Sarajevski atentat
Izvor: Wikipedija
Sarajevski atentat poslužio je kao povod za izbijanje Prvog svjetskog rata. Naime, Gavrilo Princip, član tajne organizacije "Mlada Bosna" koja je imala za cilj da putem buna, ustanaka i oružanih atentata zbaci austrougarsku vlast u Bosni i Hercegovini, izvršio je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika i nadvojvodu - Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, 28. lipnja 1914.
Sadržaj |
[uredi] Preduvjeti za planiranje atentata
Kad se pogleda malo dalje u prošlost, jasno se može vidjeti da uzroci za planiranje i izvođenje Sarajevskog atentata leže još u godini 1878., točnije u odlukama donešenim na Berlinskom kongresu. Na ovom kongresu velikih europskih sila, sazvanom radi revizije Mira u San Stefanu, odlučeno je između ostalog, petom točkom sporazuma, da Austro-Ugarska ima pravo okupirati Bosnu i Hercegovinu na trideset godina. Teritorije su formalno i dalje bile turski vazal ali pod očiglednom kontrolom Austro-Ugarske. Za razliku od Bosne i Hercegovine, Srbiji i Crnoj Gori su na Kongresu potvrđene nezavisnost što je doprinijelo ogorčenju srpskog stanovništva u Bosni. Ali u tom trenutku, nije bilo većih organiziranja. Tek kasnije, razvojem situacije van Bosne, početi će javljati nacionalno-revolucionarna udruženja mladih. Kako je sve teklo: Srbija budući slaba poslije oslobodilačkih ratova, tražila je oslonac u nekoj od velikih sila, na samom Berlinskom kongresu budući da nije imala pravo da sudjeluje u donošenju odluka, bila je primorana da nekako na svoju stranu privoli nekog od predstavnika velikih sila. To je uspela učiniti sa austro-ugarskim predstavnikom - u zamjenu za zastupanje njenih interesa u cilju dobivanja nezavisnosti, Srbija je Austro-Ugarskoj obećala Novopazarski sandžak, potpisivanje trgovinskog ugovora i izgradnju željeznice kroz svoju zemlju. Time je Austro-Ugarska postigla da se Srbija ne spoji sa Crnom Gorom i tako je spriječi u njenom prodoru na Istok (što je bio tajni i dugogodišnji plan Njemačke i Austro-Ugarske, tj. njihov cilj je bio izlazak na Sredozemlje i kontroliranje strateški ključnih mjesta: Soluna, Bospora i Dardanela); također, trgovinskim ugovorom bi se Srbija i ekonomski podčinila Monarhiji, a izgradnja željeznice je značila da Srbija praktično iz svog budžeta gradi željeznicu koju će Monarhija moći da koristi kao svoju. Plan Srbije je uspio iako je za njega podnijela ogromne žrtve - dobila je međunarodno priznatu nezavisnost. U cilju da se osiguraju ranije dogovorene naknade Austro-Ugarskoj, 1881. godine, srpski ministar vanjskih poslova, Milutin Garašanin, i ministar financija, Čedomilj Mijatović, na odobrenje kneza Milana Obrenovića potpisali su Tajnu konvenciju po kojoj osim ranije dogovorenih stavki, Srbija nije smela da, bez prethodne suglasnosti Monarhije, sklapa bilo kakve ugovore sa drugim državama. Za uzvrat, car Franjo Josip je podržao krunidbu Milana Obrenovića za kralja 6. ožujka 1882. godine. Ovo je značilo krajnju podčinjenost Srbije Austro-Ugarskoj. Međutim, događaji na unutrašnjem planu u Srbiji dovode do velike časničke zavjere na Kralja Aleksandra Obrenovića i njegovu kraljicu, Dragu Mašin, Svibanjski prevrat. Ovo je dovelo do drastične promjene u vanjsko-političkoj orijentaciji. Naime, dolaskom Karađorđevića na vlast, prevladala je pro-ruska struja za razliku od pro-austrijske kojoj su pripadali Obrenovići.
Samim tim, počinje udaljavanje od Austro-Ugarske, veće oslanjanje na Rusiju, Srbija teži da zaključi ugovor o opskrbi oružjem sa Francuskom, i trgovinski ugovor sa Bugarskom i Crnom Gorom. Sa Bugarskom je sklopljen ugovor 1905. godine što je značilo kršenje Tajne konvencije. To je značilo samo jedno: Austro-Ugarska je zatvorila svoje granice za razmjenu bilo kakve robe sa Srbijom, otpočeo je Carinski rat 1906.-1911. godine. Srbija je neočekivano našla izlaz iz prividne krize, željeznicom je počela trgovati sa Bugarskom i Grčkom, a plovidbom preko Dunava, razvila je i trgovinu sa Njemačkom, Velikom Britanijom i Nizozemskom. Sasvim neočekivano za situaciju, srpska privreda i trgovina počela je da se razvija brže nego pod utjecajem Monarhije. Vidjevši da ne uspijeva u svojim ciljevima, da se Srbija sve više osamostaljuje umjesto da propada i da će uskoro predstavljati veću prijetnju, tim pre što propagira ujedinjenje svih južnoslavenskih naroda u jednu državu pod njenim vodstvom. Ta panslavenska ideja je pretila da Monarhiju ostavi bez velikog dijela teritorija budući da je obuhvaćala Slovence, Hrvate i Bosnu i Hercegovinu. Tako je Monarhija, kao veliki udarac srpskim idejama o velikoj državi i oslobođenju braće, točno po isteku trideset godina od Berlinskog kongresa, 1908. godine anektirala Bosnu i Hercegovinu.
[uredi] Aneksna kriza
Bosna i Hercegovina je poslije Berlinskog kongresa zapravo bila turski teritorij kao i Novopazarski sandžak. Međutim okupacija tih teritorija od strane Monarhije značila je njihovo kontroliranje - Monarhija je zavela svoj režim zapravo kontrolirajući samo financije (što u stvari znači cjelokupnu kontrolu države). Opet, vraćajući se malo unazad i na druge prostore vidimo kako je sudbina jedne države zavisila isključivo od drugih, pa čak i od njihovih unutrašnjih prilika. Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, Tursko carstvo je predstavljalo „bolesnika na Bosporu“. Ono je još uvijek počivalo na feudalnim sistemima, za razliku od ostatka Europe koji je bio ili kapitalistički (kao Engleska, Francuska) ili imperijalistički (kao Njemačka, Rusija, Austro-Ugarska). Ono je kaskalo za ostatkom Europe i bivalo sve slabije, tim pre što su ga cijepali unutrašnji pokreti i ratovi za oslobođenje naroda koji su u njemu bili podčinjeni. Budući da je zauzimalo strateški najvažnija mjesta u Europi, sve velike sile su vrebale svaku priliku da se pokaže mala slabost i da se oduzme neki dio teritorija. Do 1908. godine, Turska je u Europi zadržala Bosnu, Novopazarski sandžak, Kosovo, Makedoniju i Grčku kojoj je doduše još 1829. priznata autonomija. Međutim, te godine doći će do velikog prevrata u samom državnom vrhu - državni udar Kemal-paše Ataturka. To je Monarhija iskoristila i objavila aneksiju Bosne i Hercegovine, tj. njeno kompletno pripajanje teritoriju Austro-Ugarske kao dijela jedne suverene države. To je izazvalo burne reakcije, pogotovo u Srbiji kojoj su tako, kako smo vidjeli, pokvareni planovi za formiranje velike i jake južnoslavenske države. Cjelokupna situacija je zamalo tad dovela do rata, Srbija je mobilizirala vojsku, Rusija intervenirala kod Njemačke i velikih sila, Crna Gora se stavljala u službu Srbije. Kriza je okončana 31. ožujka 1909. godine kada su Srbija i Rusija pod prijetnjom ratom primorane da potpišu izjavu da im aneksija ne smeta (Rusija je potpisala 30. ožujka, a Srbija narednog dana jer nije mogla ići u rat bez Rusije). Turska je bila potkupljena odmah posle aneksije tako da je sav otpor na silu eliminiran. Međutim, u Bosni sa druge strane kao i u Srbiji počinju da niču nacionalno-revolucionarne organizacije, otvorene svim sredstvima borbe, pogotovo atentatima. Jedna takva organizacija je Mlada Bosna koja je radila zahvaljujući podršci dvaju organizacija iz Srbije, prvo Narodne odbrane, a potom, od 1911. godine organizacije Ujedinjenje ili smrt, poznatije kao Crna ruka.
[uredi] Atentat
Gavrilo Princip ubija austro-ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu ženu Sofiju.
Sam atentat nije bio usmjeren da značajno oslabi Monarhiju i namjerno pokrene rat, nijedan od atentatora nije bio dovoljno politički obrazovan da bi mogao tako nešto iskovati. Svi sudionici u atentatu su bili studenti ili maloljetna lica. Ovome u prilog ide još i činjenica da su ta vremena bila obilježena atentatima (npr. atentat na austrijsku caricu Elizabetu, 10. rujna 1898. godine u njenoj posjeti Italiji, kao i to da nadvojvoda Franjo Ferdinand nije bio mnogo utjecajan u carstvu i da se zalagao za ideju da Monarhija bude uređena kao trovlašće, tj. da slavenske zemlje dobiju isti status kao Mađari, tj. da dobiju veća prava čime je htio da očuva mir u Monarhiji. Sam atentat nije u početku bio usmjeren na prijestolonasljednika, već na guvernera Bosne i Hercegovine, Oskara Potioreka. Planovi za njegovo ubojstvo počeli su da se kuju tek pošto se tajnim kanalima u Srpskoj obavještajnoj službi na čelu sa D.D. Apisom saznalo da austro-ugarski prijestolonasljednik dolazi u Sarajevo da nadgleda vojne vježbe. Aktivnostima na granici, prebacivanju trojice mladića sa oružjem u Bosnu bio je obaviješten srpski predsjednik vlade, Nikola Pašić. On je srpskom ambasadoru u Monarhiji naredio da vijesti prenese državnom vrhu međutim, on je to prenio previše diskretno, govoreći da su vježbe i pokazivanje moći na srpski vjerski praznik možda previše provokativni. U samom atentatu sudjelovalo je sedam osoba raspoređenih po maršruti od polja gdje su se održavale vježbe do Gradske vijećnice:
- Mehmed Mehmedbašić
- Vasa Čubrilović
- Nedeljko Čabrinović je bacio bombu na povorku, ali je prijestolonasljednik odgurnuo bombu sa krova i ona je pala na sljedeći automobil u koloni.
- Cvetko Popović
- Danilo Ilić
- Trifko Grabež
- Gavrilo Princip: kao i ostali atentatori niz ulicu su čuli eksploziju bombe i napustili svoja mjesta. Neobičnim spletom slučajnosti, nadvojvodin automobil je u trenutku prošao pored Gavrila Principa koji je iskoristio priliku i potegao revolver. Prvim hicem je pogodio nadvojvodu a drugim, namijenjenim Oskaru Poćoreku, vojvotkinju Sofiju. On, kao i ostali atentatori su uhvaćeni i suđeno im je u Solunskom procesu 1917. godine. Austro-Ugarska monarhija je odmah po dospijeću vijesti o atentatu optužila Srbiju i njenu vladu za organiziranje prevrata van svoje teritorije, zatim provela samo formalnu istragu. Vijest o ubojstvu je bila kao poručena za Austro-Ugarsku koja je samo tražila povod da zarati sa Srbijom, uvjerena da će je pokoriti i uništiti jednim udarcem. Namjere Austro-Ugarske najbolje se vide u ultimatumu upućenom Srbiji.
[uredi] Odgovornost za atentat
U ovako kompliciranim situacijama ne može se prebaciti odgovornost. Srpska vlada je bila optužena za organiziranje atentata što se može nazvati apsurdnim s obzirom na to da je: Srbija bila slaba posle Balkanskih ratova i sasvim nespremna za rat protiv ne samo Austro-Ugarske, već i protiv njene saveznice, Njemačke. U Srbiji je trajala predizborna kampanja, tako da su sve radnje Pašićeve vlade bile usmjerene na to kako da pridobije što više birača a ne na to kako da sigurno izazove rat. Opet, ne može se reći ni to da nema srpske krivice uopće jer je glavni pokretač svih revolucionarnih pokreta upravo Srbija koja je i širila takvu propagandu. Tim pre se ne može reći da nema srpske krivice, jer je ključna ličnost u cijeloj situaciji upravo D.D. Apis, načelnik srpske obavještajne službe koji je pod svojom kontrolom držao i srpske granične prelaze.
Također, ne može se reći ni to da je Austro-Ugarska sasvim nevina. Naime, ona je sigurno, i bez nagovještaja sa srpske strane, mogla da zna da je Vidovdan veliki vjerski praznik kod Srba i još da je povezan sa velikim nacionalnim ponosom vezanim za Kosovsku bitku iz 1389. godine i očuvanje srpstva uopće. Vojni manevri koje je prijestolonasljednik nadgledao su bili organizirani da bi se pokazala snaga Monarhije i da bi se njome zastrašili buntovni Srbi. Sa druge strane, može se reći da ima krivice kod svih velikih sila jer su gledajući svoje unutrašnje interese zanemarile očigledne austro-ugarske i njemačke planove o pokoravanju Istoka i jer su dopustile da se još na Berlinskom kongresu stvari prilagode onako kako je to Otto von Bismarck htio. Pomalo od svačije odgovornosti, tj. neodgovornosti je doprinijelo direktno, ne samo organiziranju atentata, nego i izbijanju Prvog svjetskog rata.
| Prvi svjetski rat | ||||
| Bojišta | Glavni događaji | Specifični članci | Sudionici | Vidi |
|
Uvod:
Glavna bojišta:
|
1914.: 1918.: |
Utjecaj na civile: Nakon: |
Sudionici Antanta Središnje sile |
• Kategorija:Prvi svjetski rat Predigre rata: |
