Dominat
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Dominat je moderni naziv za autokratski oblik vladavine koji je ustanovljen u Rimskom carstvu nakon krize 3. vijeka i koji je trajao sve do pada Rimskog carstva.
Naziv "dominat" izveden je od latinske rijeÄi dominus (= "gospodar"), koja se prvobitno vezivala prije svega za odnos roba i njegovog vlasnika. Taj je naziv pejorativno koriÅ¡ten za neke careve poÄev od Julijevaca-Klaudijevaca, ali nije bio zvaniÄna titula, a neki su ga carevi, npr. Tiberije, iskreno prezirali. Pod Dioklecijanom, meÄ‘utim, ta je titula postala posve uobiÄajena, pa se ovaj car i smatra osnivaÄem dominata kao sistema državne uprave.
Prva faza ureÄ‘enja carske vlasti, poznata pod imenom "principat", koju je karakterisalo formalno postojanje svih ranijih republikanskih ustavnih institucija i obiÄaja, zavrÅ¡ila se s krizom 3. vijeka (235–284). Ta je kriza okonÄana Dioklecijanovim stupanjem na prijesto. Dioklecijan je ulogu i položaj rimskog cara izmjestio iz formalne strukture starih republikanskih ustanova koja je postojala tokom prva tri vijeka carstva i uveo nov sistem vladavine Äetvorice, tzv. tetrarhiju. On je takoÄ‘e odbacio titulu princepsa (princeps) i usvojio otvoreno monarhijski nastup prema državnim Äinovnicima i svim svojim podanicima.
Možda je znaÄajnije od same titule bilo usvajanje božanskog statusa cara s pratećim nazivom "božanski" (divus). Deifikacija je prvobitno bila posthumna poÄast koju je preminulom caru dodjeljivao rimski senat, ali je kasnije sam car poÄeo sebi joÅ¡ za života davati zvanje "božanski", a Äesto i Älanovima svoje porodice.
HistoriÄari kasne antike, meÄ‘utim, negiraju da je prelaz sa principata na dominat predstavljao neki oÅ¡tri rez u historiji Rimskog carstva. Oni smatraju da se zapravo radilo o postepenoj transformaciji u okviru koje Dioklecijanove reforme, premda znaÄajne, predstavljaju samo jedan od elemenata u toj prelaznoj fazi.
Dominat kao politicki sistem
Dioklecijan i njegovi nasljednici zapoÄeli i zavrÅ¡ili su proces pretvaranja Rimske države u neograniÄenu monarhiju. On konaÄno raskida sa Augustovim sistemom principata, po kome je car nije tretiran kao monarh, već kao senator i prvi graÄ‘anin koji uživa najviÅ¡i autoritet te specijalna ovlaÅ¡tenja. PolitiÄki sistem koji je osnovao Dioklecijan naziva se, kao Å¡to smo već napomenuli, dominat, gdje je car, dominus (gospodar) imao apsolutnu zakonodavnu ovlast nad / prema svim svojim podanicima, bez obzira na njihov rang i stalež. U novim politiÄkim odnosima u mnogome je oÄigledan poredak istoÄnih monarhija; nesumnjivo preuzet utjecaj na kraljevskiog dvora Casanida. Nastupa period, u kojem se i rimski car, sliÄno istoÄnim kraljevima, smatra za inkarnaciju božanstva, božijeg izaslanika na zemlji. Njemu se odaju božanske poÄasti (adoratio), obred/Äin u kojem se pri njegovoj pojavi prisutni se spuÅ¡taju na koljena, padaju niÄice i ljube skute njegove odjeće. Pojava cara Diklecijana predstavljala je pravu vjersku sveÄanost. On se i po svojoj vanjÅ¡tini izdvajao od svoje okoline; njegova je odjeća saÅ¡ivena od svile i purpurne tkanine, ukraÅ¡ena zlatom i dragim kamenjem.
Tetrarhija (vladavina cetvorice)
Rimska monarhija, i nakon Dioklecianove vladavine, ostala je u principu jedinstvena. Prethodno politiÄko doba, dalo podsticaj svojim rasformiranja oblika vladavine u carstvu kroz mnoge pokuÅ¡aje/sluÄaje raspodjele vlasti u Rimu izmeÄ‘u dvojice Äak i trojice careva (Marka Aurelijea i Lucije Ver, Smeptije Severa i njegova dva sina, Valerijan i Galijen). Dioklecijan je nastojao, a kasnije i patentirao dosljedan sistem podjele vlasti, najprije izmeÄ‘u dva, a zatim i Äetiri suvladara. Ubrzo nakon svog uÄvršćenja na carskom prijestolju Dioklecijan je izabrao za suvladara svog zemljaka i druga po službi Maksimijana. Dioklecijan i Maksimijan od 286.god nosili su titule augusta, a 293.god. oba su cara izabrali sebi suvladare (zamjenike), koji su nazvani cezarima.
Za istoÄni dio carstva, kojim je upravljao sam Dioklecijan, za suvladara izabran je Gaj Galreije Valerije Maksimijan, a Maksimijan je na zapadu za cezara izabrao Gaja Flavija Valerija Hlora. Obojici je bilo naloženo da se razvedu od svojih žena i uzmu kćeri svojih augusta kako bi ovim Äinom uÄvrstili rodbinske veze, a tim i samu vlast.. Svaki od vladara imao je punu carsku vlast, premda su cazari smatrani za niže po rangu od augusta. Dioklecijan i Maksimijan smatrani su za ravne, ali je ipak Dioklecijan zadržao veći autoritet od ostalih careva i vrÅ¡io veći utjecaj na sve poslove. Stvorena je prividno složna carska obitelj. Augusti su se smatrali braćom, cezari, pak, njihovim sinovima. Podjela vlasti izmeÄ‘u Äetvorice vladara bila je izazvana nužnošću;
prostrana teritorija Carstva nije omogućavala jednom monarhu da prati sve dogaÄ‘aje unutraÅ¡njeg spoljnog politiÄkog života carstva
novi sistem je naizgled dozvoljavao carevima liÄno rukovoÄ‘enje pojedinim pohodima
od vremena podjele vlasti izmeÄ‘u Dioklecijana i Maksimijana, faktiÄki zapoÄinje podjela Äitavog carstva na IstoÄno i Zapadno
Zanimljivo je da nijedan od careva nije izabrao Rim za mjesto ovog boravka. Naime Dioklecijan je živio u Nikomediji, Galerije u Sirmiju, Maksimijan u Mediolanumu, Konstancije Hlor u Trieru. MeÄ‘utim, za vrijeme nemira u zemlji, carsku vlast držao je onaj koji se nalazio u Rimu. "VjeÄni Rim" (Roma aeterna) smatran je kao i prije nastanka tetrarhije, prijestolnicom Carstva, ali nije bio careva rezidencija te je izgubio svoj raniji politiÄki znaÄaj.
Sistem tetrarhije, kao i sve velike ideologije, je dobro zamiÅ¡ljen i koncipiran, ali nije u potpunosti bio primijenjen. Nakon Å¡to se Diklecijan povukao u svoju palaÄu, najprije su dva cezara, Galerije i Konstancije, postali augusti onako kako je to on odredio, te je svaki od njih imenovao svog cezara. Kada je Konstancije umro u Jorku 306.god, njegovog sina Konstantina trupe su klicanjem pozdravile kao augusta. Galerije, nemoćan da se odupre ovom nelegalnom Äinu, nerado ga je postavio za cezara Zapada podreÄ‘enog Flaviju Severu, preÄ‘aÅ¡njem cezaru, a potom augusta zapada. Zategnutost se povećala, kada je pretorijanska garda u Rimu potaknula sliÄnim postupkom britanske vojske u korist Konstantina, proglasila za augusta Maksencija Maksimijanovog sina. PoÅ¡to je Sever izdajniÄki ubijen 307.god nastala je opća borba za položaje, tako da su jedno vrijeme Å¡estorica vladara od kojih je svaki imao titulu augusta, izmeÄ‘u sebe dijelili Carstvo. Time se okonÄalo relativno spokojno Dioklecijanovo doba, iako je mir koji je on izvojevao nije bio odmah poremećen. Borba za vlast je bila neizbježna. Do 314.god broj suparnika sveo se na dvojicu, Konstantina i Licinija, koji su izmeÄ‘u sebe podijelili rimski svijet. Uslijedilo je potom deset godina njihovog sve muÄnijeg suvladarstva , koje je privedeno kraju 324.god kada je Konstantin nanio poraz Liciniji i postao vrhovni gospodar.
Uloga senata za vrijeme Dioklecijanove vladavine
Senatorski stalež (Ordo senatorius) ostaje najviÅ¡i stalež u Carstvu, ali je senat kao ustanova gubio onaj politiÄki utjecaj koji je u izvjesnoj mjeri imao sve do Dioklecijana. Senat, sada sa velikim brojem Älanova - oko 2000, pretvara se u gradska vijeća Rima i Konstantinopolisa sa simboliÄnom nadležnošću, koja se sastojala u dodjeljivanju poÄasnih naziva uglednim pojedincima. Senat se bavio pitanjima u vezi sa privreÄ‘ivanjem javnih predstava i raznim obavezama senatora, dok je sve njegove odluke morao sankcionirati car. Senatori su najÄešće bili zemljiÅ¡ni veleposjednici, s ogromnim utjecajem u svojoj sredini ili, u druÅ¡tvenoj mjeri najugledniji državni funkcioneri u centralizovanom birokratskom aparatu.
Gušenje pokreta bagauda
Jedna od prvih Dioklecijanovih i Maksimijanovih mjera bilo je uguÅ¡enje revolucionarnih pokreta robova i kolona 285.god. Naime, sredinom 285. godine, seljaci iz Galije zajedno s robovima, nadniÄarima i gradskom sirotinjom su se pobunili zbog visokih poreza i svakodnevnog tlaÄenja od strane Rimljana. Objevili i otpoÄeli su rat protiv Rimskog Carstva. Maksimijan, po Dioklecijanovu nareÄ‘enju, je krenuo u Galiju koju je zahvatio pokret bagauda , kako su sebe nazvali pobunjeni narodi.
Robovi i koloni napadali su na vile magnata i dekuriona, spaljivali ih, plijenili stoku, odnosili žito.
Prema navodima, "To je bilo vrijeme kada su napali težaci, koji ne znaju za vojne obiÄaje, kada se oraÄ pretvorio u pjeÅ¡aka, a pastir u konjanika, kada je seljanin pustoÅ¡io svoje usjeve, podražavajući neprijatelju- barabarinu".
Amand i Elijan, rukovodioci ustanka uporiÅ¡te svoje borbe su naÅ¡li u jednoj tvrÄ‘avi u oblasti Parizije. Pokret je predstavljao opasnost po gradove, od kojih su jedni preÅ¡li u njhove ruke, a drugi oÄekivali da budu napadnuti. Maksimijan je naiÅ¡ao na ozbiljan otpor od strane protivnika. Pribjegavajući Äas neobiÄno svirepim mjerama, Äas privlaÄeći sebi ustanike prividnom popustljivošću, Maksimijan je potisnuo neprijatelja na sjever i tek nakon znatne pripreme krenuo u odluÄnu bitku, u kojoj su baganci bili potuÄeni. TvrÄ‘ava je tek poslije dugotrajne opsade bila zauzeta, a njeni branioci gotovo istrebljeni. Za kratko vrijeme pokret u Galiji je bio uguÅ¡en 286.god.
Dioklecijanove reforme
Dioklecijan je izvrÅ¡io Äitav niz reformi, koje su imale za cilj da jaÄanje privredne, politiÄke i vojne moći Rimskog carstva. Podaci o Dioklecijanovoj vladi su fragmentirani i nisu uvijek pouzdani, s obzirom na to, ne može se utvrditi veza izmeÄ‘u pojedinih reformi koje su provedene za vrijeme njegove vladavine, te nakon njegove smrti.
Nova administrativna podjela Carstva
Dioklecijan je izvrÅ¡io novu administrativnu podjelu Carstva. Carstvo je podijeljeno na prefekture na Äijem Äelu se nalazio praefectus praetrio, a ove na dioceze kojima su upravljali vikari (vicarius). Carstvo je bilo podijeljeno na 12 dioceza, Äije se granice nisu uvijek poklapale sa granicama ranijih provincija. Diocezu Äini viÅ¡e provincija i njima su upravljaju rektori (rectores). Apeninski poluotok je sada i zvaniÄno izgubio privilegiran položaj u odnosu na ostale provincije, te je bio podijeljen na dvije dioceze, koje nisu obuhvaćale samo italsku, već i druge oblasti. Na dužnost prefekta pretorijanske garde (praefectus paetorio) najÄešće se birao neki istaknuti pravnik (poput Poupinijan, Ulpijan, Paul). Postojao je i "sveti savjet"; Uprava je podijeljena po resorima tako da na svakom nivou su postojali Äinovnici zaduženi za razne vrste poslova i oni su podreÄ‘eni upravniku svoje jedinice. U gradovima se formiraju gradska vijeća sastavljena od decuriona na Äijem je Äelu gradski perfekt. Sistem dominata predstavljao je zavrÅ¡en korak na putu ka konaÄnom utvrÄ‘enju vojne diktature. UguÅ¡enjem otpora druÅ¡tveno eksploatisanih klasa i odbijanje barbara zahtijevali su ne samo politiÄku reorganizaciju rimske države, nego njeno privredno i vojno uÄvršćivanje.
Vojna reforma
Dioklecijanova pažnja je bila usmjerena u prvom redu na uzdizanje politiÄke i vojne moći carstva. Pored podjele vlasti izmeÄ‘u augusta i cezara trebalo je stvoriti i jaku vojsku, koja će biti sposobna da brani granice carstva od barbara te da u isto vrijeme predstavljati realan oslonac carske vlasti. Reforma vojske stajala je u centru Dioklecijanove pažnje. ProvoÄ‘ena je u toku niza godina, a zavrÅ¡ili su je tek Konstantin i njegovi nasljednici. Prije Dioklecijana, Rimske Legije su bile rasporeÄ‘ene po pojedinim provincijama i toliko vezane za mjesto rasporeda, da u sluÄaju potrebe/nužde bilo krajnje nemoguće prebaciti ih na neku drugu granicu. Od Dioklecijanovog vremena utvrÄ‘uje se podjela vojske na dvije osnovne kategorije:
 pograniÄne trupe (Limitanei), koji se stalno nalazi u odreÄ‘enoj pograniÄnoj zoni  mobilne jedinice (Comitatenses), koje su prema potrebi mogli biti mobilizirani i prebaÄeni s jedne granice na drugu
Na taj naÄin bilo je omogućeno prebacivanje trupa za relativno kratko vrijeme, a da pri tome ne oslabi odbrana granica. Ovaj princip vojne organizacije, koji je doavrÅ¡io Konstantin, dao je pozitivne rezultate. Velika pažnja posvećena je podizanju vojne discipline. VojskovoÄ‘ama je oduzeta ranija samostalnost. Parole "vjernost vojnika" i "hrabrost vojnika" Äesto se utiskivao na Dioklecijanov novac. Dikolecijan je znatno uvećao i sastav vojske. Prije Dioklecijana vojne jedinice su po pravilu popunjavane doborovoljcima. Ovaj princip ostao je na snazi i u vrijeme kasnog carstva, ali su u isto vrijeme uvedeni i propisi za obavezno popunjavanje vojske. Dioklecijan je obavezao krupne zemljoposjednike da državi daju odreÄ‘en broj regruta- u zavisnosti od broja robova i kolona na njihovim imanjima. Vojsku su morali da služe i zarobljeni barbari naseljeni na rimskoj teritoriji.
Poreska reforma
Dioklecijan je izvrÅ¡io niz reformi u cilju poboljÅ¡anja stanja državnih financija. Reforma vojske iziskivala je velike izdatke kao i povećan ÄinovniÄki aparat. Ovome treba pridodati raskoÅ¡ carskog dvora i graciozne graÄ‘evine koje su podizane u Rimu i drugim gradovima. MeÄ‘utim, privreda carstva i pored pojedinih mjera Aurelijana i njegovih nasljednika, i dalje je bila rastrojena. Dioklecijan uvodi novi sistem razrezivanja poreza u skladu sa ocjenjenom produktivnošću svake oblasti u carstvu. U njegovo vrijeme veliki su znaÄaj stekli neposredni, u prvom redu zemljiÅ¡ni porezi. I u prethodnom periodu stanovniÅ¡tvo pojedinih oblasti moralo je da državi dostavlja odreÄ‘ene namirnice za izdržavanje grada Rima, vojske i ÄinovniÅ¡tva. Takav porez nosio je naziv anona (annona) i sakupljan je neredovno, dobijajući Äesto karakter rekvizicije. Od Dioklecijanovog vremena anona, je poglavito u naturalnom obliku, redovno ubirana od stanovniÅ¡tva. Poreska jedinica odreÄ‘ivana je prema veliÄini obradive zwmlje (iugum - zaprega) koju može da obradi jedan Äovjek (caput - glava) kako bi ostvario sredstva za život. Pri sastavljanju katastara uzimani su u obzir: veliÄina, kvaliteta obradive parcele, kulture koje se na njoj gaje, broj radnika i broj grla stoke. Iugum i caput dovedeni su u odreÄ‘en odnos (nejednak u raznim oblastima carstva), i od svake poreske jedinice ubiran je odreÄ‘en porez - uglavnom u naturalnom obliku u žitu, ulju, vinu itd. Od poreza nisu oslobaÄ‘ani ni senatori, koji su pored zemljiÅ¡nog plaćali i porez (aurum glaebale), a gradski stanovnici koji nisu imali zemljiÅ¡nog posjeda su plaćali osobni porez (capitatio plebeia). Bilo je nemoguće izbjeći materijalnu propast koju je ovakav propis Äesto sobom donosio. NekadaÅ¡nja visoka zvanja duumvir ili decurio za koja su se borili, postala su obilježja žena i time neželjena. Ljude su prisiljavali da ovu službu vrÅ¡e njihovi nasljednici. U sluÄaju nestanka ili smrti muÅ¡kog potomstva njihove kolege na istom poslu bili su dužni preuzeti njihovu imovinu i odgovornost. Tako se naimenovanje za decuriona smatralo kao kazna.
TakoÄ‘er, bogati zemljoposjednici clarissimi u provincijama podlijegali su plaćanju ovih visokih poreza. Prema tome, i u politiÄkom i u ekonomskom pogledu podanici poznog carstva bili su sputani i strahovito izrabljivani. Dioklecijanova reforma osiguravala je državi odreÄ‘enu koliÄinu namirnica, potrebnu za izdržavanje vojske, dvora, rezidencija careva; sljedi da je državna privreda poÄivala na naturalno-privrednoj bazi i nije zavisila od kolebanja vrijednosti novca.
Financijska reforma
Pored naturalne privrede, novÄana privreda je igrala takoÄ‘er bitnu ulogu u periodu dominata; ali je njoj bila potrebna sanacija. U tu svrhu Dioklecijan je sproveo reformu novca. Ovom reformom je utvrÄ‘ena punovrijedna zlatna moneta (aureus), koja je zvaniÄno bila teÅ¡ka 1/6 rimske funte (5,45 grama). Pored toga, u opticaj je puÅ¡ten srebrni i brnoÄani novac. Male emisije zlatnog i srebrnog novca puÅ¡tene su u opticaj, ali poÅ¡to se joÅ¡ uvijek na tržistu pojavljivao stari bakreni novac bezvrijedni skok cijena nije zaustavljen. ZvaniÄna uspostavljena skala je bila sljedeća:
1 aureus- zlatnik vrijedio je 200 srebrnjaka, a ovi 8000 denarija
Ova reforma nije imala nekog naroÄitoguspjeha, jer realna vrijednost novca nije stajala u potrebnom skladu sa njenom nominalnom vrijednošću. Odnos izmeÄ‘u vrijednosti metala bio je odreÄ‘en proizvoljno, takoÄ‘er nije bio u obzir sistem cirkulacije novca. Cijene robe, ne samo da nisu opadale nego su i dalje rasle.
Edikt o cijenama
U cilju borbe protiv sve veće skupoće 301.god izdan je edikt koji je utvrđivao maksimalne cijene za raznu robu, kao i maksimalnu tarifu za plaćanje rada – Edictum de pretiis rerum venailum.
SaÄuvano je nekoliko natpisa koji sadrže fragmente iz ovog edikta. U djelovima u kojima je moguće usporeÄ‘ivati Dioklecijanove cijene sa onima iz ranijih perioda, djelovanje inflacije na cijelo tržiÅ¡te postaje oÄigledno.
Npr. MjeseÄno primanje koje je uÄitelj primao po Ä‘aku je iznosilo 50 denarija.
Nastavnik graÄ‘evinarstva mogao je oÄekivati 100 denarija po uÄeniku.
Dioklecijan je naredio da se svi mogući prekršioci edikta kažnjavaju smrću. U uvodu edikta je stajalo: "I neka nitko ne smatra ovo odluku svirepom jer je svakom pružena prilika da izbjegne kaznu ako se drži umjerenosti"
U drugom djelu edikta sadržan je dug spisak svakovrsnih predmeta uz naznaku maksimalnih cijena. Moderni historiÄari istiÄu da reguliranje cijena imalo odreÄ‘ene razloge. Državna uprava je raspolagala ogromnim zalihama namjernica koje su pristizale s jedne strane od carskih posjeda, a sa druge u vidu poreza. Prema tome, vlasti su bile u mogućnosi da izbace na tržiÅ¡te odreÄ‘ene koliÄine robe i samim tim reguliraju cijene. Cijene naznaÄene u ediktu bile su jedinstvene za Äitavo carstvo, nije voÄ‘eno raÄuna o osobenostima pojedinih oblasti i ostalim lokalnim uslovima. Edikt nije imao neke naroÄite praktiÄne posljedice i ubrzo posle njegovog izdavanja ljudi su prestali da ga se pridržavaju.
Diklecianov Stav prema tradicijonalnoj rimskoj religiji
U politiÄkom sistemu koji je osnovao Dioklecijan, u svoje srediÅ¡te postavio je i vjerska pitanja, Dioklecijan se, sliÄno Augustu, pojavio u ulozi obnavljaÄa stare rimske religije, ali je u isto vrijeme, kao Å¡to je to bio sluÄaj po istoÄnim monarhijama, naglaÅ¡eno i božansko porijeklo carske vlasti. Jupiter Preblagi Najveći (Jupiter - Jovi Optimus Maximus) smatran je za glavnog carevog zaÅ¡titnika i izvor najviÅ¡e njegove vlasti nad svijetom. Dioklecijan je nosio titulu Jovije, a Maksimijan - Herkulije. Ove su titule podvlaÄile vjersko sankcioniranje carske vlasti. Tradicionalnom rimskom kultu ponovo je posvećivana velika pažnja, koji je od kršćanske zajednice nailazio na izvjesnu pasivnu rezistenciju. Zadnjih decenija III vijeka kršćanstvo je uživalo trpeljivost, a taÄnije u prvom periodu Dioklecijanove vlade neki istaknuti dvorjani kao i žena i kći su ispovijedali kršćansku vjeru, te su nakon njegove smrti radi toga bile pogubljene.
Progoni krscana
Usprkos druÅ¡tvenoj netrpeljivosti Rimske javnosti i usprkos prognanima i tlaÄenjima, pripadnici kršćanske vjeroispovjesti usjevali su u svoje krugove privući sve veći broj novih vjernika. Kršćanstvo je propovijedalo pokornost, smjernost, opraÅ¡tanje, tako da se veoma brzo raÅ¡irilo u razni slojevima Rimskog druÅ¡tva, a posebno meÄ‘u pripadnicima nižih druÅ¡tvenih slojeva: siromaÅ¡nim graÄ‘anima, osloboÄ‘enicima, i robovima koji su jedino u tim tezama vidjeli traÄak nade za njihovo bolje sutra – je Crkva nije pravila razliku izmeÄ‘u neslobodnih i slobodnih ljudi.
Izvjestan broj preobraćenika nalazio se meÄ‘u bogatijim graÄ‘anima koji su osjećali potrebu za složenijom religijom nego Å¡to je to bilo paganstvo, a i meÄ‘u prosjeÄnim graÄ‘anima za koje su svakodnevno cirkuske predstave, trke i gladijatorske borbe postepeno gubili smisao. PoÅ¡to su kršćani s preziranjem odgurnuli drevne obiÄaje i poÅ¡to su idolopoklonstvo odbacili kao oblik spiritualne vladavine i autoriteta, na sebe su navukli opću omrazu rimskih imperatora. Negdje do 300.god nove ere kršćani su već viÅ¡e od 290. god trpili prezir, neprijateljstvo i progone. Godine 200-202 n.e Septimije Sever zabranio je propagiranje kršćanstva, dok je imperator Filip (244-249) prema nepotvrÄ‘enim podacima bio je prvi rimski car kršćanin. MeÄ‘u vladarima koji su progonili kršćane naroÄito su se isticali Neron, Karakala i Dioklecijan 303. god kada su kršćani ubijani, stavljeni na muke, osuÄ‘ivani na zatvor ili prinudni rad u rudnicima.
Na Dioklecijana veliki utiecaj je imao njegov suvladar na istoku Galerije, tako da je u periodu 303 i 304 objavio Äetri edikta prtiv kršćana. Ovaj teror ne prestaje sve do Dioklecijanovom abdikacijom 305.g.n.e Kršćanstvo će vremenom poÄeti zahvatati i viÅ¡e staleže koji prvo kriÅ¡om, a zatim otvoreno, prihvaćaju novi kult. Najprije je Konstantin 313.god izdao Milanski edikt o toleranciji kojim je dopustio slobodno ispovijedanje nove vjere. Obrazloženje Milanskog edikta je djelovala savremeno. “Vidjeli smo da ne treba suzbijati religiju, nego da treba ostaviti svakom covjeku na volju da vodi brigu o bozanskim stvarima prema svome osjecaju“ Uvidjelo se da ne treba suzbijati religiju, nego da treba ostaviti svakom Äovjeku na volju da vodi brigu o božanskim stvarima prema svome osjećanju. Svakom se dalo pravo da po svojoj želji ispovijeda onu vjeru koja odgovora njegovim osjećanjima. MeÄ‘utim, slijedeći carski zakon koji se odnosio na religiju, Teodosijev edikt, bio je korak unazad. Ukinuta je tolerancija, te je dozvoljena samo jedna religija 380.g.n.e - Teodosije je proglasio kršćanstvo za jedinu dozvoljenu religiju, koje je danas postalo vladajuća relgiija u svijetu.
Dioklecijanova vanjska politika
Dioklecijanove vojne reforme imale su za cilj u prvom redu odbranu granica carstva. Borba protiv barbara, koji su nadolazili iz svih okolnih podruÄja rimske teritorije, voÄ‘ena je tokom Äitavog perioda Dioklecijanove vlade. Ubrzo poslije svog dolaska na vlast Dioklecijan je zaratio na Alamane. Maksimijan je poslije guÅ¡enja pokreta bagauda vodio ratove sa Germanskim plemenima. Borba sa sjevernim barbarima bila je otežana time Å¡to se rimski vojskovoÄ‘a Karauzije, proglasio se za cara i zauzeo Britaniju. Rimski vladari morali su Äak da priznaju njegovu vlast, i tek je Konstancije Hlor poslije smrti samog Karauzija uspio ukloniti njegovog nasljednika. Maksimijan je morao da vodi rat u Africi gdje se takoÄ‘er pojavio uzurpator i gdje su nadirala mavretanska plemena.
Galerije je ratovao na Dunavu sa Karpima i Jazigima. Poslije viÅ¡egodiÅ¡njih ratova Dioklecijan i njegovi suvladari uspjeli su da uspostave i uÄvrste granice u sjevernom djelu carstva. Dioklecijan je morao da vodi rat u Egiptu koji su napadali južni narodi, te gdje se u to vrijeme utvrdio uzurpator Ahil. PoÅ¡to je umirio Egipatski front, zajedno sa Galerijem je krenuo u pohod protiv Perzijanaca, koji su bili zauzeli Jermeniju (Armeniju) i upali u Mezopotamiju. Perzijanci su bili potuÄeni i po zaljuÄenom miru uÄvšćena je vladavina Rimljana u Mezopotamiji.
Izvor: N.a. maskin, Istorija starog rima, beograd 1968.
Grupa autora, Stari svet, beograd 1984.
Obrad stanojevic, Rimsko pravo, beograd 1986.
Marin Horvat, Rimsko pravo, zagreb 1987.
Ivo Puhan, Rimsko pravo, beograd 1974.
Ante romac, rjecnik rimskog prava, zagreb 1975.
Ante romac, latinske pravne izreke, zagreb 1982.