Izraelsko-libanonski sukob 2006.

Izvor: Wikipedija

Pogođen deponij sa gorivom kod Beirutskog aerodroma

Datum	12. srpnja 2006. - 14. kolovoza 2006.
Lokacija	Izrael, Libanon
Ishod	Ni Izrael ni Libanon nisu postigli jasnu pobjedu, UN-ova rezolucija 1701 dovela do primirja
Casus belli	Upad Hezbollaha na teritorij Izraela i otmica dvaju vojnika

Sukobljeni

Izrael

Hezbollah

Libanon

Vođe

Dan Halutz

Hassan Nasrallah
Imad Mugniyeh

Vojne snage

30.000 vojnika

1.000 aktivnih boraca, 10.000 rezervista

Posljedice

Poginulih vojnika:
119
Poginulih civila:
43
Ukupno:
162

Poginulih vojnika:
250-700
Poginulih civila:
1.191
Ukupno:
1.441-1.891

Izraelsko-libanonski sukob 2006., znan i kao „Libanonski rat 2006.“ i kao „Srpanjski rat“, je serija vojnih intervencija u Libanonu i sjevernom Izraelu koja je eskalirala nakon što je Hezbollah 12. srpnja 2006. upao u sjeverni dio Izraela i oteo dva vojnika. Izrael je na to odgovorio blokadom i bombardiranjem Libanona, a Hezbollahovi borci su sa libanonskog teritorija izbacivali katuša rakete na sjever hebrejske države. Sukob je trajao 34 dana i završio je 14. kolovoza primirjem u kojem nijedna strana nije izvukla jasnu pobjedu.

[uredi] Povod

12. srpnja 2006. Hezbollah je izbacio rakete na izraelske vojne pozicije, selo Zar’it te grad Shlomi kako bi skrenuo pozornost, te je nakon toga upao u sjeverni dio Izraela, ubio 8 vojnika i oteo dva kako bi ih iskoristio za zamjenu za zarobljene libanonske zatvorenike, među kojima je i Samir Kuntar [1]. Hezbollah je napad nazvao „Operacija istinito obečanje“. Izrael je već par sati kasnije umarširao u Libanon, a ministar Ehud Olmert je izjavio da takvu akciju smatra "objavom rata s Libanonom" koja će imati "ozbiljne posljedice". Neki stručnjaci smatraju da je Hezbollah izveo otmicu na sjeveru Izraela kako bi skinuo pritisak s Gaze, koja je žestoko bombardirana na jugu Izraela gotovo dva tjedna ranije, ali i kako bi prisilio hebrejsku državu da napusti sporno područje Shebaa farmi koje Libanon smatra svojim teritorijem.

Postoje različite verzije oko toga da li su izraelski vojnici oteti na libanonskom ili izraelskom teritoriju. Ipak, UN, EU, G8, SAD te mnoge TV kuće kao i Al Jazeera su nazvale akciju Hezbollaha „prelaskom granice“ te su iznijele perspektivu da se incident odigrao na teritoriju Izraela. Libanonska policija i Hezbollah su pak naveli da su izraelski vojnici zarobljeni pri pokušaju ulaska u jedno libanonsko selo [2] [3]. Oteti vojnici su bili Ehud Goldwasser i Eldad Regev.

[uredi] Taktika Izraela

Vođa Hezbollaha Hassan Nasrallah je izjavio da "Izraelci sanjaju ako misle da će uspjeti osloboditi svoja dva vojnika bez pregovora i razmjene zarobljenika". Na to su Izraelski vojni dužnosnici zaprijetili Libanonu da će "vratiti sat 20 godina unatrag"[4] i da je "cijeli Libanon meta". Izrael je 13. srpnja vojnim brodovima izveo blokadu luka Libanona, izoliravši ga s mora. Uz to je, po prvi put od Libanonskog rata 1982., bombardirao bejrutski internacionalni aerodrom (jedini u zemlji), izoliravši državu i iz zraka. To je imalo posljedica na turizam u Libanonu koji je po ljeti u punom mahu. Potom su avioni nastavili bombardiranja koja su napala i uništila autoput prema Damasku, mostove, energetsku stanicu, TV postaju, tvornice, južno predgrađe Beiruta (uporište Hezbollaha) te kuću Hassana Nasrallaha.

Razorena predgrađa u Beirutu nakon bombardiranja

Nasrallah je potom upozorio Izrael da je "podcijenio Hezbolllah", objavivši "otvoren rat koji će se preseliti na cijeli Izrael, sve do Haife pa i dalje". U sljedećih pet dana Hezbollah je izbacio oko 700 raketa na sjeverni Izrael, natjeravši stanovnike da se sakriju u bunkerima, a pogođen je i grad Haifa, u kojem je poginulo 8 civila. 15. i 16. srpnja izraelski zrakoplovi su na jugu Libanona izbacili letke kojima upozoravaju civile da napuste područja koja će se naći u okviru vojne intervencije. Tisuće ljudi, među njima i velik dio stranaca, napustilo je Libanon i otišlo u Siriju. Među njima su 18. srpnja evakuirana i 42 hrvatska državljana, koji su radili u gradu Chekki, u hotel u Damask odakle su krenuli u Hrvatsku, zajedno sa radnicima iz Njemačke i Austrije.

Žrtve Hezbollahova bombardiranja na sjeveru Izraela

Libanonski predsjednik Emile Lahoud 16. srpnja je izjavio da je Izrael upotrijebio zabranjeno kemijsko oružje, bombe sa bijelim fosforom, u bombardiranju nekih meta [5], što još nije potvrđeno, te ponovio da Libanon nema nikakve veze sa Hezbollahom, iako se ta grupa nalazi na njegovom teritoriju. 18. srpnja, nakon još jednog dana bombardiranja, Nasrallah je zaprijetio da će gađati Tel Aviv raketama ako Izrael ne prestane bombardirati Libanon.

[uredi] Daljni tok borbi

19. srpnja usred još jednog Hezbollahova granatiranja Izraela u Nazaretu su po prvi puta žrtve bili Arapi, dvoje dječaka, na što se Nasrallah ispričao njihovim obiteljima nazvavši dječake "mučenicima". Pojavile su se vijesti da je srušen Izraelski avion u Libanonu, ali su se pokazale netočnima. Libanon je do 21. srpnja objavio da se više od 500.000 njegovih građana nalazi u bijegu [6] te da je velik dio pobjegao u inozemstvo ( u susjedne države Cipar i Sirija ) ali i da vlada velika humanitarna kriza zbog blokade države. 23. srpnja Izraelski su vojnici objavili da su zauzeli strateški važno libanonsko selo Maroun Al-Ras [7] te da su opkolili Bint Jbeil[8]. Do 24. srpnja Izrael javlja da je Hezbollah izbacio 2.200 raketa na njen teritorij. 25. srpnja Izrael je u bombardiranju ubio 4 pripadnika UN-a[9] što je izazvalo poprilične kritike u svijetu.

Uništena stambena zgrada u Haifi u Izraelu nakon Hezbollahova bombardiranja

24. srpnja je Dan Halutz, izraelski vrhovni vojni zapovjednik, naredio da "ratno zrakoplovstvo uništi 10 stambenih zgrada u predgrađu Dahaya (Beirut) kao odgovor za svaku raketu koja padne na Haifu"[10], što je izazvalo osude i u samom Izraelu. U noći sa 1. na 2. kolovoza u neobičnoj akciji Izraelski vojni komandosi su helikopterima sletjeli u blizini grada Baalbecka, mjesta u sjeveroistočnom dijelu Libanona i 100 kilometara udaljenog od Izraelske granice, te upali u bolnicu pod vodstvom Iranske revolucionarne garde. Ubijeno je 10 ljudi a navodno 5 pripadnika Hezbollaha je uhapšeno i deportirano u Izrael[11]. Izrael tvrdi da se bolnica koristila samo kao baza za militante, dok Hezbollah tvrdi da se radilo o običnoj bolnici i da je 5 otetih ljudi bilo samo civili. Na to je Hezbollah izbacio rekordnih 300 raketa na Izrael u jednom danu, pogađajuči čak i ciljeve u Zapadnoj obali. 6. kolovoza Izraelski vojnici (IDF) javljaju da su uhapsili pripadnika Hezbollaha koji je bio odgovoran za otmicu dvojice njihovih vojnika 12. srpnja [12], dok je Hezbollah nastavio izbacivati Katuša rakete na sjever Izraela. 11. kolovoza IDF je povečao broj vojnika na 30.000 i nastavio, uz teške gubitke na obje strane, prodirati na jugu Libanona. I Amnesty International i Human Rights Watch optužili su obje strane za ratne zločine zbog smrti civila [13] [14], no obje strane su odbacile tužbu. Tijekom kampanje, izraelske zračne snage izvele su 12.000 borbenih misija, mornarica je ispalila 2.500 granta a vojska preko 100.000 metaka. Libanonska vojska se uglavnom nije miješala u sukob.

[uredi] UN-ova rezolucija 1701

11. kolovoza Vijeće sigurnosti UN-a je usvojilo rezoluciju 1701, sa 15 glasova naprema 0, kojom se poziva na prekid neprijateljstava[15], povlačenje IDF vojnika iz Libanona, razoružavanje Hezbollaha i dolaska libanonske vojske i UN-ovih trupa na jug Libanona. I Izrael i Libanon prihvatili su rezoluciju i dogovorili se na primirje u ponedjeljak, 14. kolovoza u 5 sati po Greenwichu, koje je i održano.

Obje strane su potom objavile pobjedu. Hassan Nasrallah je izjavio da je Hezbollah postigao "stratešku i povijesnu pobjedu" nad Izraelom. Iran i Sirija podržale su tu izjavu. Ehud Olmert je pak izjavio da je "Izrael eliminirao Hezbollahovu "državu u državi" na jugu Libanona". Američki predsjednik George W. Bush također je izjavio da je Izrael pobijedio: "Hezbollah je napao Izrael. Hezbollah je započeo krizu i Hezbollah je izgubio. Hezbollah naravno ima veliku tvornicu za propagandu, i oni tvrde da su pobijedili. No kako možeš tvrditi da si pobijedio ako jednog trenutka imaš državu u državi, a drugog ćeš biti zamijenjen sa libanonskom vojskom i međunarodnim silama?"[16].

Od 14. kolovoza 2006 ujutro je na snazi primirje. Ipak, pojavili su se i incidenti. Došlo je do kratkotrajne razmjene vatre između trupa IDF-a i Hezbollaha. Uz to, 19. kolovoza su izraelske letjelice ispalile nekoliko raketa na položaje Hezbollaha te na konvoj koji je navodno transportirao oružje iz Sirije i Irana u Libanon. Izrael je na poslijetku 8. rujna skinuo morsku blokadu s Libanona.

[uredi] Osude

Izrael bombardira jug Libanona

Međunarodna zajednica osudila je novu eskalaciju nasilja na Bliskom istoku. Francuski predsjednik Jacques Chirac nazvao je izraelske akcije "pretjeranima", dodavši kako ne zna "što je smisao uništavanja civilne infrastrukture". Američki predsjednik George W. Bush svalio je krivicu za krizu na Hezbollah, dodavši kako se "Hezbollah mora razoružati ako se očekuje mir" i da "Izrael ima pravo braniti se", a usput je uputio i oštre riječi Siriji i Iranu, koje je optužio za financiranje Hezbollaha i širenja mržnje. Ruski predsjednik Vladimir Putin također je ustvrdio da je Hezbollah kriv za sukob i pozvao na oslobađanje izraelskih vojnika, ali je i dodao kako je Izrael upotrijebio "pretjeranu silu" i pozvao na prekid vojnih akcija. Na skupu G8 16. srpnja objavljena je zajednička izjava koja osuđuje provokacije Hezbollaha, ali i poziva Izrael da smjesta prekine svoje operacije u Libanonu. Kofi Annan pozvao je na osnivanje međunarodne stabilizacijske grupe UN-a koja bi trebala smiriti situaciju.

23. srpnja UN-ov podsekretar za humanitarne veze Jan Egeland je izjavio u svojoj posjeti Beirutu da je bombardiranje tog grada "povreda humanitarnog zakona"[17], ali je kasnije i kritizirao Hezbollah zbog "kukavičnog skrivanja među civilima"[18]. 30. srpnja Izrael je bombardirao zgradu u stambenoj četvrti u gradu Qana u kojoj su poginula 60 civila, od toga 37 djece[19], što je izazvalo oštre osude i proteste diljem svijeta. Izrael se ispričao za mrtve, dodavši kako je smatrao da su se u zgradi nalazili pripadnici Hezbollaha. I SAD i Izrael optužili su Iran za opskrbljivanje Hezbollaha naoružanjem, no ta država je odbacila tu optužbu.

[uredi] Nakon sukoba

Američki građani bivaju evakuirani iz Beiruta 21. srpnja 2006.

25. kolovoza 2006. je prema jednoj anketi 63 % izraelaca željelo da Olmert da otkaz zbog slabog snalaženja u ratu [20]. Većina je vjerovala da nitko nije pobjedio. Hezbollah je pak dobio veću potporu među libanonskim stanovništvom te nije uništen. No Hassan Nasrallah je 27. kolovoza izjavio; „Da smo znali da će otmica dvaju vojnika voditi do ovoga, nikada ju ne bismo izveli“. UN-ovi vojnici, UNFIL, su se smjestili na jugu Libanona, bivšem području Hezbollaha, te su počeli sa svojom zadaćom posredovanja i uvođenja reda između dvaju strana. 22. rujna masa Hezbollahovih pristaša je slavilo „pobjedu“ u Beirutu. Ehud Olmert je priznao u Knessetu da je bilo grešaka u ratu, dok je Dan Halutz priznao neuspjeh vojske pod njegovim vodstvom [21].

Halutz je dao ostavku 17. siječnja 2007. Skupina vojnika zahtjevala je neovisnu istragu Olmerta i njegovu ostavku, no on je to odbio. Neki novinari iz CNN-a su optužili Hezbollah da je izmjenjivao i manipulirao vijestima kako bi situacija u Libanonu tijekom rata ispala što više idealizirana u korist njihove strane [22], kao u članku „Naš čudan dan sa Hezbollahom“ [23]. Reuters je pak povukao oko 900 fotografija Adnana Hajja, libanonskog fotografa, nakon što je ovaj priznao da je digitalno modificirao njihov sadržaj [24].

[uredi] Ekološke štete

Prolivena nafta na obali Libanona nakon bombradirane elektrane Jiyeh

29. srpnja libanonski ministar za okoliš Yacoub Sarraf je izjavio da je nastala ekološka katastrofa u istočnom dijelu Sredozemnog mora nakon što su bombardirana spremišta u elektrani Jiyeh na jugu te države[25]. Prema procjeni, oko 10.000 tona sirove nafte izlilo se u more, proširilo na preko 100 kilometara obale i zagadilo floru i faunu. Nafta koja se je zapalila je stvorila “toksični oblak” koji je prouzročio otrovne kiše [26]. Libanonska vlada procjenila je da će trebati 10 godina dok se obala potpuno ne oporavi.

Uz to, rakete Hezbollaha su na sjeveru Izraela prouzročile šumske požare u kojima je stradala vegetacija. Izraelske vlasti objavile su da je oko 9.000 hektara šume oštečeno zbog požara te da će trebati deseteljećima dok se vegetacija opet obnovi.

[uredi] Ekonomske štete

Cijena nafte porasle je usred krize na 78,40 $ po barelu, što je bio novi rekord. Neki su stručnjaci izrazili zabrinutost da ne prijeđe cijenu od 80 $. Libanonski ministar procijenio je štetu svoje države na oko 4 milijarde $ do 18. srpnja[27], što je oko petina ukupnog BDP-a te države. Do 14. kolovoza šteta u Izraelu je dosegla brojku od 1.6 do 3 milijarde $, a u Libanonu oko 7 do 10 milijardi $ [28]. U Libanonu je uništeno 600 kilometara ceste, 73 mosta, luke, električne stanice, 25 benzinskih crpki, 350 škola i dvije bolnice, te oko 15.000 domova, dok je oko 130.000 domova oštečeno. U Izraelu je oko milijun ljudi moralo ostati u bunkerima te tamo prespavati, a na njenom teritoriju je palo oko 4.000 katuša raketa. Najviše je nastradala regija Galileja. Među gradovima koji su pogođeni su bili i Nazaret, Haifa, Hadera, Tiberijas, Nahariya, Karmiel i Maalot.

[uredi] Žrtve

Karta područja sukoba u Libanonu i Izraelu

U Izraelu je poginulo 119 vojnika i 43 civila, dok je ranjeno oko 1.350 civila (56 teško), a oko 500.000 ljudi je raseljeno. U Libanonu je poginulo najmanje 250 pripadnika Hezbollaha ( IDF tvrdi između 530 i 700 ), 36 vojnika te 1.191 civil. Još 3.600 civila su ranjena, a oko 900.000 ljudi je raseljeno. [29][30].

Od stranih državljana poginulo je 47 osoba, među njima i četvero Brazilaca, četvero Nijemaca i sedam Kanađana u Libanonu, te jedna žena iz Argentine u Izraelu.