Ovidije

Izvor: Wikipedija

Publije Ovidije Nazon (Publius Ovidius Naso, rođen je 20. svibnja 43. godine stare ere u Sulmoni, stotinjak kilometara od Rima - 17. godine nove ere.)

Život

Rodio se u gradiću Sulmonu god. 43. pr. Krista u bogatoj viteškoj obitelji. U Rimu pohađa studij retorike jer mu otac želi da postane advokat; ali Ovidija to nije pretjerano zanimalo jer je od mladosti naginjao pjesništvu kome se posvetio s velikim i brzim upjehom. Kao dvadesetogodišnjak počinje stjecati priznanje posjećujući pjesnički krug oko Mesale Korvina, u kojemu se upoznao s Tibulom kojega je, nakon njegove rane smrti, proslavio dirljivim epikedijem (pjesmom tužaljkom za umrlim). Ubrzo se proslavio svojim erotskim elegijama u galantnu rimskom društvu kome je Ovidije umio postati pjesničkim tumačem. Ovidije oko 3. g. posl. Krista, nakon Mesaline smrti, mijenja tematiku svojih djela. Napušta frivolne teme i posvećuje se pisanju velikog spjeva u 15 knjiga pod naslovom Metamorfoze. Taj skup mitova positže veliku popularnost i jako se proširio u srednjem vjeku. Uz to je započeo i Faste, pjesnički pregled rimskoga kalendara. Upravo dok je radio na zadnjem djelu, koje je ostalo nedovršeno, Ovidije je bio zatečen carskom naredbom koja ga je osudila na progonstvo. God. 8. posl. Krista po Augustovoj je zapovijedi bio udaljen u Tome, gradić na obali Crnoga mora, u zemlji Geta. Motivi za tu kaznu jedina su tamna i nejasna točka u pjesnikovu životopisu u 10. elegiji 4. knjige Tristia, u kojoj je pružio mnoštvo pojedinosti iz svog života. U elegijama iz progonstva spominje samo augostovu srdžbu (laesus) koju su izazvala duo crimina: carmen et error. Općenito se motivacija za njegov izgon nalazila u optužbi za nemoral zbog njegova mladenačkog djela Ars amatoria, no vremenska je podudarnost s istodobnim progonstvom careve unuke Julije potakla neke na pomisao da je bio upleten u neki od dvorskih skandala povezan s njezinim razvratnim životom. Nakon Augustove smrti god. 14. posl. Krista, Ovidije se ponovno ponadao da će se moći vratiti u Rim, ali i novi princeps Tiberije ostao je nuemoljiv i Ovidije je umro u izgnanstvu 17. ili 18. godine posl. Krista. Djela

Ljubavne elegije

Pjesničko se djelo Ovidijevo može rasčlaniti u tri djela koji se i kroološki nastavljaju jedan na drugi: ljubavne elegije, etiološko pjesništvo i elegije iz progonstva, tugaljive i polemičke. Ljubavne elegije nastajale su u vremenskom luku od god. 25. pr. Krista do 2. posl. Krista. Taj ciklus započinje trima knjigama Amores u kojima pjesnik pjeva Korini, izmišljenoj ženskoj osobi sastavljenoj od osobina više žena što ih je poznavao. Sovijm Heroides Ovidije prelazi s autobiografske elegije an mitološku, ali i u njoj unosi inovacije u usporedbi s prethodnom tadicijom, utoliko što joj daje epistolarni oblik: to su pisma, sva s erotsko-ljubavnim temama, u kojima poznati ženski likovi iz mitova tuguja zato što su ih ostavili ili odbacili njigovi ljubavnici. U tim pismima Ovidije pokazuje duboko poznavanje ćenske senzibilnosti preko ljubavne strasti. U djelu Ars amatoria Ovidije iznosi upute muškarcima kako naći i osvojiti ljubljenu osobu, a u trećoj se iste upute upućuju ženama. Didaktičnu narav ima drugo, nedovršeno Ovidijevo djelo, Medicamina faciei, koje pruža dragocjene upute ženama kako će očuvati ljepotu i zavodljivost izgleda ili usporiti njegovo propadanje. Treće djelo takvoga tipa Ovidijeva su Remedia amoris ili lijekovi protiv ljubavi, u kojemu daje savjete onima koje je ljubav unesrećila.

Metamorfoze

Metamorfoze u 15 knjiga pripovijedaju grčke i rimske legende u kojima se javlja kakva preobrazba od prve metamorfoze Kaosa do pretvaranja Cezara u Zvijezdu i apoteoze Augusta. Ovidije je Metamorfozama pokušao stvoriti svoj opus perpetuum, spjev duga daha izgrađen na svijetu antičkog mita. Likovi koji su prošli preobrazbu ili su polubogovi ili heroji ili ljudi osrednjega statusa, a ono što se s njima zbiva u Ovidija se prikazuje uvelike nabijeno fantastičnim.

Fasti

Nakon Metamorfoza, Ovidije je započeo pisati drugo djelo u elegijskim distisima, Faste. Dovršio je prvih šest knjiga (vjerojatno je početni projekt predviđao dvanaest knjiga, tj. po jednu za svaki mjesec rimskoga kalendara) zbog nasilnog prekida u stvaralaštvu što ga je uzrokovalo pjesnikovo progonstvo. Fasti su pjesnički pregled rimskoga kalendara: za svaki su mjesec popisane svetkovine i obredi popraćeni potragom za njihovim izvorima u drevnoj legendarnoj baštini.

Djela iz posljednjega razdoblja

Godinom 8. posl. Krista započinje zaključni ciklus Ovidijeva književnoga djela. Tu je među ostalim Ibis, žestoko polemička rugalicom nekom neprijatelju rađena prema izgubljenoj Kalimahovoj pjesmi slična karaktera, ne odviše uspjela zbog pretjerana balasta mitološke erudicije. No glavna su djela tog razdoblja pet knjiga Tristia i četiri Epistulo ex Ponto. Spominje se i jedan izgubljeni spjev o ribarstvu Halieutica, te jedna isto tako nesačuvana pjesma na getskom jeziku.

Među trojicom najpoznatijih pjesnika Augustovog doba, pored Horacija i Vergilija, nalazi se Ovidije. On je sebe smatrao kozmopolitom, pripadnikom rimskog carstva.

Najpoznatije djelo mu je Metamorfoze.