Hrvatski jezik
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
| Hrvatski jezik |
|
| Države govorenja: |
Hrvatska; Bosna i Hercegovina, Austrija, Italija, Mađarska |
| Regije govorenja: |
Evropa |
| Broj govornika: | 6,2 miliona (1995) |
| Rang: | |
| Jezična porodica: | indoevropski
|
| Službeni status | |
| Služben u: | Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Austrija (Burgenland), Italija (Molise), Srbija (Vojvodina) |
| Regulatori: | |
| Jezični kôd | |
| ISO 639-1: | cs |
| ISO 639-2: | |
| SIL | HRV |
| Vidi također: Jezik | Popis jezika | |
Hrvatski jezik je južnoslavenski jezik kojim govori 4,2 miliona ljudi u Hrvatskoj (po popisu stanovnika 2001.), te neodređen broj ljudi u drugim državama. Službeni je jezik u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Vojvodini (Srbija) i u Gradišću (Austrija).
Na dijalekatskoj razini, hrvatski jezik obuhvaća dijalekte čakavskoga, kajkavskog i štokavskog narječja. Hrvati u Gradišću (Austrija) služe se posebnim, gradišćansko-hrvatskim jezikom koji je čakavsko-štokavski amalgam. U osnovama hrvatski jezik je sličan bosanskom i srpskom standardnom jeziku.
Sadržaj |
[uredi] Početak hrvatskog jezika
Od 9. do 11. stoljeća dolazi do pojave pismenosti na crkvenoslavenskom ili staroslavenskom jeziku, prvom općeslavenskom književnom jeziku temeljenim na jednom južnomakedonskom dijalektu iz okolice Soluna. Vremenom se razvijaju i nacionalne redakcije toga jezika (češka, bugarska, hrvatska, srpska, ruska,...), obilježene glasovnim i drugim jezičnim karakteristikama koje odražavaju raslojavanje slavenskih jezika u pisanoj baštini. Prvo je pismo hrvatskoga jezika bila glagoljica, za koju se pretpostavlja da su ju u Hrvatsku donijeli učenici očeva slavenske pismenosti Ćirila i Metoda. Ubrzo se javlja i drugo pismo, ćirilica (nastala izvorno u Bugarskoj u Preslavu), koja je, došavši u Bosnu također prošla kroz više grafijskih i pravopisnih promjena, te je tako nastao specifičan vid ćirilice, bosančica, kojim su se služili Bošnjani ali je pismo bilo u upotrebi nekad i kod Hrvata. Latinica ulazi u hrvatski jezik kasnije, u 14. stoljeću, tako da do 1300-ih Hrvati pišu na tri pisma: glagoljici, bosančici ili zapadnoj ćirilici i latinici.
Prvi su pisani spomenici Hrvata na slavenskom jeziku Bašćanska ploča (otok Krk, 11. stoljeće), dijelovi Kločevoga glagoljaša (11. stoljeće), te Valunska ploča (Istra, 11. stoljeće). To su tekstovi na staroslavenskom s elementima narodnoga govora, pisani uglavnom glagoljicom. No, zlatno doba pismenosti i književnosti na hrvatskocrkvenoslavenskom pada kasnije, u 14. i 15. stoljeće (Misal kneza Novaka, Hrvojev misal, Petrisov zbornik, Berčićeva zbirka). Ta vrsta književnosti uglavnom prestaje sredinom i koncem 15. stoljeća.
Sljedeća je važna pojava raslojavanje staroslavenskoga i dijalekatska diferencijacija. Od 12. do 15. stoljeća, na području od Sutle do Timoka dolazi do pojave niza dijalekata koji se mogu klasificirati u tri narječja, čakavsko, štokavsko i kajkavsko:
- Prvo se od staroslavenske matrice odvojilo čakavsko narječje, kojega prvi pisani spomenici, pomiješani s elementima crkvenoslavenskoga, potječu iz 13. stoljeća: Vinodolski zakonik (1288) i Istarski razvod (1275, prijepis 1325). Prvi hrvatski rječnik, djelo Fausta Vrančića iz 1595, pretežno je čakavskoga idioma.
- Štokavsko narječje je zasvjedočeno, kao i čakavsko, prvo u mješavini s crkvenoslavenskim. Problematično je pitanje koji hrvatski tekst možemo smatrati kao prvi (ili među prvima) na štokavštini. Nesporno je da je prvi cjeloviti spis "Vatikanski hrvatski molitvenik", nastao oko 1380-1400 u Dubrovniku kao prijepis s čakavskoga izvornika. Središta su hrvatske štokavske pismenosti i književnosti Dalmacija s Dubrovnikom i Slavonija.
- Kajkavsko narječje najkasnije ulazi u hrvatsku književnost, 1578. s "Postilom" Antuna Vramca. Kajkavština se brzo nametnula kao snažan idiom zbog političko-upravne važnosti kajkavskih krajeva, koji većinom nisu pali pod Turke. Od 16. do 18. stoljeća niz pisaca, među kojima su najpoznatiji Blaž Đurđević, leksikograf i pisac Andrija Jambrešić i Tituš Brezovački, afirmira kajkavsko narječje koje je na početku 19. stoljeća ostalo jedinim "konkurentom" štokavštini za općehrvatski jezik.
No, izuzetno je zanimljiva pojava interdijalekta, miješanoga čakavsko-štokavsko-kajkavskoga jezika karakterističnoga za tzv. Ozaljski krug i kojega su njegovale velikaške porodice Zrinski i Frankopani. Najvažnija djela na tom hibridnom idiomu su dali Zrinski, Frankopan, kao i Pavao Ritter-Vitezović u epu, te Belostenec u golemom rječniku od preko 2.000 stranica. Taj interdijalekt doživljava slom pogubljenjem Zrinskog i Frankopana 1671. od strane Bečkoga dvora.
[uredi] Hrvatski standardni jezik
Štokavski ili novoštokavski je postao temeljem hrvatskom standardnom jeziku zbog društvenih okolnosti koje su potisnule čakavsko narječje na rubove hrvatskog etničkoga prostora i dovele do slabljenja kulture zasnovane na njemu. Hrvatski jezik je formativan, tj. njegova je bitna karakteristika jezični purizam ili sklonost zamjenjivanja tuđih riječi domaćim neologizmima ili novotvorenim riječima. Još jedna osobina tog jezika je tronarječnost, tj. činjenica da se hrvatski kao sistem dijalekata sastoji od kajkavskog, čakavskog i štokavskog.
[uredi] Ilirski pokret i 19. stoljeće: dovršetak standardizacije
U prvoj polovici 19. stoljeća Hrvatsku je zahvatio Ilirski pokret, poznat i kao Hrvatski narodni preporod. U klimi "proljeća naroda" nakon Napoleonskih ratova, u Hrvatskoj je počelo nacionalno buđenje među gradskom inteligencijom, ponajviše mladim ljudima. Središte pokreta bio je Zagreb. Politički vođa je bio Ljudevit Gaj, a osnovne crte, kao i rezultati pokreta se mogu sažeti u sljedećem:
- Ilirski pokret je bio hrvatski nacionalni preporod, tj. presudan preokret u konačnoj hrvatskoj nacionalnoj unifikaciji
- pokret je, iako je imao potporu i nekih aristokratskih krugova, uglavnom vodila mlada građanska inteligencija
- ideologija samoga pokreta nije bila isključivo hrvatska - naprotiv, smjerala je ujediniti sve južne Slavene, od Slovenaca do Bugara, u zamišljenoj Ilirskoj naciji. No, u praksi se aktivnost pokreta svela na hrvatske okvire, iako je bilo značajnih pokušaja i pomoći drugim slavenskim narodima
- sam pokret je vođen pod ilirskim imenom kako zbog velikih ambicija, tako i zbog toga što je hrvatsko ime tada bilo ograničeno na područje sjeverozapadne Hrvatske. Susjedni narodi su, uz nekoliko značajnih izuzetaka, odbacili ilirski projekt
- najtrajnije dostignuće pokreta je na polju buđenja nacionalne svijesti i samopouzdanja, te jezičke standardizacije
- trajnima ostaju Gajeve zasluge na konačnom formiranju latinične grafije i na formalnom hrvatskom jezičnom ujedinjenju: štokavski ijekavski idiom je protegnut i na neštokavske krajeve, i time je nestalo tradicije regionalnih dijalekatskih književnosti
- formalno, Gaj je standardizirao latiničnu grafiju u nekoliko pokušaja
Jedan od značajnijih jezičko-političkih događaja toga doba je tzv. Bečki dogovor, ili sporazum 5 hrvatskih pisaca i filologa (Ivan Mažuranić, Dimitrija Demetar, Vinko Pacel, Stjepan Pejaković, Ivan Kukuljević Sakcinski) i 2 srpska (Vuk Karadžić, Đuro Daničić), u organizaciji poznatog slovenskog slavista Franca Miklošiča. Taj je sporazum nastao kao posljedica inicijativa Austrijske vlade da se ujednači pravna terminologija, jer je "zemaljski jezik" na više područja prestajao biti njemački. U biti, radilo se o shvaćanjima da su hrvatski i srpski jedan jezik, pa ga treba ujednačiti u svim vidovima.
Osnivanjem Jugoslavenske Akademije u Zagrebu, druga polovica 19. stoljeća je u Hrvatskoj obilježena borbom tzv. filoloških škola, među kojima se ističu dvije: Zagrebačka, u neku ruku nastavljač Ilirskog pokreta, te "hrvatskih vukovaca", ili sljedbenika ideja srpskog jezičnoga reformatora Vuka Karadžića. Zagrebačka škola je nasljednik ilirskih ideja, pa je hrvatski jezik pokušavala i u 1870-im godinama i kasnije oblikovati u mnogim vidovima pazeći na ostale slavenske jezike (slovenski, ruski, češki,..). Stoga njihovo inzistiranje na korijenskom pravopisu, razlikovanju padeža u množini (koji su u novoštokavštini izjednačeni u dativu, lokativu i instrumentalu), obzir prema ostalim hrvatskim narječjima, te neke druge karakteristike. Mladogramatičari ili "hrvatski vukovci" se dijele u dva ili tri naraštaja, no, najveći utjecaj su imali oni na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Trajne su zasluge mladogramatičara stabilizacija hrvatskoga pravopisa na glasovnoj osnovi, te utemeljenje standardnoga jezika na novoštokavštini.
[uredi] 20. stoljeće: jezik i politika
U drugoj polovini 19. i na prijelazu u 20. stoljeće hrvatski jezik je konačno jezički standardiziran u svim glavnim karakteristikama, tj. ostvario je elastičnu stabilnost. Cijelo 20. stoljeće obilježava snažno uplitanje politike u oblik jezika.
Tokom [SFRJ] došlo je - kao i kod bosanskog jezika - do potiskivanja imena hrvatskoga jezika i utapanja u dvojni naziv (srpsko-hrvatski, hrvatskosrpski). U periodu od 1918. do 1941. uglavnom se išlo za tim da se srpski jezik, ekavskoga izgovora, nametne kao državni jezik cijele zemlje.
Slomom Jugoslavije 1941. i nastankom NDH prestali su "jugo-srpski" pritisci, ali je došlo do neočekivanoga nasilja, ovaj puta sa strane Ante Pavelića, poglavnika NDH. Iako se većina pripadnika ustaškog režima nije brinula za jezična pitanja, Pavelić je opsesivno želio vratiti stanje oblika jezika na ono kakav je bio prije kodifikacije od strane mladogramatičara, t.j. želio ih vratiti na pravopisnu normu iz 1870-ih i 1880-ih, no bez promjena gramatičke strukture. Režim NDH je tvorbenost i purizam doveo do ekstrema.
Dva su jezično-politička događaja obilježila hrvatski jezik u doba komunističke Jugoslavije: Novosadski dogovor 1954. i Deklaracija o položaju i imenu hrvatskog književnog jezika 1967. Na sastanku u Novom Sadu 18 srpskih lingvista i pisaca i 7 hrvatskih je odlučilo o nazivu imena koji je trebao biti srpskohrvatski/hrvatskosrpski, te najavilo izradu zajdničkog rječnika Matice srpske i Matice hrvatske. No, u sljedećim godinama je raslo nezadovoljstvo srbizacijom jezika, potpunom dominacijom u državnim instituacijama, kao i u Bosni i Hercegovini.
Deklaraciju iz 1967., koju su potpisale sve hrvatske institucije, je sastavilo 7 hrvatskih lingvista i pisaca. Deklaracija je tražila ravnopravnost ne tri, nego četiri jezika u SFRJ: slovenskog, hrvatskog, srpskog i makedonskog, te prestanak srpske jezičke dominacije na državnom polju i saveznim institucijama. Proglašen je hrvatski književni jezik kao poseban entitet. Masovno su kovane nove rječi kako bi se hrvatski književni jezik što više razlikovao od srpskog.
Slomom SFRJ obilježeno je novo razdoblje u kojem se hrvatski reafirmirao kao standardni jezik. Politički i ratni događaji krajem 20. stoljeća raskinuli su državno jedinstvo na području tzv. "srpskohrvatskog jezika". Hrvatsku je zapljusnuo novi val vještačkog stvaranja jezičkih razlika prema Srbima, ali i prema Bošnjacima.
[uredi] Vanjski linkovi
| Slavenski jezici | |||
| Istočnoslavenski | bjeloruski | staroruski † | staronovgorodski dijalekt † | ruski | istočnorusinski | starobjeloruski † | ukrajinski | ||
| Zapadnoslavenski | češki | kašupski | knaanski † | donjolužičkosrpski | zapadnorusinski | polabski † | poljski | pomorjanski † | slovački | slovinački † | gornjolužičkosrpski | ||
| Južnoslavenski | banatskobugarski | bosanski | bugarski | gradišćanskohrvatski | crkvenoslavenski | hrvatski | makedonski | moliškohrvatsko narječje | crnogorski | starocrkvenoslavenski † | srpski | srpskohrvatski jezik † | slavenski (Grčka) | slovenski | ||
| Ostali | praslavenski † | russenorsk † | slavenosrpski † | slovio | ||
| †Izumrli jezici | |||
