Rat u Iraku 2003.
Izvor: Wikipedija
| Rat u Iraku 2003. | |||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
 Karta invazije koalicije na Irak |
|||||||||
|
|||||||||
| Sukobljeni | |||||||||
 Irak Al Qaida u Iraku |
 Kurdi na sjeveruKoalicija  SAD Velika Britanija Južna Koreja Australija Japan Italija |
||||||||
| Vođe | |||||||||
| Sadam Husein Abu Musab al-Zarqawi |
George W. Bush Tony Blair |
||||||||
| Vojne snage | |||||||||
| Irak 375.000 vojnika Pobunjenici 60.000 Mahdi vojska 60.000 Al Qaida 1.300 |
Koalicija 315.000(tijekom invazije) 147.000(2006.) Nova Iračka vojska 129.760 Iračka policija 79.000-140.000 |
||||||||
| Posljedice | |||||||||
| Poginulih vojnika: 4.895-6.370 Poginulih civila: 54.432-650.000 Ukupno: 60.000-660.000 |
Poginulih vojnika(sigurnosne snage): 12.000 Poginulih vojnika (koalicija): 4.087 Ukupno: 16.000 |
||||||||
Rat u Iraku (od 2003. do danas) je serija vojnih intervencija u svrhu okupacije Iraka od koalicije od 48 zemalja koju je predvodila SAD. Sama invazija je trajala od ožujka do svibnja 2003., u kojoj je koalicija okupirala Irak i svrgnula Sadama Huseina, dok su se od druge faze vodile borbe protiv napada pobunjenika koji su se borili protiv okupacije, a koji su trajali preko četiri godine. Sam rat izazvao je brojne kontroverze, iako SAD tvrdi da je legitiman te da je jedan u nizu njegovog "rata protiv terorizma".
Sadržaj |
[uredi] Povod
U rujnu 2002. pojavila se kriza zbog tvrdnje Američkog predsjednika Georgea W. Busha da Irak posjeduje oružja za masovno uništenje, pomaže teroristima (te je i implicirao da je Irak stajao iza napada 11. rujna 2001.) te da se nije razoružao prema rezolucijama UN-a. Još je ranije naveo da su "Irak, Iran i Sjeverna Koreja osovine zla". Irak je izjavio da ne posjeduje nikakva oružja za masovno uništenje. U studenom 2002. UN-ovo vijeće sigurnosti je odobrilo rezoluciju 1441 kojom se zahtijeva da Irak surađuje sa svojim obavezama za razoružanje što je ta država prihvatila, na što su UNMOVIC inspektori počeli sa svojim pretragama.
2003. vođa inspektora Hans Blix otišao je u Irak i nije našao nikakve tragove zabranjenih oružja. 7. ožujka 2003. Blix je objavio da Irak ne samo da surađuje, nego je i vrlo kooperativan.
No američki predsjednik George W. Bush nije bio zadovoljan, ustvrdivši da Irak skriva svoj arsenal od inspektora i da pomaže teroristima. Državni sekretar SAD-a Colin Powell čak je održao prezentaciju u UN-ovom vijeću sigurnosti i prezentirao navodne dokaze o tome kako Irak posjeduje pokretne kamione/laboratorije u kojima proizvodi Antraks te da planira nabaviti nuklearno oružje [1][2]. I britanski premijer Tony Blair je snažno zagovarao vojnu intervenciju, navodeći kako se pod Huseinovim režimom kršilo humanitarno pravo te je nastradalo oko 400.000 ljudi [3] te kako Irak ima oružje koje je sposobno doseći i Veliku Britaniju. Nakon neuspjelog pokušaja da se u UN-u dobije rezolucija koja podržava upotrebu vojne intervencije, SAD je 17. ožujka 2003. objavio ultimatum - Saddam Hussein mora napustiti Irak u roku od 48 sati ili će biti rata[4]. Kada se to nije dogodilo, SAD i Velika Britanija započeli su sa koalicijom drugih država rat sa Irakom, navodno kako bi se riješili diktatora Sadama Huseina i stabilizirali regiju.
[uredi] Tijek rata
Koalicija od 48 država koju je predvodila SAD, a uključivala je i države kao što su Japan, Australija, Poljska, Danska, Južna Koreja, Filipini, Afganistan (pod kontrolom SAD-a), Italija i Španjolska, brojala je oko 315.000 vojnika, dok je Irak imao snagu od 375.000, ali je bio oslabljen zbog dugogodišnjih sankcija. Pošto koalicija nije dobila dozvolu napasti Irak sa Turske, invazija je krenula 20. ožujka 2003. sa teritorija Kuvajta, nazvana "Operacija sloboda Iraku". Tog datuma su se čule eksplozije u Bagdadu, nedugo nakon isteka ultimatuma, a prva meta je bio sam Saddam Hussein i njegovi visoki dužnosnici u njegovom bunkeru kojega su gađale rakete sa vojnih brodova u Perzijskom zaljevu[5]. Idučeg jutra Hussein se pojavio na televiziji živ te je održao govor svojem narodu, makar su neki britanski stručnjaci zaključili da se radi o njegovom dvojniku. Irak je prvih dana vodio popriličan otpor na jugu zemlje te je zapalio izvore nafte uz granicu sa Kuvajtom kako bi izveo kaos, dok su na sjeveru Kurdi već odavno izmakli autoritetu zemlje pa je Turska poslala dodatne vojnike kako bi čuvali granicu.
No s vremenom je koalicija postizala sve veće uspjehe a vojnici Iraka počeli su masovno dezertirati. Osvojeni su gradovi Basra, Umm Kasr i Nassiriya, a Arapska liga je 24. ožujka izglasala jednoglasnu rezoluciju kojom se poziva na prestanak okupacije - izuzev Kuvajta koji je htio da se rat nastavi. Ubrzo je koalicija stigla i do grada i Najafa a SAD je optužio Siriju da je sakrila Iračko oružje za masovno uništenje, što je ta država snažno osporila. 4. travnja osvojen je aerodrom u Bagdadu, a sam grad je opkoljen. 9. travnja 2003. pao je Bagdad a 10. travnja su Kurdi osvojili Kirkuk na sjeveru. Civili su većinom na početku pozitivno dočekali koaliciju i oslobađanje od diktature i sankcija, no nastao je i kaos među gomilom usred vakuuma moči tako da su se pojavile pljačke i razaranja vrijednih povijesnih spomenika. Bush je 1. svibnja održao govor na vojnom brodu USS Abraham Lincoln te proglasio kraj većih vojnih operacija, međutim ubrzo su počeli napadi pobunjenika na vojnike koalicije.
Iako je bivši Irački diktator Sadam Husein uhićen 13. prosinca 2003., napadi pobunjenika i militanata protiv američkih vojnika i civla nisu prestali i nasilje u Iraku je gotovo postala rutina, a kasnije su se pojavili i sukobi Šijita i Sunita, što je mnoge navelo da bi mogao izbiti građanski rat. Iako su sankcije skinute sa Iraka, životni standard se nije značajno poboljšao a radovi na obnovi infrastrukture su se odužili. SAD je odbio predati Irak snagama UN-a usprkos napadima. 2. srpnja 2003. Bush je na upit o tome kako bi se američki vojnici trebali povući iz Iraka zbog otpora odgovorio da se to neće dogoditi. Čak ni nakon uspostavljene nove vlade i prvih slobodnih izbora u Iraku situacija je ostala problematična.
[uredi] 2004: ustanak pobunjenika
2004. je označila početak smanjivanja nasilja. Snage pobunjenika su se preorganizirale tijekom ovog vremena, proučavajuči taktike vojnika koalicije tako da su se gerilski napadi smanjili. No krajem godine strani borci u ušli u Irak, među njima i Al-Kaida koju je u toj državi počeo voditi Abu Musab al-Zarqawi. Napadi su se ponovno proširili. Uz seriji bombardiranja po državi napadani su i vojnici koalicije, i vojnici iračke sigurnosne službe i obični civili. Prema jednoj hipotezi, uklanjanje Huseina je ojačalo radikalne Islamiste tako da je organizirani ustanak Sunita sve više jačao. Južni i središnji dijelovi Iraka potonuli su u kaosu i krvavim gerilskim napadima dok su koalicijske snage pokušavale uvesti red i održati kontrolu.
Koalicija je stoga odlučila napasti grad Fallujah, središte „Muhamedove vojske Al-Ansara“, te Najaf, središte važne džamije koja je postala sjedište Mahdi vojske i njihovih aktivnosti. 31. ožujka 2004. dogodio se jeziv prizor; pobunjenici su u Fallujahu napali konvoj sa četiri američka radnika tvrtke Blackwater USA koji su vršili dobavu hrane za ESS. Četiri radnika; Scott Helvenston, Jerko Zovko, Wesley Batalone i Michael Teague, su izvučeni iz njihovih automobila, pretučeni i završno ubijeni. Njihove leševe su zapalili i objesili na mostu iznad rijeke Eufrat. Slike tog incidenta su obišle i zgrozile svijet [6].
[uredi] Bitka za Fallujah
Nakon tog događaja, koalicija je počela razmišljati da ponovno uspostavi prisutnost u gradu Fallujah. 4. travnja 2004. međunarodne snage su počeli napad na pobunjenike. 9. travnja dopušteno je više od ženama, djeci i starcima da napuste grad. Iduči dan snage su objavile primirje kako bi omogučile ulazak opskrbe namirnicama u grad. Trupe su se povukle do ruba grada. Onda je krenula bitka za osvajanje grada. Kada je vladajuče vijeće Iraka protestiralo, američki vojnici su zaustavili ofenzivu. Koalicija je ubila oko 600 pobunjenika i jedan dio civila, dok je 40 amerikanaca poginulo. Postignut je kompromis i primirje sa pobunjenicima. No primirje su brzo raspalo i napadi su se nastavili, tako da su američki vojnici počeli planirati drugu ofenzivu na jesen. Nakon druge borbe, Fallujah je ponovno osvojena a navodno je oko 5.000 pobunjenika poginulo, dok je oko 95 američkih vojnika nastradalo u akciji. I stotine civila je poginulo, a dobar dio grada je oštečen.
[uredi] 2005: Izbori
31. siječnja 2005. održati su prvi poslijeratni izbori kako bi se izabrali predstavnici za prijelazno novo iračko vijeće od 275 članova koje bi treblo donijeti stalni ustav. Usprkos tome što je na biračkim mjestima bilo nasilja a Suniti su bojkotirali izbore, većina Kurda i Šijita je sudjelovalo i izbori su bili razmjerno uspješni. Oko 8.4 milijuna ljudi je glasovalo u, kako je ocijenjeno, „prvim demokratskim izborima Iraka“. 4. veljače Paul Wolfowitz je objavio da će se oko 15.000 američkih vojnika, koji su osiguravali red na izborima, vratiti natrag kući. Veljača, ožujak i travanj su bili relativno mirni mjeseci u usporedbi sa krvavim studenim i siječnjom, sa prosječno 30 napada pobunjenika na dan u usporedbi sa prethodnih 70 na dan. 9. travnja tisuće demonstranata vjernih Šijitskom kleriku Muqtadu Sadru protestiralo je u Bagdadu protiv američke okupacije. 20. travnja irački unutarnji ministar Iyad Allawi jedva je preživio pokušaj atentata kada je bombaš samoubojica napao njegov konvoj blizu njegove kuće.
Nade za skoro povlačenje vojnika iz Iraka su nestale kada je u svibnju nastala prava poplava terorističkih napada pobunjenih Sirijaca, Saudijaca i Sunita. Njihove glavne mete bila su okupljališta civila Šijita, poput tržnica ili škola. Tog mjeseca SAD je pokrenuo operaciju Matador na zapadnom Iraku kako bi zaustavio protok pobunjenika i oružja iz Sirije. Irački predsjednik Jalal Talabani je 13. studenog za britansku televiziju izjavio da bi iračke snage mogle zamijeniti britanske vojnike do kraja iduče godine. 15. listopada 2005., nakon ratifikacije ustava Iraka, održani su izbori za stalno iračko vijeće 15. prosinca. Pobijedila je „Ujedinjena iračka alijansa“ sa 128 od 275 sjedala, a drugo mjesto je iznenađujuče zauzela „Demokratska patriotska alijansa Kurdistana“ sa 53 sjedala
[uredi] 2006: Sukob Sunita i Šijita
22. veljače 2006. dvije bombe su postavljene u džamiju Al Askri od sedmorice ljudi odjevenih u uniforme iračkih specijalnih postrojbi. Eksplozija je uništila zlatnu kupolu i oštetila džamiju [7]. Šijiti su na to diljem Iraka protestirali i izrazili bijes napadajuči 168 džamije Sunita, a ubijeno je i 10 imama a 15 je oteto. Vjerski vođe na obje strane pokušali su smiriti situaciju i umanjiti strah od Sunitsko-šijitskog civilnog rata u Iraku. U neredima su se počele i nizati kritike na račun vlade SAD-a, ali i strah da bi civilni rat mogao rezultirati raspadom Iraka. SAD je za napad na džamiju optužio Al-Kaidu i Abu Musaba al-Zarqawija. Ministar Ibrahim al-Jaafari je pozvao na mir i jedinstvo, dodajuči kako je napad pokušaj da se rasplamsa nasilje.
Istodobno, trajalo je suđenje Sadamu Huseinu u skrivenoj bazi u Iraku. Bio je optužen za genocid i ubijanje Kurda na sjeveru. Husein je često osporavao smisao suda, štrajkao je glađu i protestirao, pozivajuči na pobunu protiv koalicije, a mnogi njegovi odvjetnici su ubijeni i prije nego što je suđenje završilo. Proglašen je krivim i, na iznenađenje svijeta koji je očekivao da će samo dobiti doživotnu kaznu u zatvoru, osuđen na smrt vješanjem. 30. prosinca 2006. Sadam Husein je obješen a video njegovog pogubljenja emitiran je diljem svijeta[8][9]. Mnogi su bili zadovoljni takvim ishodom, a među njima i Iran zbog dugog Iračko-Iranskog rata, ali je bilo i protivnika u samom Iraku, a i pojavila se kontroverza zbog video snimke njegova pogubljenja koje je ocijenjeno nedostojanstveno i neprimjereno, tako da su se razmirice između Sunita i Šijita produbile.
[uredi] Kontroverze
Iako je američki predsjednik Bush izjavio da je rat u Iraku "dio rata protiv terorizma", mnogi stručnjaci smatraju da je invazija bila motivirana drugim razlozima, pogotovo kada oružje za masovno uništenje nikada nije pronađeno. Neki smatraju da je glavni razlog bio kontrola bogatog izvora nafte u Iraku. Uz to pojavile su se i optužbe raznih udruga protiv koalicije zbog kršenja ljudskih prava, iako su američki vojnici trebali "osvojiti srca i umove iračana", poput u zatvoru Abu Ghraib u kojem su se pojavile slike američkih vojnika kako ponižavaju iračane, te Mahmudiyah incident u kojem je navodno silovana i ubijena 14-godišnja djevojčica ili ubojstva u Hadithu u kojem su navodno ubijena 24 civila, većinom djeca i žene.
Iako su mnogi tražili da se zbog toga skandala smjeni Donald Rumsfeld, to se nije dogodilo. Uz to, protesti diljem svijeta pratili su rat u Iraku, a i mnoge slavne ličnosti u SAD-u su kritizirale vladine odluke; među njima su i filmski glumci Sean Penn i Tim Robbins, te dokumentarni filmaš Michael Moore koji je konflikt opisao u dokumentarcu "Fahrenheit 9/11". Među državama koje su bile izričito protiv rata su bile i Francuska, Njemačka, Rusija, Egipat i Kina, koje su upozorile da će on samo povećati terorizam umjesto da ga smanji.
[uredi] Troškovi
SAD je do 29. rujna 2006. potrošio 379 milijardi $ na rat u Iraku [10], što je gotovo 1.000 $ troškova po stanovniku SAD-a ili prosječno 6.4 milijardi $ na mjesec. Velika Britanija potrošila je pak oko 4.5 milijardi funti[11]. Joseph Stiglitz, bivši ekonomist Svjetske banke, je izjavio da bi se ukupni trošak rata u Iraku mogao popesti na 1 do 2 bilijuna $[12]. Među troškovima u ratu su i vojna oprema.
[uredi] Žrtve
Do 1. svibnja 2003., kada je Bush izjavio da je većina vojnih operacija završena, poginuo je 171 vojnik koalicije ( od toga 138 amerikanaca, 33 britanaca ) te oko 2.300 vojnika u Iraku.
Do 21. listopada 2006. poginulo je 3.029 vojnika koalicije ( od toga 2.791 američkih, 119 britanskih, 33 talijanskih, 18 ukrajinskih i dr. ) dok je broj porginulih civila još uvijek upitan - neki stručnjaci tvrde da dosegnut broj od preko 100.000 [13], dok drugi tvrde da je taj broj mnogo manji, negdje oko 8.000.
U listopadu 2006. je britanski časopis "The Lancelot" pod Johns-Hopkins fakultetu u Baltimoreu objavio da bi broj mrtvih od početka rata mogao biti čak i do 650.000 ili 2.5 % stanovništva[14], čime bi to bio jedan od najkrvavijih ratova u 20. i 21. stoljeću. Kao i kod prijašnjih studija, i ovdje se navodi da su statistički rezultati ote metode nedovoljno precizni, makar je više ljudi poginulo nego što se do sada mislilo. Bijela kuća je odbacila tu brojku, tvrdeči da je iznimno pretjerana. Uz to je poginulo i 110 novinara u toj državi.
[uredi] Vanjske poveznice
- Rat u kontekstu
- Pozitivno razmišljanje i analiziranje rata u Iraku
- Informed Comment. - razmišljanja o Bliskom istoku
- Profesor Dr. Sedat Laciner, "10 stupnjeva otpora u Iraku"
- Broj mrtvih civila
- Amnesty International - izvještaj o Iraku
- Borgen Project: koštanje rata u Iraku
- Irak; Amnesty International traži izvještaje o demoliranju kuća u državi
- Irak - puni tekst govora i događaja
- Irak: povratak izbjeglica
- Irački tribunal osnovan bez pravne legislative
- Memorandum o raznim problemima
