Geologija

Izvor: Wikipedija

Geologija je znanost koja se bavi proučavanjem Zemlje. Pokušava objasniti kako je Zemlja formirana i kako se mijenja. Znanstvenici koji se time bave zovu se geolozi i proučavaju tlo, stijene, planine, rijeke, oceane i druge dijelove Zemlje. Riječ geologija je nastala od grčkih riječi γη (Gea = Zemlja) i λογος (logos = znanost) (rasprava, diskusija).

[uredi] Povijest

Spoznaje o vrlo složenoj problematici postanka i razvitka Zemlje javljale su se postupno, a neke datiraju još iz antičkih vremena. No, tek u 15.st. dolazi do pokušaja sistematizacije znanja o Zemlji, a postupno se javljaju i novi pojmovi kao temelj geologije u nastajanju.

U Srednjem vijeku su ostaci izumrlih organizama najčešće smatrani "igrom prirode" ili dokazima "općeg potopa". No, već je Leonardo da Vinci (1452 - 1519) upozorio da jednim se "potopom" ne može objasniti rasprostranjenost fosilnih ostataka morskih organizama na kopnu. Osim toga, on je bio svjestan dugog trajanja geološke prošlosti, a opisao je i prvi geokemijski ciklus (voda ispire sol iz tla i odnosi je u more koje se tako zaslanjuje, a zbog izdizanja morskog dna stvaraju se lagune gdje se voda isparuje i taloži novi sloj, koji opet može biti potopljen...). Leonardo da Vinci je shvatio i odos erozije tla i izdizanja kopna (erozija narušava ravnotežu u litosferi, a ona se ponovno uspostavlja izdizanjem).

Širi interes za geološke probleme izazvale su rasprave između tzv. neptunista i plutonista. Neptunisti, na čelu s A. G. Wernerom su oživili staru ideju Thalesa iz Mileta (7/6.st.pr.Kr.), pripisivajući postanak stijena litosfere - vodi. Zbog toga su i dobili naziv prema antičkom bogu oceana Neptunu. Plutonisti, na čelu s J. Hutton su oživili zapažanje Strabona (1.st.pr.Kr.) držeći da su pojedine stijene nastale u vezi s vulkanskim erupcijama. Nazvani su po bogu podzemlja, Plutonu.

H. B. de Saussure, (18.st.) prvi je shvatio da su nagnuti slojevi posljedica kretanja litosfere i prodora starijih stijena kroz mlađe. E. de Beaumont (19.st.) prvi spoznaje ulogu rasjeda u postanku doline Rajne, a tvrdi i da tektonske sile nastaju zbog hlađenja Zemlje i stezanja njezina obujma.

Georges Cuvier (18/19.st.) postavlja temelje znanstvenog proučavanja fosilnih ostataka organizama, a William Smith ih sustavno primjenjuje za određivanje relativne starosti stijena Zemljine kore te za crtanje prve geološke karte. Uočava se i lateralna varijabilnost istodobnih stijena, pa tako nastaje pojam facijesa (A. Gressly, 1838).

Pojam geosinklinale kao labilnog sedimentacijskog prostora, nastalog lomljenjem i savijanjem Zemljine kore dobiva na značenju 1900. g. kada ga je istakao E. HAUG pri postanku ulančanih gorskih sustava. Geosinklinala ostaje u središtu interesa geologa sve donedavno, kada ju je dijelom istisnula koncepcija tektonike ploča.

Od naših istraživača koji su u ranim fazama razvitka znanosti o Zemlji ističu se Ruđer Bošković (1711. - 1787.) koji je pisao o kompenzaciji masâ unutar gora i tako postavio temelje kasnijem razvoju teorije izostazije. Regionalne poremećaje sile teže tumačio je različitom gustoćom gornjih i donjih dijelova Zemljine kore. Kasnije je Đuro Pilar (1846. - 1893.) raspravlja o uzrocima ledenih doba i povezuje ih s ekscentričnošću Zemljine putanje, a kasnije se bavi uzrocima potresa za koje kaže da su najuže povezni sa stvaranjem pukotina i rasjeda u Zemljinoj kori.

Andrija Mohorovičić (1857. - 1936.) na osnovi potresa sa žarištem u Pokuplju (25km južno od Zagreba) dokazao je 1909. da u dubini od 54 km postoji jak diskontinuitet u širenju potresnih valova, koji je po njemu dobio naziv Mohorovičićev diskontinuitet.

I M. Milanković (1879. - 1958.) svrstao se nakon 1930. u krug svjetskih znanstvenika svojom koncepcijom i uzrocima glacijacija u kvartaru kao poseljdici oscilacija u primanju Sunčevih zraka na Zemlji zbog promjene položaja Zemljine ekvatorijalne ravnine u odnosu na ravninu Zemljine putanje.

Za razvitak geologije u nacionalnim okvirima zaslužan je Lj. Vukotinović(1813 - 1893.) potičući pisanje znanstvenih djela na narodnom jeziku što je zahtijevalo i stvaraje domaće terminlogije.

Profesionalne temelje nacionalnom geološkom školstvu u Hrvatskoj, ne samo u okviru visokoškolskog obrazovanja, nego i u istraživačkom pogledu, postavljaju Đuro Pilar i Dragutin Gorjanović Kramberger (1856. - 1936.).

[uredi] Važniji geološki principi

Danas općepoznati princip aktualizma je ključ za rješavanje nekih ili možemo čak reći i svih pitanja geološke prošlosti. Glasi: "Prošlost je ključ za sadašnjost" što bi reklo da procesi koji vladaju danas su vladali i u prošlosti te promatranjem današnjih zbivanja možemo zaključivati o geološkoj prošlosti.

[uredi] Polja i srodne discipline

ekonomska geologija
- rudarska geologija
- naftna geologija
geokemija
geokronologija
geodezija
geomikrobiologija
geomorfologija
geofizika
glaciologija
hidrogeologija
minerologija
paleoklimatologija
paleontologija
mehanika tla
- mikropalentologija
- palinologija
petrologija
sedimentologija
seizmologija
speleologija
stratigrafska geologija (povijesna geologija)
- biostratografija
- kemostratografija
- kronostratografija
- litostratografija
strukturalna geologija
vulkanologija

[uredi] Regionalna geologija

Regionalna geologija raščlanjuje Zemlju na pojedine zaokružene regije: kontinente, oceane, gorske sustave, kopnene vodene bazene, rudne pojaseve i druge cjeline, prikazujući njihovu građu, korisne sirovine i druge elemente prirodne životne osnove. Uz elemente stratigrafske i opće geologije, pažnja se posvećuje i problemima usmjerenog interesa (mineralne sirovine, voda, mogućnost geotehničkih zahvata i dr.), pa postoji uska veza s inžinjerskom geologijom i hidrogeologijom, rudnom geologijom, seizmologijom, oceanologijom itd.