Stjepan Radić
Izvor: Wikipedija
Stjepan Radić (Trebarjevo Desno pokraj Siska, 11. lipnja 1871. - Zagreb, 8. kolovoza 1928.), hrvatski političar.
Sadržaj |
[uredi] Rana mladost
Već se od mladosti zanimao za politiku, tako da je iz političkih razloga isključen je iz sedmog razreda zagrebačke gimanzije te maturira privatno u Karlovcu. Godine 1891. upisuje se na zagrebački Pravni fakultet, ali je isključen 1893. zbog javnog napada na bana Khuena i osuđen na četiri mjeseca strogog zatvora. Dvije godine kasnije ponovo je osuđen, ovaj puta na šest mjeseci zatvora. Razlog je bio spaljivanje mađarske zastave prilikom posjeta Franje Josipa I. Zagrebu. Zbog isključena sa zagrebačkog Pravnog fakulteta nastavlja studij na praškom sveučilištu. No, uskoro je isključen i s praškog sveučilišta, a odmah zatim i s peštanskog tako da mu je daljnij studij onemogućen na čitavom području Austro-ugarske monarhije.
[uredi] Politička djelatnost u Austro-ugarskoj
Počeci njegove političke djelatnosti vezani su upravo uz borbu protiv mađarizacije.
Godine 1895. studenti sa sveučilišta među kojima je bio i Stjepan Radić najjasnije su iskazali izraz svog nezadovoljstva. Oni su na Trgu bana Josipa Jelačića spalili mađarsku zastavu. Sat vremena nakon toga počela su uhićenja. Studenti su bili izbačeni sa Sveučilišta, a sud ih je osudio na višemjesečne kazne. Na nagovor Stjepana Radića, nakon izlaska iz zatvora nastavili su studirati u Pragu i Beču.
Godine 1896. putuje u Rusiju, a u periodu između 1897. - 1899. godine završava u Parizu Višu političku školu. Zatim živi neko vrijeme u Pragu surađujući s češkim listovima, a kada ga policija protjera iz Praga odlazi u Zemun za balkanskog dopisnika čeških, francuskih i ruskih listova. Tu uspostavlja veze s uglednim srpskim političarima i tiska članke u Srpskom književnom glasniku. Od 1902. godine živi u Zagrebu i radi kao sekretar Hrvatske ujedinjene opozicije.
Iste godine objavljuje knjigu Hrvati i Srbi u kojoj govori o međusobnim odnosima osuđujuću u njoj naše partikularističke megalomanije.
Između ostalog u knjizi je napisao i ove retke: Tim sramotnim pojavam izvor je baš u tome, što se misli, da se borba ima voditi do istrage (uništenja) vaše ili naše, a sve, gle, oko nas svjedoči, da se ta borba vodi do istrage vaše i naše... Zdrav razum svakog našeg seljanina, kojega još ne otrovasmo svojom "politikom" sudit će o ovoj borbi "do istrage vaše ili naše" kao o najstrašnijem zločinstvu, kao o pravom narodnom izdajstvu... danas samo kretenski um ili zločinačka duša može propovijedati srednjovječnu razornu plemensku mržnju... treba što prije pokazati, da ipak nismo tako besvijesna masa, da bi se u nas do vijeke mogao štrcati tuđinski otrov razdora i mržnje, da već jednom hoćemo i možemo biti narod bilo to s dva, pa i više ravnopravnih imena.
Od 1902. godine, pa sve do 1906., glavni je urednik mjesečnika Hrvatska misao. S bratom Antunom 1904. godine osniva HPSS (Hrvatska pučka seljačka stranka) - stranku koja na izborima za Hrvatski Sabor dobiva devet mandata. U Hrvatski sabor prvi puta je izabran 1908. godine u izbornom kotaru Ludbreg. Godine 1912. u doba Cuvajeva komesarijata ponovo je u zatvoru. U studenome 1918. godine na sjednici Narodnog vijeća suprostavlja se centralističko-hegemonističkom načinu ujedinjenja južnoslavenskih zemalja.
Tada je izgovorio rečenicu: Srljate kao guske u maglu.
[uredi] Djelatnost u jugoslavenskoj monarhiji
Godine 1920. stranka mijenja naziv u HRSS (Hrvatska republikanska seljačka stranka). U veljači 1919. obraća se Mirovnoj konferenciji u Parizu Memorandumom u kome zahtijeva za hrvatski narod pravo na samodređenje i izražava želju da Hrvatska svojom slobodnom voljom stupi u ravnopravnu federativnu zajednicu sa Srbijom i Crnom Gorom. Od ožujka 1919. do studenog 1920. godine ponovo je u zatvoru ili pod istragom. Amnestiran je na sam dan izbora za Konstituantu.
HRSS na izborima dobiva 50 mandata i tako postaje najveća hrvatska politička stranka. U srpnju 1923. putuje u London, Beč i Moskvu, gdje svoju stranku učlanjuje u Seljačku Internacionalu. Po povratku u Zagrebu u siječnju 1925. godine uhićen je i predan sudu.
Pušten je tek nakon što je njegova stranka (27. ožujka 1925.) dala izjavu u beogradskoj Narodnoj skupštini da priznaje monarhiju, centralistički Vidovdanski ustav, postojeći državni poredak i nakon što je HRSS promijenila ime u HSS (Hrvatska seljačka stranka). Već u studenome (zbog nove orijentacije) Radić ulazi u Pašićevu vladu kao ministar prosvjete.
U veljači 1927. Radić je ponovo u opoziciji i sklapa koaliciju sa Samostalnom demokratskom strankom (koju je vodio Svetozar Pribićević) i nastaje Seljačko-demokratska koalicija kojoj je Radić bio na čelu. Godinu dana kasnije (1928.) dobio je mandat ali nije sastavio vladu.
Dana 20. lipnja 1928. godine revolverskim hicima dvorski agent i zastupnik Radikalne stranke Puniša Račić usmrćuje zastupnike HSS-a Pavla Radića, Đuru Basaričeka i smrtno ranjava Stjepana Radića. Stjepan Radić preminuo je 8. kolovoza 1928. u Zagrebu. Sahranjen je 12. kolovoza u Zagrebu na Mirogoju.
[uredi] Suprotna gledišta
Iako se mnogi ne bi složili, Stjepan Radić može biti promatran iz posve različitog ugla. Ako pratimo nit njegova djelovanja, i djelovanja njegove stranke, kroz povijest vidjet ćemo da je Stjepan Radić začetnik filozofije pragmatizma u hrvatskoj politici. U prilog ovoj tvrdnji dovoljno govore brojne promjene imena HSS-a za vrijeme Kraljevine i to samo iz razloga da im ne bi moglo biti zabranjeno političko djelovanje po osnovi protuustavnosti imena stranke (Republikanska). Nadalje, kada se nađe na pragu ilegale Radić se ne libi za savjet pitati ni Kominternu, a kad na kraju spomenem koalicije HSS-a sa Pribičevićem i kasnije s Cvetkovićem, odnosno Radićeve i Mačekove ministarske fotelje u Vladi omražene Kraljevine, moramo shvatiti da Stjepan Radić nije pravilno prezentiran u današnjoj hrvatskoj javnosti. Danas Radića doživljavamo kao političara idealista koji je i krv i život svoj položio pred velikosrpskom hegemonijom na braniku tisućljetne hrvatske državnosti, a Radić nije bio ni blizu toga. Stjepan Radić ima velike zasluge za očuvanje kakvog takvog položaja Hrvata u Kraljevini upravo zbog svoje ustrajnosti u političkom djelovanju i korištenja filozofije političkog pragmatizma.
