Ekologija
Izvor: Wikipedija
Ekologija je zasebna znanost koja se razvila kao grana biologije. Ekologija proučava ne samo razne žive organizme , već i okolinu u kojoj žive - mjesto u prirodi koje nastanjuju i druge prirodne faktore koji ih okružuju. Na primjer, ekolozi ne proučavaju samo ribe, već i vodu, izloženost sunčevoj svjetlosti, obilnost hrane i sve druge faktore koji mogu utjecati na ribe u određenom mjestu koje nastanjuju (tzv. staništu) tijekom njihovog života.
Pojam ekologija prvi put je uporabio njemački zoolog Ernst Haeckel koji je pod pojmom ekologije smatrao "odnos živih organizama u dva pravca: prema njihovom organskom i neorganskom okolišu". Sama riječ dolazi iz grčkog oikos koji znači: okućnica, dom, mjesto za život.
Suvremeni način života, začet 1776., kada je James Watt usavršio parni stroj, bitno mijenja suživot čovjeka s njegovom okolinom. Čovjek se stavlja u središte svega. Smatralo se kako su sva prirodna, živa i neživa dobra tu samo da služe čovjeku, a prirodna dobra su uz to neiscrpna. Poznata je tako Grotiusova doktrina po kojoj su prirodna bogatstva mora neiscrpna, ma koliko ih mi izlovljavali. Taj, stručno nazvan homocentrični sustav (čovjek u sredini), vladao je čovječanstvom do 60-tih godina 20. stoljeća, kada su se počele primjećivati štetne posljedice.
Homocentrični sustav više nije suvremen, te sve više razvojna vizija svijeta naglašava ekocentrični sustav, čije je polazište ekosistem, ukupnost živih i neživih organizama na Zemlji, koji između sebe izmjenjuju materiju, energiju i informacije.
Simulacije pokazuju kako više nije moguće nastaviti s ekspanzijom proizvodnje, potrošnje i otpada, a da se priroda trajno ne ošteti, te treba tražiti ne više samo industrijski rast nauštrb prirode, već rast u skladu s prirodom i njenim mogućnostima. U krajnjoj liniji - osiromašivanje prirode znači i ljudsko osiromašivanje, jer većinu tvari koje trebamo za život uzimamo iz same prirode, tako da je i u ekonomskom interesu čovjeka očuvati prirodne resurse - kako bi ostali dostupni nama i generacijama koje dolaze.
Veliko zagađenje nastaje zbog fosilnih goriva. Moderni svijet se pokreće na benzin, naftu i ugljen. Sadašnji stupanj razvoja još uvijek je uglavnom okrenut smanjenju zagađenja , poput uvođenja bezolovnog benzina , a manje uvođenju alternativnih izvora energije - sunca, vode, vjetra i geotermalnih izvora.
Nažalost, zamjetno je kako se uvođenjem alternativnih izvora najviše bave oni bogati, dijelom čak prebacujući prljave industrije u nerazvijene zemlje i zaboravljajući kako to rješava samo lokalni učinak zagađenja, npr. brda jalove šljake, a globalni učinak ostaje. Siromašni nemaju ni vremena ni novca za razmišljanje o ekologiji i suživotu s prirodom - u tim se zemljama ljudi ne žale ni na najprljaviju industriju ni zastarjelu tehnologiju koja onečišćuje.
Također, unatoč idejama nekih ekstremnih poklonika ekologije, ekocentrični sustav, sustav suživota s okolinom, ne znači povratak na staro, razdoblje prije industrijske revolucije, i ne traži od nas da se odreknemo automobila u korist konja ili PC-kompjutera u korist ekologije.
Ekocentrični sustav svim snagama koristi moderna tehnička dostignuća kako bi sebe unaprijedio i kako bi omogućio razvoj uz sklad: nadzorni sustavi koji zaustavljaju pogon čim se detektira izlazak štetnih tvari u okoliš ili satelitsko praćenje divljih životinja kako bi se saznalo koliko im je stanište potrebno predstavljaju primjere korištenja suvremenih tehnologija u očuvanju i razvoju ekosustava.
Ocem moderne ekologije, odnosno zaštite divljine smatra se prirodoslovac Aldo Leopold.
