Kultura Bosne i Hercegovine

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Odjeljak isključivo posvećen Bosni i Hercegovini

Iako relativno mala zemlja, Bosna i Hercegovina ima bogatu kulturu koja je imala veliki utjecaj na ostale zemlje Balkana, a kadkad i na cijeli svijet. Ona se ispoljavala na raznim područjima ljudske djelatnosti, a uključivala je muziku, književnost, film, likovnu i primijenjenu umjetnost, te design i suvremene medije. Bosna i Hercegovina je uz Mađarsku, jedina zemlja u regiji, koja je dala više od jednog dobitnika prestižne Nobelove nagrade: Vladimir Prelog dobio ju je za hemiju, a i Ivo Andrić za književnost. Glavni grad Sarajevo je bio domaćin 14. Zimskih olimpijskih igara, koje su bile ne samo druženje mladih sportista iz cijeloga svijeta, nego i igre kulture, mira i prijateljstva.

Ovaj članak je dio serije o
Kulturi Bosne i Hercegovine

Čuveni Bosanci

Kuhinja

Praznici

Sport

Vjera

Muzika Bosne i Hercegovine ima dugu i slavnu historiju. Tradicionalna muzika Bosne je mješavina raznih balkanskih utjecaja, u kojoj se susreću najrazličitiji motivi i žanrovi. Najčuvenija je ipak sevdalinka, ljubavna pjesma karakterističnog izraza, koja u Bosni ima veoma dugu tradiciju, a odlikuje je sentimentalna muzikalnost i poetski, romantični tekst melankoličnog ugođaja. To ni ne čudi, jer je u osnovi turske riječi "sevdah" - ljubav. U bivšoj Jugoslaviji Bosna i Hercegovina se izdavajala čitavim nizom veoma uspješnih pop i rock formacija, među kojima su: "Bijelo dugme", "Indexi", "Ambasadori", "Teška industrija", "Vatreni Poljubac", "COD", "Plavi orkestar", "Crvena jabuka", "Zabranjeno Pušenje", "Merlin", "Hari Mata Hari", "Kamen na Kamen" bile najpopularnije. Osim vokalno-instrumentalnih sastava treba spomenuti i pjevače zabavne muzike, koji i danas pripadaju samom vrhu domaće zabavne muzike kod nas. Tu se ubrajaju: Kemal Monteno, Zdravko Čolić, Davorin Popović, Seid Memić Vajta, Neda Ukraden, Jadranka Stojaković, Mahir Paloš, Jasna Gospić, Alma Čardžić, a među novim zvijezdama ističu se: Fuad Backović Deen, Mija Martina, Selma Bajrami, Igor Vukojević, Boris Režak, Al Dino, Tinka Milinović i drugi. Iz Bosne i Hercegovine porijeklo vuku i: Dragan Stojnić, Ibrica Jusić, Krunoslav Slabinac, Bisera Veletanlić, Senka Veletanlić, Ivo Fabijan, Boris Novković, Ivan Mikulić, Romana, "Feminem", Ružica Čavić. Bosna i Hercegovina je i jedna od prvih zemalja alternativne i urbane kulture u regiji, koja se može pohvaliti veoma kreativnom i mladom scenom. Ovdje u prvom redu valja spomenuti našeg najpoznatijeg hip-hop pjevača Edina Osmića, poznatijeg kao Edo Maajka, čija slava prelazi i područje Balkana. Bosna i Hercegovina ima i recentnu godišnju muzičku nagradu Davorin, koja vrednuje nabolja dostignuća aktuelne produkcije u pop i rock žanrovima.

Narodna i tradicionalna muzika, te folklor obojen raznim etno-motivima balkanske i orjentalne muzike čine bosansku muzičku scenu još raznovrsnijom i unikatnijom. Prvu ligu pjevača narodne i tzv. novokomponovane muzike kod nas čine: Halid Bešlić, Halid Muslimović, Haris Džinović, Hanka Paldum, Šemsa Suljaković, Fahreta Jahić alias Lepa Brena, Ferid Avdić i drugi, koji uživaju u velikoj popularnosti, ne samo kod nas, nego i u svim zemljama regije. Bosna i Hercegovina ipak je najviše ponosna na svoje interpretatore tradicionalne gradske ljubavne pjesme sevdalinke, koji su rasli u okrilju nekadašnjeg ansambla muzičkog programa Radiotelevizije Sarajevo. Sa valova radija svoje su velike karijere u bivšoj Jugoslaviji počeli šampioni sevdalinke, kao što su: Zaim Imamović, Safet Isović, Nada Mamula, Beba Selimović, Zehra Deović, Nedžad Salković, a danas zvuke sevdalinke svijetom pronose veoma uspješni ansambli poput mostarkog "Mostar Sevdah Reuniona".

Bosansko-hercegovačku književnost čine mnoga poznata djela, pisana perima napoznatijih književnika kod nas. Ivo Andrić je najznačajniji predstavnik domaće književnosti i dobitnik Nobelove nagrade za književnosti 1961. godine za "kompletan književni opus o historiji jednog naroda". Vrhunac tog rada je bio roman "Na Drini Ćuprija". U sam vrh literarnog stvaralaštva kod nas spadaju i autori: Meša Selimović (Derviš i smrt, Tvrđava), Ivan Franjo Jukić, Isak Samokovlija, Petar Kočić, Hamza Humo, Svetozar Ćorović, Hasan Kikić,Branko Ćopić, Nedžad Ibrišimović, Ibrahim Kajan, Miljenko Jergović, Aleksandar Hemon i mnogi drugi velikani. Od pjesnika bosanskog porijekla najpoznatiji je Aleksa Šantić, ali i Musa Ćazim Ćatić, Antun Branko Šimić, Jovan Dučić, Mehmedalija Mak Dizdar, Skender Kulenović, Abdulah Sidran, Izet Sarajlić i drugi. Tokom osmanskog doba, mnogi pisci iz Bosne i Hercegovine su bili poznati u orijentalnom svijetu, a u samoj Bosni razvija se Alhamijado književnost.

Dramska književnost u Bosni i Hercegovini nema dugu tradiciju. Među najznačajnije dramatičare ubrajaju se: Ahmed Muradbegović, Velimir Stojanović, Abdulah Sidran, Safet Plakalo, Nedžad Ibrišimović, Almir Imširević, Almir Bašović...

Važno je spomenuti da je prisutnost triju vjera u Bosni i Hercegovini imala ogroman uticaj na kulturni razvoj zemlje. Sarajevo je jedini grad pored Jerusalima, koji ima pravoslavnu crkvu, džamiju i katoličku crkvu kao i sinagogu udaljene 100 metara jedne od drugih. Najznačajniji eksponat Zemaljskog muzeja u Sarajevu je sarajevska Hagada, tradicionalna jevrejska knjiga koju su Sefardi donijeli u Sarajevo po svome izgonu iz Španije. Orijentalno nasljeđe Bosne i Hercegovine vidi se također i u brojnim impresivnim primjerima orjentalne, sakralne i svjetovne arhitekture, iako je dio objekata srušen ili uništen tokom vremena, posljednji put tokom agresije na BiH 1992-1995. Među najznačajnije objekte iz osmanskog perioda valja izdvojiti Begovu džamiju i Carevu džamiju u Sarajevu, Aladža džamiju u Foči, Ferhadija džamiju u Banja Luci, džamije u Mostaru, Travniku i Livnu, te brojne druge sakarlne objekte islamske kulture po cijeloj zemlji. Bosna i Hercegovina posebno je poznata i prema svojim mostovima iz osmanskog perioda, gdje posebno treba izdvojiti: Stari most u Mostaru, Most Mehmeda paše Sokolovića u Višegradu, Arslanagić most u Trebinju, te repliku Starog mosta u Mostaru u umanjenoj verziji na rijeci Bistrici u Livnu.

Crkvena arhitektura Bosne i Hercegovine sastoji se od nekoliko stilova, ovisno od vremena u kojem je građena, odnosno kojem crkvenom krugu pripada. Tako bosanske katoličke crkve u gotovo cijeloj zemlji njeguju neki posebni "bosanski" stil vitkih zvonika sa visokim, kosim krovovima i tako se harmonično uklapaju u gradski ili seoski krajolik. Najpoznatije rimokatoličke crkve u Bosni stoje u Sarajevu, Travniku, Bugojnu, Livnu, Jajcu i Bihaću, dok su najznačajniji samostani franjevačke provincije Bosna srebrena u Fojnici, Visokom, Kreševu, Kaknju i Livnu. Sakralni objekti rimokatoličke crkve u Hercegovini imaju uglavnom primorsko-mediteranski karakter (baš kao i pravoslavne crkve i objekti), građeni su od bijelog kamena, a odlikuje ih gotovo minimalistički stil, koji se u novijoj arhitekturi dijelom naslanja i na kubizam i savremene tokove crkvene arhitekture u svijetu. Ovdje su poznate Duvanjska bazilika u Tomislavgradu, te crkve i samostani u Širokom Brijegu, Čapljini i Mostaru.

Pravoslavne crkve, manastiri i objekti u sjevernijim dijelovima zemlje, pogotovo uz rijeku Drinu ne razlikuju se previše od sličnih crkvenih objekata u Srbiji, što upućuje na činjenicu da su ih gradili isti majstori. Ovi su se pak u dijelu srpske-crkvene arhitekture vodili principima crkvene gradnje na zapadnom Mediteranu, tako da pravoslavne crkve u Bosni imaju uvijek iznova slične motive, koji podsjećaju na gradnju u Italiji, Francuskoj i Dalmaciji. Najpoznatije pravoslavne crkve stoje u Sarajevu, Banja Luci, Mostaru, Tuzli, Trebinju, Livnu i Bosanskoj Krupi. Novovjeki crkveni objekti po gradovima manjeg bh. entiteta danas nalikuju kopijama Sopoćana, Mileševa ili Gračanice, te bosanskoj urbanoj arhitekturi daju novi pečat.

Posebno značajan dio kulturnog stvaralaštva Bosne i Hercegovine otpada na bosansko-hercegovački film. Filmovi iz Bosne i Hercegovine su prva dva desetljeća nakon Drugog svjetskog rata obrađivala mahom teme iz narodne Revolucije i rata, filmski su obrađivale najznačajnije teme iz NOB-a, uključujući tu i poznate i slavne bitke partizana protiv stranih okupatora i domaćih izdajnika (Filmovi "Kozara", "Sutjeska", "Bitka na Neretvi", "Valter brani Sarajevo"). Ipak, prvi pravi uspjesi domaćeg filma mogli su se osjetiti tokom kasnih 1970-ih i 1980-ih godina, kad je stvoren i poseban bosanski filmski izričaj. Filmovi su mahom obrađivali socijane teme, ne rijetko i kao socijanu kritiku na račun socijalističkog društva, a povremeno bi se našlo mjesto i za savremene, urbane teme, na koje su ipak uglavnom bili pretplaćeni autori iz drugih centara.

Nakon zatišja tokom ratnih i prvih poratnih godina, filmsko stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini se pojačano budi i otprve donosi fantastične rezultate. Filmski režiser Danis Tanović je 2002. godine dobio popularnog Oskara, prestižnu nagradu Američke filmske akademije za film "Ničija zemlja" u kategoriji najbolji strani film. Veliku popularnost imao je i film Pjera Žalice "Gori vatra", kao i njegov sljedeći projekt, film "Kod amidže Idriza". Slično je i sa filmom "Ljeto u Zlatnoj Dolini" Srđana Vuletića, koji na internacionalnim filmskim festivalima odnosi nekoliko nagrada. U kategoriji kratkog filma valja izdvojiti film "10 minuta" režisera Ahmeda Imamovića, koji je dobitnik nagrade "Najbolji kratki film Evrope" 2002. godine.

U Bosni i Hercegovini izlaze tri dnevna lista: dva u Sarajevu i jedan u Banja Luci. Dnevni avaz je najtiražniji list u zemlji i mješavina dnevnika i tabloida, Oslobođenje baštini bogatu tradiciju političkog novinarstva kod nas, dok su banajlučke Nezavisne novine jedinstven glas angažiranog i objektivnog novinarstva. Uz ova tri dnevna lista u Bosni i Hercegovini izlaze i vrijedni primjerci sedmičnih političkih magazina, među kojima su BH Dani svakako na prvom mjestu, a slijede ih Slobodna Bosna i Ljiljan, koji su zbog niza afera i niskih političkih igara zadnjih godina izgubili na kredibilitetu kod ozbiljnih čitatelja. Veoma su popularni i tabloidi, koji donose aktualne priče o aferama i ljubavima iz života slavnih, među kojima je sarajevski As već desetljećima prvi, a u stopu ga prate i Express i Max. Magazini namijenjeni isključivo ženskoj čitateljskoj publici su: Azra i Gracija, a rado se čita i zagrebačka Glorija, koja ne rijetko donosi i priče iz bosanskog visokog društva.

Bosna i Hercegovina ima javni radiotelevizijski sistem [1], koji se sastoji od tri jedinice: glavne nacionalne radijske i televizijske kuće Radiotelevizije Bosne i Hercegovine (BHTV 1 i BH Radio 1), te po jednog entitetskog emitera: Federalne televizije FTV u Federaciji i Televizije Republike Srpske RTRS u manjem entitetu. Medijsku sliku u zemlji upotpunjuje i nekoliko privatnih televizija, od kojih valja izdvojiti OBN, NTV Hayat i TV Pink, koje se mogu pratiti u cijeloj zemlji, a ne treba zaboraviti ni regionalne televizijske programe u većim gradovima Bosne i Hercegovine (Sarajevo, Banja Luka, Tuzla, Bihać, Travnik, Mostar). Kablovska televizija odnosno satelitska televizija u Bosni i Hercegovin imaju također veliki broj poklonika, a najradije se prate televizijski programi susjednih zemalja, zabavni programi iz Njemačke i Italije, informativni programi engleskog govornog područja, kao i gotovo sve vrste muzičkih programa, uključujući i novu multinacionalnu televiziju MTV Adria, u kojoj Bosna i Hercegovina također učestvuje.

Radio u Bosni i Hercegovini i dalje ima veliki broj poklonika, što ni ne čudi, ako se zna, da je BiH jedna od zemalja sa najgušćom mrežom državnih, entitetskih, kantonalnih, regionalnih i gradskih radio-stanica, koje zadovoljavaju najširi sloj slušateljstva u zemlji. Ipak specijalizirani radijski programi sa posebnim sadržajima (npr. isključivo informativni program, program klasične muzike, jazza ili filmske muzike) u potpunosti nedostaju zemlji, zbog čega se radijski program u BiH još uvijek može nazvati konvencionalnim i tradicionalnim, a to se odnosi i na njegove sadržaje, sastavljene po principu: red domaće muzike, red vijesti i priče iz studija.