Rat u Hrvatskoj
From Wikipedia
Rat u Hrvatskoj je naziv koji se koristi za niz povezanih oružanih sukoba koji su se za vrijeme i neposredno nakon raspada Jugoslavije - od 1991. do 1995. - odigravali na teritoriju današnje Hrvatske između hrvatskih vojnih, policijskih i paravojnih snaga s jedne, te paravojnih snaga pobunjenih hrvatskih Srba, odnosno snaga Republike Srpske Krajine, koje je podržavala Jugoslavenska narodna armija, a kasnije Republika Srpska. U Hrvatskoj se za taj sukob koristi izraz Domovinski rat - dok se u engleskoj literaturi koristi i izraz Hrvatski rat za nezavisnost. Rat u Hrvatskoj se često uzima kao dio šire cjeline koju čini i Rat u Bosni i Hercegovini (1992-1995).
[uredi - уреди] Tok rata
Rat je počeo kao serija manjih incidenata na etničkim miješanim područjima odnosno područjima Hrvatske sa srpskom većinom, gdje su se lokalni Srbi u ljeto 1990. tokom tzv. balvan revolucije bili pobunili protiv nove hrvatske nacionalističke vlade Franje Tuđmana, nezadovoljni njenim nastojanjem da se Hrvatska osamostali od Jugoslavije. Tuđmanova je vlada taj proces nastojala zaustaviti policijskim intervencijama, što je u proljeće 1991. dovelo do većih oružanih sukoba, u koje se uplela JNA, ispočetka pod izlikom razdvajanja zaraćenih strana. Međutim, sukobi su nastavili eskalirati nakon proglašenja nezavisnosti Hrvatske 25.6. 1991., a otada se JNA sve otvorenije stavlja na stranu hrvatskih Srba, tada već organiziranih u formacije vlastite države.
Iako je Hrvatska, prvenstveno zbog nedostatka teškog oružja, trpila velike gubitke u ljeto i jesen 1991. godine, JNA to nije bila u stanju iskoristiti zbog masovnog osipanja ljudstva. Istovremeno je rastao diplomatski pritisak da se što brže okonča rat te s njime povezani prizori razaranja i ljudskog stradanja simbolizirani opsadom Vukovara i opsadom Dubrovnika - pogotovo od strane Njemačke koja je inzistirala na priznanju nezavisnosti Hrvatske i Slovenije. Početkom 1992. je potpisano tzv. Sarajevsko primirje, kojim su na duže vrijeme obustavljena neprijateljstva, a JNA se povukla iz Hrvatske, dok je u Hrvatsku u svrhu očuvanja mira stigao UNPROFOR.
Usprkos niza oružanih incidenata pa i većih okršaja, od kojih je najvažniji hrvatski pokušaj zauzimanja Baranje u proljeće 1992. godine, primirje se održalo, a do ljeta 1992. su se pretežno crnogorski kontingenti JNA - koja se tada transformirala u VJ - povukli i s okupiranih područja Dubrovnika. U tom je periodu položaj Krajine nastavio slabiti, najviše zahvaljujući izbijanju rata u BiH.
U januaru 1993. rat je ponovno eskalirao nakon što je na području sjeverne Dalmacije Hrvatska vojska poduzela Operaciju Maslenica s ciljem zauzimanja nekoliko strateških točaka. Nakon početnih uspjeha, hrvatska je ofenziva zastala i pretvorila se u pozicijski rat postupno stišan nakon nekoliko učestalih primirja. Nekoliko mjeseci kasnije hrvatske snage su poduzele Operaciju Medački džep, čije su posljedice danas izvor brojnih kontroverzi.
Hrvatske snage su u tim operacijama stekle značajna iskustva, a od potpisivanja Washingtonskih sporazuma i podršku američke vlade, u kojoj je upravo Hrvatska vojska prepoznata kao ključni faktor okončanja rata u BiH. Hrvatska vojska je nastavila jačati u organizacijskom i logističkom smislu, a u maju 1995. poduzela Operaciju Bljesak kojom je likvidirana krajinska enklava u Zapadnoj Slavoniji.
U augustu 1995. godine hrvatske snage, u suradnji s V korpusom Armije BiH iz bihaćkog džepa poduzimaju Operaciju Oluja kojom je pod hrvatski nadzor stavljen zapadni dio RSK, uključujući glavni grad Knin. Ti su događaji doveli do masovnog egzodusa srpskog stanovništva, ali i brojnih ratnih zločina.
Iako se često govori da je rat u Hrvatskoj završio s Operacijom Oluja, dijelovi hrvatskog teritorija su bili izloženi bombardiranju bosanskosrpskih snaga sve do završetka rata u Bosni i Hercegovini u jesen iste godine, dok je sudbina preostalog dijela RSK - SAO Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema - riješena Erdutskim sporazumom u novembru 1995. kojim je dogovorena mirna i postupna tranzicija tog područja pod hrvatsku vlast. Ona je dovršena početkom 1998. kada je Hrvatska konačno ostvarila svoj suverenitet na međunarodno priznatim granicama.
[uredi - уреди] Posljedice
Postoje razne procjene o tome koliki je broj poginulih u ratu u Hrvatskoj, ali se uglavnom spominje brojke od oko 10.000 mrtvih, 37.000 ranjenih i 1.150 nestalih, odnosno oko 33.000 ranjenih na hrvatskoj strani, te oko 5.000 mrtvih, oko 1.000 nestalih i još neutvrđen broj ranjenih na jugoslavenskoj/krajinskoj strani.
Uz ljudske gubitke su zabilježena i velika razaranja na ratnim područjima, od kojih neka nisu sanirana ni desetljeće nakon završetka rata. Na dijelu Hrvatske se još uvijek nalaze protupješadijske mine.
Najvidljivija posljedica rata jesu demografske promjene, koje se prvenstveno odnose na egzodus stanovništva s područja bivše Krajine, temeljem kojih je drastično smanjen postotak Srba u stanovništvu Hrvatske. Te se promjene djelomično odnose i na Bosnu i Hercegovinu, odnosno dijelove današnje Republike Srpske.
Rat je imao ozbiljne posljedice za razvoj demokracije u Hrvatskoj, s obzirom da je ratna opasnost služila kao izgovor za brojna kršenja ljudskih prava kao i uvođenje autoritarnih tendencija, pogotovo po pitanju slobode medija kao i slobode izražavanja. Još je važnije bilo to da je pažnja javnosti bila skrenuta s pitanja ekonomske tranzicije odnosno privatizacije nekadašnjih društvenih poduzeća, koja je izvedena upravo za vrijeme rata, i to na način koji mnogi stručnjaci smatraju pogubnijim po hrvatsku ekonomiju od samih ratnih razaranja. Ratu mnogi također pripisuju naglo bujanje kriminala u Hrvatskoj.
Pitanje ratnih zločina počinjenih od strane hrvatskih snaga, odnosno njihovog sudskog procesuiranja, je od početka 2000. godine jedan od izvora nestabilnosti na hrvatskoj političkoj sceni.
