunistička vojska, u broju od 150.000 partizana, vodi teške gerilske bitke, izmičući pred ofenzivama protivnika i jedva probijajući obruče.
Dok su oružane snage NDH bile sastavljene isključivo od Hrvata i Bošnjaka muslimana, a četnicke od Srba, Titova komunistička vojska je bila višenacionalna; brojala je oko 44 % Srba, 30 % Hrvata, 10 % Slovenaca, kao i Crnogorce i Muslimane. Od partizanskih brigada, velika većina su bile hrvatske i bosanske: od 96 brigada, 38 su bile hrvatske, a 23 bosanske i hercegovačke, te 17 slovenske, što pokazuje da se rat najvećom žestinom vodio na teritoriju NDH, dok su Srbija i Crna Gora bile uglavnom pacificirane i pod četnickom kontrolom.
- u trećem razdoblju, potpomognuti Sovjetskom vojskom koja je sredinom i koncem 1944 slomila njemački otpor u Srbiji, partizani ovladavaju ostatkom bivše Jugoslavije. U Bosni i Hercegovini su najveće vojne operacije Mostarska, Sarajevska i Bihaćka
Tijekom rata politika službena politika NDH je podvrgla progonima i masakrima temeljenima na rasnoj, nacionalnoj i vjerskoj osnovi Srbe, Rome i Židove, dok su četnici proganjali i ubijali Bosanske Muslimane i Hrvate. Na koncu rata komunistički su partizani izvršili pokolj pripadnika poraženih protivničkih vojski i članova njihovih obitelji, od Bleiburga u Austriji do Srbije i Makedonije ("Križni put "). Po procjenama neovisnih istraživača, Bosna i Hercegovina je imala sveukupne sljedeće gubitke: 164.000 Srba, 64.000 Hrvata, 75.000 Muslimana i 9.000 Židova.
Uspjevši vojno odoljeti, Titova je vojska u bitci na Neretvi (siječanj-ožujak 1943) slomila četnički pokret, i politički je kapitalizirala svoje uspjehe zasjedanjem vrhovnoga političkoga tijela, AVNOJ-a, u bosanskome gradiću Jajcu 29. studenoga 1943, kada su donešene odluke o zabrani povratka izbjegličke vlade i kralja u Jugoslaviju, o uspostavi Jugoslavije kao federalne države sastavljene od nacionalnih republika (Bosna i Hercegovina, zboh svoje nacionalne strukture, biješe izuzetkom- utemeljena je kao republika da se izbjegnu svađe podjele između Hrvata i Srba), te o privremenoj vladi. Slijedilo je postupno priznavanje od strane savezničkih sila, sporazum s predsjednikom izbjegličke vlade, bivšim banom Banovine Hrvatske Ivanom Šubašićem, te preuzimanje vlasti i uspostava komunističkoga totalitarnoga poretka u cijeloj zemlji u poraću.
[uredi] U sklopu SFRJ
Glavni članak: Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina
U tom je periodu Bosna i Hercegovina bila "trostupanjski" piramidalno ustrojena: privilegirana klasa, s neprijepornom dominacijom od policije do naobrazbe i gospodarstva su bili Srbi, što zahvaljujući svojoj relativnoj brojnosti, "zasluzi" stradanja u NDH, premoći u komunističkom aparatu, kao i ulozi produžene ruke beogradskog centralizma svojih sunarodnjaka. Na drugom mjestu su dolazili Bosanski Muslimani odnosno današnji Bošnjaci, koje je vlast podupirala kao nositelje "državnih" struja u BiH i protutežu srpskim i hrvatskim nacionalnim ideologijama koje su uključivale BiH kao dijelove svojih nacionalnih država, te kao skupina koja je dobro došla kao most prema islamskim zemljama u Pokretu Nesvrstanosti. Uz zahvalnost komunističkoj Jugoslaviji koja im je priznala status nacije, te uspješnu indoktrinaciju kojom su "uspjeli" zaboraviti svoje masovno sudjelovanje u oružanim snagama NDH- Bosanski Muslimani su postali faktor broj 2. u Bosni i Hercegovini i jedni od najžešćih pristaša jugoslavenske fantazme.
Hrvati, kao najmalobrojniji i najsumnjiviji element, nosili su stigmu "reakcionarnog" katoličkog naroda, optuživani za genocide i brutalnosti NDH, podnijeli su sudbinu građana drugoga reda. Stalno sumnjiceni i policijski proganjani, njihova etnička područja svjesno gospodarski zanemarivana, prisiljavani na emigraciju (od ekonomskih emigranata iz BiH, Hrvati, koji su činili oko 1/5 stanovništva, davali su preko 2/3 emigranata)- Hrvati su bili posebno podvrgnuti totalitarnom policijskom rezimu: sve s ciljem depopulacije i eliminiranja hrvatske nacije kao "kanceroznog" elementa koji priječi ostvarenje komunističkog totalitarnog raja na zemlji.
Po popisu stanovništva 1971. Bosna i Hercegovina ima 3,746,320 stanovnika. Među njima je 20.62 % Hrvata, 37.19 % Srba, 39.57 % Bosanskih Muslimana i 2.62 % ostalih. Tim popisom su Bosanski Muslimani prvi put dobili pravo na nacionalnu samo-identifikaciju, i to pod imenom Muslimani. Godine 1972.hrvatski nacionalni gerilci, njih 19, treniranih u Australiji, organiziraju desant u blizini srednjobosanskog grada Bugojna, s ciljem podizanja ustanka protiv velikosrpske tiranije. Većina je poginula u sukobu s premoćnim jugoslavenskim vojnim i policijskim snagama, koje su u panici angažirale blizu 10.000 ljudi. Zadnji jugoslavenski ustav 1974. definira zemlju kao polu-konfederaciju, a jugoslavenski diktator Tito umire 1980., ostavljajući zemlju u nestabilnom stanju. 1983. dolazi do suđenja Aliji Izetbegoviću i dvanaestorici Bosanskih Muslimana u Sarajevu zbog promicanja ideja panislamizma i vjerskog fundamentalizma. 1987.
Od 1987. počinje meteorski uspon na vlast srpskog šefa komunističke partije Slobodana Miloševića. On uskoro postaje glavnim organizatorom velikosrpskog pokreta, koji želi ostvariti otvorenu dominaciju Srba u Jugoslaviji kao policijskoj državi ekstremnoga oblika, ili, preko prekrajanja granica, srušiti Jugoslaviju u bilo kojem obliku i na razvalinama uspostaviti veliku Srbiju koja bi uključivala cijelu Bosnu i Hercegovinu, kao i oko 70 % Hrvatske. Metode su različite: od masovnih nasilnih mitinga, policijske represije, prijetnji JNA, koja se sa 77 % srpskog oficirskog kadra počela transformirati u otvoreni instrument Miloševićeve politike, do krađe federalnih financijskih rezervi i nepoštednog medijskoga rata, prije svega protiv Albanaca i Hrvata, koji je imao za cilj homogenizirati i iskoristiti histerizirane srpske mase u Jugoslaviji za velikosrpski vojni pohod.
God 1990. izbori u Sloveniji i Hrvatskoj dovode do smjene vlasti (u Hrvatskoj dolaze na vlast HDZ i Franjo Tuđman), a izbori u BiH označuju kraj nada "reformističkih" snaga Ante Markovića, još uvijek formalnog jugoslavenskog premijera kojega je podupirao Zapad. Reformirani komunisti dobili su 6 %, Markovićevi reformisti 5,6 %, a tri nacionalne stranke: muslimanska, hrvatska i srpska većinu: muslimanski SDA 37,8 %, srpski SDS 26,5 % a hrvatski HDZ 14,7 %. Time je propala i posljednja iluzija o BiH kao bastionu anacionalnog jugoslavenstva.
[uredi] Raspad Jugoslavije i rat
Glavni članak: Rat u Bosni i Hercegovini
Kandidati nacionalnih stranaka izabrani su i na svih sedam mjesta u Predsjedništvu, kojemu je predsjednikom postao Alija Izetbegović. U složenim uvjetima raspada Jugoslavije tijekom 1991. Hrvati i Bošnjaci uspješno su surađivali nastojeći ojačati samostalnost BiH, čemu su se protivili Srbi, koji su po beogradskim velikosrpskim planovima djelovali u smjeru razbijanja BiH i stvaranja nacionalne srpske države na tlu bivše Bosne i Hercegovine, s konačnim ciljem priključivanja zamišljenoj svesrpskoj državi. Odmah nakon izbora Srbi osnivaju po općinama nelegalna «nacionalna vijeća», koja u proljeće 1991. prerastaju u «zajednice opcina», a ove pak od rujna do studenoga u pet «srpskih autonomnih oblasti». U njima Srbi uspostavljaju paradržavnu upravu, pripravljaju oružanu pobunu (u čemu im osobito pogoduje koncentracija JNA u BiH nakon povlačenja iz Slovenije i Hrvatske) te sudjeluju u svesrpskoj agresiji na Hrvatsku. Memorandum o suverenitetu BiH (12. X. 1991.) Srbi iskorištavaju za napuštanje i bojkot Skupštine i 9.1.1992. jednostrano proglašavaju Srpsku republiku BiH (od veljače 1992. Republika Srpska). U prosincu 1991. BiH je podnijela zahtjev za međunarodnim priznanjem. Na poticaj EZ-a raspisan je referendum o neovisnosti, koji je održan 29. II. i 1. III. 1992.: glasovalo je 63,7% biračkoga tijela, od čega 99,4% za neovisnost. SDS je pozvao Srbe na bojkot referenduma i spriječio njegovo održavanje u pojedinim dijelovima zemlje. Na temelju rezultata referenduma članice EZ-a priznale su 7. IV. 1992. BiH, koja je 22. V. 1992. postala članicom UN-a.
Prvi znakovi oružane agresije bili su napad JNA na većinska hrvatska sela oko Ravnog u istočnoj Hercegovini 2-6. X. 1991. i djelomična blokada sarajevskih ulica u ožujku 1992. Oružana agresija uslijedila je početkom travnja 1992: srpska teritorijalna osvajanja, uz potpunu blokadu Sarajeva, trebala su područje pod srpskim nadzorom proširiti u homogenu cjelinu od Drine do Une, a ostatak BiH razbiti u manje, nepovezane i teško branjive enklave. Zbog oružane nadmoći i podrške Beograda te politike međunarodne zajednice, koja je uvela embargo na uvoz oružja u BiH, Srbi su zacrtane vojne ciljeve razmjerno lako ostvarili već do lipnja 1992. Uz prvotnu neodlučnost bošnjačkoga vodstva da se snažnije suprotstavi, u tom su razdoblju odlučan otpor pružili Hrvati, organizirani u Hrvatsko vijeće obrane (HVO), a u njegovim su postrojbama djelomice sudjelovali i Bošnjaci (Posavina, Mostar). Pretežito bošnjačka Armija BiH djelotvornije se organizirala tek od jeseni 1992.. osobito u središnjoj Bosni i tuzlanskoj regiji. Na područjima koja su nadzirali, Srbi su provodili etničke progone te ubojstva Bošnjaka i Hrvata, uspostavljali su koncentracijske logore i uništavali muslimansku i katoličku kulturnu baštinu. Do studenoga 1992. Srbi su zauzeli oko 70% zemlje, a Sarajevo su od početka agresije držali u obruču, terorizirajući stanovništvo snajperskom i topničkom vatrom. Tijekom agresije izbile su i nesuglasice između Bošnjaka i Hrvata. Postojeće razlike produbljene su zbog kaotičnih i teških ratnih prilika kao i zbog suprotstavljenih gledišta i poteza pojedinih nacionalnih čelnika i međunarodne zajednice. Za Bošnjake je sporno bilo proglašenje Hrvatske republike Herceg Bosne (3. VII. 1992.). Hrvati su uzvratili optužbama zbog islamizacije zemlje i bošnjačke dominacije koja je smjerala marginalizirati Hrvate (i Srbe) na svim područjima života, pa su povukli svoje predstavnike iz Skupštine, Vlade i Predsjedništva. U dijelovima BiH (srednja Bosna, Rama, Mostar) političke razmirice prerasle su u proljeće 1993. u oružane sukobe, u kojima su počinjeni i ratni zločini nad civilima (HVO u selima Ahmići i Stupni Do, Armija BiH u Maljinama, Doljanima i Uzdolu). Neprijateljstva su zaustavljena tek posredovanjem SAD-a i sklapanjem Washingtonskih sporazuma (18. III. 1994.): obnovljena je suradnja, uspostavljena federacija Hrvata i Bošnjaka, a predviđena je njezina konfederacija s Hrvatskom. U Mostaru je uvedena privremena uprava EU. U ožujku 1995. uspostavljen je zajednički vojni stožer Armije BiH, HVO-a i HV-a. Još tješnja suradnja zacrtana je Splitskim sporazumom izmedu RH i BiH u srpnju 1995., temeljem kojega su hrvatske snage u srpnju 1995. oslobodile dio zapadne Bosne (nakon operacije "Oluje" u kolovozu razbile su srpski obruč oko Bihaća, a u jesen je nastavljeno oslobađanje zapadne Bosne). Međunarodna zajednica dugo je i neuspješno pokušavala posredovati oko zaustavljanja rata, nastojeći pronaći prihvatljiv model preuredenja BiH. Prvi pokušaj bio je tzv. Cutilierov plan kantonizacije u ožujku 1992. U siječnju 1993. predložen je Vance-Ovvenov plan kantonizacije (10 provincija), koji je produbio suprotnosti između Hrvata i Muslimana. Owen-Stoltenbergov plan iz kolovoza 1993. uvelike se udaljio od načela cjelovitosti prijedlogom o labavoj tročlanoj Uniji BiH, po kojem bi Srbi zadržali najveci dio okupiranog teritorija. Plan Kontaktne skupine (lipanj 1994) bio je tek ublažena varijanta prethodnog plana za podjelu BiH. Osnovni nedostatak svih planova bio je izostanak preventivnih i provedbenih mjera, a to je pogodovalo Srbima. Diplomatsko posredništvo pratila je i mirovna operacija UN-a, koja se nadovezala na razmještaj mirovnih snaga u Hrvatskoj. Mirovne snage u BiH imale su samo humanitarni mandat (dostava pomoći) i nisu mogle osigurati provedbu diplomatskih planova. Postupno su rasle i razlike u gledištima velikih sila, pa su izbili na vidjelo parcijalni interesi, a sve je to posve umanjilo vjerodostojnost i blokiralo učinkovitost diplomatskog posredovanja. Potpunu nemoć međunarodna je zajednica iskazala u srpnju 1995. kada su Srbi nekažnjeno zauzeli «zaštićene zone UN-a» Srebrenicu i Žepu. Pokrenuli su i ofenzivu na zaštićeno bihaćko područje, ali ih je zaustavila HV operacijom "Olujom". Zajednicki hrvatsko-bošnjački vojni uspjesi tijekom jeseni 1995. omogućili su i zamah pregovaračkog procesa.
Po podatcima Istraživačkog dokumentacijskoga centra Sarajevo (ICD), u Bosni i Hercegovini je od 1991. do 1995. izgubilo život 98.837 ljudi civila i vojnika.
Prema nacionalnom sastavu, stradalo je 63.687 Bošnjaka (67,87 posto od ukupnog broja stradalih), 24.216 Srba (25,81 posto) i 5.057 Hrvata odnosno 5,39 posto, navodi se u izvješću.
Ubijeno je 30.514 bošnjačkih civila, 2.076 hrvatskih i 1.978 srpskih. U vojnim postrojbama stradalo je 30.173 Bošnjaka, 21.399 Srba i 2.619 Hrvata, navodi se u izvješću.
[uredi] Daytonski protektorat
Glavni članak: Daytonski mirovni sporazum
Temeljni sporazum kojim je završen rat i definiran državnopravni okvir BiH postignut je tijekom pregovora koji su se 1-21. XI. 1995. održali u američkoj vojnoj bazi Wright-Patterson kraj Daytona u Ohiju, SAD. Tzv. Daytonski sporazum, službeno potpisan 14. XII. 1995. u Parizu, obuhvaća Opći okvirni sporazum za mir u BiH i 12 dodataka koji se odnose na pojedina pitanja. BiH je uređena kao država sastavljena od dvaju entiteta: Federacije BiH (51% teritorija) i Republike Srpske (49%). Grad Brčko, prvotno ostavljen za arbitražu, odlukom je međunarodne arbitraže 1999. dobio status neutralnoga distrikta pod središnjom vlašću. Provedbu vojnoga dijela Daytonskoga sporazuma osigurale su medunarodne Provedbene snage (IFOR, od 1997. Stabilizacijske snage ili SFOR) pod zapovjedništvom NATO-a. Provedbu civilnoga dijela sporazuma preuzelo je više organizacija (OESS, UN, UNHCR), a najveće je ovlasti dobio visoki predstavnik (do 30. V. 1997. Carl Bildt, potom Carlos Westendorp, a poslije Paddy Ashdown). Posljedice rata katastrofalne su, gospodarski sustav potpuno je razoren, a demografska slika poremećena, premda precizni podatci iz razumljivih razloga nisu potpuno sagledivi. Procjenjuje se da je broj poginulih veći od 100.000. Prema procjeni UNHCR-a, 1995. oko 2.700.000 stanovnika bilo je prognano, izravno ugroženo ratnim operacijama ili pogođeno drugim oblicima nasilja. U skladu s Daytonskim sporazumom, održani su parlamentarni i predsjednički izbori u rujnu 1996. i rujnu 1998. te općinski izbori u rujnu 1997., a na njima su kandidati nacionalnih stranaka uglavnom dobivali većinu glasova (kao i na kasnijim izborima 2002. i 2003.), unatoč nastojanjima međunarodnih posrednika da nametnu druge kandidate. Reintegracija zemlje, u ratu de facto podijeljene, i njezina obnova odvijaju se sporo i otežano zbog međusobnog nepovjerenja, protivnih nacionalnih interesa i stajališta bosanskohercegovačkih Srba, Hrvata i Bošnjaka, te neprevladanih posljedica rata.
Vidi također: Vremenski redoslijed zbivanja u Bosni i Hercegovini
[uredi] Literatura
- HKD Napredak: Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada kraljevstva 1463, Sarajevo, 1991
- Safvet beg Bašagić: Kratka uputa u prošlost BiH, Zurich, 1994
- Salih Muvekkit Hadžihuseinović: Povijest Bosne, Sarajevo, 1999
- Noel Malcolm: Povijest Bosne, Zagreb, 1995
- Dominik Mandić: Etnička povijest BiH; Toronto-Chicago, 1987
- Dominik Mandić: Državna i vjerska pripadnost sredovječne BiH, Toronto-Chicago, 1978
- Nada Klaić: Srednjovjekovna Bosna, Zagreb, 1994
- Ćirković Sima: Istorija srednjovekovne bosanske države, Beograd, 1964
- Srećko Džaja: Konfesionalnost i nacionalnost BiH, Mostar, 1999
- Mladen Ančić: Tko je pogriješio u Bosni, Zagreb, 1999
- Norman Cigar: Genocid u Bosni, Sarajevo, 1998
- Davor Domazet Lošo: Hrvatska i veliko ratište, Zagreb, 2002
- Sefer Halilović: Lukava strategija, Sarajevo, 1997
- Charles Shrader: Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, Zagreb, 2004
