Genocid u Srebrenici
Izvor: Wikipedija
Genocid u Srebrenici dogodio se u srpnju 1995. godine i podrazumijeva masovna ubojstva velikog broja Bošnjaka muškaraca i dječaka, u rasponu od maloljetnika do staraca. Genocid se dogodio u području Srebrenice, a izvele su ga Vojska Republike Srpske pod zapovijedi generala Ratka Mladića uključujući i paravojne formacije "Škorpioni", pod kontrolom Ministarstva unutrašnjih poslova iz Srbije. Događaj se smatra jednim od najvećih pokolja u Europi od Drugog svjetskog rata, u kojem je ubijeno oko 8,000 ljudi. Pokolj se uglavnom smatra jednim od najužasnijih događaja u suvremenoj europskoj povijesti. Mladić i drugi srpski časnici su u međuvremenu optuženi za ratne zločine uključujući i genocid na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). MKSJ je između ostalog donio pravosnažnu presudu u kojoj pokolj u Srebrenici određuje kao čin genocida.
[uredi] Uvod
Bosna i Hercegovina je svoj put prema nezavisnosti započela 15. listopada 1991. godine parlamentarnom deklaracijom o suverenosti. Europska zajednica je priznala Republiku Bosnu i Hercegovinu 6. travnja 1992, a Sjedinjene Države učinile su to idućeg dana. Međutim, stvar nije bila riješena međunarodnim priznanjem jer je u to vrijeme počela ofanziva srpskih snaga za osvajanje i etničko čišćenje teritorija. Međunarodna zajednica pokušala je u više navrata uspostaviti mir, no ti pokušaji imali su tek ograničen uspjeh. U istočnom dijelu Bosne, koji je u blizini Srbije, razvio se osobito žestok napad Srba.
Srbi su namjeravali sačuvati Bosnu i Hrecegovinu kao sastavni dio bivše države. To je zaista bio njihov temeljni, dugoročni i politički cilj u Bosni i Hercegovini. Željeli su živjeti u istoj državi s drugim Srbima, a jedina država koja je to mogla garantirati bila je bivša Jugoslavija. Srbi su shvatili da područje srednjeg Podrinja za njih ima ogromno strateško značenje. Bez područja srednjeg Podrinja ne bi bilo Republike Srpske, ne bi bilo teritorijalnog integriteta srpskih etničkih teritorija. Umjesto toga, srpsko stanovništvo bi bilo prisiljeno prihvatiti takozvani status enklave na svojim etničkim teritorijama. Teritorij bi bio podijeljen na dva dijela, cijelo područje bi bilo razbijeno i bilo bi odvojeno od same Srbije i područja nastanjenih gotovo 100% srpskim stanovništvom.
Usprkos tome što je u Srebrenici stanovništvo bilo pretežno bošnjačko, srpske paravojne snage s tog područja i iz susjednih dijelova istočne Bosne početkom 1992. godine su na nekoliko tjedana okupirale grad. Međutim, u svibnju 1992. grupa boraca Armije RBiH pod komandom Nasera Orića uspjela je ponovo osvojiti Srebrenicu. Tokom nekoliko idućih mjeseci Orić i njegovi ljudi širili su oslobođeni teritorij serijom iznenadnih napada. Do rujna 1992. snage Armije RBiH iz Srebrenice spojile su se sa snagama iz Žepe, grada pod bošnjačkom kontrolom južno od Srebrenice. Do siječnja 1993. enklava je dodatno proširena, tako da je uključivala Cersku, enklavu pod kontrolom Bošnjaka, koja se nalazila zapadno od Srebrenice. U to vrijeme srebrenička enklava dostigla je svoj najveći opseg od 900 kvadratnih kilometara, no nikada se nije spojila s glavnim područjem pod bosanskom kontrolom na zapadu i ostala je ranjivi otok usred teritorija pod kontrolom Srba.
U siječnju 1993. bosanskohercegovačke snage napale su srpsko selo Kravica. Srbi su odgovorili kontranapadom koji je trajao tokom nekoliko idućih mjeseci, osvojivši na kraju sela Konjević Polje i Cersku, prekinuvši vezu između Srebrenice i Žepe i smanjivši veličinu srebreničke enklave na 150 kvadratnih kilometara. Stanovnici obližnjih područja, Bošnjaci, slili su se u grad Srebrenicu, tako da se broj njegovih stanovnika popeo na 50.000 do 60.000 ljudi. Za vrijeme tih vojnih aktivnosti tokom mjeseci nakon siječnja 1993. pojavili su se izvještaji o teroru Bošnjaka nad srpskim civilima, kao i o srpskom teroru nad bošnjačkim civilima.
Komandant Zaštitnih snaga UN-a (UNPROFOR), francuski general Philippe Morillon posjetio je Srebrenicu u ožujku 1993. Do tada je grad već postao prenapučen i vladali su uvjeti opsade. Srpske snage su u svom napredovanju prekinule dovod vode, tako da u gradu tekuće vode gotovo i nije bilo. Ljudi su struju dobivali iz improviziranih generatora za električnu struju. Hrana, lijekovi i druge nužne potrepštine bili su izuzetno rijetki. Prije odlaska, general Morillon je na javnom skupu uspaničenim stanovnicima Srebrenice rekao da se grad nalazi pod zaštitom UN-a i da ih on nikada neće napustiti.
Između ožujka i travnja 1993. iz Srebrenice je pod pokroviteljstvom Visokog komesarijata UN-a za izbjeglice (UNHCR) evakuirano otprilike 8.000 do 9.000 Bošnjaka. Evakuacijama su se, međutim, protivile bosanske vlasti u Sarajevu, smatrajući da se time doprinosi "etničkom čišćenju" teritorija.
Srpske vlasti su i dalje ostale usredotočene na zauzimanje enklave koja je zbog svoje blizine srpskoj granici i zbog činjenice da je bila potpuno okružena teritorijom pod kontrolom Srba bila i strateški važna i lako osvojiva. Srbi su 13. travnja 1993. predstavnicima UNHCR-a rekli da će u roku od dva dana napasti grad ako se Bošnjaci ne predaju i ne pristanu na evakuaciju.
[uredi] Travanj 1993.: Vijeće Sigurnosti Srebrenicu proglašava "zaštićenom zonom"
Vijeće Sigurnosti je 16. travnja 1993. reagiralo tako što je donijelo rezoluciju kojom je proglasio da "sve strane i drugi, Srebrenicu i njenu okolinu trebaju smatrati "zaštićenom zonom" koja se ne smije oružano napadati niti izlagati nekom drugom neprijateljskom činu." Istovremeno je Savjet bezbjednosti još dvije enklave, Žepu i Goražde, stavio pod zaštitu UN-a.
Prva grupa vojnika UNPROFOR-a stigla je u Srebrenicu 18. travnja 1993.
Općenito se smatralo da su srpske snage koje su okruživale enklavu disciplinirane i dobro naoružane. VRS (Vojska Republike Srpske) je bila organizirana po teritorijalnom principu i Srebrenica je pripadala području pod kontrolom Drinskog korpusa. Oko enklave je bilo razmješteno između 1000 i 2000 vojnika iz tri brigade Drinskog korpusa, a te snage bile su opremljene tenkovima, oklopnim vozilima, artiljerijskim oružjem i minobacačima. Jedinica ARBiH koja je ostala u enklavi, odnosno 28. divizija, nije bila ni dobro organizirana, a niti dobro opremljena. Nedostajala je čvrsta komandna struktura i sistem komunikacije, neki od vojnika ARBiH imali su stare lovačke puške ili uopće nisu imali oružja, a samo nekolicina njih imala je prave uniforme. Međutim, Pretresno vijeće Haškog tribunala je saslušalo i svjedočenja da 28. divizija nije bila onako slaba kakvom su je neki opisivali. Sigurno je da je broj ljudi u 28. diviziji nadmašivao broj ljudi u Drinskom korpusu, pri čemu su redovno protiv snaga VRS-a na tom području vršena izviđanja i diverzije.
Od samog početka obje strane u sukobu su kršile sporazum o "zaštićenoj zoni". Pretresno vijeće je čulo svjedočenja o smišljenoj strategiji Srba da se međunarodnim konvojima pomoći ograniči pristup u enklavu. Pukovnik Thomas Karremans (komandant Nizozemskog bataljona) je izjavio u svom svjedočenju da su srpske snage sprječavale njegovom ljudstvu da se vrati u enklavu, te da se sprječavalo i unošenje opreme i municije. Nužne potrepštine, poput hrane, lijekova i goriva, bivale su sve rjeđe. Neki Bošnjaci u Srebrenici žalili su se na napade srpskih vojnika.
Pretresno vijeće je saslušalo velikim dijelom neosporeno i vjerodostojno svjedočenje o sistematskom odbijanju Bošnjaka da se pridržavaju sporazuma o demilitarizaciji "zaštićene zone". Bosanski helikopteri su letjeli, kršeći time odredbu o zoni zabrane letenja, ARBiH je otvarala vatru prema srpskim linijama i kretala se kroz "zaštićenu zonu", 28. divizija se nastavila naoružavati, a ARBiH je prisvojila barem jedan dio humanitarne pomoći koji je stizao u enklavu. Srbima se činilo da bosanske snage u Srebrenici koriste "zaštićenu zonu" kao podesnu bazu za pokretanje ofanziva protiv VRS-a, a da UNPROFOR ništa ne čini kako bi to spriječio. General Halilović je priznao da su bosanski helikopteri letjeli i time kršili zabranu letenja, te da je on lično poslao osam helikoptera s municijom za 28. diviziju. U moralnom smislu on to nije shvaćao kao kršenje sporazuma o "zaštićenoj zoni", s obzirom na činjenicu da su Bošnjaci od početka bili izuzetno loše opskrbljeni oružjem.
[uredi] Početak 1995.: stanje u "zaštićenoj zoni" Srebrenica se pogoršava
Početkom 1995. godine do enklave je uspijevalo stići sve manje konvoja sa zalihama. Vojnici Nizozemskog bataljuna koji su stigli u siječnju 1995. vidjeli su kako se situacija tokom mjeseci nakon njihovog dolaska rapidno pogoršava. Već siromašni izvori opskrbe za civilno stanovništvo još su se više smanjili, pa su čak i rezerve u hrani, lijekovima, gorivu i municiji snaga UN-a postale opasno male. Na kraju su mirotvorne snage imale toliko malo goriva da su bile prisiljene enklavom patrolirati pješice. Vojnicima Nizozemskog bataljona, koji su radi dopusta napustili to područje, nije bilo dopušteno da se vrate i njihov broj je sa 600 opao na 400 ljudi.
Od srpske vojske stizali su i drugi zloslutni znakovi. U ožujku i travnju nizozemski vojnici primijetili su jačanje srpskih snaga u blizini dva promatračka punkta, OP Romeo i OP Quebec. Činilo se da su novopridošli srpski vojnici opremljeniji i discipliniraniji. Jedan od komandanata bosanskih snaga rekao je jednom vojniku Nizozemskog bataljuna da Srbi imaju u planu zauzeti ta dva osmatračka punkta.
[uredi] Proljeće 1995.: Srbi planiraju napad na "zaštićenu zonu" Srebrenica
U ožujku 1995. Radovan Karadžić, predsjednik Republike Srpske (RS), reagujući na pritisak međunarodne zajednice da se okonča rat i na tekuće napore da se pregovorima postigne mirovni sporazum, izdao je direktivu VRS-u u vezi s dugoročnom strategijom snaga VRS-a u enklavi. U toj direktivi, poznatoj pod nazivom "Direktiva 7", konkretno se navodi da VRS treba
izvršiti potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, čime sprečiti i pojedinačno komuniciranje između ovih enklava. Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života meštana u Srebrenici.
Točno kao što je i bilo predviđeno tom direktivom, sredinom 1995. humanitarna situacija za bosansko-muslimanske civile i vojno osoblje u enklavi postala je katastrofalna. Početkom srpnja 1995. iz niza izvještaja 28. divizije vidi se kako su snage ABiH u enklavi hitno tražile deblokadu koridora za humanitarnu pomoć i kako je, kada to nije uspjelo, došlo do tragedije civila koji umiru od gladi
[uredi] Razdoblje od 6. do 11. srpnja 1995.: zauzimanje Srebrenice
Ofanziva VRS-a na Srebrenicu započela je 6. srpnja 1995. Tokom idućih dana pet posmatračkih punktova UNPROFOR-a u južnom dijelu enklave padaju jedan za drugim uslijed napredovanja snaga bosanskih Srba. Neki od nizozemskih vojnika povukli su se u enklavu nakon što su njihovi položaji bili napadnuti, dok su se posade drugih promatračkih punktova predale bosanskim Srbima. Istovremeno su se obrambene snage ABiH našle pod teškom vatrom i bile potisnute natrag prema gradu.
Ujutro 10. srpnja 1995. situacija u samoj Srebrenici bila je napeta. Stanovnici, od kojih su neki bili naoružani, preplavili su ulice grada. Pukovnik Karremans slao je hitne zahtjeve kojima je tražio zračnu podršku NATO-a za obranu grada, no nikakva pomoć nije stigla do otprilike 14:30 sati 11. srpnja 1995., kada je NATO bombardirao tenkove VRS-a koji su se primicali gradu. Zrakoplovi NATO-a pokušali su bombardirati i artiljerijske položaje VRS-a iznad grada, no tu su operaciju morali prekinuti zbog slabe vidljivosti. Planovi NATO-a da nastavi sa zračnim napadima odbačeni su nakon što je VRS zaprijetio da će ubiti nizozemske vojnike koji su se nalazili u zarobljeništvu VRS-a, te da će granatirati bazu UN-a u Potočarima izvan grada, kao i okolna područja na koja je pobjeglo 20.000 do 30.000 civila.[138]
[uredi] Masakr
[uredi] Masa ljudi u Potočarima
Suočeni s činjenicom da je Srebrenica pala pod kontrolu srpskih snaga, na tisuće bošnjačkih stanovnika Srebrenice pobjeglo je u Potočare, kako bi potražili zaštitu u bazi UN-a. Do večeri 11. srpnja 1995. u Potočarima se okupilo oko 20.000 do 25.000 bošnjačkih izbjeglica. Njih nekoliko tisuća nahrupilo je u samu bazu UN-a, dok su se drugi smjestili po obližnjim tvornicama i poljima. Iako su tamo velikom većinom bili okupljeni žene, djeca, starci i invalidi,[143] svjedoci su procijenili da se u samoj bazi UN-a nalazilo najmanje 300 muškaraca, dok ih je u masi izvan baze bilo između 600 i 900.
Uvjeti u Potočarima bili su užasni. Bilo je vrlo malo hrane i vode, a srpanjske vrućine su bile nesnosne. Jedan od oficira Nizozemskog bataljona situaciju je opisao na sljedeći način: "Bili su u stanju panike, bili su uplašeni i gurali su se prema vojnicima, mojim vojnicima, vojnicima UN-a koji su ih pokušavali smiriti. Ljudi koji bi pali, bili su pregaženi. Situacija je bila kaotična."
[uredi] 12.-13. srpnja: Zločini počinjeni u Potočarima
Kako je prolazio dan 12. srpnja 1995., i ovako teški fizički uvjeti postali su još gori zbog aktivne kampanje terora koja je povećala paniku stanovništva, tako da su svi izbezumljeno željeli otići. Izbjeglice u bazi vidjele su srpske vojnike kako pale kuće i stogove sijena. Tokom poslijepodneva 12. srpnja 1995. srpski vojnici su se umiješali u masu. Jedan se svjedok sjeća kako je čuo vojnike da psuju bosanske muslimane i govore im da odu, da će biti poklani, da je to srpska zemlja. Došlo je do ubojstava.
U kasnim jutarnjim satima 12. srpnja 1995. jedan svjedok je vidio hrpu od 20 do 30 tijela nagomilanih iza zgrade "Transporta" u Potočarima, uz neki stroj nalik na traktor. Drugi je svjedok izjavio da je 12. srpnja oko 12:00 sati vidio jednog vojnika kako je nožem ubio dijete usred gomile prognanika. Izjavio je također da je iza tvornice cinka vidio srpske vojnike kako ubijaju više od stotinu bošnjačkih muškaraca i potom utovaruju njihova tijela na kamion.
Kako se smračilo, teror se pojačao. Krici, puščana paljba i drugi zastrašujući zvuci mogli su se čuti tokom cijele noći i niko nije mogao spavati. Vojnici su izvlačili ljude iz gomile i odvodili ih. Neki bi se vratili, a neki ne. Jedan svjedok je ispričao da su te noći odveli trojicu braće, od kojih je jedan bio tek dijete, dok su ostali bili adolescenti. Kada je majka dječaka krenula da ih traži, našla ih je zaklane.
Te noći je bolničar Nizozemskog bataljona naletio na dvojicu srpskih vojnika koji su silovali jednu mladu ženu: "Vidjeli smo dvojicu srpskih vojnika, od kojih je jedan čuvao stražu, a drugi je, skinutih hlača, ležao na jednoj djevojci. Vidjeli smo da djevojka leži na tlu, na nekoj vrsti dušeka. Na dušeku je bilo krvi, čak je i ona bila pokrivena krvlju. Na nogama je imala modrice. I po nogama joj je tekla krv. Bila je u potpunom šoku. Bila je potpuno izbezumljena."
Tokom noći i rano idućeg jutra među masom su se proširile priče o silovanjima i ubojstvima, pa je u logoru zavladao još veći strah.
[uredi] Odvajanje bošnjačkih muškaraca u Potočarima
Od jutra 12. srpnja srpske snage počele su izdvajati muškarce od ostalih izbjeglica u Potočarima i drže ih na zasebnim mjestima. Jedan svjedok iz Nizozemskog bataljona vidio je kako muškarce odvode na jednu lokaciju ispred fabrike cinka i potom kako ih iste večeri odvoze kamionom. Nadalje, kada su se bošnjačke izbjeglice počele ukrcavati u autobuse, srpski vojnici sistematski su izdvajali vojno sposobne muškarce koji su se u gužvi pokušavali ukrcati. Ponekad bi zadržali i mlađe i starije muškarce. Ti su ljudi odvođeni u zgradu u Potočarima poznatu kao "bijela kuća". Već uvečer 12. srpnja 1995. major Franken je čuo da muškarci ne stižu zajedno sa ženama i djecom na odredište u Kladnju.
Dana 13. srpnja 1995. vojnici Nizozemskog bataljona primijetili su jasne znake da Srbi ubijaju neke od bošnjačkih muškaraca koji su bili izdvojeni. Tako je, na primjer, vodnik Vaasen vidio dvojicu vojnika kako jednog čovjeka odvode iza "bijele kuće". Čuo je potom hitac i vidio kako se ta dvojica vojnika vraćaju sami. Jedan drugi oficir Nizozemskog bataljona vidio je srpske vojnike kako jednog nenaoružanog čovjeka ubijaju jednim hicem u glavu. Čuo je i 20-40 hitaca iz vatrenog oružja na sat tokom cijelog poslijepodneva. Kada su nizozemski vojnici pukovniku Josephu Kingoriju, vojnom posmatraču Ujedinjenih naroda (UNMO) na području Srebrenice, rekli da odvode muškarce iza "bijele kuće" i da se ti muškarci više ne vraćaju, pukovnik Kingori se tamo uputio da bi ispitao što se događa. Kako se približavao tom mjestu, začuo je pucnje, no srpski vojnici su ga zaustavili prije no što je mogao ustanoviti što se događa
[uredi] Kolona bošnjačkih muškaraca
Kako je situacija u Potočarima uvečer 11. srpnja 1995. postajala sve kritičnija, među Bošnjacima se proširio glas da se vojno sposobni muškarci trebaju povući u šumu, organizirati kolonu zajedno s pripadnicima 28. divizije Armije Republike Bosne i Hercegovine i pokušati se probiti prema teritoriju na sjeveru, pod kontrolom bosanskih vlasti. Oko 22:00 sata uvečer 11. srpnja 1995. "komanda divizije" je zajedno s bošnjačkim općinskim vlastima Srebrenice donijela odluku da se organizira kolona. Mlađi muškarci bojali su se da će ih ubiti ako padnu u srpske ruke u Potočarima i vjerovali da su im šanse veće ako kroz šume pokušaju pobjeći do Tuzle.
Kolona se okupila u blizini sela Jaglići i Šušnjari i počela se kretati prema sjeveru. Svjedoci su procijenili da se u koloni povlačilo između 10.000 i 15.000 ljudi. Oko trećina muškaraca u koloni bili su bosanski vojnici iz 28. divizije, iako nisu svi vojnici bili naoružani.
Oko ponoći 11. srpnja 1995. kolona se počela kretati duž poteza Konjević Polje-Bratunac. Dana 12. srpnja 1995. srpske snage pokrenule su artiljerijski napad na kolonu koja je prelazila asfaltnu cestu na području između Konjević Polja i Nove Kasabe, na putu prema Tuzli. Samo otprilike jedna trećina muškarca uspješno je prešla asfaltnu cestu i kolona je razbijena u dva dijela. Cijeli dan i noć ostatak kolone bio je izložen jakoj vatri i granatiranju. Ljudi sa začelja kolone koji su preživjeli te patnje opisali su tu akciju kao "lov na ljude".
Muškarci Bošnjaci, koji su u Potočarima odvojeni od žena, djece i staraca (čiji broj je iznosio otprilike 1000), prebačeni su u Bratunac, gdje su kasnije dovedeni bošnjački muškarci zarobljeni u koloni. Tisuće zarobljenih Bošnjaka, koji su u zarobljeništvo dospjeli nakon zauzimanja Srebrenice, pogubljeni su gotovo do posljednjeg čovjeka. Neke su ubijali vojnici koji su ih zarobili, pojedinačno ili u malim grupama, a neki su ubijeni na mjestima na kojima su bili privremeno zarobljeni. Međutim, većina njih pobijena je u pažljivo isplaniranim masovnim egzekucijama, počevši od 13. srpnja 1995., i to na području odmah sjeverno od Srebrenice.
Većina masovnih egzekucija odvijala se prema točno utvrđenom obrascu. Muškarce su prvo odvodili u prazne škole ili skladišta. Nakon što bi ih tamo držali nekoliko sati, ukrcali bi ih u autobuse ili kamione, odveli na neko drugo mjesto i tamo ih pogubili. Polja na kojima su vršene egzekucije obično su se nalazila na osami. Zarobljenici su bili nenaoružani, no u mnogim slučajevima preduzeti su koraci da se otpor svede na najmanju mjeru, tako što su zarobljenicima stavljali poveze na oči, ruke vezali na leđima ili skidali cipele. Kada bi stigli na mjesta egzekucije, ljude su u malim grupama skidali s kamiona, postrojavali ih i strijeljali. One koji su preživjeli prve rafale iz vatrenog oružja ubijali bi pojedinačnim hicem, no katkada ih se prethodno ostavljalo da neko vrijeme pate.
[uredi] Plan da se pogube bošnjački muškarci iz Srebrenice
Napravljen je koordinirani plan da se zarobe svi vojno sposobni bošnjački muškarci. Među zarobljenima našli su se, u stvari, mnogi dječaci znatno mlađi od te dobi i muškarci koji su bili nekoliko godina stariji, a koji su ostali u enklavi nakon zauzimanja Srebrenice. Ti muškarci i dječaci su se našli na udaru, bez obzira na to da li su odlučili da pobjegnu u Potočare ili da se pridruže koloni Bošnjaka.
Iako su Srbi duže vrijeme bili optuženi za masakr, priznanja od strane srpskih vlasti nije bilo sve do srpnja 2004. godine. Srpske vlasti su priznale da su njihove sigurnosne snage izvršile pokolj. Komisija za Srebrenicu Republike Srpske je u svom finalnom izvještaju priznala da je ubojstvo više od 7800 Bošnjačkih muškaraca i dječaka bilo planirano. Komisija je ustanovila da je više od 7800 ljudi ubijeno nakon što su skupljene 34 liste imena žrtava.
[uredi] Masovne egzekucije
Obimno planiranje i koordinacija na visokom nivou, bez čega ne bi u nekoliko dana bilo moguće pobiti tisuće ljudi, su očigledni i iz najšturijeg opisa razmjera i metodičnosti kojom su egzekucije bile izvršavane.
[uredi] 13. srpnja 1995. ujutro: Egzekucije na Jadru
Jedna egzekucija manjih razmjera izvršena je na rijeci Jadar 13. srpnja 1995. godine. 17 muškaraca je odvezeno na mjesto na obali Jadra. Muškarce su onda postrojili i strijeljali. Jedan svjedok, koga je metak pogodio u kuk, skočio je u rijeku i uspio pobjeći.
[uredi] 13. srpnja 1995. poslijepodne: Egzekucije u Cerskoj dolini
Prva velika egzekucija dogodila se poslijepodne 13. srpnja 1995. godine. Između 1000 i 1500 bošnjačkih muškaraca iz kolone, koji su bježali kroz šumu i bili zarobljeni i zatočeni na poljani kod Sandića, poslijepodne 13. srpnja 1995, autobusima ili pješice je odvedeno u skladište u Kravici. Oko 18:00 sati, kad se skladište napunilo, vojnici su počeli da unutra ubacuju ručne bombe i pucaju direktno u ljude nagurane u skladištu. Jedan od preživjelih, prisjeća se: odjednom, u skladištu je nastala velika pucnjava, a mi nismo znali odakle dolazi. Bilo je pušaka, ručnih bombi, rafala, u skladištu se tako zamračilo da ništa nismo mogli vidjeti. Ljudi su počeli jaukati, vikati, zapomagati. Onda bi nastalo zatišje, pa bi onda odjednom sve počelo iznova. I tako su oni nastavili pucati sve dok nije pala noć.
Stražari raspoređeni oko zgrade ubijali su zatvorenike koji su pokušavali pobjeći kroz prozore. Kad je pucnjava prestala, skladište je bilo puno leševa.
Analiza kose, krvi i ostataka eksplozivnih materijala sakupljeni u skladištu Kravica jaki su dokazi da je ondje došlo do ubijanja. Na zidovima i podu zgrade vještaci su pronašli tragove hitaca, ostatke eksplozivnog materijala, metaka i čahura, kao i ostatke ljudske krvi, kostiju i tkiva. Forenzički dokazi koje je predočio tužilac upućuju na vezu između skladišta u Kravici, primarne masovne grobnice poznate kao Glogova 2 i sekundarne grobnice poznate pod nazivom Zeleni Jadar 5.
[uredi] 13.-14. srpnja 1995.: Tišća
Autobusi pretrpani bošnjačkim ženama, djecom i starcima na putu iz Potočara u Kladanj bili su zaustavljeni u Tišći i pretraženi, a bošnjački muškarci koji su u njima nađeni iskrcani su iz autobusa.
Svjedočenje otkriva da je u Tišći izvršena vrlo organizirana operacija. Jednog svjedoka u slučaju Krstić, su s tog kontrolnog punkta odveli u obližnju školu gdje se već nalazio izvjestan broj drugih zarobljenika. Jedan oficir je dao uputstva vojniku koji je svjedoka sprovodio u obližnju školu, gdje je držan velik broj zatvorenika. Čini se da je u školi bio jedan vojnik koji je prenosio i primao naređenja putem poljskog telefona. Negdje oko ponoći, svjedoka su zajedno s još 22 muškarca ukrcali u kamion, s rukama vezanim na leđima. U jednom momentu je kamion u kojem se vozio svjedok stao, a vojnik koji je bio na tom mjestu je rekao: "Ne ovamo. Odvezi ih gore, tamo gdje su već odvozili ljude." Kamion je došao do drugog punkta, a vojnici su stali oko stražnjeg dijela kamiona i počeli pucati u zarobljenike.
[uredi] 14. srpnja 1995.: mjesto zatočenja u školi u Grbavcima i stratište u Orahovcu
Velika grupa zatvorenika koje su preko noći držali u Bratuncu, rano ujutro 14. srpnja 1995. godine odvezena je konvojem od 30 autobusa u školu u Grbavcima kod Orahovca.[600] Kad su stigli, školska gimnastička sala već je bila napola puna zarobljenicima koji su stizali od ranih jutarnjih sati,[601] da bi se za nekoliko sati zgrada potpuno napunila. Preživjeli procjenjuju da je tamo bilo 2000 do 2500 ljudi, među kojima je bilo i vrlo mladih i vrlo starih, iako je optužba u slučaju Krstić sugerirala da je to možda pretjerana procjena i da je vjerovatnije da je na toj lokaciji bilo oko 1000 zarobljenika. U jednom trenutku, kako se sjeća jedan svjedok, došao je general Mladić i ljudima rekao: "Eto, vaša vlada vas ne želi pa se ja moram za vas pobrinuti".
Nakon što su ih u gimnastičkoj sali držali nekoliko sati, muškarce su toga poslijepodneva u manjim grupama odvodili na stratišta. Na odlasku iz gimnastičke sale, svaki zatvorenik je dobio povez za oči i nešto vode. Zatvorenike su zatim kamionima odvozili na stratišta udaljena manje od jednog kilometra. Muškarce bi postrojili i pucali im u leđa. One koji su preživjeli prvu paljbu ubili bi dodatnim hicem. Korištene su dvije susjedne livade: kad se jedna napunila tijelima, egzekutori su se preselili na drugu. Dok su se vršile egzekucije, kako su izjavili preživjeli, teška mehanizacija je kopala jame. Jedan svjedok u slučaju Krstić, koji je preživio strijeljanje pretvarajući se da je mrtav, izvijestio je o tome da se general Mladić dovezao u crvenom automobilu i promatrao neke od egzekucija.
Forenzički dokazi potkrepljuju ključne momente iskaza preživjelih. Fotografije snimljene iz zraka pokazuju da je tlo u Orahovcu bilo prekopavano između 5. i 27. srpnja 1995., a zatim ponovo između 7. i 27. rujna 1995. godine. U tom području otkrivene su dvije primarne masovne grobnice koje su istražitelji nazvali "Lažete 1" i "Lažete 2". Grobni lokalitet Lažete 1 Tužilaštvo Haškog tribunala je ekshumiralo između 13. srpnja i 3. kolovoza 2000. godine. Svi od 130 nađenih pojedinaca za koje se spol mogao utvrditi bili su muškarci. U grobnici je nađeno 138 poveza za oči. Tokom ekshumacija na tom lokalitetu je nađen identifikacijski materijal za dvadeset i tri lica registrirana kao nestali nakon pada Srebrenice. Grobni lokalitet Lažete 2 djelomično je ekshumirao zajednički tim Tužilaštva i organizacije Liječnici za ljudska prava, između 19. kolovoza i 9. rujna 1996, a čitava je ekshumacija završena 2000. godine. Sve 243 žrtve iz Lažeta 2 bili su muškarci, a vještaci su ustanovili da je golema većina umrla od povreda nanesenih vatrenim oružjem. Pored toga, nađeno je 147 poveza za oči. Noge jedne žrtve bile su povezane platnenim džakom. Forenzičke analize uzoraka tla i peludi, poveza za oči, ligatura, čahura i zračnih snimaka iskopanih i naknadno prekopanih grobnica po datumima, pokazale su, nadalje, da su tijela iz grobnica u Lažetama 1 i Lažetama 2 bila uklonjena i ponovo ukopana u sekundarne grobnice na lokalitetima nazvanim Cesta za Hodžiće 3, 4 i 5. Zračne snimke pokazuju da su te sekundarne grobnice nastale između 7. rujna i 2. listopada 1995. godine, a Tužilaštvo ih je sve ekshumiralo 1998. godine.
[uredi] 14.-16. srpnja 1995.: lokacija zatočenja u školi u Pilici, stratište na Vojnoj ekonomiji Branjevo
Dana 14. srpnja 1995. u pravcu sjevera, u školu u selu Pilica, sjeverno od Zvornika, autobusima je prevezeno još zarobljenika. Kao i u drugim objektima zatočenja, ni ovdje nije bilo hrane ni vode te je više muškaraca umrlo od vrućine i dehidracije u gimnastičkoj dvorani škole. Ljude su u školi u Pilici držali dvije noći. Dana 16. srpnja 1995, prema sada već poznatom obrascu, ljude su prozvali da izađu iz škole i ukrcali ih u autobuse s rukama vezanim na leđima. Zatim su ih odvezli na Vojnu ekonomiju Branjevo gdje su ih postrojavali u grupama od 10 i strijeljali.
Dražen Erdemović, ratni zločinac koji je priznao zločin, a potom pred Haškim tribunalom i osuđen, je bio pripadnik 10. diverzantskog odreda VRS-a (prištapske jedinice Glavnog štaba) i učestvovao je u masovnoj egzekuciji. G. Erdemović je svjedočio za optužbu u slučaju Krstić i u svom iskazu pomenuo i sljedeće: Ljudima ispred nas je naređeno da se okrenu leđima prema nama. Nakon što su nam okrenuli leđa, mi smo u njih pucali. Izdana nam je naredba da pucamo.
G. Erdemović je rekao da su sve žrtve osim jedne nosile civilnu odjeću i da, s izuzetkom jednog lica koje je pokušalo pobjeći, prije strijeljanja niko nije pružio nikakav otpor. U nekim slučajevima egzekutori su bili naročito okrutni. Kad bi neko od vojnika prepoznao nekoga koga je poznavao iz Srebrenice, toga bi čovjeka tukli i ponižavali prije nego što bi ga ubili. G. Erdemović je svoje kolege, vojnike, morao nagovarati da za strijeljanje prestanu koristiti mitraljeze: iako su mitraljezi zarobljenicima nanosili smrtne ozljede, smrt nije nastupala odmah pa su tako njihove muke bivale produžene.
G. Erdemović je posvjedočio da je, 16. srpnja 1995. oko 15:00 sati, nakon što su završili s egzekucijom zarobljenika na Vojnoj ekonomiji Branjevo, njemu i ostalim vojnicima iz 10.diverzantskog odreda rečeno da grupa od 500 zarobljenih bosanskih muslimana iz Srebrenice pokušava da pobjegne iz obližnjeg društvenog doma. G. Erdemović i ostali pripadnici njegove jedinice odbili su da učestvuju u daljem ubijanju. Onda im je rečeno da dođu na sastanak s pomenutim potpukovnikom u kafić u Pilici. G. Erdemović i ostali vojnici otišli su u kafić kako se od njih tražilo, a dok su čekali, čuli su pucnjavu i detonacije ručnih bombi. Buka je trajala otprilike 15-20 minuta, nakon čega je jedan vojnik iz Bratunca ušao u kafić i prisutne obavijestio da je "sve gotovo".
Toga dana, na tom stratištu, ubijeno je između 1000 i 1200 ljudi.
Na fotografijama područja oko Vojne ekonomije Branjevo snimljenim iz zraka 17. srpnja 1995. vide se veliki broj leševa u polju pored Vojne ekonomije kao i tragovi rovokopača koji je pokupio leševe iz polja.
Proces pronalaženja žrtava na području Srebrenice, često u masovnim grobnicama, njihova ekshumacija i identifikacija traje relativno sporo. Do 2002. godine 5000 tijela je ekshumirano i tek 200 identificirano. Od tada broj ekshumiranih tijela je porastao na 6000, a identificiranih na oko 2000 (podaci iz 2005. godine)
[uredi] Prekopavanja grobnica
Forenzički dokazi pokazuju da su početkom jeseni 1995. godine, srpske snage napravile značajan napor da se prikriju masovna pogubljenja tako što su premještali primarne grobnice u udaljene sekundarne grobnice. Forenzički dokazi također pokazuju da su u periodu od nekoliko sedmica u rujnu i početkom listopada 1995. godine srpske snage iskopale mnoge primarne grobnice i premjestile tijela u udaljene sekundarne grobnice. Forenzičke analize su uspjele da povežu određene primarne i sekundarne grobnice tj.:
- Branjevo vojna baza i Cancari put 12
- Petkovići brana i Liplje 2
- Orahovac (Lažete 2) i Hodžići put 5
- Orahovac (Lažete 1) i Hodžići put 3 i 4
- Glogova i Zeleni Jadar 5
- Kozluk i Cancari put 3
Dokazi o prekopavanjima pokazuju značajan napor da se leševi iz primarnih grobnica sakriju što je nesumljivo prouzrokovano velikim međunarodnim pritiskom koji je uslijedio nakon pada Srebrenice. Takve ekstremne mjere ne bi bile neophodne da je većina ljudi (u primarnim grobnicama) poginuli u borbama.
[uredi] Epilog i nedavni događaji
Vijesti o masakru su se prvi put pojavile u svjetskim medijima u kolovozu 1995. godine. Dana 10. kolovoza Sjedinjene Američke Države su objavile satelitske fotografije koje su prikazale moguće masovne grobnice nedaleko od sela Nova Kasaba. Na osnovu toga američki reporter David Rohde je posjetio sjeveroistočnu Bosnu i istražio slučaj na licu mjesta. Dana 18. kolovoza Rohde je objavio u Christian Science Monitor-u značajne vijesti i priče u kojima je opisao dokaze koji ukazuju da se masakr velikih proporcija desio u Srebreničkoj oblasti. Svjetski mediji su objavili da se veliki masakr nad Bošnjacima dogodio nakon sto su srpske snage okupirale UN zaštićenu zonu i da UN posmatrači nisu ništa učinili da to spriječe.
Ratko Mladić i Radovan Karadžić, vojni i politički vođe Srba, su optuženi za zločin genocida, zločine protiv čovječnosti, te kršenja zakona o običajima ratovanja, pred Međunarodnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, godine 1996. Radislavu Krstiću, najvišem časniku srpske vojske u Haškom tribunalu , je suđeno 2000. godine, za zločin genocida u Srebrenici. Godine 1995. Krstić je rukovodio napadom na Srebrenicu, zajedno s generalom Mladićem. U kolovozu 2001. godine, Radislav Krstić je osuđen po optužbi za zločin genocida, a dobio je 46 godina zatvorske kazne.
Nakon dugotrajne rasprave o genocidu u Srebrenici, u travnju 2002. godine, nizozemska vlada (drugi kabinet wim Koka) je odlučila da podnese ostavku, nakon službene istrage i izvješća kojeg je načinio Nederlands Instituut voor Oorlogsdocumentatie.
The Enclave, trodijelna serija bazirana na događajima u Srebrenici, je prikazana 1995. godine na Dutch Public Broadcasting stanici. Nakon toga je napravljen i film, koji je obuhvatio navedene dijelove serije.
U ožujku 2003. godine, izgrađen je Memorijalni cenatar u Potočarima, kojeg je otvorio Bill Clinton. Prvih 600 identificiranih žrtava genocida je pokopano 31. ožujka, dok je još 118 našlo svoj smiraj 11. srpnja iste godine, na osmogodišnjicu genocida. Na devetu godišnjicu genocida, 11. srpnja 2004. ukopano je još 338 identificiranih žrtava.
2004. godine Visoki predstavnik međunarodne zajednice Paddy Ashdown je prinudio Vladu Republike Srpske da osnuje Komisiju za istragu događaja u Srebrenici. Komisija je objavila izvješće u listopadu 2004. u kojima je potvrdila 8731 nestalih i poginulih osoba s područja Srebrenice (7793 ubijene osobe između 10. i 19. srpnja 1995. i 938 osoba nakon tog razdoblja).
Srpski nacionalisti su osporavali nalaze Komisije, tvrdeći da je Komisija radila pod pritiskom Visokog predstavnika. Međutim, Dragan Čavić, predsjednik Republike Srpske, je preko televizije rekao da su srpske snage pobile nekoliko tisuća civila u Srebrenici, kršeći međunarodno pravo, istakavši da je Srebrenica crno poglavlje srpske povijesti [1]. U svom televizijskom obraćanju je koristio riječ masakr, umjesto riječi genocid.
Dana 10. studenog 2004. Vlada Republike Srpske je objavila službenu ispriku, koje je došlo nakon što je srpska vlada razmotrila izvještaj Komisije. Vlada Republike Srpske je priopćila da: "Izvještaj jasno pokazuje da su ogromni zločini počinjeni u regionu Srebrenice, srpnja 1995." [2] Tri mjeseca kasnije, 18. siječnja 2005., dvojica srpskih časnika Vidoje Blagojević i Dragan Jokić su osuđeni i poslani u zatvor za sudjelovanje u srebreničkom genocidu.
Dana 2. srpnja 2005. pojavio se video snimak zlostavljanja i egzekucije, četvero djece i dva mladića, žrtava srebreničkog genocida. Dokaz se pojavio na suđenju Miloševiću, kao svjedočanstvo o umiješanosti pripadnika policijskih jedinica iz Srbije, u srebreničkom genocidu. [3] Video prikazuje svećenika Srpske pravoslavne crkve koji blagosilja nekoliko vojnika. Nakon toga, vojnici se pojavljaju privodeći civile koji su vezani i na kojima se vide tragovi fizičkog nasilja. Kasnije su identificirani kao četvorica maloljetnika mlađih od 16 godina, i dvojica ljudi dvadesetih godina. Dok se voze u kamionu, ležeći svezani na podu kamiona, vojnici ih šutaju nogama u glavu i psuju. Nakon toga prikazana je egzekucija četvorice civila, koji su nakon toga snimljeni kako leže u polju. Nakon toga se čuje negodovanje kamermana, koji se žali na ispražnjene baterije, jer nije u stanju da snima i dalje monstruozni zločin. Vojnici naređuju dvojici civila da premjeste leševe tek ubijenih ljudi u obližnju štalu, nakon čega su i njih dvojica pogubljeni.
Video je izazvao javno zgražavanje u Srbiji. U danima nakon njegovog prikazivanja Srpska vlada je vrlo brzo uhvatila neke od bivših vojnika identificiranih na videu. O događaju su najviše izvještavale novine Danas i radio televizijska stanica B92. Sve relevantne svjetske medijske kuće su nekoliko dana izvještavale i prikazivale snimku strijeljanja Bošnjaka. Prema izvorima bosanskih medija nekoliko članova obitelji pogubljenih mladića, vidjeli su pogubljenja svojih najmilijih na televiziji. Ipak mišljenja su i dalje bila podjeljena i nastupio je velik revizijski odgovor. Novinska kuća Dnevne novosti je ubrzo nakon prikazivanja videa objavila listu od 3,287 Srba navodno ubijenih u i oko Srebrenice, dok je i video koji prikazuje pogubljenja srpskih vojnika od strane mudžahedina također objavljen u to vrijeme. Ipak, kasnije se utvrdilo da se radi o montiranom snimku, na kojem se nigdje ne prikazuje pogubljenje srpskog vojnika. Srpska radikalna stranka, je inače javno na press konferenciji priznala da je snimak montiran.
Sredinom 2005. godine sarajevski fotograf Tarik Samarah u kooperaciji sa skoro osnovanom nevladinom organizacijom Inicijativa mladih za ljudska prava je postavio 27 velikih reklaminih panoa u sjećanje na genocid u Srebrenici, širom Beograda. Panoi su izazvali veliku kontraverzu i mnogi su bili uništeni s porukama na kojima je pisalo "Nož, žica, Srebrenica," "Biće Repriza," i "Ratko Mladić".
11. srpnja 2005. navršilo se 10 godina od genocida u Srebrenici. Komemorativnoj ceremoniji u Potočarima je prisustvovalo oko 50,000 ljudi i preko 40 državnih delegacija. Tog dana je sahranjeno dodatnih 610 identificiranih žrtava. Srpski predsjednik Boris Tadić je također prisustvovao komemoraciji, odao je počast i poklonio se pred tabutima žrtava. Tadićevo prisustvovanje je izazvalo ogorčenje među srpskim ultra nacionalistima, ali je pozdravljeno od strane međunarodne zajednice. Francuski, nizozemski i britanski ministri su također bili prisutni kao i bivši američki predstavnik za Balkan Richard Holbrook. Britanski tajnik vanjskih poslova Jack Straw se ispričao u ime međunarodne zajednice rekavši: sram je međunarodne zajednice da se ovakvo zlo dogodilo ispred našeg nosa, a da nismo učinili ništa.
Masovne grobnice se i dan danas otkopavaju, a žrtve se s počastima sahranjuju što daje osjećaj epiloga za obitelji koje su izgubile svoje najmilije.
[uredi] Rezolucija Sjedinjenih Američkih Država broj 199
Dana 27. srpnja 2005. godine američki Predstavnički dom je usvojio rezoluciju (H. Res 199 sponzoriranu od strane kongresmena Christophera Smitha i Benajanina Cardina) i na taj način obilježio desetogodišnjicu genocida u Srebrenici. Rezolucija je usvojena s apsolutnom većinom od 370 glasova za, 1 glasom protiv, dok su 62 glasača bila odsutna.
Rezolucija je višepartijska mjera kojom se obilježavao 11. srpnja 1995.-2005. desetogodišnjica srebreničkog genocida u kojem je preko 8,000 muškaraca i dječaka detaljno i metodično odvojeno od njihovih kćeri, majki, sestara i supruga i potom ubijeno od strane srpskih snaga, zakopano u masovne grobnice i onda prekopano u sekundarne grobnice kako bi se prikrio zločin. Srebrenica je pala nakon napada srpskih snaga 11. srpnja 1995. godine koja je u to vrijeme bila UN sigurnosna zona i pod zaštitom međunarodne zajednice. Masakr u Srebrenici je bio najgori genocidni zločin u Europi poslije Drugog svjetskog rata.
Rezolucija navodi da:
"Politika agresije i etničkog čišćenja koju su implementirale srpske snage u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine s direktnom pomoći vlasti Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore), a koja je uzrokovala raseljenje više od 2,000,000 stanovnika i procjenjeno 200,000 žrtava, desetine tisuća silovanih ili na drugi način mučenih i zlostavljanih osoba, dok su nevini civili Sarajeva i drugih urbanih naselja bili neprestano izloženi granatiranjem i snajperskim napadima; definirani su kao kriminalni čin genocida po definiciji kako navodi članak 2 Konvencije za prevenciju i kažnjavanje genocida, potpisan u Parizu 9. prosinca 1948. godine i stavljen u punopravnu snagu 12. siječnja 1951. godine."
[uredi] Revizionizam i poricanje genocida
Mnoge srpske skupine demantiraju genocid, tvrdeći kako je masovno ubistvo od skoro 8.000 Bošnjaka znatno preuveličano, da vlada Republike Srpske nije imala nikakvu politiku istrebljivanja, ili barem da je obim genocida znato preuveličan. Oni koji ne demantiraju masovna ubistva od strane Republike Srpske (općenito oni koji su neupučeni, s tvrdnjama o potrebi revizije događaja) bave se prikazivanjem "nemoralnih ekvivalenta" koji su nerijetko dio propagande (npr. ubijanje Srba od strane Nasera Orića, etničko čiščenje Srba u Hrvatskoj) i/ili opravdanja za pogubljenja (npr. osveta ili kažnjavanje za sabotaže, terorizam, ili subverziju).
Srbi nisu imala povjerenje u "zapadno objašnjene" događaja zbog dugih odugovlačenja u dokazivanju da je bilo masovnih grobnica u području Srebrenice, i da su ljudi u njima u stvari bili Bošnjaci (trebalo je skoro deset godina da bi značajan postotak tijela bio identificiran). Prema njima, općeprihvaćena priča je postala još više sumnjiva nakon što je visoki predstavnik Paddy Ashdown smijenio komisiju za Srebrenicu Republike Srpske koja je prvobitno objavila da su Srebreničani izvršili kolektivno samoubojstvo. Ovo je samo pogoršalo zabrinutost da postoji pristranost Zapada u vezi s većom koncentracijom na ratne zločine Srba u odnosu na Bošnjake i Hrvate.
Srpska strana je 2004. godine, pod pritiskom Visokog predstavnika, službeno priznala broj ubijenih Bošnjaka i izrazila žaljenje za masakr, a broj ubijenih nije pod znakom pitanja osim za par slučajeva. Mnoge nacije i međunarodne organizacije smatraju da se u Srebrenici desio masakr, a većina ih smatra da se radilo o genocidu. Vlada manjeg bh. entiteta Republike Srpske je osudila zločin. Vlada Srbije je osudila zločin, ali relativizujući ga na način da je osudila i sve druge zločine koji su se dogodili na Balkanu, iako mnogi Srbi iz Srbije i dalje sumnjaju u broj ubijenih. Na zapadu, radikali na obje strane političkog spektra spore se oko genocida radi različitih razloga.
Neki radikalni liberali vide srebrenički genocid kao još jedan slučaj vladine propagande u nepotrebnom ratu. Konzervativci smatraju da je istina izmanipulirana od radikalnih islamista i njihovih saveznika. Ipak ovakva razmišljanja nisu široko rasprostranjena u zemljama NATO pakta, osim u Grčkoj i dijelom u Francuskoj.
Također tvrdilo se i da su srpska sela oko Srebrenice napadana u prodorima iz Srebrenice između svibnja 1992. i veljače 1993. godine. Naseru Oriću se trenutno sudi pred Tribunalom u Hagu, po optužnici za torturu nad srpskim zarobljenicima u ratu, i zbog pogibija srpskih vojnika i civila u selima koja su okruživala Srebrenicu. Međutim, nedavno su dvije tačke optužnice od ukupno šest, odbačene i prije nego što je odbrana započela iznošenje svojih dokaza. Sve strane se slažu da su se neka djela desila, i da postoji određeni broj Srba koji se vode kao nestali. Srbijanska vlada je predala izveštaj UN-u, maja 1994. u kojem navodi nekoliko slučajeva etničkog čišćenja u regionu Srebrenice, Bratunca u Skelana, navodeći imena 301 vojnika i civila koji su navodno ubijeni od Orićevih trupa. Nedavno se pojavio i spisak od 3000 imena Srba koji su navodno ubijeni. Carla del Ponte je naglasila da srpska propaganda manipulira s brojem žrtava, kao i da se poginuli vojnici i policajci ne mogu poistovjećivati s civilnim žrtvama. Međutim, točan broj navodno ubijenih žrtava u Orićevim prodorima je nepoznat, a njihova tijela još nisu pronađena u masovnim grobnicama. S druge strane tijela Bošnjaka se nastavljaju ekshumirati iz masovnih grobnica, identificirati i potom sahranjivati.
[uredi] Bilješke
U nastojanju da eliminišu grupu Bošnjaka, snage bosanskih Srba su počinile genocid [...] Žalbeno vijeće neosporno navodi da zakon osuđuje, u ispravnim riječima, duboku i trajnu štetu nanesenu, a naziva masakr u Srebrenici pravim imenom: "genocid". (MKSJ, paragraf 37)
[uredi] Reference
- ICTY, 2004. Appeals chambers judgement in Prosecuter v. Radislav Krstić, available from ICTY website.
- NIOD, 2002. Srebrenica, een 'veilig' gebied. Boom, Amsterdam. ISBN 9053527168. English translation available at the NIOD Srebrenica website.
- David Rohde. 1997. Endgame: The Betrayal and Fall of Srebrenica, Europe's Worst massacre Since World War II. WestviewPress. ISBN 0813335337.
- Van Gennep, 1999. Srebrenica: Het Verhaal van de Overlevenden [Srebrenica: The Story of the Survivors]. Van Gennep, Amsterdam. ISBN 90-5515-224-2. (translation of: Samrtno Srebreničko Ijeto '95, Udruženje građana 'Žene Srebrenice', Tuzla, 1998).
[uredi] Također pogledajte
[uredi] Vanjske poveznice
- Početna optužnica pri MKSJ protiv Karadžića i Mladića za Srebrenicu.
- Organizacija Majke Srebrenice.
- Necenzurisana verzija snimka pogubljenja Bošnjaka iz Srebrenice Upozorenje: šokantan materijal!
- Preliminarna lista 8106 Bošnjaka ubijenih u Srebrenici.
- Karadžić blog (ingleski)
- Publikacija "Srebrenica: od poricanja do priznanja" u izdanju Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji
