Demokracija
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Pojam demokracija označava oblik vlasti u kojem sve odluke neke države donosi izravno ili neizravno većina njezinih građana kroz poštene izbore. Kad su ti uvjeti ispunjeni, vlast se može opisati kao demokratska. To vrijedi za razne sisteme upravljanja, jer se ti pojmovi mogu kombinirati i s drugim vrstama vlasti.
Sadržaj |
[uredi] Razvitak demokracije
Pojam 'demokracija' skovan je u staroj Ateni u 5. stoljeću p.n.e.. Demokracija – grčki demos – narod i kratia – vladati. Drevni Grci su koristili riječ demokracija za vlast mnogih u odnosu na vlast nekoliko osoba. Atenska se država općenito smatra prvim primjerom sistema koji odgovara nekim današnjim predodžbama o demokratskoj vlasti. Ipak, mnogi ne smatraju staru Atenu demokracijom, s obzirom da je samo mali dio građanstva smio glasovati, dok žene, robovi i stranci nisu imali to pravo. Samo je oko 16% ukupnog stanovništva imao pravo glasa. Glasovanjem su se u staroj Ateni donosile odluke izravno, umjesto da se biraju zastupnici kao u današnjoj demokraciji. Mnogi uobičavaju reći da je u staroj Grčkoj vladao oligarhijski sistem kojeg ćemo spomenuti poslije. S vremenom se značenje 'demokracije' promijenilo, a savremena se definicija jako mijenjala od 18. stoljeća, otkad su se uvodili razni "demokratski" sistemi u mnogim državama. Modernu demokraciju mogli bismo definisati kao sistem vlasti u kojem konačna politička moć, ili suverenitet, pripada narodu bilo direktno ili putem izabranih predstavnika.
Prva suvremena demokracija je bila ta Sjedinjenih Američkih Država uspostavljena 1789. godine na osnovi filozofije doba razuma.
Francuski filozof Montesquieu (1689-1755) je veoma utjecao na promicanje i utemeljenje ideja o demokratskoj vlasti u periodu Francuske buržoaske revolucije i stvaranja SAD. Montesquieu je vjerovao da je najbolji način da se osigura da vlast služi općoj dobrobiti ako se učine sljedeći koraci: - Razdijeliti vlast na različite ogranke i dijelove, tako da nijedan ogranak nema svu vlast. - Izbalansirati autoritet između ovih ogranaka tako da ni jedan ne može kontrolirati ostale ogranke. - Omogućiti svakome ogranku da provjerava načine na koje se drugi ogranci koriste vlašću. Montesquieu je, kao i mnogi drugi, vjerovao da, ukoliko je vlast podijeljena, izbalansirana i provjeravana, nijedan od ogranaka ne može kontrolirati cijelu vlast. U tom slučaju nijedan ogranak ne može koristiti vlast za svoje osobne i sebične interese. Rezultat takve situacije bi bio da vlast djeluje u cilju unapređivanja zajedničke dobrobiti. Zajednička dobrobit znači da je nešto za dobro zajednice kao cjeline.
Postoje dvije vrste demokracija: direktna demokracija i reprezentativna demokracija. Direktna demokracija je bila u staroj Atini kada su svi slobodni ljudi izlazili na gradski trg i odlučivali o raznim stvarima. Pošto je tako nešto ne moguče postići danas (sam Nju Jork ima 20 miliona stanovnika) nastala je reprezentativna (predstavnička) demokracija. Tu ljudi na izborima biraju svoje predstavnike u parlamentu i daju im autoritet da donose odluke u njihovo ime.
[uredi] Politička jednakost
U principu, to asimiliramo sa sistemom "jedna osoba jednako jedan glas". Taj princip je općenito smatran kao fundamentalan za demokraciju. Ipak iako je u teoriji ovaj sistem priznat i prihvaćen u stvarnosti situacija je drugačija, rijetko se primjenjuje jer njegova upotreba za jedne je veoma neefikasna, na primjer tehnički i ekonomski je izvodivo da se čitava populacija jedne zemlje konsultuje (recimo referendumom) oko gradnje bazena u jednom gradu te zemlje ali su male šanse da to bude za opće dobro populacije. Isto tako ovaj sistem predstavlja opasnost za manje etničke ili nacionalne grupe.
Jednakost se može također mjeriti važnošću koju objekt političke odluke realno ima za glasače. Da bi se riješili problemi a zadržao se sistem "jedna osoba jednako jedan glas" solucija uobičajeno korištena jeste njegova implikacija na geografski podijeljenim dijelovima. Teoretski gledano postoji još jedna loša strana sistema "jedna osoba jednako jedan glas", a to je da prakticirajući isti sistem dolazimo do (po definiciji) konačne odluke koja za sobom povlači konstataciju da oni koji su bili protiv te odluke ustvari su dio sistema "jedna osoba jednako nula glasova" jer je naprimjer njihov prijedlog odbačen a usvojen drugi. Slobodni izbori su isto jedan od uvijeta demokracije.
[uredi] Demokratski izbori
Natjecateljski izbori su osnovno sredstvo kojim su funkcioneri odgovorni i podvrgnuti volji naroda. Oni čine arenu za obezbjeđivanje političke jednakosti među građanima, kako u pristupu kandidaturi tako i vrijednosti svih glasova. Kriterij "slobodnih i fer" izbora obuhvata, u prvom redu, izborni sistem tj. zakone koji odeđuju za koje se funkcije glasa, ko se može kandidovati, kad se izbori mogu održati, ko može da glasa, kako će se definisati izborni okruzi, kako odrediti pobjednike itd. Drugi je izborni proces tj. kako pojedinačne izbore sprovesti u praksi, od registracije birača, preko kampanje, brojanja listića, do obezbjeđivanja da se zakon striktno i nepristano primjenjeuje i da nema zloupotreba koje bi ugrozile rezultat. Izbori sami po sebi nisu dovoljan uvjet za postojanje demokracije. Izbore su često zlorabili autoritativni režimi ili diktature da ostave lažan dojam demokracije.
- Za to postoji više metoda:
- ograničenje profila kandidata
- ograničenje stvarne vlasti koju smiju imati izabrani predstavnici ili politike koju smiju voditi dok su na vlasti
- glasovanje koje zapravo nije slobodno ni pošteno (npr. kroz zastrašivanje onih koji žele glasovati za određene kandidate)
- ili, najizravnije, krivotvorenje rezultata izbora
Neki povijesni primjeri iz svijeta su SSSR pod komunističkom partijom prije njegova raspada 1991, Irak pod Sadamom Huseinom i Filipini pod Marcosom.
[uredi] Liberalna demokracija
Kako se obično koristi, riječ demokracija često znači isto što i liberalna demokracija. Dok je sama demokracija sustav vladavine koji definiraju i legitimiraju izbori, liberalna demokracija može uključivati ustavni liberalizam, gdje se određena kulturno subjektivna prava pojedinaca štite od pukog glasa većine; s druge strane, u neliberalnim demokracijama takva ograničenja ne postoje. Ovo su neke osobine mnogih liberalnih demokracija:
- Ustav koji ograničava moć vlade i štiti mnoga građanska prava
- Opće pravo glasa, koje svim građanima jamči pravo glasa bez obzira na rasu, spol ili imovinsko stanje
- Sloboda govora
- Sloboda medija i pristup nedržavnim izvorima informacija
- Sloboda okupljanja
- Jednakost pred zakonom i pravo na suđenje prema zakonu
- Pravo na privatno vlasništvo i privatnost
- Obrazovanje koje građane upućuje u njihova prava i građanske obveze
- Široko i duboko utemeljeno građansko društvo
- Neovisno sudstvo
- Sistem međusobnog nadzora među granama vlasti
Ova definicija obično ima neke ograde. Odluke koje se donose putem izbora ne donose svi građani nego samo oni koji žele sudjelovati glasovanjem. Osim toga, pravo glasa obično nemaju svi građani. Većina demokratskih zemalja daje pravo glasa onima koji su stariji od određene dobi, obično iznad 18. godine. Neke zemlje imaju i druge kategorije ljudi koji ne smiju glasovati (npr. zatvorenici ili bivši zatvorenici). Ponekad je sistem vlasti liberalna demokracija, ali formalno se zove drugačije: na primjer, Kanada je kraljevstvo, ali zapravo zemljom vlada demokratski izabran parlament.
Neki ukratko definiraju demokraciju kao "vladavina većine uz prava manjine."
[uredi] Socijalistička demokracija
Socijalistička demokracija je oblik postojanja socijalističke države što će reći i diktature proleterijata kao suštine te države. Suština socijalističke demokracije je u prevladavanju čovjekove otuđenosti a to se postiže kada se privatna svojina koja stalno reproducira nejednakost u društvu zamjeni društevnom svojinom. Takav oblik vladavine smo imali i mi u bivšoj SFRJ gdje su članovima 88. 89. i 133. ustava SFRJ bila regulisana "položaj radničke klase i svih radnih ljudi uopšte". Anarhizam i komunizam (kao posljednji stupanj društvenog razvitka prema teoriji marksizma) jesu politička učenja koja teoretski koriste jednu vrstu izravne demokracije, a država postoji samo kao narod. Međutim, sve države u kojima je vladala komunistička partija postale su diktature i ostale takve dokle god je partija ostala na vlasti. Neki socijalistički teoretičari, kao što je Tony Cliff, tvrde da se to dogodilo zato što zemlje u kojima je komunistička partija došla na vlast nisu imale dovoljno visoku razinu proizvodnih snaga da izdrže socijalizam.
[uredi] Kultura demokracije
U zemljama koje nemaju jaku tradiciju demokratske vladavine većine, uvođenje slobodnih izbora rijetko je dovoljno da se ostvari prijelaz s diktature u demokraciju, sve dok se ne ostvari i šira promjena političke kulture i postupna izgradnja ustanova demokratske vlasti. Ima raznih primjera, kao što su Francuska u doba revolucije ili današnja Uganda i Iran, gdje zemlje mogu održati demokraciju samo u ograničenom obliku dok se ne dogode šire kulturne promjene koje omogućuju stvarnu vladavinu većine. Jedan od ključnih vidova kulture demokracije jest suradnja opozicije. Taj je kulturni prijelaz posebno teško ostvariti u zemljama gdje je uobičajeno da se vlast mijenja nasilnim putem. U biti, suradnja opozicije znači da se u demokraciji različite strane zalažu za iste osnovne demokratske vrijednosti. Iako se politički suparnici ne slažu, trebaju prihvatati jedan drugoga i biti svjesni legitimne i važne uloge koju igraju protivnici. Temeljna pravila društva moraju poticati snošljivost i uljudnost u javnim raspravama. U takvom društvu gubitnici prihvaćaju odluku glasača na izborima i mirno prenose vlast. Gubitnici su sigurni da neće izgubiti život ni slobodu, nego da će i dalje sudjelovati u javnom životu. Opozicija ne mora odobravati politiku vlade, ali mora poštivati temeljnu legitimnost države i samog demokratskog procesa.
Da bi se neki sistem mogao zvati demokratskim, u nekoj državi, svaki građanin mora imati ista prava i slobode (sve dok tuđa prava i slobode ne prekrši). Te slobode podrazumijevaju slobodu vjeroispovijesti, nacionalnog i etničkog oprjedjeljenja, upotrebe jezika, slobodu medija i štampe, slobodu građana da se okupljaju i razmijenjuju mišljenja ili ispoljavaju svoj ai drugo.. Svaki građanin (punoljetni) mora imati pravo na glas da bira svoga predstavnika u parlamentu ili vladi. On to radi na izborima koji moraju biti redovni (svakih četiri ili šest godina), tajni (mogućnost da glasa u tajnosti) i korektni. Takođe, takvo društvo mora podržavati svaki oblik pluralizma. To znači da država mora imati više političkih stranaka (političke stranke)i intersnih grupa (grupe za pritisak) i da građani slobodno mogu pristupati njima ili osnovati svoje.
[uredi] Tiranija većine
Bez obzira da li u nekoj državi građani imaju dosta široko pravo glasa, vladavina većine može dovesti i do tzv. tiranije večine. Ovo znači da postoji mogučnost da ,u demokratskom sistemu, večina građana da autoritet zastupnicima, koji bi zastupali mišljenje te večine građana, i možda radili protiv manjine. Ovo, naravno, potkopava mišljenje da demokracija predstavlja sve ljude. Na primjer, teorijski je moguće da u liberalnoj demokraciji večina građana izabere zastupnike koji bi odlučili da neku manjinu (religijsku, etničku i druge) kriminaliziraju (direktno ili indirektno).
Predlagači demokracije, na nekiliko načina, pokušavaju da ovu tvrdnju opovrgnu. Oni tvrde da u mogim demokratskim zemljama postoji ustav koji štiti građane od tiranije večine. Ustav (nebitno da li je pisani ili ne) može prepoznati da li je neka mjera ,koja je provedena kroz zakonodavstvo i izvršnu vlast, ustavna ili protiv ustavna , i ako je protiv ustavna ona prvo mora proći kroz nezavisno sudstvo da bi bila prihvaćena (dok sudstvo ,kao ne zavisno, može vidjeti da je ta mjera ne ustavna i poništiti je). Još jedan argument je taj da je, i pored rizika, večinska vlast najpoželjniji sistem, i da je tiranija večine, ako postoji, ipak poboljšanje od tiranije manjine. U praksi, historija je puna primjera gdje je vladajuća manjina tlačila večinu (koja nije imala pravo glasa), ali takođe, i primjere gdje je društvo tlačilo manjinu (koja je imala pravo glasa). Jedan od zaključaka koji možemo vidjeti iz hisitrije je taj da pravo glasa ne mora značiti odbranu od ugnjetavanja ili tlačenja, ali da je ipak bolje imati pravo glasa nego ga nemati nikako.
Ovdje su neki primjeri gdje je večina radila protiv želja manjine u vezi nekih pitanjia:
- U Francuskoj, neki smatraju da je zabrana nošenja religijskih simbola, u javnim školama, povreda ljudskih prava.
- U Sjedinjenim Američkim Državama:
- Distribucija pornografije postaje ilegalna ako materija krši društvene standarde o dostojanstvu.
- Grupe koje se bore protiv pobačaja su okarakterisale nerođenu dijecu kao ugnjetavanu, nemočnu manjinu bez prava glasa.
- Večina često stavlja veče poreze bogatoj manjini
- Konzumatelji droga se često vide kao manjina koja je tlačena od večine. Često pobornici legalizacije droge nemaju pravo glasa.
- Društveno tretiranje homoseksualaca je takođe u ovom kontekstu. Tokom večine 19-tog i 20-tog stoljeća vlasti u Britaniji su procesuirali homoseksualce, i ovo je postalo poznato kada su procesuirani Oscar Wilde i Alan Turing.
- U Sjevernoj Irskoj katolici se predstavljaju kao manjina koja je terorizirana od protestantske večine.
- Poznati filozof Sokrat, je osuđen na smrt zato što je bio bezbožan i što se protivio vladajučoj demokraciji.
Neki teoretičari se protive korištenju pojma tiranija večine za društva 19-tog stoljeća i ranije. Oni tvrde da je malo zemalja u to vrijeme, uključujući demokracije, imalo u svojoj osnovi pravo glasa za sve. Međutim, drugi debatuju da je termin pogodan, jer opisuje stanje koje se može dogoditi u društvu sa pravom glasa, čak i ako to društvo ne čini čitavu populaciju države.
[uredi] Za i protiv
Tradicionalno, svrha demokracije je da zaustavi preveliko gomilanje moći u rukama jednog pojedinca ili nekoliko njih. Ona treba da stvori ravnotežu koja bi dala dovoljno moći za ono što Alexandar Hamilton naziva snažnom i energetičnom vladom i da izbjegne davanje previše moći tako da se ona zloupotrijebi. Neki, kao Winston Churchill, smatraju demokraciju najmanje lošim od svih oblika vladavine (Demokracija je najgori oblik vladavine osim svih ostalih koji su bili isprobani sa vremena na vrijeme V. Čerčil). Stvarajući sistem gdje građani mog smjenjivati vladajuću grupu, bez promijene legalnog temelja vladavine, demokracija smanjuje političku nesigurnost i nestabilnost, i uvjerava građane da koliko se god oni ne slagali sa postoječim mjerama, imat će šansu da promijene one na vlasti, ili mjere sa kojima se ne slažu. Demokracija je, takođe, vezana za ideju ustavne vladavine, stavljajući granicu koju vladajuća večina u vladi ne može priječi.
Ipak, neki vjeruju da ne postoji sistem koji može idealno upravljati društvom i da demokracija nije moralno idealna. Zastupnici ove tvrdnje govore da je u srcu demokracije vjerovanje da ,ako se večina slaže, da je legitimno povrijediti manjinu. Oni koji se ne slažu sa ovom tvrdnjom vjeruju da u liberalnim demokracijama gdje su manjinske grupe zaštičene, manjine i večine se ,ustvari, stvaraju gotovo sa svakim različitim pitanjem.
Moč većinskog glasa je još uvijek najveći problem. Historijski primjer je Hitler u eri koja je predhodila nacističkoj Njemačkoj, koji je bio izabran 1933. od strane manjine njemačkog naroda sa največim glasom. Iz tog razloga, neke su države stvorile ustave-zakone koji brane neka pitanja od večinskog odlučivanja (u njemačkom ustavu je donešena stavka koja govori da se demokratski sistem u toj državi ne može više mijenjati). Generalno, da bi se ustav promijenio potrebna je jako velika večina izabranih zastupnika, ili zahtjeva da sudija i porota odluče da su proceduralni standardi ispunjeni od strane države, ili, jako rijetko, referendum određuje promijenu.
Pored zaštita koje garantuje ustav za ljudska prava, neki izborni sistemi uvode proporcionalno zastupništvo da bi svi bili fer zastupljeni.
[uredi] Također pogledajte
- Paradoks demokracije
- Politički režim
