Hamurabi

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Hamurabi je bio Babilonski vladar koji je donio vrlo važan zakonik. U tom zakoniku koji je on "dobio" od Šamaša nalaze se odredbe o braku, trgovini, pravnim odmosima i tako dalje.

O Hamurabijevoj unutrašnjoj politici, saznajemo iz njegovog zbornika zakona, koji mu je donio veću slavu nego sve njegove osvajačke pobjede zajedno. Pronađen je 1902. Godine u iranskom gradu Suzi (oblast starog Elama), gdje ga je kao ratni plijen oteo elamićanski kralj Šutruk Nahunt. Ti zakoni su ispisani na bazaltnom stubu (stela od crnog diorita) visine 2,62 m, ukrašeni reljefnim figuricama koje prikazuju samoga cara kako stoji, pun poštovanja, ispred trona boga sunca, pravde i zakonitosti Šamaša kako prima iz njegovih ruku isingije najviše sudske vlasti (žezlo i prsten). Tako posmatrač dobiva informaciju da je zakon bogom dan, a vladar samo vrši zakonodavnu vlast.

Orginalni tekst Hamurabijevog zakonika se čuva u Francuskoj, u Parizu (muzeju "Luvr"), dok se u Moskvi nalazi prekrasna kopija (u Muzeju likovnih umetnosti "A.S. Puškin"). Tekst je pročitao, numerisao i preveo francuski orijentalist Šel, koji ga je podjelio u tri djela. U prvom djelu, prologu, Hamurabi opširno govori o tome kako su ga bogovi poslali na zemlju da uspostavi red i donese zakon, da štiti slabe od jakih, da dovede vodu u pustinju, i spasi narod od gladi.

Tekst prologa "Kada je Anu Uzvišeni, kralj od Anukija i Bela, gospodar Raja i zemlje, koji je objavio vjeru, naredio je Marduku, svevladajućem sinu Ee, Bogu pravednosti, vladavinu zemaljskim ljudima i učinio ga višim među Igijima, oni nazvaše Babilon njegovim slavnim imenom, učinivši ga velikim na zemlji, i našavši vječno kraljevstvo u njemu, čije su temelje čvrsto položili oni iz raja i sa zemlje; onda Anu i Bel nazvaše me imenom, Hamurabi, uzdignuti vladar, koji se boji Boga, da donesem pravičnost na zemlji;

da uništim grešne i zle, tako da snažni ne povređuju slabije; tako da Ja treba da vladam crnoglavim ljudima kao Šamaš i prosvijetlim zemlju, što duže za dobro čovječanstva."

U drugom dijelu, po Šelovoj numeraciji, smještena su 282 člana koji su ustvari konkretni zakonski propisi i sama suština Hamurabijevog zakonika. U trećem završnom djelu, epilogu, on poziva podanike na poštovanje zakona, obećavajući nagrade i božansku zaštitu od prokletstva i zla, svima onima koji se nalaze unutar zidova "njegovog hrama" (koji su pod njegovom vlašću, i koji priznaju zakon), prijeteći teškim kletvama i kaznama za one koji nisu.

Zakon je nadasve kazuističan, jer ne sadrži opće pravne definicije, već reguliše konkretne slučajeve. Neke odredbe su bile surove, a ima i znakova sudske diskriminacije na osnovu razlika u društvenom položaju, ali je mnogo značajnije da se razlikovalo ubistvo sa predumišljajem od od ubistva iz nehata ili povreda. Štaviše, po zakonu položaj žena je povoljniji nego u nekim zemljama danas. Zakonik uključuje i mnoge detaljne odredbe o raznim staležima i zanimanjima i to mu daje ogroman značaj pri proučavanju društvenih prilika i odnosa onoga vremena. Također, ojačali su i novčani odnosi, pri čemu je mjerilo vrijednosti srebro ili zlato u šipkama (šekel-8 grama, mina-500 grama, talir-30 kilograma). Iako su bogovi inspirisali vladara da donese zakonik, vladar ne predstavlja božanstvo na zemlji, već samo namjesnika božijeg (što nije bio slučaj primjerice u Egiptu), i zakonik ne sadrži religijske odredbe ni sankcije. Svakako da ovo nije najstariji poznati zbornik zakona, ali je najdetaljniji koji potiče iz Mesopotamije.

izvor: dr. Albert Vajs, Opsta historija drzave i prava, Savremena administracija, Beograd 1956

Država se dugo vremena nije miješala u one delikte koji nisu predstavljali neposrednu opasnost za društveni i državni poredak (tzv. privatne delikte) no, s jačanjem prinudnog aparata državne vlasti, ona sve više raspravlja i takve privatne delikte. Koliko je krivično pravo primitivno i nerazvijeno, vidi se i po tome što krivična djela nisu jasno izdiferencirana; što se nije vodilo dovoljno računa o vinosti i subjektivnim svojstvima delikventa, tj. da li je djelo učinjeno s predumišljajem ili iz nehata, koristoljublja ili osvete, da li je delikvent uračunljiv, punooljetan itd. Bitno je bilo samo to da je delikt izvršen i da se na delikventa striktno primijeni pravnim propisom odeređena kazna. U Hamurabijevom zakoniku ima dovoljno propisa koji potvrđuju da se nije vodilo dovoljno računa o subjektima krivici učinioca krivičnog djela. Svrha kažnjavanja, pored odmazde, bila je također i generalna i specijalna prevencija. Sudski organi princip krivnje nisu poznavali, pa zbog toga se s pravom ovo pravo može nazvati KAZNENO, a ne krivično pravo. U Hamurabijevom zaakoniku dolazi do izražaja klasnost u sistemu kažnjavanja, različito su, za isto krivično djelo, kažnjavani pripadnici određenih društvenih slojeva. Tako se različito kažnjavaju robovi od slobodnih ljudi, različito avilumi od muškena. Time je u krivičnom pravu otvoreno naglašena pravna nejednakost. Inače, kazne su imale represivan karakter. Hamurabijev zakonik predviđa veliki broj smrtnih kazni, tjelesnih, kao i surovi način njihovog izvršenja. Od kazni, najčešće se propisuje smrtna kazna, u trideset slučajeva. Smrtna kazna je dosuđivana za razne prekršaje: silovanje, otmicu, razbojništvo, provalu, incest, izazivanje muževljeve smrti radi udaje za drugog čovjeka, otvaranje ili ulazak sveštenice u vinariju, pružanje utočišta odbjeglom robu, kukavičluk pred neprijateljem, prestup u službi, nemarno ili rasipno vođenje domaćinstva ili nesavjesnost u prodaji piva. Zavisno od težine krivičnog djela, smrtna kazna se izvršavala na razne načine: bacanjem u vodu, spaljivanjem, vješanjem, nabijanjem na kolac. Također su se praktikpvale tjelesne kazne: sječenje ruku, jezika, ušiju, teško batinanje. Krivična djela koja susrećemo kao najčešće u propisima i praksi država starog Istoka, mogu se klasifikovati na ove glavne vrste: - protiv države i religije, - protiv ličnosti, - protiv imovine, - protiv porodice i polnog morala itd.

Krivična djela protiv države i religije

O krivičnim djelima protiv države u posotjećim pravnim spomenicima nema mnogo odredaba. Najčešća krivična djela protiv države su: pobune, izdaja, napad ili uvrede vladaoca i drugih državnih funkcionera i sl. Nedostatak propisa ne znači da takvih delikata nije bilo, već da su oni bili regulisani običajnim pravom. Iz postojećeih odredaba o krivičnim deliktima protiv države, može se zaključiti da su najstrožije kažnjavani, vrlo često smrtnom kaznom. npr. član 109. predviđa: Ako krčmarica kad se u njenu kuću skupe zavjerenici, ne uhvati i ne preda dvoru, da se ubije. Smrtna kazna predviđena je i po članu 26.: Ako borac ili laki oružnik koji je dobio naređenje da se krene na kraljev put (u rat) ne ide, najmi plaćenika, njegov zamjenik ide, borac ili laki oružnik da se ubije, njegov zamjenik uzeće njegovu kuću. Smrtnom kaznom kažnjava se guverner ili prefekt ako oslobodi borca od vojne službe i umjesto njega pošalje najamnka kao zamjenika. U Hamurabijevom zakoniku ima nekoliko odredaba o krivičnim djelima protiv sudstva. npr. Svjedok se kažnjavao smrtnom kaznom za lažno svjedočenje Ako se u procesu radi o životu ili po članu 5. Zakonika: Ako sudija rukovodi procesom i donese presudu i odluku napiše: ako docnije svoju presudu poništi i dokaže se da je odluku koju je donio poništio, da će dvanaestostruku kaznu, koja je u onom procesu određena, i javno će biit otjeran sa sudijske stolice, da se više ne vrati da sa sudijom sjedi u procesu. Veoma strogo su kažnjavana i krivična djela protiv religije (povreda kulta, napad i uvreda sveštenika, sramoćenje svetih mjesta i dr.) zbog velikog značaja koji je religija imala u državama starog Istoka. Krađa iz hramova i dvora kažnjavana je smrću. Interesantan je član 110. koji govori o posvećenici koja otvori krčmu, ili uđe u krčmu da pije, neka se spali.

Krivična dejla protiv ličnosti

Krivična djela protiv ličnosti su: ubistvo, tjelesna povreda, uvreda, silovanje. Interesantno je istaći da u Hamurabijevom zakoniku nema odredaba o ubistvu s predumišljajem, dok ima dovoljno o nehatnom ubistvu. Objašnjenje je identično kao kod krivičnih djela protiv države, tj. da je i ubistvo s predumišljajem od ranije bilo regulisano običajnim pravom. U krivičnim djelima protiv ličnosti najviše dolazi do izražaja kalsnost u sistemu kažnjavanja. Robovi nisu tretirani kao subjekti, pa ni krivična djela protiv njih ne smtraju se kao krivična djela protiv ličnosti nego protiv svojine. Najčešća kazna za ubistvo je smrtna kazna. Tjelesna povreda se kažnjavala na osnovu principa taliona ako su delikvent i povrijeđeni istog društvenog položaja; ukoliko su različitog društvenog položaja onda su i kazne različito određivane.

Nedovršeni članak Hamurabi koji govori o historiji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.