Pariška komuna
Izvor: Wikipedija
Pariška komuna, od 18. ožujka do 28. svibnja 1871., je prvo svjetski poznato ostvarenje socijalističkog uređenja.
Iako je formalno ona bila obična "Općina Pariz", ipak je zbog svojih kontroverznih proglasa i dekreta postala jedan od najbitnijh povijesnih događaja za sve radikalne i revolucionarne socijalističke pokrete. Sve najprisutnije revolucionarne struje u Pariškoj komuni - anarhizam, marksizam, blankizam i komunalizam su bile socijalističkog porijekla i iako su one inače u međusobnom konfliktu (zbog kojeg se tad već bila raspala Prva internacionala), u Parizu su svi međusobno surađivali i nije bilo bitnih internih sukoba. Zbog toga i danas razni anarhisti i marksisti slave Parišku komunu kao jedan od najvećih i najbitnijih događaja u njihovoj povijesti.
[uredi] Povijesni kontekst
Komunu je omogućio građanski ustanak svih revolucionarnih tendencija u Parizu poslije Francusko-pruskog rata koji je završio francuskim porazom. Rat s Pruskom, kojeg je započeo Napoleon III (Louis Bonaparte) u srpnju 1870., je bio katastrofalan za Francuze pa je u rujnu sam Pariz bio pod opsadom. Razlika između bogatih i siromašnih u glavnom gradu je porasla zadnjih godina pa su tadašnja nestašica hrane i neprestano prusko bombardiranje bili samo dodatni razlog općeg nezadovoljstva. Radnička klasa se sve više otvarala radikalnim idejama. Postojao je konkretan zahtjev da bi Pariz morao imati svoju samoupravu u vidu nekog izabranog vijeća (gradsko vijeće se na francuskom također zove commune, nešto što je već postojalo u većini francuskih gradova, ali je bilo negirano Parizu jer se vlada bojala stanovništva glavnoga grada kojim se nije moglo vladati. Tom zahtjevu je bila pridružena i jedna manje formulirana želja za jednim pravednijim, ako i ne baš obavezno socijalističkim vođenjem ekonomije koja je bila sažeta u pučkom kriku: "La Sociale!"
U siječnju 1871., kad je opsada trajala već četiri mjeseci, Louis-Adolphe Thiers, koji je uskoro postao izvršni šef, a kasnije predsjednik Treće republike, je zatražio primirje. Jedan od pruskih uvjeta za mir je bila i okupacija Pariza. Usprkos dugotrajnoj i teškoj opsadi, mnogi su Parižani bili snažno uvrijeđeni i posebno bijesni zbog čina koji će Prusima dozvoliti kratku ceremonijalnu okupaciju njihovoga grada.
U tom su trenutku deseci tisuća Parižana bili članovi jedne građanske milicije poznate kao "Nacionalna garda" što se bila mnogo proširila da bi pomogla u obrani grada. Bataljoni iz najsiromašnijih kvartova su izabrali svoje časnike i posjedovali su mnoge od topova što su bili postavljeni u Parizu i plaćeni javnim supskripcijama. Grad i njegova Nacionalna garda su se odupirali pruskim trupama šest mjeseci. Stanovništvo Pariza je bilo prezirno prema okupaciji - zato su ograničili prusko prisustvo na jedno malo područje grada i nadzirali su te granice.
Počeo se formirati "Centralni komitet" Garde, a Louis-Adolphe Thiers, predsjednik nove, treće francuske republike, postao je svjestan da bi taj organ u trenutno nestabilnoj situaciji mogao postati alternativni centar političke moći. Također, bojao se i toga da bi se radnici mogli naoružati oružjem Nacionalne garde i izazvati Pruse.
Tu su se sad događali razni zbrkani događaji i povijesne knjige o tom kratkom razdoblju do osnivanja Komune nisu baš jasne, ali ono što je jasno je to da je Nacionalna garda, prije nego što su Prusi ušli u Pariz, uz pomoć običnih građana sklonila sve topove (koje su smatrali svojim vlasništvom) daleko od Prusa i čuvala ih je na sigurnom. Jedno od glavnih "topovskih parkirališta" je bilo na vrhu Montmartrea.
[uredi] Uspon i priroda komune
Prusi su na kratko ušli u Pariz i izašli bez incidenata. Ali, grad je i dalje bio opkoljen dok se povlačilo pitanje ratnih odšteta.
Dok je Centralni komitet Nacionalne garde zauzimao sve radikalnije stajalište i osvajao sve više autoriteta, vlada nije mogla dozvoliti da isti ima na neodređeno vrijeme na raspolaganju četiristo topova. Zbog toga je Thiers, kao prvi korak, 18. ožujka naredio redovnim trupama da uzmu topove pohranjene na Buttes Montmartreu. No, umjesto da izvrše naredbu vojnici su prijateljevali s Nacionalnom gardom i stanovnicima. Kad im je njihov general Claude Martin Lecomte dao naredbu da pucaju na nenaoružanu gomilu, oni su ga srušili s konja, te strijeljali zajedno s generalom Thomasom - omraženim bivšim komandantom Garde kojeg je ulovila gomila u vanjskim bulevarima.
Još se vojnih jedinica pridružilo pobuni koja se toliko brzo širila da je predsjednik Thiers naredio brzu evakuaciju Pariza od strane svih još poslušnih oružanih snaga, policije i upravitelja i specijalista svih vrsta. I on sam je pobjegao, njima na čelu, prema Versaillesu. Centralni komitet Nacionalne garde je sad ostao jedina efektivna vlada u Parizu; zato je odmah abdicirirao svoj autoritet i pripremio izbore za komunalni Savjet, koji su se održali 26. ožujka.
Komunalni savjet od 92 člana je bio sastavljen od kvalificiranih radnika, raznih stručnjaka (kao što su liječnici i novinari) i velikog broja političkih aktivista raznih struja - od republikanskih reformista, preko raznih vrsta socijalista pa skroz do jakobinaca koji su se nostalgično prisjećali revolucije iz 1789. Karizmatični socijalist Louis Auguste Blanqui je bio izabran za predsjednika Savjeta, ali to se dogodilo u njegovoj odsutnosti. On je, naime, bio uhićen 17. ožujka i zatočen u tajnom zatvoru za vrijeme cijelog razdoblja postojanja Komune. Pariška komuna je proglašena 28. ožujka, iako su mnogi kvartovi i susjedstva zadržali organizacije utemeljene još za vrijeme opsade.
