Orkestar
Izvor: Wikipedija
Orkestar je glazbeni ansambl koji se najčešće koristi za klasičnu glazbu. Mali orkestar naziva se komornim orkestrom.
Za veliki orkestar ponekad se koristi ime "simfonijski orkestar" ili "filharmonija"; ta imena ne određuju nikakvu razliku ni u instrumentima ni u ulozi orkestra, ali korisna su za razlikovanje orkestara u istom gradu (na primjer, Londonski simfonijski orkestar i Londonska filharmonija).
Tipičan simfonijski orkestar ima četiri skupine instrumenata:
- gudački instrumenti (violina, viola, violončelo, kontrabas),
- drveni puhački instrumenti (flauta, oboa, engleski rog, klarinet, bas klarinet, fagot, kontrafagot),
- limeni puhački instrumenti (francuski rog, truba, trombon, tuba),
- udaraljke (timpan, bubanj, ksilofon itd.).
Danas glazbenici obično sviraju pod palicom dirigenta, ali nekada orkestri nisu imali dirigenta nego su slijedili prvu violinu ili harfista koji je radi toga svirao basso continuo. I neki moderni orkestri sviraju bez dirigenta, pogotovo ako nisu veliki ili ako žele povijesno točno izvesti baroknu glazbu i glazbu ranijih razdoblja.
Simfonijski orkestri na svom repertoaru najčešće imaju zapadnjačku klasičnu glazbu ili operu. Ipak, koriste se i za popularnu glazbu.
Sadržaj |
[uredi] Povijest orkestra
[uredi] Porijeklo imena
Naziv "orkestar" došao je iz stare Grčke, gdje je orkestar (ορχηστρα) bio prostor između auditorija i proscenija (ili pozornice), gdje su stajali kor i glazbenici.
[uredi] Dvorovi i kazališta
Orkestar je u početku bio luksuz za aristokrate. Izvodio je privatne koncerte na dvorovima talijanskih kraljeva i plemića. Stanje se promijenilo u 17. stoljeću, kad su počele orkestralne izvedbe u kazalištima Italije i zatim Njemačke. Dresden, München i Hamburg sagradili su opere, dok je Henry Purcell donio procvat engleske opere. Francuskom je drmao Lully, koji je uz pomoć Molierea znatno podigao ugled baletu, uz instrumentalnu i vokalnu glazbu.
Za orkestre u 17. stoljeću i na početku 18. stoljeća ljudi su se prikupljali odasvud. Skladatelj kao što je Johann Sebastian Bach imao je na raspolaganju gotovo sve gradske glazbenike, dok je Georg Friedrich Händel unajmljivao najbolje glazbenike do kojih je mogao doći. Zato se u to doba cijenila sposobnost skladatelja da preradi svoja djela kako bi najbolje iskoristio kvalitetne pjevače ili glazbenike koji su bili pri ruci. Tako bi Händel gotovo svake godine skladao novu verziju svog slavnog oratorija Mesija.
S vremenom su plemići počeli stvarati svoje privatne družine glazbenika. Skladatelji kao što je bio mladi Franz Joseph Haydn mogli su stalno raditi s istim glazbenicima. S druge strane, putujući virtuozi skladali su koncerte koji su isticali njihove izvođačke vještine, pa su putovali iz grada u grad i održavali koncerte gdje god su mogli.
Dakle, umjesto građanskog skladatelja koji je na raspolaganju imao određeno vrijeme i kontrolu nad glazbenicima, pojavili su se dvorski kompozitori i genijalni izvođači. Zbog toga se javila potreba za glazbom koju je lako naučiti i koja se ne mora mnogo vježbati. To je opet dovelo do promjene u glazbenom stilu i naglaska na novim umijećima.
[uredi] Uspon simfonije
Mannheim je imao jedan od najslavnijih orkestara tog doba, koji je u svojim notnim zapisima imao oznake dinamike i fraziranja, što je dotad bilo vrlo rijetko. Osim toga, umjesto složenog kontrapunkta razdoblja baroka, počela se radije koristiti čista melodija, koja će kasnije dovesti do klasičnog stila.
Tijekom cijele druge polovice 18. stoljeća, skladatelji su bili prisiljeni okupljati glazbenike za izvedbu, koja se nazivala "akademija" i izvodila (naravno) njihove skladbe. Ipak, 1781. godine, koncertna udruga trgovaca osnovala je orkestar Leipzig Gewandhaus, što je bio prvi korak prema građanskim orkestrima koji će se namnožiti u 19. stoljeću. U Bostonu je 1818. godine osnovano društvo "Handel and Haydn Society", Njujorška je filharmonija stvorena 1842. godine, a Bečka filharmonija i engleski orkestar Hallé 1848. godine. Iako su operne kuće i prije imale stalne družine glazbenika, oni nisu svirali koncertnu glazbu. Novi su orkestri potakli skladanje simfonija i drugih čisto instrumentalnih oblika. To su ohrabrivali skladatelji/kritičari kao što je bio E. T. A. Hoffmann, koji je izjavio kako instrumentalna glazba predstavlja "najčistiji oblik" glazbe.
Dirigent François Habeneck je 1830-ih godina izabrao skupinu glazbenika s kojima je počeo uvježbavati Beethovenove simfonije, koje dotad još nisu bile sve izvedene u Parizu. Razradio je tehnike za zasebno uvježbavanje gudača, bilježio je napomene kako treba svirati, te je razvio više tehnika za orkestralne signale koje su se proširile diljem Europe. Njegov prijatelj i suparnik Hector Berlioz usvojio je mnoge od tih inovacija za svoje europske turneje.
[uredi] Revolucija puhača
Istodobno je došlo do brze standardizacije instrumenata. Kad su Stolzel i Blilmel, obojica iz Šleske, izumili ventil za puhačke instrumente 1815. godine, to je bila prva u nizu novosti: Theobald Boehm je uveo ventile za flautu, a Adolphe Sax je unaprijedio drvene puhačke instrumente. Zbog toga je Hector Berlioz napisao slavni esej o "instrumentaciji" (korištenju instrumentalnog zvuka kao ekspresivnog elementa glazbe).
Odmah su se osjetile posljedice tih izuma: graditelji instrumenata u svim zemljama pomagali su jedni drugima da iskoriste i usavrše te novosti; ubrzo je orkestar dobio novu granu instrumenata s ventilima, koji su poznati kao tuba, eufonij i trombon, te koji imaju kromatsku ljestvicu i zvučan ton velike ljepote i goleme snage, čime se dobiva veličanstven bas. To je omogućilo i skladnije sviranje nota ili intonaciju, što je opet dovelo do sve "glađeg" orkestralnog zvuka, koji je dosegao vrhunac 1950-ih godina (Eugene Ormandy i Filadelfijski simfoničari, dirigent Herbert von Karajan).
Tijekom prijelaznog razdoblja s novim instrumentima, koji su olakšali izvođenje teških djela, mnogi su skladatelji (a među njima i Wagner i Berlioz) zahtijevali da se za njihove skladbe koriste "prirodne" kromatske stanke umjesto ventila. Ipak, instrumenti s ventilima su malo-pomalo postali standardni, te su se koristili posvuda, sve do ponovnog buđenja starih instrumenata u suvremenoj težnji za autentičnom izvedbom ili "historijski svjesnom izvedbom".
Kad su uvedeni stalni orkestri, kao i nova lepeza puhačkih instrumenata, te njihova nova sposobnost da se usklade međusobno, puhači su se mogli lakše okupiti. Osim toga, stvoren je profesionalni okvir u kojem su glazbenici mogli stalno vježbati i izvoditi ista djela, pa je mogao nastati repertoar instrumentalne glazbe.
[uredi] Izbirljiva publika
Pomalo je ironično što je sljedeće veliko proširenje simfonijske prakse poteklo iz Wagnerova orkestra u Bayreuthu, koji je osnovan da izvodi njegove glazbene drame. Wagner je morao imati cijelu vojsku skladatelja i pisara za svoje složene partiture, te je imao posebnu ulogu za dirigenta, koju je opisao u svom utjecajnom eseju "O dirigiranju". To je izazvalo revoluciju u orkestru i postavilo stil orkestralnih izvedaba za sljedećih osamdeset godina. Wagnerove su teorije promijenile tempo, dinamiku, svirku gudača i ulogu prve violine u orkestru. Dirigenti koji su proučavali njegove metode i sami su postali utjecajni.
Početkom 20. stoljeća, simfonijski su orkestri bili veći, bolje financirani i bolje uvježbani nego ikad prije, pa su kompozitori mogli skladati veća i ambicioznija djela za njih. Kad je počelo doba snimljene glazbe, standard izvedaba dosegao je vrhunac, a vrijeme kad je bilo dovoljno što bolje "progurati" glazbu postalo je prošlost. S obzirom da su snimke otkrivale i najmanje greške u studijskoj izvedbi, te kako su ih slušali ljudi koji inače nikad ne bi mogli doći do dalekog grada gdje se izvedba održala, slušatelji su mogli uspoređivati izvedbe iz raznih desetljeća. Zbog toga se sve veća pozornost obraćala na dirigente i kvalitetne orkestre.
U dvadesetim i tridesetim godinama 20. stoljeća, ekonomski i umjetnički čimbenici doveli su do stvaranja malih koncertnih društava, pogotovo društava koja su izvodila avangardnu glazbu (na primjer, Igora Stravinskog i Arnolda Schönberga). Ta tendencija osnivanja festivalskih orkestara i specijaliziranih skupina izrazila se i kroz osnivanje ljetnih glazbenih festivala i orkestara za izvođenje manjih djela.
Kad je krenuo pokret ljubitelja stare glazbe, pojavili su se mnogi orkestri gdje su glazbenici za sviranje koristili stilove koje su naučili iz proučavanja starih priručnika.
[uredi] Kamo iz krize?
Krajem 20. stoljeća došlo je do krize financiranja i potpore za orkestre u Sjedinjenim Državama i (nešto manje) u Europi. Veličina i trošak simfonijskog orkestra, u usporedbi s veličinom publike, postali su problem koji je udario u samu srž te institucije. Kako su prihodi od snimanja klasične glazbe drastično pali, što je uvelike posljedica promjena u samom snimanju, počelo je razdoblje promjena kojem se još ne vidi kraj. Kritičari kao što je Norman Lebrecht tvrde da problem leži u "jet-setu", orkestralnom repertoaru i upravi, dok drugi glazbeni stručnjaci, kao što su Michael Tilson Thomas i Essa-Pekka Salonen, kažu da nova glazba, novi načini izvođenja i nov odnos prema zajednici mogu ponovo oživjeti simfonijski orkestar.
