Brinje

Izvor: Wikipedija

Ovaj članak nema wikipoveznica ili ih ima premalo.
Članak treba dopuniti dodavanjem wikipoveznica na druge pojmove.

Brinje
Županija	Ličko-senjska
Broj stanovnika (2001.)	4.108
Površina	358,22 km ²
Naselja u sastavu općine	Brinje, Glibodol, Jezerane, Križ Kamenica, Križpolje, Letinac, Lipice, Prokike, Rapain Klanac, Stajnica, Vodoteč, Žuta Lokva
Načelnik općine	Ivan Lokmer
Poštanski broj	53260 Brinje
Brinje Brinje na karti Hrvatske

Brinje je općina u Hrvatskoj, u Ličko-senjskoj županiji.

Sadržaj

1 Zemljopis
2 Stanovništvo
- 2.1 Nacionalni sastav, 2001.
3 Uprava
4 Povijest
5 Gospodarstvo
6 Slavni ljudi
7 Spomenici i znamenitosti
8 Obrazovanje
9 Kultura
10 Sport
11 Vanjske poveznice

[uredi] Zemljopis

[uredi] Stanovništvo

Po posljednjem popisu stanovništva iz 2001. godine, općina Brinje imala je 4.108 stanovnika, raspoređenih u 12 naselja:

Brinje - 1.707
Glibodol - 41
Jezerane - 375
Križ Kamenica - 286
Križpolje - 655
Letinac - 222
Lipice - 254
Prokike - 122
Rapain Klanac - 10
Stajnica - 301
Vodoteč - 98
Žuta Lokva - 37

[uredi] Nacionalni sastav, 2001.

Hrvati - 3.760 (91,53)
Srbi - 319 (7,77)
Makedonci - 2
Rusi - 2
Albanci - 1
Česi - 1
Slovenci - 1
ostali - 1
neopredijeljeni - 13 (0,32)
nepoznato - 8 (0,19)

[uredi] Uprava

[uredi] Povijest

Monetium je ime koje je u dalekoj prošlosti nosilo mjesto Brinje, što će reći da je samo mjesto znatno starije nego njegovo današnje ime. Tragovi naseljenosti ljudi u brinjskom kraju sežu u pradavna vremena. Potvrđuju to neki svojedobno otkriveni nalazi iz prapovijesti, npr. na lokalitetu Humac nedaleko Brinja. Moglo bi se s dosta opravdanja pretpostaviti da bi određenih tragova o dalekoj prošlosti brinjskoga kraja moglo biti na još nekim mjestima, npr. u špilji Siničić na cesti prema Letincu ili na gorskom području zvanom Staro Brinje. Budući da pisanih tragova iz tih vremena nema, nešto određeniji odgovor na te pretpostavke mogla bi dati jedino suvremena arheologija, naravno ukoliko bi u nekom budućem vremenu došlo do sustavnijih istraživanja te vrste. Dosad to nije bio slučaj, barem ne u mjeri koja bi potvrdila ili opovrgla neku od navedenih pretpostavki ili možda neku drugu koja se čak posebno niti ne naslućuje.

Najstariji poznati žitelji brinjskog kraja bili su Japodi. To je jedna od više ilirskih plemenskih zajednica koje su nekoć nastanjivale ne samo znatne dijelove naše domovine nego i dijelove susjednih zemalja. Kasnije su došli Rimljani. Oni su pokorili Japode. U povijesti je zabilježen Oktavijanov pohod protiv Japoda 35. godine prije Krista. Tada je taj rimski vojskovođa i prvi car opsjeo i poslije krvave borbe osvojio središnji japodski grad Metulum. U prošlosti je bilo različitih hipoteza o tome gdje se nalazio Metulum. Mislilo se čak da je to današnja slovenska Metlika. Sada se općenito uzima da se Metulum mogao nalaziti na Velikoj i Maloj Viničici blizu Skradnika, dakle iza kapelskoga gorja kao prirodne barijere s obzirom da je Oktavijan došao s morske strane, negdje iz pravca današnjeg Senja. No, ima i mišljenja da se Metulum zapravo mogao nalaziti na području današnje Razvale, dakle u podnožju kapelskoga gorja. Bilo kako bilo, silovita opsada koja je rezultirala potpunim uništenjem Metuluma, neke vrste japodske Kartage, zbila se zasigurno negdje blizu brinjskoga kraja.

Iz vremena vladavine Rimljana potječe naselje koje se zvalo Monetium. To je sigurno bilo rimsko naselje, a možda još i japodsko. Zanimljivo je da se prostor današnjeg Sokolca u središtu Brinja u svakodnevnom govoru brinjskog stanovništva naziva Gradinom. Taj naziv ponajprije upućuje na japodsku tradiciju podizanja naselja na brežuljcima ili brdima radi lakše obrane od neprijatelja. Ne mora nužno biti tako, ali je sasvim izvjesno da je neka vrsta ljudskog naselja na području Brinja morala postojati i u japodsko doba. Monetium je latinski naziv. Teško je dokučiti njegovo pravo značenje. Najbliža latinska riječ «moneta» upućivala bi na novac. To može značiti svašta i ništa. Bilo bi prilično nezahvalno bilo što iz toga izvoditi. U svakom slučaju, Monetium je prvo i najstarije zabilježeno ime naselja na mjestu gdje se danas nalazi Brinje. To je zapravo bilo Brinje prije Brinja, pa je utoliko i opravdano rabiti to ime u brinjskom kontekstu, neovisno o tome što ono potječe iz vremena prije doseljenja Hrvata.

Je li Monetium preživio nestanak rimske civilizacije i veliku seobu naroda u sklopu koje su došli Hrvati? Budući da se ime izgubilo, može se vjerovati da je nestalo staro stanovništvo koje je baštinilo to ime. Drugo je pitanje što je bilo sa samim naseljem. Možda je i ono uništeno u nekom barbarskom (gotskom, avarskom) prodoru, a možda je u nekom obliku i preživjelo. Ono što se s dosta opravdanja može zaključiti jest da je očito moralo doći do određenog stupnja diskontinuiteta koji se na simboličkoj i stvarnoj razini očitovao u iščezavanju naziva Monetium. Na prijelazu iz staroga u srednji vijek, u vremenu kada se doseljeni Hrvati polako ukorjenjuju u današnjoj domovini, antički Monetium silazi s povijesne pozornice.

U ranom novom vijeku brinjski je kraj pripadao župi Gacka. Ta je župa, zajedno sa župama Likom i Krbavom, u ranohrvatsko doba bila posebno područje koje se nalazilo pod upravom zajedničkog bana. Ima mišljenja da je brinjski kraj već tada bio zasebna hrvatska plemenska župa, ali se to ne može sa sigurnošću potvrditi. U razvijenom srednjem vijeku Brinje se oblikovalo kao važna trgovačka postaja na drevnoj cesti koja je iz Senja preko Modruša vodila u unutrašnjost hrvatskih zemalja. Iako je logično pretpostaviti da je samo mjesto znatno starije, a ima i nekih pobližih navoda o tome, ono se pod imenom Brinje u povijesnim vrelima prvi put izrijekom spominje tek 1343. godine. Tada je zapisano čak dva puta: prvi put 14. ožujka 1343. kao «Brigna», a drugi put 18. lipnja iste godine kao «Bregne». To je najstariji zasad poznati zapis imena Brinje u starim dokumentima. Većina stručnjaka smatra da to ime potječe od čakavskog lokalizma «brnja», tj. borovica, a to je biljka koja i danas u značajnoj mjeri raste u tom kraju. Isto tako ono bi se moglo izvesti i iz lokalizma «brina», tj. uzvišenje, čime također obiluje gorski pejzaž brinjskoga kraja.

Iz srednjovjekovlja potječe određeni broj latinskih povelja koje su ili izdane u Brinju ili se Brinje spominje u njima. To se može zahvaliti činjenici da su Brinjem u to doba gospodarili krčki knezovi Frankapani (kasnije poznatiji kao Frankopani). Oni su na uzvišici usred mjesta podigli svoj tvrdi grad (spominje se od 1411. godine), kasnije poznat kao Sokolac. U njemu je npr. stolovao Anž VIII. Frankopan Brinjski koji je 1465. izdao jednu latinsku ispravu «u našem gradu Brinju» (in castro nostro Brigne). Tako je na mjestu antičkoga Monetiuma zaživjelo srednjovjekovno Brinje, a ime se zadržalo do danas.

mr. Željko Holjevac (za Glasnik Zavičajnog kluba "Brinje")

[uredi] Gospodarstvo

[uredi] Slavni ljudi

Franjo Brozinčević (1874.-1933.)

Napustivši rodno Brinje, otišao je u Švicarsku trbuhom za kruhom. Tamo je ubrzo pokrenuo vlastitu tvornicu, a proizvodio je - automobile! Njegova vozila postala su ponos Švicarske automobilske industrije. Franjina tvornica nosila je ime "Franz Brozincevic Wetzikon", prema njegovu imenu i imenu mjesta u kojem je tvrtka bila smještena. Pod trigramom "FBW" proizvedeno je točno 6685 vozila različitih namjena. Neka od njih svojim dizajnom i funkcionalnošću su prilično revolucionarna za te godine a najznačajniji njegov doprinos auto-industriji je kardanski prijenos. Njegov najmlađi sin Paul, prodao je tvornicu 1978. godine, a vlasnici "FBW-a" su osnovali "FBW club" u počast iznimnom Brinjaku i njegovim vozilima. Klub je kupio zemljište od 1600m2 i na njemu sagradio dvoranu u koju su smjestili razna vozila, agregate i arhivsku građu.Muzej se nalazi u Wetzikonu, Zurhestrasse 95, blizu nekadašnje tvornice. Gradnja muzeja stajala je oko 500.000 CHF.

[uredi] Spomenici i znamenitosti

U čitavom nizu frankopanskih ruševnih plemićkih gradova, po značenju, ali prije svega po izuzetnoj vrijednosti još uvijek, u cijelosti ili samo dijelom očuvanih najznačajnijih zdanja, nedvojbeno se izdvaja Brinje. S obzirom na ostale značajnije plemićke gradove, o njemu je podosta pisano. Za frankopanski plemićki grad u Brinju u stručnoj se literaturi uglavnom ustalio nazvi Sokolac, rjeđe Sokol ili Sokolovac.

Prvi ga tim imenom još 1835. godine naziva F.J. Fras: "Ovaj grad, koji se zove i Sokolac...". Nakon njega, Ivan Kukuljević Sakcinski piše u svojem prvom članku iz 1869. godine: "Kada je grad brinjski sagrađen, to se zapravo ne zna, ali je stajao jur koncem 14. vieka, i bijaše poznat pod imenom Sokol, a još danas ga nazivlje narod Sokolcem". Kasnije, u svojem drugom članku o Brinju, godine 1941. povjesničar i arhivist Laszowski spominje grad Sokol. Članak je obradio skup obitelji Frankopan na Modrušu, 12. lipnja 1449. godine, na kojem su podijelili očevinu na osam dijelova. Tom podjelom je knez Bartol dobio "Trg Brinje sa gradom Sokolom..." kao i grad Jelovik kod Brinja, ali i gradove Sokol, Tržac i Bihać, sva tri u bihaćkom kraju. Pa iako je tu riječ o nespretnoj zabuni iskusnog povjesničara, ovo prikazuje kako se naziv Sokolac udomaćio. Tako ga je prihvatila većina povjesničara, no Drago Miletić i Marija Valjato Fabris navode i opravdane upozorbe povjesničara Zorislava Horvata kako to nije izvorni naziv. On navodi kako se tijekom 15. i 16. stoljeća kroz razne pisane povelje o gradu Brinju nigdje ne spominje ime Sokolac. Jedino naziv "Castrum Zoko", koji se susreće 1493. godine, opisuje grad koji se nalazi na sasvim drugom mjestu- kod Bihaća.

Svi se povjesničari slažu da je teško utvrditi točan izvor kada je i kako došlo do uporabe imena Sokolac. Pretpostavke se kreću od raznih nezapisanih priča povezanih sa sokolovima, uzrokovanih na primjer, vjenčanjem Nikole IV. s Dorotejom Gorjanski, kada Nikola uoči vjenčanja šalje Veneciji poklon- konja i sokola, pa do toga da su, kada je čovjek napustio grad, gore visoko na njemu sokolovi svili svoja gnijezda, što je potaknulo narod da ga nazove tim imenom. Možda se jednom i utvrdi točan nastanak tog naziva, ali do tada stoji činjenica da se on ne spominje niti u jednoj povijesnoj ispravi iz doba Frankopana. Sam grad Brinje (a misli se na dvorac) prvi put je spomenuo 1465. godine mladi Ivan Angelo Frankopan (sin Bartolov), koji je stolovao u Brinju i nazivao ga svojim gradom - "In castro nostro Brinje". Unatoč svim preciznim i nepreciznim podacima, ne može se ignorirati ime Sokolac pa ga danas tako podjednako koriste i povjesničari i narod.

[uredi] Obrazovanje

[uredi] Kultura

Zavičajni klub "Brinje" iz Zagreba, izdaje dva puta godišnje svoj besplatni Glasnik "Monetium" u kojem se mogu doznati informacije iz Brinja i brinjske povijesti. Jednom godišnje tiskaju i bogato opremljeni "Brinjski magazin" na 70-ak stranica. ZK Brinje na taj način, kao i svojim ostalim radom želi sačuvati kulturni, povijesni i prirodni identitet Brinja i brinjskog kraja. Osim što je Glasnik besplatan, možete ga downloadati i sa njihovih stranica http://www.zk-brinje.hr a na kojima možete doznati više o njihovom radu.

Damir Karakaš, pisac, rođen je 1967. godine u Plašćici, napisao je četiri knjige, knjigu putopisa, zbirku priča i dva

romana a uskoro mu izlazi nova knjiga. Po njegovoj zbirci priča "Kino Lika" snima se film koji financira Ministarstvo kulture RH. Redatelj fima je poznati Dalibor Matanić. Od ostalih djela poznata su "Kako sam ušao u Evropu", "Bosanci su dobri ljudi", "Kombetari". Osim što je pisac, bio je i novinar, izvještavao sa ratišta u Hrvatskoj, osvajao evropske nagrade kao karikaturist, kolumnist je hrvatskog izdanja Playboy-a, a također objavljuje kolumne na portalu ZK Brinje.