Hildegard von Bingen

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Hildegard i Volmar

Hildegard von Bingen (16. septembar 1098 – 17. septembar, 1179) je bila njemačka časna sestra, mistik, autor i kompozitor.

Sadržaj

1 Historija
2 Radovi
3 Značaj
4 Vanjski linkovi

[uredi] Historija

Hildegard je rođena u plemićkoj porodici koja je služila grofovima von Spanheim, bliskim rođacima vladarske porodice von Hohenstauffen. Kako je bila deseto dijete, bolešljiva od rođenja, kada je napunila osam godina, roditelji su je poslali crkvi kao "desetinu" (vrsta poreza), kako je bilo uobičajeno u srednjovjekovno vrijeme. Hildegard je dodjeljena na staranje Juti, blizu Dizibodensberg manastira u Nemačkoj. Juta je bila izuzetno popularna i sakupila je mnogo slijedbenika tako da se samostanski krug oko nje proširio. Nakon Jutine smrti 1136, Hildegard je izabrana za starješinu zajednice i preselila grupu u novi manastir Rupertsberg u Bingenu na Rajni.

Od svoje rane mladosti, Hildegard je tvrdila da ima religiozne privide. Primila je proročki poziv Boga pet godina nakon njenog izbora za Majku (starješinu manastira) 1141, koji je od nje zahtjevao "Piši što vidiš!" U početku je oklijevala da opisuje svoja priviđenja, zadržavajući ih za sebe. Na kraju, nakon što ju je zdravlje popustilo od psihičkog tereta, članovi njenog reda ubjedili su je da piše. Kako su vijesti o njenim priviđenjima postajale poznate, 1140ih, Papa Evgenije III je čuo za Hildegard preko Svetog Bernarda od Klervoa. Da bi utvrdio da li su njene vizije zaista bile božanski inspirisane, Papa je sastavio komisiju koja je posjetila Hildegard. Komisija je proglasila za stvarnog mistika, umjesto za poremećenu osobu.

[uredi] Radovi

Svoje vizije, Hildegard je sakupila u tri knjige: prva i najznačajnija Scivias ("Znati put") završenu 1151, Liber vitae meritorum ("Knjiga životnih zasluga") i De operatione Dei ("O božjim radovima") takođe poznatu kao Liber divinorum operum ("Knjiga proročkih radova"). U ovim knjigama, napisanim tokom njenog života, ona isprva opisuje svaku viziju a zatim je objašnjava. Opis njenih vizija je bogato dekorisan po njenim instrukcijama, a dekoracije su vjerovatno iscrtale druge monahinje u samostanu, dok je pomoć u prepisivanju dao monah Volmar, sa slikama vizija. Njene interpretacije su obično prilično tradicionalne katoličke prirode. Njeni živopisni opisi fizičkih senzacija koje su pratile njene vizije dijagnostifikovane su od strane neurologa (uključujući popularnog autora Olivera Zaksa) kao simptomi migrene. Drugi su ih vidjeli samo kao živopisne ilustracije preovlađujuće crkvene doktrine njenog vremena koje je podržavala, radije nego kao stvarne vizije. Knjiga je proslavljena u Srednjem vijeku i štampana prvi put u Parizu 1513.

Skorašnji porast interesovanja za žene u Srednjem vijeku je doveo do popularizacije Hildegard, posebno njene muzike. Oko osamdeset kompozicija je sačuvano, što je značajno veći opus od svih poznatih srednjevjekovnih kompozitora. Među poznatijim radovima je Ordo Virtutum ("Red vrlina" ili "Igra Vrlina"), vrsta ranog oratorijuma za ženske glasove, sa jednim muškim glasom - glasom Đavola. Napisan je, kao i sva ostala njena muzika, da bi ga izvodile monahinje njenog reda. Tekst njenih kompozicija koristi formu modifikovanog srednjevjekovnog latinskig jezika jedinstvenog za Hildegard, za koji je kreirala mnogo novih, sastavljenih ili skraćenih riječi. Sama muzika je monofona, sastavljena za ograničenu instrumentalnu pratnju, koristeći obično panovu frulu i okarakterisana izuzetnim sopranskim dionicama.

Osim muzike, Hildegard je pisala medicinske, botaničke i geološke traktate, i čak, izmislila alternativni alfabet. Zbog izuma riječi i konstruisanog alfabeta, mnogi je smatraju srednjevjekovnom pretečom.

[uredi] Značaj

Hildegard je bila moćna žena za srednjevjekovno vrijeme. Komunicirala je sa papama kao što je Anastazije IV, državnicima kao Abot Zuger, njemačkim vladarima kao što je Fridridh I Barbarosa i starješinama manastira kao što je bio Sveti Bernar od Klervoa. Oni su često molili za njene molitve za koje se smatralo da su vrlo efektivne, ili su je pitali za mišljenje. Često je putovala, držeći javne govore što je bilo gotovo nezamislivo za ženu u to doba.

Hildegard je jedna od prvih svetica za koje je kanonizacija zvanično započeta, ali je proces trajao tako dugo da sva četiri pokušaja kanonizacije (poslednji je bio 1244 pod Inoćentijem III nisu uspjela. Ipak, ona je bila zvana sveticom u narodu i prije nego što je kanonizacija počela. Kao rezultat dugoročne posvećenosti naroda, njeno je ime uzdignuto u rang sveca u XVI vijeku bez formalnog procesa kanonizacije. Njen dan je 17. septembar (post). Kovčeg sa njenim relikvijama čuva se u njenom drugom manastiru u Ajbingenu blizu Rideshajma na Rajni.